Kad smo svojevremeno planirali svoj prvi put za Japan, očajnički sam pokušavala da iskopam mesta i predele koji su služili kao inspiracija manga i anima autorima. Pretraga je završena prilično bezuspešno. I u Japan smo otišli “nespremni”. Na moje oduševljenje, odmah po sletanju sam shvatila da zapravo bilo koja uličica u Kjotu, Osaki ili Tokiju neodoljivo podseća na uličice iz mojih omiljenih crtaća i stripova. Predeli koji su se pružali ispred mene sa svakog osvojenog japanskog vrha, delovali su poznato. Slično tome, gotovo svake stepenice koje su vodile, kroz park, do hrama na uzvišenju su mogle biti upravo one po kojima su moji omiljeni junaci trčali. Svaki kutak Japana budio je sećanje na neku pročitanu mangu ili odgledanu animu.
Tragajući za znamenitostima oko Tajpeija, naleteh na par hvalospeva o Džiufenu. Ima nekoliko zanimljivih seoca oko tajvanske prestonice na čija sam imena uporno naletala, čitajući o Tajvanu pred put. Htela sam da prošvrljamo nekim od njih, čisto da vidimo kako izgledaju u slučaju da nam lunjanja po prestonici dojade. Ništa me sem puke radoznalosti nije privlačilo. A iskreno, nisam se preterano ni pretrgla da nađem više informacije. U jednom momentu naleteh na informaciju da je Mijazakiju upravo Džiufen bio inspiracija za crtani Avanture male Čihiro (千と千尋の神隠し – Sen to Chihiro no Kamikakushi). Te tako naprasno, jednodnevni izlet u pomenuto selo postade gotovo prioritet na našem kratkom putu.
Trućkali smo se vozom neko vreme, a zatim i busom. Vožnja vozom me je podsetila zašto volim Singapur toliko. Naime, u Singapuru je zabranjeno jesti i piti u javnom prevozu. Visoke kazne za nepoštovanje ovog pravila doprinose tome da u istim zaista niko ne jede i ne pije. Zašto je to bitno postaće vam jasno čim se provozate javnim prevozom bilo gde po Aziji. Od “mirisa” ćete poželeti da iskočite iz voza, bar desetak puta pre dostizanja cilja. No, preživesmo nekako sva ta mljackanja, srkanja i smradove, i konačno izađosmo na čist vazduh. Dodatno svež i prijatan jer je more dovoljno blizu da osvežava ceo kraj.
I upravo je taj pogled na more prva čarobna stvar u ovom majušnom selu. Uličice su uske, krivudave, stepeničaste, prekrcate radnjama i restoranima. Glavnom uličicom smo bukvalno mileli. Noga pred nogu. Gužva je bila nesnosna. I prilično me je zamarala. Većina ovih radnjica je imala otvoren izlog koji je gledao na ulicu i na kojem kupujete proizvode. U unutrašnjosti su radnici pravili te proizvode na licu mesta. Te smo tako mogli da vidimo kako hranu pripremaju direktno ispred nas, ali i kako prave maske, kožne torbe i novčanike i mnoge druge stvari. Sve deluje kao jedna srednjevekovna zanatska uličica, samo što su proizvodi po poslednjoj modi. I zbog toga je sve izuzetno živo i bučno, puno mirisa i boja.
Kad jednom izađete iz pretrpanih centralnih uličica, tj. uspete da se izvučete iz horde turista, gradić zaista deluje šarmantno. I naprasno pust. Kuće i dvorišta prave lavirinte, te nikad zapravo ne znate gde ćete na kraju izaći. Sve je obraslo mahovinom, i ukrašeno papirnim lampionima i cvetnim aranžmanima. I zaista je puno prepoznatljivih, sitnih detalja iz pomenutog crtaća. Pogledi sa nekih terasa podsećaju na one koji se u crtanom mogu videti. Ali nedostaje odgovarajuća atmosfera. Nema u njemu ničeg japanskog, ničeg prepoznatljivog, viđenog u tim pokretnim slikama. Iako me je Tajvan na momente podsećao na kinesku verziju Japana u mnogo čemu, ovde, gde mi je to bilo najbitnije, ostala sam pomalo razočarana. Doduše, mislim da je to samo zbog toga što sam očekivala da na tom mestu doživim ono što sam doživljavala šetajući Japanom. Što je kao da krenete u Švedsku i očekujete atmosferu s Kariba.
Tajvan je među ovim našim singapurskim Kinezima poznat kao raj na zemlji kada pričaju o hrani. Kada malo bolje razmislim, većina njih tamo i ide isključivo u turistička prejedanja. Meni se generalno tajvanska hrana nije svidela, te nisam ni očekivala čuda u Džiufenu, ali trostruki gastronomski promašaj je ipak uspeo da me šokira.
Prvi se odigrao u toj dugoj, milećoj koloni centralnim delog seoceta. Pomislih da bi bilo dobro čalabrcnuti nešto. Ali šta tačno da prezalogajiš kada ti je od sve azijske hrane kineska najmrskija, i od mirista i izgleda iste želudac kreće refleksno da ti se grči? Pa, slatkiše. S njima je nemoguće omanuti, naivno verovah tada.
– Vidi moči! – uzviknuh oduševljeno prolazeći pored jednod od izloga koji su prodavali meni omiljenu japansku poslasticu. Oduševljenje je spalo nakon prvog zalogaja. Taj tajvanski moči nije imao veze sa onim japanskim. Sem što je izgledom neodoljivo podsećao na njega. Fil je bio bezveze. Testo još gore. Svuda po Aziji, postoji milion i jedna verzija ove poslastice. I ja se s oduševljenjem davim u svakoj od tih mnogobrojnih verzija. To jest, oduševljeno sam se davila pre nego što sam probala ovu tajvansku.
Malo dalje niz ulicu došlo je do drugog velikog promašaja. Naleteli smo na prodavnicu sa orasnicama i ostalim karamelizovanim slatkišima. Šećer i lešnici, tu zaista ne mogu ništa usrati. Te tako naivno kupih jednu tablu. Šećerna masa mi se razvlačila po zubima, gnjecava i nedovoljno slatka. Jela sam više iz neverice da ni to nisu u stanju da naprave kako treba, nego zbog dobrog ukusa. Posle nje smo izgubili sav entuzijazam da bilo šta jedemo u Džiufenu. Složno smo zaključili da ćemo preskočiti ručak i da će naš sledeći obrok biti odložen do povratka u Tajpei.
E ali, pokleknuli smo kraj kafića sa neverovatnim pogledom i svratili u isti na promašaj broj tri. Treba li uopšte naglašavati, da smo usluženi najgorim voćnim napitkom u kombinaciji sa najgorim kafenim napitkom. Posle toga smo definitivno shvatili da se u Džiufenu najesti nećemo.
Iz Džiufena sam otišla malo mudrija. Naučila sam da traganje za Japanom i japanskim stvarima, tamo gde im mesto nije, može upropastiti uživanje u jednom od najlepših i najmagičnijih seoca na svetu. Takođe, i neoduševljenje lokalnom hranom uopšte ne pomaže. Tako da, moraćemo u posetu Džiufenu opet, siti, s rančevima punim dobre klope, u potragu za Kinom i mnogočim kineskim.
– Hej Takaki, kažu da padaju brzinom od 5cm u sekundi.
– A? Ko?
– Latice trešnje.
– Ti baš znaš puno stvari Akaki.
– Mmmm… Jel misliš da izgleda kao sneg?
– Izgleda tako…
………..
– Takaki, hajde da ih opet nekada gledamo zajedno.
– Naravno Akaki.
……….. Pet centimetara u sekundi (秒速5センチメートル Byōsoku Go Senchimētoru), japanska anima.
Kada zatvorim oči i zamišljam Japan, vidim sliku rascvetale trešnje. Ležim na obali reke pod njenim granama. Držim njegovu levu ruku u mojoj desnoj ruci. Levom zaklanjam oči od sunca. Gledam u plavo nebo išarano belim brzim oblacima. Prolećni povetarac struji oko nas. Okrećem se ka njemu. Oči nam se sreću, blistave od sreće. Gledamo se bez reči. Suvišne su u ovom momentu jer osmesi govore sve. Grane iznad nas se njišu. Ružičaste latice padaju sa neba, kao sneg.
Japan je zemlja u kojoj su detalji bitni. Zemlja u kojoj su male stvari postale velike, proste misli pretočene u filozofiju. Japan je zemlja rituala. Svemu i svakome se zna mesto. Ništa nije slučajno, prepušteno samo sebi, vanvremensko i vanprostorno. Ni jedno obično cvetanje trešnje nije bilo moguće prepustiti prirodi. Čak i tome je poklonjeno mnogo pažnje. Kao i sve ostalo u Japanu, ti rituali sve manje imaju veze sa tradicijom, starim običajima, statusom, moralom. Sve više se komercijalizuju pretvarajući jednu od najstarijih japanskih tradicija u vrlo profitabilnu turističku atrakciju.
Hanami je stari japanski običaj da se prijatelji i porodica okupljaju ispod rascvetalog drveća. Okupljali su se kako bi ponudili darove bogovima prirode, tražeći od njih zauzvrat zaštitu pirinčanih useva. Ovi darovi su obično bili sake ili hrana, te otuda i običaj piknikovanja ispod rascvetalog drveća. Prvi put se ovaj ritual spominje u spisima iz perioda kada je Nara bila prestonica (710 – 794). U to vreme se rascvetala šljiva Ume slavila jednako koliko i danas mnogo rasprostranjenija trešnja Sakura. U toku Hejan perioda, kada je tadašnji Hejan, današnji Kjoto bio prestonica (794 – 1189) trešnja privlači sve širu populaciju i Hanami, postaje gotovo sinonim za Sakuru.
Sakuri se mogu pripojiti različita značenja. No jedno je sigurno, ona je sjajan način da se isprati zima i dočeka proleće. Rascvetalo drveće je vesnik proleća, jer se cvetovi javljaju pre nego što listovi stignu da ozelene gole grane. Posle duge i hladne zime, obelelih puteva prekrivenih snegom, ogolelih grana i sivih dana, rozikasti i beli cvetići vraćaju boje u ovaj svet. Posle višemesečnog skrivanja u kući, svi hitaju napolje da uživaju u prolećnom blagom suncu. Život se vraća na ulice, i čini se da je najbolje mesto za igru, jelo i ljubavno čijukanje upravo ispod rascvetalog drveća.
Na moju pomenu bratanici da idemo u Japan da gledamo cvetanje trešnje ona je oduševljeno uskliknula da hoće i ona sa nama. Bila sam začuđena njenim tolikim interesovanjem za naše putovanje, jer ipak njoj je samo šest godina i teško da ima predstavu gde je Japan. Sve je dobilo sasvim novu dimenziju sa konstatacijom da je trešnja njeno omiljeno voće. Time je sasvim potvrdila da krv nije voda, s obzirom da i ja, i moja sestra, kao i tata obavezno u toku šetnji zastanemo kraj drveta ili grma sa kojeg se neko voće pojesti može. Te ostadoh poprilično razočarana, u šetnji po Osaki, kada mi objasniše da većina tih trešnji ne rađa, nego služe kao ukrasno bilje. Mnoga stabla se i kaleme kako bi cvetala u kasnijim periodima te na taj način produžila period cvetanja.
Šetnja rascvetalim alejama je oduvek budila kreativnost kod pesnika. Teško je govoriti o sakuri a ne pretočiti reči u stih. Evo par nekih, meni izuzetno dragih. Prevodila sam ih sa engleskog trudeći se da zadržim haiku formu 5-7-5, te se nadam da stihovi nisu izgubili mnogo na kvalitetu.
Polu sakriven
od kiše koja pljušti
gledam cvet trešnje
……….. – Kobajaši Isa (小林 一茶, 1763 – 1827)
Živi prost život
kao jedna obična trešnja
cvetaj, bledi, mri
……….. – Kobajaši Isa (小林 一茶, 1763 – 1827)
Otpali cvet
se vratio na granu?
Ne, to je leptir
……….. – Arakida Moritake (荒木田 守武, 1473 – 1549)
Sav tekst i slike su mojih ruku delo ako nije drugačije naznačeno. Ukoliko želite da koristite tekst ili slike, možete mi poslati zahtev koristeći komentare.