postcards…
The world moves with me

Ostrvo nasmejanih iguana / 03.06.18

Budim se ovih dana sa slikom duge, peščane plaže. Prati me ta slika celog dana, dok se ne vratim u krevet i nastavim da je sanjam. Sedim na toj plaži u svojim snovima. Vetar koji dolazi sa mora, mrsi mi kosu. Nanosi na nju peask, so i miris mora. Plaža je duga, peskovita. More nemirno. Talasi visoki. Kada se razbiju i pretvore u penu, hrle ka meni. S vremena na vreme se štrecnem, kada voda dopre do mene. Hladna je. Nebo je oblačno. I mada su oblaci teški i sivi, znam da će proći još dosta vremena pre nego što padne kiša. Taj plavi beskraj ispred mene, odmara moje umorne oči. Kapci mi se sklapaju i ostaje samo huk mora, udari talasa i krik ptica u daljini.
Zatvaram oči, da vidim tu sliku opet. Da čujem taj zvuk. Osetim miris tog mora. Kiša pada već par sati i ovo sivo vreme me uporno vraća na tu plažu… na Izabelu… na Galapagos.

Brod sa San Kristobala za Santa Kruz kreće pre sedam. Vožnja traje oko dva sata i prilično teško mi je palo to bacakanje po talasima. Na Santa Kruzu smo proveli par sati, muvajući se oko pristaništa. Na prvi pogled moglo se naslutiti koliko je ovo ostrvo razvijenije od San Kristobala. Glavna ulica je pretrpana džidžabidžarnica sa suvenirima, restoranima, agencijama koje nude višednevne ture na kruzerima. Mimoilazili smo se sa grupama turista; Oni koji su završavali turu i oni koji su čekali da brodovlasnici spuste cene u poslednjem momentu. Bilo je dosta i onih, koji su poput nas, gluvarili okolo bez ikakvog cilja. Nije mi se preterano svidela atmosfera. Nije bilo lepe plaže, tu na dohvat ruke. Grad je bio previše velik, užurban, zagađen ljudima i stvarima. Životinja nije bilo nigde na vidiku. Laknulo mi je kada smo oko jedan popodne nastavili svoj put ka Izabeli. Taj drugi potez brodom, bio je još gori od prethodnog. Na Izabelu smo stigli veoma iscrpljeni. Put otprilike iste dužine, te smo oko tri popodne konačno kročili na kopno. Iako mi je želudac bio silno uznemiren, a ja na ivici povraćanja, nisu mi promakli morski lavovi u plićaku i morske iguane na putu. Svet je ponovo bio u ravnoteži. I sve je opet bilo na svom mestu.

Do hotela smo prošetali. Put vodi paralelno uz more, sa nanizanim kućama sa obe strane puta. Između kuća pružao se pogled ka plaži. Na kraju tog niza kuća, nalazio se naš hotel. Na kraju sela, do kojeg se stiže nakon dvadesetak minuta šetnje. Ostavili smo stvari i izašli da uživamo u kasnom popodnevnom suncu na plaži. Trbalo je ispratiti sunce na počinak pre večere. Pomalo me je iznenadila pustoš na plaži, bez ljudi, bez kolonija morski lavova, tek sa po kojom morskom iguanom. Samo pesak i more. I to nebo koje je pred nama bestidno menjalo svoje plavo odelo, za večernje, crveno. Urezivala sam tu sliku u misli. Zapisivala zvuke, mirise i boje. Gradila oazu za uteći iz svakodnevnog bezumlja.

Sutradan smo ustali rano, spremni da dan započnemo jutarnjom šetnjom uz more. Poslednja kuća u nizu, na kraju sela je plažni bar kroz koji smo prolazili kako bi stigli do mora. Dok sam čekala Miljana, zabavljala sam se slikajući grupu iguana koja se lenjo sunčala na drvenoj platformu. Ležali su isprepletani, poput zmija. Najkrupniji među njima gledali su me nasmejani. Zapravo, sumnjam da su se iguane zaista smešile, ali ovi gmizavci na Izabeli zaista imaju neobične crte lica, te zaista izgledaju kao da veselo poziraju pred kamerom.

Šetnja uz plažu je bila izuzetno prijatna. Sitni, meki pesak pod nogama i blago, jutarnje sunce. Nebo se reflektovalo na tankom sloju vode koji je ostajao na površini kada se talasi povuku. Plaža je bila pusta. Sreli smo svega par ljudi, po koju iguanu, jedno razigrano morsko lavče i ptice koje su kljunom izvlačile račiće iz peska. Na kraju plaže ugledasmo kućicu nacionalnog parka i zaposlenog na ulazu. Sa strane je stajala mapa sa iscrtanim stazama koje su kretale odatle. Iako je to trebala da bude kratka šetnja uz plažu, pre doručka, radoznalost nam nije dozvoljavala da se vratimo nazad u hotel. Sve je moralo biti sad i odmah, te nakon registracije nastavismo šetnju, zalazeći dublje u park. Nismo ni slutili da smo na početku avanture otkrivanja čudesnih mikro svetova.

Početak je donekle ličio na ono što smo već videli na San Kristobalu. Prepoznatljivi kaktusi i okolno grmlje, crne vulkanske stene i more. No čak i ti prepoznatljivi detalji odlučiše da se rasporede drugačije, kreirajući drugačiji ambijent. Nije bilo morskih lavova, zakoračili smo u carstvo gmizavaca. Iguane su bile ogromne i gotovo neprimetne na crnim stenama. Taman i da je sve ostalo tako, kao na početku staze, mi bismo uživali. Jer iako je sva ta lepota bila već viđena, nije bila dovoljno gledana. Trebalo mi je mnogo više od tih par dana da mi prolazak kraj ogromnog kaktusa ili uspavanih iguana postane normalna stvar. Da ne izaziva totalno oduševljene. No, da se ne lažemo, totalno sam se prepuštala tim naletima ushićenja kad god naletimo na kakvu neobičnost.

Kada smo skrenuli na jednu od sporednih staza, ugledasmo prirodan tunel. Oformile su ga isprepletane grane okolnog rastinja. Granje je bilo dovoljno gusto da zamrači prolaz kroz koji smo krenuli, ne sluteći šta nas čeka na kraju tog tunela. Kada smo konačno izbili na čistinu, zanemeli smo od lepote. Našli smo se na maloj poljani, okruženoj visokim rastinjem, kao kakvim zidinama. Prozračno čisti potočić sekao je jedan deo poljane. Zebe su skakutale okolo i veselo cvrkutale. Na sred poljane stajalo je džinovsko drvo i ispod njega klupa. Bili smo potpuno sami u tom savršenom kutku, kao na nekoj čarobnoj, drugoj planeti. Poželeh da uslikam taj raj, ali se na kraju predomislih. Pomislih sebično da neću da delim tu savršenu sliku ni sa kim. Jer čak i da sam je zamišljala, bez ikakvih ograničenja, da sam upotrebila svu maštovitost koju posedujem, ne bih bila u stanju da zamislim nešto toliko lepo. Htela sam da kao lopov, ukradem ovaj kutak. Zagazih u hladan potočić. Voda mi je strujala među nožnim prstima koje sam zarivala u sitno kamenje. Slušala sam žubor vode, cvrkut ptica i gledala grane koje se viore. Ne sećam se više koliko smo dugo ostali na toj poljani, ni kako smo se nakanili da krenemo dalje.

Cela ta šetnja mi je u sećanju ostala kao predivna kolekcija vanzemaljskih predela, a to kako smo tačno stizali do njih je u čudnoj izmaglici. Ostao mi je doduše u sećanju jedan deo tog širokog puta po kojem smo išli i susret sa slobodnim, divljim kornjačama. Sve kornjače koje smo videli na prethodnom ostrvu bile su u centru za odgoj. Ove su naprotiv, šetale same, dovoljno velike da im ne preti nikakva opasnost. Po veličini oklopa cenim da su bile vršnjakinje moga tate, tu negde već debelo zagazile u sedamdesete. Starije dame su se verovatno pokajale izborom staze kada su naletele na nas i postale žrtve mog fotoaparata. U znak protesta, jedna se zavukla u svoj oklop, te se udaljismo da ih ne uznemiravamo.

Na kraju tog širokog puta, stajao je drveni, izbledeli putokaz. Prošli smo kraj njega, nastavljajući put kozijom stazicom. Staza je zavijala, vodila nas kroz uske prolaze, opasane visokim grmljem, dok na kraju ne stigosmo do izbetoniranog dela i kamenog zida; Zida plača. Tek tada mi sinu gde smo, jer sam o tom zidu čitala pred put. Zid plača su gradili zatvorenici na ostrvu. Izabela je, poput većine drugih izolovanih ostrva, služila jedno vreme kao prirodan kavez za sve društveno nepoželjne. Zatvor na izabeli je otvoren posle drugog svetskog rata, a zatvoren 1959. zbog nehumanih uslova. U njemu je kaznu služilo oko 300 zarobljenika. “Rad oslobađa”, tvrdili su Nacisti. I poput Jevreja u koncentracionim logorima, i ove zatvorenike rad na zidu oslobađao je samo života. Gradili su zid kao disciplinsku meru, a ne kao objekat koji će nečemu zaista služiti. Taj zid danas predstavlja spomenik, svima koji su umrli na tom ostrvu, u tim nehumanim uslovima. Zid je najudaljenija tačka do koje je staza vodila. Odatle bi već zalazili u zaštićene delove parka, te smo polako krenuli nazad. U povratku iskoristih priliku da se popnem na jednu od stena koja je pretvorena u vidikovac i osmotrim Izabelu iz ptičije perspektive. Tek odatle sam videla koliko smo se ustvari udaljili od grada.

Drugi dan smo proveli u mnogo kraćoj šetnji po drvenim stazama koje su spajale lagune. Mislim da nikada u životu nisam videla toliko različitih, pernatih stvorenja. Od patki, preko zeba, čaplji, mnoštva čiju vrstu i ne poznajem, do ružičastih flamingosa. Staza se završava kod još jednog centra za uzgoj kornjača. Neke od kornjača su imale deformisane, spljoštene oklope. Izabela je inače poznata po raznovrsnosti kornjača. Ove spljoštene su nam bile najfascinantnije zbog svog karakterističnog izgleda. Ako sam dobro razumela natpise, oklop im je deformisan od udara koje su preživele nakon erupcije jednog od vulkana. Te su spljoštena gospoda i dame preživeli očevici tog užasa.

Poslednji dan smo orginalno planirali da iskoristimo za uspon na vulkan Siera Negra. Ali odustali smo nakon što nam je rečeno da je uspon moguć samo uz pratnju vodiča, u organizovanim turama. Penjanje u grupi, nametnutim tempom nam se činio prevelikom žrtvom za uspon, te odlučismo da ga zamenimo mirom i tišinom čarobne, beskrajne plaže. Izabela će ostati upamćena kao ostrvo sa najlepšom plažom, najvećim iguanama, i uz to najveselijim, spljoštenim oklopnjačama i savršenom miru.

Galapagos / 03.04.18

Prolaze polako meseci od poslednjeg velikog odmora. Pisanje postova mi slabo ide. Zatrpao me svakodnevni život svojim budalaštinama. Dok ih otklonim, jednu po jednu, prođe dan. Pa onda i drugi. Treći. Nedelja. Dve. Tri. Mesec. Dve. Tri. Tek sada, dok trošim polako ovaj, ko zna koji po redu mesec, stvari dolaze na svoje. Nalazim vremena da se naspavam. Da operem kosu. Da odgledam film. Da pročitam knjigu. I evo konačno: Da napišem post.
A nije ni lako pisati post o Galapagosu. Sve bih nekako, u par redaka, da otklonim sve zablude koje možda ljudi imaju o njemu, jer ja sam ih imala puno. A onda bih i da istovremeno budem praktična i duhovita i romantična u istom tekstu. Po mogućstvu da vas nasmejem, vinem u oblake, ali i spustim na zemlju. I uviđam da mi fali fokus i koncept za ovu priču, koju odlažem da ispričam. Iskreno mislim da bi silna šteta bila da svo to ushićenje koje sam doživela tamo ne zaživi ponovo u priči, ili čak više priča na ovom blogu. Zato, krenimo redom. Od praktičnih stvari, jer ja sam jedna praktična žena.

Galapagos nikada nije bio na listi mesta koje želim posetiti. Iz nekog, meni nepoznatog razloga ljudi me relativno često pitaju; “Da li smo tamo bili?”, “Da li planiramo da idemo?” ili konstatuju kako nas vide tamo, tj. kako je to mesto stvoreno za nas. Niko od tih ljudi nije bio na Galapagosu, ali je očigledno imao neko mišljenje o njemu i nama, čim nas je zajedno spojio. Sada, nakon dve nedelje provedenih na Galapagosu, pitam se kako nikada nisam poželela da odem tamo. I uviđam da su glavni razlozi ti neki lični moji stavovi, ali i zablude o Galapagosu koje sam imala. Ta moja slika o Galapagosu mogla bi se sumirati u par crtica i gledaću da njima posvetim ovaj post:
– Verovala sam da ću morati svaki dan da budem na brodu
– Verovala sam da se na Galapagos ne može otići u sopstvenoj režiji, nego samo u okviru turistički organizovane ture
– Verovala sam i da životinje mogu videti samo na određenim mestima, centrima za njihovo ispitivanje ili održavanje
– Verovala sam da je sve to previše skupa zabava i
– Verovala sam da ću konstantno biti okružena hordama turista.
Sve u šta sam verovala pokazalo se pogrešno. Izgleda da meni baš priliči uloga ateiste, jer mi ova verovanja ne idu baš najbolje.

Galapagos je arhipelag na Pacifiku u okviru kojeg možete izbrojati 21 ostrvo. Od njih, samo do tri možete doći relativno jednostavno u sopstvenoj režiji. I Miljan i ja smo opsednuti pacifičkim ostrva, ali ni jednom od nas to nikada nije bila prva asocijacija na Galapagos. O njemu jednostavno ne razmišljamo kao npr. o Fidžiju. Ne zamišljamo peščane plaže, niti ljude u suknjicama i cvetnim ogrlicama koji plešu uz muziku. Ja eto, nisam razmišljala ni o ronjenju iako je Galapagos jedna od najpoznatijih ronilačkih destinacija.

Kao što spomenuh postoje tri ostrva koja su otvorena ka turistima, i samo četiri na kojima ljudi zapravo žive. Ova tri ostrva su: San Kristobal, Santa Kruz i Izabela. San Kristobal je administrativni centar ove regije. Svako od ostrva ima aerodrom, ali samo je Santa Kruz direktno povezan sa Kitom. Od Kita je moguće doći i do San Kristobala, ali samo sa presedanjemu u Gvajakilu. Izabela je povezana sa ova dva ostrva, ali ne i direktno sa ostatkom Ekvadora. Ostrva su među sobom povezana i brodovima sa dva polaska dnevno, jednim rano ujutro i jednim popodne. Santa Kruz je u sredini, između ova dva ostrva te od njega polaze i ka njemu se vraćaju ovi brodovi. Ne postoji direktna veza između Izabele i San Kristobala. Mi smo na svakom od ovih ostrva proveli po četiri dana. Leteli smo za San Kristobal iz Kita (preko Gvajakilija). Nakon četiri dana smo uhvatili jutarnji brod za Santa Kruz, proveli par sati u njemu i popodnevnim brodom prešli na Izabelu. Nekon četiri dana na Izabeli, vratili smo se jutarnjim brodom za Santa Kruz i na njemu proveli poslednja četiri dana. Odatle smo se avionom uputili za Kito. Ovi brodovi su neverovatno neudobni. More je izuzetno nemirno, a ti brodovi mali, te smo konstantno poskakivali po površini vode. Put je vremenski relativno kratak, vožnja između ovih ostrva je duga oko dva sata. No meni je već taj prvi bio dovoljan da odlučim da bi avion bio bolja varijanta. Nažalost to treba rezervisati dosta unapred, slobodnih mesta na letovima tog dana, niti ostalih dana, nije bilo.

Ova tri ostrva su samo delom naseljena ljudima. Veći deo ovih ostrva je pod zaštitom države i turistima nije dozvoljeno da se vrzmaju naokolo. Većina ostrva u okviru arhipelaga je nedostupna običnom posetiocu. Pojedini delovi su dozvoljeni za posetu, uz nadzor ljudi zaposlenih u Nacionalnom parku, a do njih je opet moguće doći samo preko turističkih agencija. To je uglavnom značilo vožnju brodom do ostrva ili delova ova tri već spomenuta i obilazak u grupi. Mi nismo bukirali ni jednu od ovih tura. Sasvim mi je bilo dovoljno i ono što smo mogli da organizujemo samostalno. Na svakom od ostrva postoje staze kojima možete stići do životinjskih kolonija ili usamljenih plažica, te nam je to sasvim dovoljno bilo za te dve nedelje.

Najveći deo turista obilazi Galapagos kruzerima, na kojima jedu i spavaju i koji noću prelaze veće razdaljine između ostrva, kako bi gosti preko dana mogli da obilaze životinjske kolonije na kopnu u pratnji zaposlenih iz Nacionalnog parka. Ovo se može činiti kao zgodna opcija, ali je meni pomisao da sam sa istim ljudima zarobljena na brodu desetak dana delovala kao najgori horor. Treba uzeti u obzir da ovi turisti nisu botaničari ili zoolozi zainteresovani u raznoliki, specifični ekosistem, nego mahom polupismeni Amerikanci i Kanađani kojima je neko prodao priču o važnosti obilaska ovih ostrva. Tim ljudima svaka kornjača izgleda isto, i često im nije jasno zašto moraju da gube vreme opet na gledanje guštera kojeg su videli na prethodnom ostrvu. Posebno što je taj prethodni, bio čak i veći. To s druge strane, ostavlja silnu širinu i osećaj pustoši, onima koji ostaju na samom ostrvu. Sa izuzetkom Santa Kruza koji je glavni turistički centar, jer sa njega polaze svi ovi kruzeri, te je na njemu uvek življe i generalno na njemu živi mnogo više ljudi. Naš domaćin na Santa Kruzu nam je objasnio i da su sva ova ostrva “u posedu” par porodica koje su se na njih prve doselile. Te da su porodice na Izabeli i San Kristobalu mnogo zatvorenije, te sprečavaju razvoj ovih ostrva. Santa Kruz sa druge strane nije imao tako striktne porodice, te je sad populacija i tako prevelika za bilo kakvu “plemensku” pripadnost i kontrolu.

Ostanak na samim ostrvima, smeštaj i hrana, nisu preterano skupi. Nas je boravak na ostrvu koštao koliko i na glavnom kopnu. No problem je što nema jeftinih opcija. Dok u Kitu čovek može da jede empanade za par dolara po ceo dan, to je gotovo nemoguće van Santa Kruza. Tako da Galapagos definitivno nije destinacija za putnike sa niskim budžetom. Turističke ture ne morate da plaćate ukoliko baš ne umirete od želje da vidite baš sve endemske vrste Galapagosa. I ovo se odnosi uglavnom na ptice. Morski lavovi, kornjače i gušteri naokolo šetaju svuda. Nisu umiljate životinje, niti traže ljudsku pažnju, ali se definitivno ne plaše ljudi. Ture sa vodičima su poprilično skupe, za izlet treba izdvojiti stotinak evra po osobi. Ali lično mi nismo bukirali ni jednu od ovih tura, jer jednostavno nismo osetili potrebu za tim. Te da li je vredno tih para nikada nećemo saznati. Vrlo prijatno iznenađene za nas su bile i duge peščane plaže na ostrvima. Iz nekog razloga očekivali smo kamenjar i sprženo žbunje svuda. Sam reljef je na Galapagosu fascinantan koliko i životinjski svet.

Životinjski svet je ipak ono zbog čega ljudi hrle na Galapagos. Koliko ćemo zaista životinja videti, nisam mogla ni naslutiti pre puta. Kolonije morskih lavova na San Kristobalu su ogromne. Ja se nisam mogla nagledati i naslikati ovih životinja. Kada uđete u vodu, manji lavovi će plivati sa vama. Na obali vam neće prilaziti, doduše neće ni bežati od vas. Mi smo se trudili da održavamo propisanih dva metra od njih, no to nije bilo uvek moguće. Kad sednete na plažu, neki od njih će sigurno proći tik pored vas. U vodi pored vas, neretko će zaplivati i po koja vodena kornjača ili gušter. Darvin je svoju teoriju zasnivao gledajući kopnene kornjače, ali Galapagos je impozatan ne samo zbog ovih velikih, kopnenih divova, nego i njihovih podvodnih rođaka. Izabela se može pohvaliti najvećim morskim gušterima od sva tri ostrva. Kolonije ovih guštera su prilično velike i na Santa Kruzu, ali smo najveće primerke videli upravo na Izabeli. Kornjače su vidno, čak i za naše amaterso, nezoološko oko, različite na sva tri ostrva. Na svakom od njih postoji centar za odgoj i razmnožavanje kornjača, jer na žalost nijedno jaje ne bi preživelo zbog pacova, kučića i ostalih životinja koje je čovek doneo na ova ostrva. No, kad kornjače dovoljno porastu one su slobodne da šetaju po ostrvu, te ćete veće primerke sretati i uz pešačke staze. Raznolikost ptičjeg sveta je takođe impozantna, no iako sam ja videla i uslikala bar 15tak različitih vrsta ptica, one najtipičnije za Galapagos nismo videli. Za njih je već trebalo krenuti na neku od organizovanih turističkih tura po udaljenijim ostrvima. Sve u svemu, jedinstveno životno iskustvo jer ove divlje životinje nas ne vide kao predatore, nego eventualno smarače koji im presecaju put i upiru objektive u facu.

I kao šlag na tortu dolaze sami lokalci. Galapagos nije bio naseljen pre nego što su na njega došli ljudi sa kopnenog dela Ekvadora. Nemaju te crte lica i oblik tela poput ostatka pacifičkog naroda, ali osmeh, gostoljubivost i predusetljivost je tako prepoznatljiva i tipično pacifička. Teško je opisati to nekome ko nije putovao po ostrvima Pacifika. Da li zbog specifične izolovanosti i odsečenosti od ostatka sveta, da li zbog lakoće bivstvovanja, ali svi ti narodi imaju neku posebnu čarobnu auru koja ih okružuje.

S ovim stigoh i do kraja ovog prvog, od četiri planirana posta o Galapagosu. Dosta je bilo priče o praktičnim stvarima. Vreme je za silna ushićenja. I snove. To se podrazumeva.