postcards…
The world moves with me

Talin / 05.08.22

– Jel smo mi to došli u Češku? Trajektom iz Helsinkija?

Na tabli je pisalo: Dobrodošli u Talin! Očigledno smo na pravom mestu. Ali… Zašto me ne napušta ovaj osećaj da sam u Češkoj? Ljudi? Možda ove karirane košulje u kombinaciji sa hajkerskim bermudama? Zašto me uopšte to podseća na Češku? Možda vazduh? Jezik? Jezik! Tek tog momenta sam postala svesna da 50% ljudi oko mene priča ruski. Kako uopšte estonski zvuči? Ah! Ovaj finski možda nije finski.

Ne znam šta sam očekivala od Talina (ništa!), ali sve mi je delovalo “pogrešno” u tom momentu. Taj osećaj pogrešnosti mi je stavljao do znanja da sam očigledno očekivala bar nešto. Ali, prilično sam sigurna da o Estoniji nikada pre ovog puta nisam čak ni razmišljala. S obzirom da smo u nedelju uveče, pomalo pripiti odlučili da krenemo za Dansku, preko Helsinkija i svratimo u Talin, a danas je petak, kad sam pre stigla da opteretim ovaj grad svojim očekivanjima? Mora da sam baš teška i zahtevna osoba. Ili, možda baš zato što nisam imala vremena da joj posvetim vreme i pažnju, odlučih da ovoj zemlji dodelim karakteristike površnim asocijacijama; Bivša članica Sovjetskog Saveza – Češka (najbliža nezavisna država u regionu, a ipak pod uticajem Sovjetskog Saveza, u kojoj sam bila). Kada je kasnije moja sestra dodala Slovačku kao asocijaciju dok je gledala slike starog dela grada, sve se uklopilo. Kladim se da mi ni jedan Estonac ne bi zahvalio na ovom nizu asocijacija.

Od pristaništa smo se udaljavali “jašući” preko raskopane ulice, nekog posutog šljunka i provlačeći se kroz ograde. Ako je normalan put, tj. pristojan obilazak oko gradilišta i postojao, bio je izuzetno loše obeležen. Ovaj deo je već bio daleko od Češke, pre je ličio na Balkan. No, ostaće i jedini deo grada sa bilo čim balkanskim u sebi. Stari deo grada je blizu pristaništa i tu se ponovo vraćamo onoj ulickanijoj Evropi.

Smestili smo se u centru starog grada. Sem što me je duhom i dalje zaista podsećao na Češku, stari deo Talina pre liči na Bratislavu ili Novi Sad, neku vojvođansku varoš upakovanu u srednjovekovne zidine. Lepšu, veću, sređeniju varoš. Lep, ali ne preterano impresivan. Ispalo je vrlo zgodno što smo smeštaj bukirali u centru. Zbog dugog leta smo ustajali prerano, oko 4 ujutru i u 5 već kretali u šetnju. U to vreme ulice su bile prazne i tihe, a napolju uveliko svetlo. Talin je mali grad, čak i najudaljeniji delovi su svega 4-5 km udaljeni od centra grada. U tom centru, koji je čak i UNESCO zaštitio, šetali smo starim ulicama, gledali stare fasade i zidine koje ih opasuju. Nismo se preterano bavili srednjovekovnim Talinom, onaj moderniji smešten u Teliskivi, nas je daleko više privlačio.

Koncept kreativnih centara, obično sponzorisanih/finansijski podržavanih od strane države/grada mi je poznat sa Tajvana. Tamo sam se po prvi put susrela sa ovim tipom prostora. Stare, zapuštene i napuštene fabrike, preuređene u kreativne centre. Prostor obično ispune razne kulturne institucije, domaće zanatlije i mali proizvođači. Filozofija im je negujmo domaće, i to ono najkvalitetnije i najkreativnije. Sve radnje, kafići i restorani su “hip i cool”, sve je izuzetno kvalitetno, održivo, organski, “sporo”, nema ni brze hrane, ni masovno proizvedenih stvari. Sve ima naglašen lični pečat. Sve je zato vrlo autentično i kreativno, i izuzetno kvalitetno.

Po Talinu ima nekoliko ovih centara, Teliskivi je najveći među njima. Smestio se u prostor nekadašnjeg proizvođača lokomotiva i vagona. Prostor su novoj primeni očigledno prilagodile vrsne arhitekte. Zbog same strukture starih fabrika, prostor je impozantan. Visoke tavanice, uglavnom stakleni pregradni zidovi, cigla i beton koji se u to savršeno uklapaju. Razvoj ovog centra, uslovio je razvoj celog naselja, koje nekada nije važilo za najsigurniju gradsku lokaciju. Tu se sada nalazi jedna od najlepših pijaca koju sam videla. Pijaca je uspela da me oduševi najviše time što se sve na njoj može platiti karticom. Iako su sveže jagode i trešnje ozbiljno konkurisale na toj listi oduševljenja. Zapravo, celokupno ovogodišnje letnje iskustvo putovanja po zemljama Baltika me je ponajviše šokiralo time da je bilo potpuno “karticonizovano”. Nijedan bankomat nisam koristila, niti bilo kakve papirne novčanice ili kovanice videla. Evropa se definitivno menja.

Teliskivi kompleks je spolja ukrašen grafitima i muralima, a iznutra muzejima i prostorom za ples, koncerte i kojekva druga kulturna dešavanja. Ima tu puno prostora za startapove, Estonija je na kraju krajeva jedna od prvih evropskih zemalja koja je uvela silne olakšice i pogodnosti za IT industriju. No, jasno je da mi na putovanju od par dana privreda Talina nije preterano okupirala misli. S obzirom da je u Evropi čovek uglavnom hendikepiran neznanjem lokalnog jezika kad je konzumiranje “socijalnijih” vidovia kulture u pitanju, bar su mu muzeji i galerije dostupni. Te smo po svoju kulturnu dozu Talina svratili u fotografski muzej Fotografiska.

Fotografija je zarobljeni momenat. Svaka fotografija, bez obzira koliko tehnički loša ili dobra bila, oslikava neki momenat iz prošlosti. Umetnička fotografije, za razliku od one koja to nije, uspeva da izazove određeni set emocija kod gledaoca iako su mu akteri, predeli ili događaji na samoj fotografiji nepoznati. Za razliku od drugih umetnika i drugih vidova umetničkog izražavanja, fotografima i fotografiji je uvek bilo najlakše da me animiraju. Ne sećam se da sam ikada “protrčala” kroz izložbu fotografija, jer mi nije bila dovoljno interesantna, jer mi je bila previše apstraktna. Nisam čak sigurna ni da bih mogla da izaberem omiljeni pravac, tehniku ili temu u fotografiji. Mada, kada razmišljam o fotografiji, crno-bela mi se malo više dopada od one u boji, posebno ako postoji veliki kontrasti na slici. Ono što sam sigurna je da mi na fotografiji humor nije prioritet. Ipak, ono što ne očekujemo zna često pozitivno da nas iznenadi.

Prva je izložba kineske umetnice Piksi Lao (Pixy Liao) Tvoj pogled pripada meni. Piksi preispituje odnos muškarca i žene u savremenom, heteroseksualnom odnosu. To radi, slikajući sebe i svog partnera u “čudnim pozama” na “čudnim mestima”. Šta god da je htela da kaže, do mene baš i nije prodrlo, ali njene fotografije su mi bile urnebesno smešne. Već na samom ulazu, dok sam čitala ozbiljan opis njenog rada, krajičkom oka sam zapazila devojčicu koja se vrzmala okolo. Krenula sam ka prvoj fotografiji velikog formata u koje je devojčica uperila prstom i viknula: “Čika suši!”. Čika suši je bio samo početak niza urnebesnih poza Piksi i njene, u ovom slučaju, slabije polovine.

Druga je kombinovana izložba više fotografa sa fokusom na kućne ljubimce Predstava kućnih ljubimaca. Različiti umetnici kroz svoje fotografije prikazuju svoje i tuđe ljubimce i odnos koji ljudi s njima grade. Prosto je nemoguće šetati među tim fotkama i ne smešiti se od silne miline.

Poslednja postavka bila je i vizuelno i tematski najupečatljivija Between these folded walls, Utopia dve umetnice Kuper (Cooper) i Gorfer. One na svojim fotografijama prikazuju portrete migrantkinja starosti između 17 i 24 godine. Portreti su rađeni kao kolaži. Svaku od fotografija prati životna priča, ali i snovi, devojaka o tom idealnom svetu koji bi želele da nađu.

Od čega god da se sklanja emigrant nikada u svojoj novoj domovini ne nalazi potpuni mir. Taj odlazak ne mora biti surov kao u slučaju ovih devojaka. Niti putovanje toliko dramatično. Ali ta spoznaja da mesto naše destinacije nije raj, nego samo druga verzija stvarnosti, je neizbežna. Tu je i konstantna borba između starog ja koje bi da sačuva sve lepote mesta u kojem je odrastao, čak i ako ono sa sobom povlači upravo one gadosti od kojih se sklanjamo i novog ja koje bi sve da zaboravi upravo kako bi se tih gadosti oslobodio. Koliko god nam to teško padalo, u novoj domovini ćemo uvek biti veći stranci nego u onoj iz koje smo krenuli. Ako ne uspemo da razvijemo korenje u zemlji gde smo rođeni, ostajemo zauvek hendikepirani za osećaj pripadnosti. To donosi slobodu i odgovornost. Dve stvari sa kojom većina ljudi ne zna kako da se suoči. Retki su oni koji nauče da je Ne mesto stanje svesti, a ne fizička lokacija.

Ova postavka dve umetnice prikazuje ličnu istoriju, onu koju niko neće zapamtiti, o kojoj se u školama neće učiti jer upravo zbog toga što je lična ne doprinosi kolektivnom (ispiranju mozga). Talin je pun spomenika ovoj kolektivnoj istoriji. I nigde me to kolektivno sećanje na prošlost nije toliko animiralo koliko u Talinu.

Sve je počelo šetnjom do groblja statua iz sovjetskog vremena. Negde sam iskopala informaciju da se u dvorištu istorijskog muzeja mogu naći statue iz vremena kada je Estonija bila deo Sovjestkog Saveza. Pomislih, bilo bi zgodno prošetati među tim Lenjinima, Staljinima i kojekakvim znanim i neznanim herojima. Čitav kompleks se nalazi na Marijinom brdu (Maarjamäe), te mi se učini da će to, ako njišta drugo, biti prijatna šetnja po parku. Od centra grada do istorijskog muzeja ima oko 5km. Oko 5-6 ujutru, ulice su bile prilično mrtve pa smo do tamo krenuli jednom od većih ulica. Talin je izuzetno zelen grad, te je čak i ta šetnja uz velike ulice, posebno u tim ranim jutarnjim satima, izuzetno prijatna. U jednom momentu, ta velika ulica stiže do mora i dalje ga prati sve dok se ne stigne do brda(šca) na kojem se nalazi muzej. No, umesto da skrenemo desno ka muzeju, nastavili smo pravo ka ogromnoj betonskoj građevini koja je ležala tik uz obalu. Tako odvojena od ostatka kompleksa, bez konteksta ili bilo kakvog natpisa, izgledala je kao malo betonsko ostrvo u sred ničega. Iz tog ugla mogli smo videti obelisk i nešto što je izgledalo kao logičan nastavak te građevine. No, tačno preko puta nje, kada se pređe ulica uzdizala se još jedna, po svojoj veličini, impozantna tvorevina; Spomenik žrtvama komunizma. Taj prvi deo je dug prolaz između visokih crnih, mermernih zidova na kojima je uklesano preko 20.000 imena. Taj deo spomenika se simbolično zove Put. Sa druge strane je Bašta, park sa stablima jabuka i minijaturnim pčelama rasutim po tom crnom zidu. Zagledajući pčele opazila sam široke paukove mreže u koje su bile upetljane. Učinilo mi se prvobitno da su mreže deo spomenika. Razvijala sam u svojoj glavi teorije o tome šta simbolizuju, a onda opazih pauka i shvatih da su prave. Šteta! Estonci su verovatno želeli da pokažu kako je pred njima bio taj tamni dugi put, pola veka dug, u kojem su nastradali mnogi zarad mira i harmonije koja vlada u sadašnjoj idiličnoj Bašti. Ta mreža je bila tu kao dodatni simbol da je sloboda iluzija, i da su i dalje zarobljenici, možda ne Ruski ili možda baš njihovi. Ovaj spomenik je završen 2018. godine. Podigla ga je post-sovjetska vlada. Estoniji je nakon propasti Sovjetskog Saveza trebao novi indentitet. Valjalo je što pre odbaciti komunističku prošlost i vratiti se, bar mentalno, u vreme pre Drugog svetskog rata. U ono vreme, kada je Estonija postojala kao slobodna država. Zadatak nimalo lak. Posebno kada svuda naokolo leže sovjetski spomenici.

Marjame memorijalni kompleks obuhvata nekoliko celina: Sovjetski memorijalni pejzaž, groblje nemačkih vojnika, već pomenuti Spomenik žrtvama komunizma i istorijski muzej.

Sovjetski memorijalni pejzaž sa dominantnim obeliskom, spomenikom sa pticama, kalupom ruku, spomen pločama neznanih junaka. Spajaju ih duge betonske staze, od kojih je jedan deo odrađen kao amfiteatar. Svaka od ovih pojedinačnih tvorevina je vrlo impozantna u svojoj veličini, podseća na megalomanske spomenike koji se mogu naći rasuti svuda po bivšim komunističkim državama. Lično, meni je ovaj tip građevina izuzetno dopadljiv, taj brutalni beton i metal smešten na ogromnim livadama koji u potpunosti dominira pejzažom. Deluje snažno, moćno i pomalo zastrašujuće. Za razliku od ovih spomenika koji su po prostoru stare Jugoslavije, ne retko uništeni, opljačkani, nehajno pretvoreni u deponije ili vandalizovani grafitima, estonski su prosto ostavljeni na milost i nemilost atmosferskim uslovima. Objekti u okviru sovjetskog memorijalnog pejzaža su pre svega spomenici zaborava. Iznad svega oni oslikavaju estonsku potrebu da zaborave 50 godina pod Rusima. Kao sve bivše članice Istočnog bloka koje su nasilno gurnute u isti, Estonija se još uvek bori sa duhovima prošlosti. Neposredna blizina Rusiji im svakako ne pomaže u tome. Dok grad Talin još i sa simpatijama gleda na svoje istorijsko nasleđe, država Estonija uporno odbija da se sa njim suoči. Naime grad je ponudio da održava ovaj kompleks, ali zbog vlasništva nad zemljom i većinom objekata koji su vlasništvo države, problem održavanja se prolongira do besvesti. Očigledno država smatra da je revanšizam legitimna metoda bavljenja istorijom, umesto suočavanja sa istom radije ignoriše i zataškava. Možemo li izrasti u zdravo društvo, ako probleme guramo pod tepih? Istorija našeg podneblja jasno pokazuje da ne možemo.

I kao da sav taj rat oko doživljavanja ruske invazije nije dovoljan, u okviru kompleksa se nalazi i ogromno nacističko groblje. Nastalo 1941. kada su Nemci sa istog mesta “izbacili” ruske vojnike, pokopane samo godinu dana ranije. Šetajući Marijinim brdom, čovek ne može da se ne zbuni pod svom tom nabacanom istorijom. Ko su dobri a ko loši momci na brdu? Možda bolje, koga su tačno Estonci videli kao pretnju, a koga kao oslobodioce? Ko su bili Estonci 1920., 1940., 1960., danas?

Jedno je sigurno, strah od Rusa trenutno dominira. I dok mi na dalekom istoku, trenutni rat na prostoru Ukrajne doživljavamo kao nešto daleko i pomalo nestvarno, on je i te kako stvaran za Estonce. Svuda po Baltiku vijore ukrajnske zastave. Ispred ruske ambasade u Talinu masakrirane, krvave plišane igračke i anti-ratne parole su nas podsećale na tu stvarnost. Ostavština Sovjetskog Saveza definitivno nije nešto što Estonci trenutno vide kao prioritet, sem pokojeg istoričara umetnosti i arhitekte koji se zalažu za očuvanje starih spomenika.

Ironija je da je upravo nešto što bi lokalci da skrajnu i zaborave ostavilo najveći utisak na mene.

Više slika možete naći u mojoj galeriji Talin.

Istanbul / 09.07.22

Naš put za Istanbul, početkom godine, obeležio je povratak starom životu. Životu pre korone. Možda ne identičnom, ali stvari su konačno krenule da se vraćaju u normalu.

Poželeli smo da negde skoknemo na nedelju dana. Jugoistočna i Istočna Azija, koje bi preferirala za tu dužinu odmora, i dalje su bile u zaključanom korona stanju. I dalje su se maske nosile na otvorenom. I dalje je trebalo raditi testove nakon sletanja. I dalje je sve delovalo previše mučno i komplikovano. Bar je povratak u Singapur bio višestruko olakšan. Jedna forma za ispuniti pred put. Jedan test pred polazak, koji se brzo i jednostavno mogao obaviti na istanbulskom aerodromu. I kućni testovi, ako želimo napolje u narednih nedelju dana. I onako smo ih imali bar dvadesetak kod kuće jer ih je singapurska vlada delila u više navrata.

Turci su od svega tražili da ispunimo samo jedan formular pred let. Maske se nisu nosile na otvorenom. Gledano iz singapurske svakodnevice, Turska je delovala kao savršeno mesto za biti u tom momentu. Kupili smo karte, tek tako, na prečac, desetak dana pred put. Spontano. Kao u pre-koronska vremena.

Malo me je brinula činjenica da letim u zimu. Mi uspešno izbegavamo zimu već godinama. Volim da odem na planine, krajnji sever, ili jug planete leti i tada mi iznenadne hladnoće ne smetaju ni najmanje. Zapravo su poželjne. Leto u Patagoniji, na Islandu, i sličnim mestima na momente zna da izgleda kao zima. Ali je zapravo daleko lakše. Dan je dug i ta zima ne traje danima. Ona samo smenjuje proleće, leto i jesen na momente, u istom danu. S obzirom da idem u višednevna pešačenja, koja te zbog same vrste aktivnosti “greju” i sa sve profi opremom, hladnoća mi ne predstavlja problem. Ali u gradu, gradu na moru, zima u pravo zimsko vreme, zima u gradskim šetnjama, ta zima me nije preterano privlačila. Bar nije do skora. Možda je deset godina leta dovoljno vremena da čovek poželi da ponovo vidi zimu? Ili bar, da se iz radoznalosti osmeli da joj se ponovo prepusti? Uostalom, tih dana je u Istanbulu padao sneg. Imala sam prilike da vidim beli Istanbul. Kad sam poslednji put videla sneg u gradu? Naoružali smo se dugim zimskim jaknama, cokulama, kapama, šalovima, rukavicama i krenuli ka hladnom Istanbulu.

Tih 15-20 min na autobuskom stajalištu, na istanbulskom aerodromu obitavala sam u polu-usnulom stanju. Delimično zbog 10 sati dugog leta, delimično zbog neverice da sam ponovo na putu. Stanica je prolazna. Sa nadstrešnicom. Kao tunel. Osećala sam hladan vazduh na obrazima, onom malom delu ispod očiju. Sve ostale delove kože sam pažljivo ušuškala u tople slojeve garderobe. Vazduh je mirisao na hladno. Tako svež i drugačiji od onog tropskog na koji sam navikla.

Sneg smo samo u tragovima videli na poljima, na putu do grada. Tih nedelju dana bili su uglavnom sunčani. Nebo je bilo plavo, bez oblaka. Savršeni zimski dani. Savršeni za duge šetnje. Vreme dosta utiče na doživljaj grada. Kada je svetlo i vedro vreme sve deluje lepše. Raspoloženiji smo. Opušteniji. Ne znam da li je vreme jedan od krivaca za moj doživljaj Istanbula.

Rekoh drugarici, nakon povratka, kako mi se Istanbul mnogo dopao. Kako je lep. Na konstantaciju da je lep, ona je podigla obrve i pogledala me sa čuđenjem. Dodala je da se i njoj Istanbul dopada, ali zvati ga lepim je preterivanje. Onda smo po ko zna koji put prošle kroz istu diskusiju šta je, a šta nije lepo.

Verovatno je problem u meni. Nije ona jedina koja se iznenađuje kako ja koristim reč lep/lepota. I zanimljivo je da na isti način zbunjujem ljude bez obzira odakle su došli, gde su pošli i na kom jeziku pričamo.

Lepo je sve ono što u meni izaziva buru osećanja dok u to gledam, ne obavezno samo pozitivnih, što mi privlači pogled i budi radoznalost. Nemerljivo je i neuporedivo je. Ne postoje kategorije. Mada postoje asocijacije. I nešto što je u jednom periodu bilo ružno, može u sledećem postati lepo. I obrnuto, naravno. Lepota je vrlo fluidan koncept. Pretpostavljam da je u mom slučaju lepota određeni set osećanja.

Istanbul mi je zaista bio lep. Više je stvari doprinelo tome. No, krenimo redom.

Grafiti i murali po njegovim ulicama. Grad sa velikim brojem uličnih “žvrljotina” jednostavno ne može da ne bude lep. Grafita ima manje-više svuda po gradu, dok su najveći murali na azijskoj strani, u naselju Kadikoj (Kadiköy). Istanbul, poput nekih drugih velikih metropola praktikuje Grafiti festivale. Mnogi od ovih murala su iscrtani za vreme festivala održanih u poslednjoj deceniji.

Ulične cica-mace. One su me do te mere fascinirale da su odmah nakon povratka, dobile svoj mini-post-galeriju Portreti istanbulskih cica. Nije me iznenadilo da ih ima puno. Singapur je i sam pun uličnih mačaka. Singapurci ih obožavaju. Turski dokumentarni film Kedi (u prevodu Mačka) se svojevremeno mesecima ovde prikazivao u bioskopu. Istanbulci veruju da ulične mačke pripadaju svima i istovremeno ne pripadaju nikome. Po ulicama grada, puno je kućica za mačke. Na svakom koraku stoje posudice sa hranom i vodom. Ulične mačke su vrlo mazne. Desilo mi se čak dva puta, za to kratko vreme posete, da mačke pređu granicu “pristojnosti”. Jedna mi je uletela u zagrljaj kad sam joj pružila ruku da je pomazim. Drugom prilikom, dok sam sedela na klupi, zverajući naokolo duž ulice, mačka je došetala i sela mi u krilo. Toliku opuštenost i privrženost ljudima nisam ranije videla. Mačke su gotovo uvek na oprezu. Bar one “normalne” mačke. Mačke van Istanbula.

Voda. Najveći deo vremena smo proveli na vodi. Šetajući uz Bosfor, Zlatni rog, Mramorno more. Prelazeći Bosfor trajektima sa evropske na azijsku stranu, i obratno ili prelazeći Zlatni rog Galata mostom. Gde god da smo se našli u kopnenom delu Istanbula, nakon sat bi se spustili ponovo do vode. To nije moglo da mi dojadi. Postoje delovi koji su mi bili manje fascinantni (to kulturno, polički itd. korektna ja izbegavam da kažem ružni), ali je najveći deo tih šetališta bio izuzetno prijatan. Široke staze tik uz vodu. Beskrajni niz pecaroša. Razigrana deca. Zaljubljeni parovi.

Kuće, ulice i ljudi zarobljeni u nekim starim vremenima. Moj prvi (i jedini) vizuelni kontakt sa Istanbulom, do gotovo pred sam put, bile su Gulerove fotografije. Dobar deo fotografija je prikazivao ljude u uskim sokacima, stare drvene kuće. Ulične prodavce i nosače koji guraju ogromna kolica ispred sebe. Kaldrmisane ulice. Zanatlije. Čajdžinice. Neke nostalgične, arhaične momente. Onda sam, totalno neočekivano, u jednoj knjižari u Singapuru naletela na Pamukov Istanbul. Samo nedelju dana pred put. Prelepo izdanje sa fotografijama koje je Pamuk birao. I opet te iste Gulerove fotografije, pored mnoštva drugih. Pomislih tugaljivo da je šteta što taj Istanbul neću videti. U kakvoj sam samo zabludi bila. Ni zamisliti nisam mogla, da taj Istanbul i dalje postoji. Razbacan svuda po gradu. Dovoljno je samo malo zaobići ulickane moderne ulice, zaći iza starih crkvi i džamija. Jedan od najupečatljivijih detalja su stare drvene kuće. Najvećim delom oronule i zapuštene. Pamuk je u svojim memoarima pominjao požare koji su gutali čitave kvartove drvenih kuća dok je on u njemu odrastao. Čudi me da je ijedna preživela posle tolikih, nekada vatrenih, danas preduzetničkih stihija. Ni skupljači starih stvari, prodavci i nosači sa ogromnim drvenim kolicima nisu u potpunosti zamrli. Tu su da podsete na težak rad, da nas vrate u mladost svih tih pogrbljenih staraca na ulici.

Carigrad. Prestonica rimskog, vizantijskog i osmanskog carstva. Na tom malom poluostrvu, uknještenom između Mramornog mora, Bosforskom moreuza i Zlatnog roga, gusto je napakovano preko 2500 godina istorije. Previše za jednonedeljnu posetu. Setih se saveta svog prijatelja pred moj prvi put u Kjoto; Ne pokušavaj da obiđeš sve hramove. Moj savet svakome ko ide u obilazak Stambola bio bi: Ne pokušavaj da obiđeš sve palate i džamije. Iskreno, moje interesovanje za istoriju i nije takvo da bih gledala buržujske tvorevine starih vladara ili molitvena mesta. Uvek me je više interesovalo, šta su ljudi jeli, kako su provodili radno i neradno vreme, kako su se oblačili, šta su crtali/pravili, o čemu su filozofirali, na kakvim su mestima spavali. Mada i to više kroz pisanu reč, nego obilazak istorijskih muzeja i sličnih institucija. Mnoštvo stvari na jednom mestu me uglavnom umara. Posle nekog vremena sve mi postaje isto. Glavni razlog tome je svakako odsustvo pravog interesovanja. No, kad vas svi vodiči, članci i sl. konstantno bombarduju određenim informacijama, u nekim slučajevima ipak popustite. Te tako smo na kraju ipak otišli u obilazak Topkapi palate i Aje Sofije. Sav šareniš građevina u okviru palate je bio vizualno natprosečno prijatan. Sve te boje i šare na podovima, zidovima, komadima nameštaja na kraju ipak deluju impozantno, nezavisno od toga koliko vas istorijske činjenice zanimaju ili ne zanimaju. Od svih građevina u okviru palate najviše mi se dopala biblioteka Ahmeda Trećeg. Često, putujući, naletimo na neke zanimljive primere u arhitekturi i svaki put krećemo u duge i ozbiljne razgovore kako ćemo to i tako napraviti u našoj kući jednog dana. Posle posete ove biblioteke, konačno smo rešili problem prostora za knjige u našoj kući iz snova.

Istanbulci. Nije da smo se nešto preterano družili sa lokalcima. Ali ono što svaku posetu Turskoj uvek čini posebnom je svakako, dobrim delom, tursko gostoprimstvo i uslužnost. Ono svakako nije ni obeležje samo ovog grada. Postoji to nešto, što je toplo i drago, poznato a opet istovremeno drugačije, udobno. Nešto što asocira na kuću, sigurnost, detinjstvo. To nešto, iznad svega, svaku moju posetu Turskoj učini posebnom. Budi želju da joj se iznova vraćam.

Više slika možete naći u mojoj galeriji Istanbul.

Sivjavik / 30.06.22

Rejkjavik je grad sa svega 130.000 duša. On je i najsevernija prestonica na svetu. Hladan je i mračan, čak i u sred avgusta. Ne čudi me da nikada nisam poželela da ga obiđem dok smo živeli u Nemačkoj. Čak i sad iz Singapura na sever putujem samo u toku leta. U redu je da mi bude hladno, ali i dalje nisam OK sa nedostatkom dnevnog svetla. Da bi znali koliko je neka zemlja mračna dovoljno je da bacite pogled na enormno velike prozore i odsustvo zavesa. Nedostatak svetla ih očigledno više brine od nedostatka privatnosti.

Volim te velike prozore u severnjačkim zemljama. I iskreno volim da im zavirujem u životni prostor u prolazu. Severnjaci vole knjige, lampe, svetle boje i proste, svedene linije. Sudeći po njihovim kućama jednostavnost je na visokoj ceni.

Rejkjavik je siv i taman. I fasade su im takve. U zagasitim bojama. U centralnom delu grada su se potrudili da ih zašarene. Ponegde će se neka kuća “izvrištati” svojim jarkim bojama. Mnogi zidovi prekriveni su muralima. Moj omiljeni je jednostavno konstatovao očigledno: Rejkjavik je Sivjavik.

U sred Rejkjavika, u prostorijama nekadašnjeg javnog WC-a smešten je muzej PUNK-a. Majušan je koliko su obično mali javni WC-i. Unutrašnjost je u svom orginalnom stanju, samo što se šolje i lavaboi više ne koriste. Sve je izlepljeno posterima i išarano grafitima. Naokolo vise slušalice sa kojih dolaze umilni zvuci islandskog panka. Da nisam obišla taj muzej nikada ne bih otkrila koliko je Bjork fascinantna umetnica. Bar 70% muzejske postavke je posvećeno njoj. Vlasnik muzeja je očigledno veliki obožavalac.

Sem muzeja i murala centralni deo grada mi je bio prilično nezanimljiv. Većinu vremena smo šetali morskom obalom. Istočni deo obale je posebno interesantan. Vrlo brzo se pešačka staza odvaja od glavnog puta i vodi kraj bizarne građevine napravljene od recikliranog materijala i okićene sklupturama, maskama i kojekakvim starudijama. Poput kakvog muzeja bizarnih objekata. Prilično zabavno i neočakivano, tu na obali, u sred ničega.

Nakon nje, široka zelena livada prekrivena poljskim cvećem, pogled na okolna ostrvca sa jedne strane i Rejkjavik sa druge. Staza vodi do male luke, odakle brodići isplovljavaju do ostrva Videj (Viðey). Samo ostrvo je toliko malo da ne treba ni dva sata za ispešačiti sve njegove staze. Na njemu je “tvorevina” koju je pravila Joko Ono kao spomenik mira. Prilično neimpresivno za moj ukus, mada je Island izuzetno ponosan na čast koju im je umetnica ukazala time što je svoj spomenik baš tu metnula. Na ostrvu nema ni jednog drveta. Samo beskrajna livada. Beskrajna livada ispod sivih, niskih oblaka.

Rejkjavik je previše velik da bi bio selo i previše tih i miran da bi bio grad. Idealan je za beskonačne tihe i umirujuće šetnje.

Više slika možete naći u mojoj galeriji Rejkjavik.

Kataloniji u čast / 25.06.22

Katalonija je san. Anarhistička Katalonija je najromantičniji san koji bi iko mogao usniti.

Ali san je samo san, java je već ozbiljna noćna mora.

Java u Kataloniji je manja noćna mora od jave na nekim drugim podnebljima. No i ta njihova java je već svuda viđena, predvidljiva. Možda malo romantičnija i uglađenija. Ulickanija. Sređenija. Ali i dalje je java.

U Kataloniju smo došli neplanirano. U vreme pandemije kovida teško je bilo išta planirati. Posebno, ako čovek planira da se vratiti u Singapur nakon tog puta. To onda postaje ozbiljan izazov. Nekih dve nedelje pred put, mislili smo da ćemo jesenovati u Hrvatskoj. Miljanova firma se cimala da nam izvadi dozvole za povratak u Singapur, kao i dozvolu da karantin preležimo u svom stanu, a ne nekom od propisanih hotela. Čekalo nas je 2 nedelje zatvora i pet testova.

Nedelju dana pred put pravila su se promenila. Određene zemlje su stavljene na Listu. Listu koja je omogućavala izbegavanje karantina. Španija beše među njima. I tako mi završismo u Španiji. Najjeftinije karte su bila za i iz Barselone, te otuda Barselona, tj. Katalonija.

Nisam planirala da idem u Španiju. Ne sad. I ne ovako. Još manje sam bila spremna za Kataloniju. Ona je najdivniji san koji to nije. Ona nije Mirov El segador, Pikasova Gernika, Orvelova ili Hemingvejeva Katalonija, ma koliko ja to želela. Ona je…

… Ona je divno mesto za odmor. Brdovita. Valovita. Morska. Stara. Stara kao srednjovekovni zamak, staro-rimski amfiteatar, praistorijske pećine.

Htela sam da je ispešačim u te dve nedelje. Htela sam da planinarim Pirinejima. Htela sam da vidim njene planine, visoravni, jezera. Vremenska prognoza me je uveravala da za to vreme nije. Da sam okasnila. Onda sam odlučila da ispešačim njenu obalu. Vremenska prognoza me je uveravala da je za to vreme idealno.

Nije!

Nije sve u (ne)vremenu. Trebalo je da odem u planine.


Posle 2-3 dana provedenih radno u Barseloni, odmor je konačno mogao da počne. Uhvatili smo lokalni voz iz Barselone za Portbou. To je trebao biti početak naše desetodnevne šetnje uz katalonsku obalu. Postoji nekoliko označenih pešačkih staza/puteva koji prate katalonsku obalu i spajaju primorska seoca usput. Plan je bio da pratimo, tj. kombinujemo dve od tih staza: GR92 i Cami de Ronda. Dnevno bi prelazili oko 20tak kilometara i noći provodili u seocima usput. S obzirom da je staza polu-urbana, odlučili smo da ne nosimo kampersku opremu, nego spavamo u hotelima.

Nepažnjom smo krenuli prilično kasno iz Barcelone. Prvo nam je planove omeo maraton i blokirane ulice, a onda i nedeljni red vožnje. Kada smo seli u voz, već je prošlo podne. U Portbou bi bili oko dva. Taj dan je trebalo da pređemo oko 10tak kilometara, do sela Ljanca (Llançà). Dan je prilično kratak, no ako krenemo na stazu odmah, imali bi više nego dovoljno vremena.

Ali… Bismo gladni. I žedni. I… Odlučismo da siđemo stanicu ranije. U Koleri (Colera).

Miris. Sećam se tog mirisa. Miris Mediterana. Miris letovanja iz detinjstva. Miris borova i smokvi. Miris užarenog kamenja. Miris mora. Miris koji je pogađao najumornije delove tela. Miris koji je otklanjao taj umor momentalno.

Plaža je blizu železničke stanice, te smo se uputili do iste. Prva slika sa puta, treba da bude slika mora. Slika beskonačnog plavetnila.

Nakon popunjavanja stomaka, krenusmo na početak staze. Staza vodi kratko, kroz borovu šumu, a onda preko krša do druge uvale. Nešto veće. Ispunjene lokalcima koji misle da more krajem oktobra nije previše hladno za kupanje. Onda opet par stotina metara borovine, pa par uvala. Kao slojevi torte, smenjuju se plavi i zeleni pojas.

Drugi deo puta je vodio duž uređenih, popločanih staza. Kroz polu naseljene predele. Vile sa pogledom na more. Široka dvorišta, plavi šaloni, beli zidovi. Sve su izgledale kao da su napuštene. Sezona je očigledno gotova. U njima možda niko neće boraviti do sledećeg proleća.

Kada smo stigli do glavne promenade u Ljanci, morali smo da se suočimo sa ogromnim problemom. Sezona je gotova i hoteli su zatvoreni. Sajtovi poput Bukinga i AirBnB-a su nam nudili samo apartmane koje bi bili primorani da bukiramo barem 2 noći. Bi mi žao što nismo poneli opremu za kampovanje. Na kraj pameti mi nije bilo da može da se desi da ne nađemo smeštaj.

Odluke. Odluke. Odluke donete na prečac, nisu uvek najgore odluke.

Uz pantomimu i A- nivo španskog uspeli smo da bar nađemo taksi prevoz do Kadakesa (Cadaqués) jer na kraju sezone, u pet popodne ni prevoz više ne funkcioniše.


Kadakes je bio ljubav na prvi pogled. Golema ljubav. Ona koja se ne dešava često.

Lavirinti uskih kaldrmisanih ulica, bele stare kuće, opet ti plavi šaloni, ljubičaste i roze puzavice, tepih prezrelih opalih smokvi i miris mora. Vetar je duvao i besni talasi udarali u zidove promenade. Turista jedva da je bilo, centar starog grada u večernjim satima izgleda sablasno. Svetla su slaba, ulice mračne. U tom mraku, pažnju nam je privukao lokal sa velikim slikarskim platnima. Na jednom od njih singapursko gigantsko super drveće iz jednog od najpoznatijih parkova. Među drvećem prizor iz raja, nage muške i ženske figure.. Oko njih patroliraju milocioneri na konjima. U sred tog mnoštva ljudi kuća iz koje viri Niklsonovo lice. Ili je bar meni to lice tako izgledalo.

Do nje još jedno ogromno platno, metro stanica, deo nekog zapadnjačkog grada, prosjakinja na ulici, asocijacije na kovid pandemiju. Boje tmurne.

Hoću onu! – reče mi Miljan upirući prstom u pravcu “singapurske slike”.

Ja hoću onu s pandemijom – dodah, pokazujući ka drugom uglu studija.

Dok smo “raspravljali” koja će s nama za Singapur, pojavio se umetnik. Vraćao se sa večere. Ispostavilo se da je Nemac. Nemac koji već godinama živi u Španiji jer mu je domovina suviše hladna i tmurna. Kao sa većinom Nemaca nađosmo zajednički jezik vrlo brzo. On nam je euforično izlagao sva svoja dostupna dela, a mi uživali u toj privatnoj prezentaciji. Da sam u to vreme bila upoznata sa Konstraktinim Triptihom, verovatno bi mi u glavi odzvanjale njene reči:

Razvijamo svoja interesovanja
Razmatramo fenomene savremenog društva
Diskutujemo o neoliberalizmu
Čudimo se ljudskoj gluposti, pa posle idemo da jedemo

Idemo da jedemo! Zaista od tog razgovora nas ništa nije moglo udaljiti sem Miljanovog napada gladi. Te odatle nastavismo vijugavim ulicama u potrazi za restoranima. I jeli smo lepo. Baš lepo smo jeli!

Dobra hrana i još bolje društvo su neplanirano produžili naš ostanak u selu. Doduše i umetnikova želja da slike malo dotera, pre nego što nam ih upakuje. Na kraju zaista kupismo obe, a tome dodasmo i manji kolaž.


U jednoj od vila, u susednom selu Portlligat, Salvador Dali je proveo dobar deo svog života. Ta kuća je pretvorena u muzej. Miljan nije preterani obožavalac Dalijevog lika i dela, ali ja jesam ovog potonjeg, te smo narednog dana krenuli do vile prateći obalu. Muzej je bio zatvoren u vreme naše posete, ali nadali smo se da će nam šetnja svakao prijati, te da je možda bar spoljašnjost dostupna za gledanje. Vreme je izuzetno prijatno u oktobru. Dani su bili pretežno sunčani, ali ne pretopli kao u toku leta. Staze uz more su popločane, na momente prate asfaltni put ali saobraćaja gotovo da nema. Tek po koja kuća kraj koje smo prolazili nije bila prazna. Koliko li sve ovo izgleda drugačije leti, u toku sezone?

Pred sam kraj puta stigli smo do prelepe uvale. Putokaz nas je upućivao na povratak u kopno, na asfaltni put. maps.me je pokazivao da postoji pešačka staza uz more. Ispred nas je, bar u neposrednoj blizini, bio vidljiv utabani puteljak. Naravno da smo krenuli puteljkom. I naravno da nas je to dovelo do sred ničega u jednom momentu. To u sred ničega je bila visoka ograda, ograđenog imanja. Imali smo opciju ili da se vratimo istim putem ili da krenemo kroz gusto rastinje. Veći problem od rastinja bili su kameni zidovi, jer taj teren je izdeljen na terase. Neki od zidova su bili viši od metar i po. Na svu sreću, očigledno nismo bili jedini koji su došli na ideju da prate onaj nesrećni puteljak. Neko je pre nas već dovlačio veće kamenje koje je olakšavalo preskakanje ovih kamenih bedema.

Naš put ne bi bio potpun, da bar jednom ne izaberem ovakvu stazu. – rekoh, preskačući jedan od bedema.

Nadajmo se da će biti poslednja! – Dok mi je to govorio, bilo je jasno, da ni trunku nade u tako nešto nema.

Nada poslednja umire! – dodadoh, smešeći se. U sebi sam zapravo razmišljala kako su mi ta “gubljenja” omiljeni deo svake šetnje.

Malo šta smo od vile videli, previše je zaklonjena u unutrašnjosti imanja. Kao uteha je poslužila kolekcija Dalijevih grafika izložena u muzeju u Kadakesu.

Pomalo razočarana neobilaskom vile, narednog dana smo krenuli u Figeres (Figueres) u obilazak još jednog njegovog muzeja. Malo šta smo od samog grada videli. Mene su beskonačne krivine na putu do Figerasa u potpunosti izmučile. No svakako je vredelo malo se pomučiti zbog kako Španci tvrde, najvećeg objekta nadrealizma! Sa svim restrikcijama, i smanjenim obimom poseta, muzej je i dalje bio prenatrpan i teško mi je i da zamislim na šta liči poseta istom u normalna, nekovid vremena.


Bilo je teško oprostiti se od Kadakesa. Krajem oktobra, to je jedno od lepših mesta na svetu. Krajem jula… Ne želim ni da zamišljam kako bi to izgledalo u sred letnje sezone.

Nakon Kadakesa, odlučili smo da zađemo malo u kopno i svratimo do Žirone (Girona). Delovala je izuzetno lepo dok smo kroz nju prolazili vozom na putu za Portbou. Grad idealan za razglednice. Šarene zgrade sa obe strane reke i pešački mostovi koji ih spajaju. Žirona je poznata po svojoj jevrejskoj četvrti, starim bedemima i katedrali. Posvetili smo nimalo vremena na njen kulturni život, istoriju ili savremena zbivanja. Šetali smo starim ulicama, čudili se količini prodavnica za bicikle i bicikliste (kasnije se ispostavilo da u Žironi žive mnogi poznati biciklisti za koje imam 0 interesovanja) i količini fanova Igre prestola (koja me interesuje koliko i biciklisti). Duge šetnje su bile dovoljne. Singapur nije grad za pešake, te su te besciljne duge šetnje po evropskim gradovima za mene sada često cilj same po sebi. Ta mogućnost da na nogama stignem od tačke A do tačke B uživajući u nasumičnom zveranju u fasade zgrada, a da ne šetam uz autoput ili ne lipšem od vrućine i vlage, je dovoljno fascinantna da mi malo šta preko toga treba.


Iz Žirone smo skoknuli na izlet do obližnjeg srednjevekovnog sela Besalu. Kad se čovek navikne na lepe gradove, onda postaje proklet pa bi da gleda i lepa sela. Basalu je samo jedno od mnogobrojnih srednjevekovnih sela razbacanih po Kataloniji. Njega smo izabrali samo iz praktičnih razloga, dovoljno je blizu Žirone i do njega je vodio direktan prigradski prevoz.


Kada smo se nagledali srednjevekovnih zidina, vreme je bilo da se vratimo šetnjama uz more. Turistički vodiči tvrde da je šetalište između Ljoret de Mara (Lloret de Mar) i Tose de Mara (Tossa de Mar) najlepši deo katalonske obale. Oba grada su velike turističke destinacije sa ogromnim hotelima uz plažu. U Ljoretu se nismo zadržavali, sa stanice smo se najbližim putem spustili do plaže i tu započeli šetnju. U Tosi smo ostali par dana. Na južnom delu nalazi se tipičan stari mediteranski grad, novi deo Tose je bio prilično neinspirativan.

Sama staza, koja spaja ova dva grada, prati obalu, prolazi kroz manja sela, peščane uvale, po vrhovima litica, kroz guste mediteranske mirisne šume. Sem delova staze u neposrednoj blizini ova dva grada na kojima je bilo podosta turista, staza je uglavnom bila prazna. Nije bilo boljeg načina da sagledamo lepotu Kosta Brave.


Polako su isticali dani našeg odmora. Znali smo da poslednjih par dana želimo da provedemo u Barseloni. Ostalo nam je još dva dana za šetnju ulicama još jednog katalonskog grada. Izabrali smo Taragonu (Tarragona) prvenstveno zbog akvadukta. Slično kao i po svim ostalim mestima pre nje, samim gradom se nismo preterano bavili. Besciljne šetnje njenim ulicama, šetnje uz more i slikanje fasada su jedine aktivnosti u koje smo se upuštali. I naravno, jeli smo lepo. Baš lepo smo jeli!


Veruje se da je taragonski akvadukt, poznatiji i kao Aqüeducte de les Ferreres izgrađen za vreme Oktavijana Avgusta, tj. negde u periodu raspinjanja Hrista. Nešto toliko staro zaslužilo je da bude ovekovečeno mojim pogledom. Akvadukti su mi uvek delovali impresivno kao građevine, te sam poželela da jedan od njih konačno vidim i uživo. Nalazi se na samo 4km od grada. Ima dva reda lukova, u gornjem redu 25, u donjem 11. Mogu vam reći da je zagledanje ove građevine zaista bio poseban doživljaj. I totalno vredan dolaska u Taragonu.


Kao šlag na tortu, za kraj smo ostavili Barselonu.

Grad koji je trebao da me oduševi, ali iskreno ostavio me je prilično… Očekivanja su bila prevelika. I ja sam se nagledala svakakvih čudesa u životu. Barselona jednostavno nije imala u ponudi ništa što me već na nekom drugom mestu nije oduševilo. S druge strane Barselona je neizdrživo pretrpana turistima. U malo koji deo grada sam uspela da zađem i da nađem mira, da prođem parkom u kojem sede samo lokalci sa svojim klincima, ili ulicom kojom se kraj mene neće slivati more ljudi, ulice kojima će kola dovoljno retko prolaziti da ih ne primećujem. Od svog tog mnoštva šetnje njenim ulicama nisu bile preterano prijatne. Ona je jedna od onih gradova, u kojima čovek treba da živi da bi znao gde da se skloni.

Daleko od toga da je iskustvo bilo neprijatno. Vrlo rado bih opet tamo otputovala. Samo, samo…

No, i pored toga neki momenti Barselone su i tekako bili vredni pomena.

Fasade zgrada. Obično ljudi vezuju Gaudija za barselonsku arhitekturu. No meni je Gaudi previše kitnjast. Prošli smo kraj par njegovih zgrada besciljno lutajući po gradu (nemoguće ih je promašiti zbog količine ljudi koji se oko njih okupljaju) i ciljano otišla do Sagrade Familije, gde smo jednoglasno došli do zaključka da do Gvelj parka nećemo ni ići (to je od Sagrade, sudeći po slikama, još kitnjastije). Kad pričam o prelepim fasadama, uopšte mi Gaudi nije na pameti. Zapravo obične stambene zgrade, i one sa paternima koje izgledaju kao da ih je neko oblepio tapetama, i one najobičnije sa francuskim balkonima ofarbane u pastelne boje. Fasciniralo me je koliko su fasade ujednačene i očuvane, geometrijski proste ali izuzetno skladne.

Bulevari. Barselonski bulevari… Nisu impozantniji od avenija Buenos Ajresa, ali je fascinantno koliko bulevara ima u tom gradu. U jednom od muzeja sam pročitala da su rušili cele kvartove da bi bulevari bili toliko široki. Koliko je onda kvartova trebalo porušiti za sve te bulevare po gradu?

Muzeji. Sigurna sam da u Barseloni postoji na desetine muzeja. Mi smo imali dovoljno vremena svega za par njih.

Pikasov muzej. Iako smo oboje veliki obožavaoci lika i dela Pikasa, za razliku od kolege mu Dalija, ipak smo se nećkali oko obilaska njegovog muzeja. Sa tolikom gužvnom na ulicama grada, nije mi se gužvalo i po muzejima. No kako smo već Daliju posvetili toliko vremena, činilo se nepravednim zapostavljati Pikasa. Ispostavilo se da je njegov muzej jedan od najboljih muzeja koje sam videla u Evropi. Sam muzej ne sadrži njegova najveća dela, ali sadrži dela iz svih faza njegovog stvaralaštva. Prijatno sam iznenađena bila kako kroz postavku, posetilac može da isprati Pikasov umetnički razvoj. Sve faze njegovog stvaralaštva. Muzej je izuzetno edukativan.

Praktično prekoputa Pikasovog muzeja nalazi se Muzej moderne evropske umetnosti (MEAM) i u njemu su bili izloženi najbolji radovi po izboru nekog umetničkog centra ili salona. Sad već i zaboravih tačno čega. Sam prostor je impozantan, a onda i ta dela koja su ga ispunjavala bila su od izuzetne lepote. U njemu smo zapravo i najviše uživali.

Po istoriju anarhizma i građanskog rata treba otići u Nacionalni muzej Katalonije i Muzej savremene umetnosti Barselone.

Ma koliko bizarno zvučalo, ja volim da obilazim groblja u velikim metropolama. Da vidim kako mrtvi “žive” u različitim kulturama. Obilazeći mrtve čovek može mnogo da nauči o živima. Monžuik u Barseloni je jedno od takvih mesta. Prva asocijacija kada sam ugledala te “zgrade” na Monžuiku, bio je Novi Beograd. Singapur ili Hong Kong bi verovatno bili pravednija asocijacija, ali čovek, na žalost, ne može da bira šta mu pada na pamet. Soliteri mrtvih, sa pokojim velikanom zakopanim kako Bog Srbin zapoveda. Setih se onih “vila” sa Rekolete. Argentici očigledno mnogo više brinu o “životu” svojih mrtvih. Ili bar o tome šta će o grobu komšija da kaže. Sudeći po ovom barselonskom groblju, jadni lokalci ni posle smrti ne nalaze mir, i dalje se tiskaju i sede jedni drugima na glavi. Za to bar ne mogu da krive turiste.

I tako, dok čovek šeta tim širokim ulicama, divi se kako je sve lepo, uredno i čisto, razmišlja da Katalonija mora biti raj u kojem se svemu zna mesto i red, naleteće na izbacivače i izvršitelje. I okupljenu čašicu ljudi koja očajnički pokušava da zaštiti stanare kojima se smeši budućnost beskućnika. Stvarnost je uvek tu da nam opali šamar kad previše u snove zalutamo.

I da! I u Barseloni smo jeli lepo. Baš lepo smo jeli!

Više slika možete naći u mojim galerijama: Cami de Ronda, Cadaques, Figueres, Girona, Besalu, Tossa de Mar, Tarragona i Barcelona.

世 – ši / 18.06.20

Li Čen je još jedan tajvanski umetnik. Za razliku od umetnika o kojima sam do sad pisala, Li je poznat i priznat širom sveta. S obzirom da je karijeru počeo praveći statue Bude, njegova dela su i danas pod uticajem budističkih i taoističkih ideja. Nemoguće ih je razdvojiti od ovih religijskih i filozofskih tradicija. A poprilično teško i shvatiti bez njih.

2017. Li je imao samostalnu izložbu u Tajpeiju koju smo imali prilike da posetimo. Naziv izložbe je bio 世 (ši).

Kineski karakter 世 (ši) ima nekoliko značenja u kombinaciji sa drugim karakterima, te tako:
– može obeležavati vreme, kao u reči za vek 世紀 (ši ći) ili u reči za generacije tj. “nešto što traje više generacija” 世世代代 (ši ši dai dai);
– može obeležavati prostor, kao u reči svet 世界 (ši cije);
– ili imati i šira značenja kao “angažovan i otuđen od sveta” u rečima 出世 (šu ši) i 入世 (ru ši).

S obzirom da nisam poznavalac istočnjačkih filozofija, prilično mi je bilo teško da ispratim smisao pojedinih dela. Liova dela su mi prosto bila izuzetno lepa. Iz tog razloga sam čak pomislila u jednom momentu da ga i ne predstavljam u ovom umetničkom serijalu. A onda se moj umetnosti nastrojeni deo persone silno uvredio što delima ne dozvoljavam da me očaraju “samo” lepotom. Tek tada sam zapravo uvidela koliko nepravedno zapostavljam spoljašnost nekog objekta. Moj stav o spoljašnjoj lepoti je prilično negativan. Ja dozvoljavam nečemu ili nekome da ima “samo” unutrašnju lepotu, ali ne i “samo” spoljašnju. Spoljašnja je manje vredna, podložna trendovima, prolazna. Te ako se nešto “samo” svidi mome oku ja to praktično omalovažavam.

Samo je pod znacima navoda, zato što to nikada nije “samo” spoljašnja lepote. Čak i ako se zadržim na Liovoj sklupturi, tu je mnogo više od spoljašnje lepote samog objekta. U njoj se odražava cela moja ličnost, kultura, obrazovanje, životno iskustvo, godine… Ta skluptura je lepa zato što je ja gledam upravo ovim očima koje sam decenijama za taj susret pripremala. Ta lepota je sve samo ne spoljašnja lepota samog objekta, ona je moja refleksija u tom objektu. I jeste prolazna, ali je prolazna ne zato što je to odlučio neko van mene, ne zato što je podložna masovnim trendovima, nego zato što se ja kao ličnost menjam. Za dvadeset godina, gledaću ova dela nekim drugim očima i sasvim je opravdano da mi tada doživljaj bude drugačiji.

Razmišljala sam šta mi je lepo u tim sklupturama. One koje su mi se najviše dopale su od kombinacije gline i drveta, u čudnom stanju poluraspada. Imaju taj praistorijski šmek. Možda mi se dopalo to što me pomalo podsećaju na sklupture iz praistorije; Veneru iz Vilensdorfa ili one nađene kod Lepenskog Vira?

Ili kao suprotnost njima savršeno uglačane crne bronzane sklupture koje odišu mirom i spokojstvom. Sve do jedne podsećaju po malo na statue Bude. Nekog modernog, savremenog Bude.

Dok me ove glinene sklupture vraćaju kući, u Evropu, u neka prošla vremena, ove bronzane su oličje Istoka, modernog doba. Ove glinene su tople, zemaljske, prisne. Bronzane su hladne, daleke, svemirske. Li je kroz svoje sklupture objedinio sva značenja karaktera 世 (ši). Prikazao je protok vremena od praistorije do budućnosti koja tek dolazi. Obuhvatio i ovzemaljski svet, ali i onaj nebeski. Pokazao nam da tom svetu možemo pripadati, ali i od njega biti i izolovani.

Liove debelice, kako ih od milošte zovem, su ipak mnogo više od te lepote koja ih krasi. Za kraj posta, ostavljam slike njegove sklupture izložene u Singapuru, ispred St. Regis hotela. Mislim da ova skluptura savršeno pristaje ovom modernom, svemirskom gradu u kojem živim.