postcards…
The world moves with me

U pohode nebeskim kulama / 28.03.13

Južni deo Patagonije, gledano iz autobusa s malobrojnih asfaltiranih puteva, je jedna beskrajna valovita livada obrasla niskim žbunjem i pokojim drvetom koje se pod udarom jakih vetrova u toku rasta toliko deformiše da mu grane rastu paralelno sa zemljom, umesto ka nebu kako smo mi gradski ljudi navikli. Tek ponegde uzdižu se planinski vrhovi prekriveni snegom i ledom, a između njih šire se glečeri po modrim hladnim jezerima. Patagonijskim prostranstvom duvaju vetrovi koji bi vas bez problema mogli poneti. Godišnja doba se ne smenjuju na par meseci, nego sati. Vreme u toku dana je manje-više uvek isto – nepredvidljivo i promenljivo: sunčano s mogućom kišom, snegom i jakim vetrom, sa delovima dana sa i bez oblaka. Posle nekog vremena slojevito oblačenje sigurno dojadi, ali zato je duga na nebu gotovo svakodnevna pojava. Patagonija budi osećaj slobode i širine iako svaki njen deo zapravo pripada nekome.
U sred te sulude puste zemlje s promenljivim vremenom nalazi se Nacionalni park Torres del Paine. Zvanično ovaj park pripada Čileu. No zapravo pripada samom sebi jer Patagonija je jedno od onih mesta gde će vam se čovečije postojanje i njegove sulude tvorevine, poput države, granica, kuća, činiti apsolutno besmislenim. Ne pripada to parče zemlje nikome sem Zemlji samoj. Deo je njene kože. I to onaj daleki od srca deo, ispucao i izboran poput peta stopala koja još uvek nisu otkrila čari pedikira. Torres su kule na španskom, a paine znači plavo na jeziku starosedeoca, te otuda mi ovaj romantični naziv u naslovu: Nebeske kule. I zaista jesu poput čardaka, ni na nebu, ni na zemlji, često zaklonjene oblacima i teške za osvojiti. Kao u starim bajkama hodili smo tri dana preko brda i dolina, u susret kulama, no na kraju ne nađosmo krilatog pegaza koji bi nas do vrha na svojim leđima poneo te put završismo u njihovom podnožju.
Usled suludih klimatskih uslova u nacionalnim parkovima po Patagoniji nije preporučljivo spavati van dozvoljenih kampova, paliti vatru van istih ili šetati van utabanih staza. Mala nepažnja u parku može izazvati katastrofalne posledice, te je tako ovaj park nekoliko puta bio zahvaćen katastrofalnim požarima. Vetrovi mogu biti jaki, te ako krenete sa šatorom na leđima u obilazak parka, brzo ćete uvideti prednosti postavljanja istog na mestima predviđenim za to. Ovde je divljina zaista divljina, te će vam se i šetnja van utabanih staza činiti kao bespotrebno maltretiranje za vaše i tako preumorne noge. Poslednje što ćete želeti je da zabijate noge u divlje gusto žbunje, gazite preko kamenih gromada koje lako mogu proklizati usled i najmanje nepažnje ili prelazak preko mnogobrojnih ledenih potoka i reka na dubljim mestima. U parku postoje i planinski domovi sa sobama za prespavati i restoranima, no mi smo ipak odlučili da sve svoje nosimo na leđima u dva ranca od nekih 40tak litara. Polazna stanica za park je gradić Puerto Natales gde komotno sve svoje višak stvari možete ostaviti hostelu na čuvanje. Iako smo opremljeni poslednjim čudima planinarske tehnike i planinarskog kulinarstva sa svega jedno majicom, jednim pantalonama, jednim gaćama i jednim čarapama ekstra oboje smo na leđima nosili po 7-8 kila ta četiri dana. Kako nismo imali vremena za više odlučili smo se za čuvenu M rutu. Zapravo, ona je čuvena kao W (izvrnuto M) ali kako smo mi M(iljan)&M(arica) M je za mene imalo više smisla. Staza je duga oko 70km i ima oblik pomenutog slova. Mi smo odlučili da je prošetamo idući od zapada ka istoku jer je guglanje pokazalo da je u tom smeru manje šetača. Kako smo je mi šetali u decembru ovo se pokazalo kao pomalo beskorisno u donošenju odluke jer je u tom mesecu turista ionako previše. Ono što nam je donelo prazne staze u prvih 4-5 sati svakog dana nije bio dobro izabrani smer, nego naše ranoranilačke navike jer smo šetnje počinjali već oko pola sedam.

Dan prvi: Dolazak u park i glečer Grey (mapa 1-2-1)

Kada turu počinjete s leva, najbolje je uhvatiti rani autobus (ima ih nekoliko između 7 i 7.30) iz Puerto Natalesa ka parku. Autobus vozi do jezera Pehoé, gde ga čeka brod koji prevozi putnike do prvog kampa: Paine Grande. Odmah po dolasku, postavili smo šator, oslobodili se viška tereta i krenuli u prvu šetnju ka glečeru Grey. Bilo je već između 1 i 2 popodne. Dan je izuzetno dug u decembru te je vremena za šetnju bilo na pretek. Kamp se praktično nalazi u levom donjem uglu W ture, a glečer na kraju levog kraka te smo taj prvi dan praktično šetali levim krakom u oba smera, ukupno nekih 22km. Znala sam već pre puta da je taj deo staze bio zahvaćen požarom 2011., ali ni zamisliti nisam mogla koliko tužno i nesrećno može izgledati izgorela šuma. Crni ugljenisani skeleti su pokrivali sve vidljive obronke i livade. Mlada trava je već uveliko nicala iz zemlje i šareno cveće je raslo na sve strane, no to nimalo nije uspevalo da umanji strahotu zgarišta. Bilo je oblačno, tmurno sa sitnom kišom i hladnim vetrom te je čitav predeo delovao još nesrećnije. Tek kada smo izašli iz te spaljene i opustošene doline i popeli se na obližnje brdo s kojeg je put dalje vodio uz jezero, osetih olakšanje. Po jezeru su plivale ledene gromade podsećajući nas da ćemo se uskoro sresti sa našim prvim glečerom. I zaista uskoro se ukazala, ogromna svetlo plava ledeno-snežna površina koja je prekrivaka jezero. Popeli smo se na vidikovac i bez reči zurili u tu lepotu ispred nas. Prsti su mi se ledili i promrzli nos konstantno cureo, ali mi se ta savršena pozicija nije napuštala. Bilo je previše hladno i vetrovito za stajanje u mestu, ali nismo se pomerali. Stajali smo bez daha uživajući u našem prvom pogledu na glečer. Izgledalo je kao da iz njega isijava plava svetlost. Oblaci su bili niski. Nebo sivo, bez ptica. Vetar bučan i jak. Bez ljudi, bez životinja, surovi mračni, hladni predeo. Glava bez misli, osećanja, strepnji, briga, sreće. Apsolutno ništa.
Držalo me je to spokojstvo u povratku ka kampu. Držalo me je i narednih par sati dok ne utonuh u san.

Dan drugi: Francuska dolina (mapa 1-3-4-3-5)

Probudila me je jutarnja svetlost. Pogledah na sat, bilo je malo pre 6. Ne znam da li sam ikada tako bezbrižno i udobno prespavala noć u šatoru. Trebalo nam je nekih 20tak minuta da spakujemo svoju putujuću kuću i krenemo dalje. Prvih desetak kilometara vodi do kampa Italiano, druge i središnje tačke našeg slova W. Zapravo izgled ture bi pre odgovarao izvrnutom malom m jer od te tačke postoji još jedan krak koji ćemo obići tog dana. Taj prvi deo puta je dosta valovit i prati obalu jezera Skottsberg. Usponi su mali i savladivi bez većeg napora. I dok sa naše desne strane leži duboko izduženo jezero, sa leve se uzdižu Nebeski rogovi (Cuernos del Paine) čiji su vrhovi prekriveni snegom. Ove stene dominantniraju predelom. Izgleda zaista kao rog koji se uzdiže iz obližnjeg brda jer je stena gola sa strmim ivicama do pola tamno sive boje, od pola svetlo sive. Nekako bi je ime nosorogov rog bolje opisivalo, pošto je mene upravo na to podsećala. Predeo je uglavnom prekriven žbunjem, niskim rastinjem i u jednom svom delu spaljenim drvenim kosturima. Pred sam ulazak u kamp prelazi se preko drvenog visećeg mosta i ulazi u gustu šumu. U kampu smo ostavili svoje rančeve i krenuli u šetnju francuskom dolinom. Staza vodi kroz gustu staru šumu. Posle svih onih spaljenih kilometara, duša nam je konačno uživala. Taj deo puta nije nimalo lak, treba savladati nekih 500 metara uzbrdice stazom isprepletanom korenjem drveća i ogromnim kamenjem. Na putu do vrha zastali smo kraj vodopada da se odmorimo. Priroda je ovde toliko divlja, a čovekov uticaj mali da je sva voda u parku pitka. Ako ste žedni bezbedno je zabiti glavu u bilo koji od potoka koji se spuštaju sa planine. Put vodi kraj glečera Frances koji nije ni približno impresivan kao Grey. Led je “uprljan” sitnim šljunkom i zemljom, siv i ne tako velik. Meni se iz daljine činilo da su obične stene u pitanju. Sa kraja našeg puta francuskom dolinom, pružao se fantastičan pogled. na celu dolinu i jezero u daljini. Dan je bio mnogo lepši nego prethodnog dana, i sunčani intervali sve duži. Vratili smo se istim putem ka kampu, pokupili naše rančeve i krenuli ka našem odredištu za taj dan: kampu Los Cuernos.

Bili smo već poprilično umorni, ali svaki korak je bio uživanje. Izašli smo na prostranu livadu, vreme je bilo sunčano, nebo plavo sa magičnim oblacima. Napravili smo pauzu na zaravljenom delu litice sa koje se pružao pogled ka gotovo zelenoj boji vode jezera Nordenskjold. Bili smo zaklonjeni od vetra ogromnim kamenjem, te ostadosmo neko vreme lenškareći na tom mestu. Ležali smo opruženi gledajući u oblake i slušajući vetar. Da li zbog sunca i plavog neba, zbog romantičnih reči koje su se mešale sa zvukom vetra ili njegovih poljubaca, to mesto mi se činilo najlepšim u parku. Nisam verovala u tom momentu da bolje od toga može biti.
Put je dalje vodio prvo preko plaže, a onda kroz šumu. Predeo je zaista neverovatan, i toliko drugačiji na svakih par kilometara. Od umora i silnog blejanja na sve strane u jednom momentu gadno izvrnuh desnu nogu. Isti zglob, ista povreda u samo par dana. Uplaših se u momentu da neću moći da se oslanjam na nogu, ali posle par hladnih obloga bol se povukao te nastavismo dalje. Kamp je bio na svega stotinak metara dalje te sam imala vremena na pretek do sutrašnjeg nastavka šetnje. Nogu sam nastavila da ignorišem, i prećutno se sa sobom dogovorila da čarapu s te noge ne skidam do izlaska iz parka. Činilo mi se to kao mudra odluka, ako ne vidim koliki je otok manje ću paničiti.

Dan treći: Lepo, da ne može biti lepše (mapa 5-6)

Budimo se opet zorom posle još jedne savršeno prespavane noći. Pomalo me buni činjenica da toliko lepo spavam, no još više da je bol u nozi iščezao iako je otok vidljiv čak i preko čarape. Dan je osvanuo sunčan, što smo dočekali kao vrlo dobar znak. Na jednom takvom mestu, gde se vreme toliko menja, sunčani dani su jedna od najcenjenijih pojava. Prvih 7-8 kilometara su bili laki, preko valovitih livada i delom kroz šumu. Po izlasku iz šume put se delio na dva dela. Levi je bio označen natpisom – prečica. Nismo želeli da skraćujemo šetnju nego smo znali da ćemo punom trasom ionako proći u povratku, te nam se činilo kao dobra ideja da se držimo prečice. Ubrzo nakon tog znaka je usledilo malo ozbiljnije penjanje. Ništa preterano divlje i nesavladivo, ali dovoljno visoko da blokira pogled na put ispred nas. Kada smo se ispeli na njega, usledio je priličan šok jer je teren ispred nas izgledao totalno drugačije od onog iza. Stajali smo na tom brdu, koje je praktično prestavljalo granicu između dva drugačija sveta. Ispred se pružala ogromna valovita dolina. Livade prekrivene mladom travom i cvećem. Prostrane zelene poljane. Teren valovit tek toliko da ti ne dosadi da hodaš po ravnom. Prelazeći s jednog kraja na drugi, s vremena na vreme bi stali, odložili rančeve i legli da uživamo u vlažnoj travi. Beskrajni osećaj širine, osećaj slobode. Nadražaji, misli koje se roje, miris vlažne trave. Opet spokoj, misli koje nestaju. Ostaje mir, tišina u svetu punom zvukova.

Nastavljamo dalje. Posle toliko prelepih predela ne verujem da mogu videti još jedno čudo pred sobom. Toliko preživljenih čarobnih trebutaka u tako kratkom periodu. A onda opet, posle toliko čuda, ne bi li bilo još neverovatnije da čuda prestanu? Gledam u brdo ispred nas. Ono zaklanja dalji pogled u daljinu. Već znam da predeo mora biti drugačiji jer se penjemo, a rečno korito polako prerasta u kanjon. No opet, može li baš toliko da bude drugačiji da izazove jednaki šok kao oni pre njega. I na kraju kad izbijam na vrh počinjem da se smejem, glasno iz dubine duše. Ovo jednostavno nije moguće. Koliko čarolija može da se doživi za tako kratko vreme, na tako malom prostoru. Pogled na reku Ascensio, vijugavu, brzu i usku, njenu zapadnu stranu prekrivenu šljunkom i vidljiv put kojim ćemo uskoro hoditi, i suprotnu obalu obraslu šumom, ostavlja me u blagom transu. Ipak se desilo još jedno čudo. Opijeni silnom lepotom prirode hodamo polako jer je još uvek relativno rano a znamo da nas ne čeka još dug put. Usputni kamp vidimo odatle i iako nas čeka ozbiljniji uspon kroz šumu kasnije, kad pređemo reku, znam da nema još mnogo. Konačno uviđam da nam je ostalo još manje od 24h do odlaska iz parka. Kao da će moji usporeni koraci usporiti vreme, odbijam da hodam brže, odbijam da se rastanem od ovog mesta.

Posle kratkog predaha u kampu na reci, nastavljamo put. Prvi deo puta vodi uz reku koja je prozračno čista, plitka i brza. Šuma je magična, stabla stara i visoka, mirisna i pomalo hladnjikava. Išli smo dosta uzbrdo, mada sama uzbrdica nije bila preterano strma. Put do kampa Torres je praktično proleteo. Kamp se nalazi u šumi i sem nastrešnice u kojoj je moguće pripremiti večeru praktično ničeg nema. Rano smo otišli na spavanje jer nas je sutra čekalo rano ustajanje.

Dan četvrti: Nebeske kule (mapa 6-7-6-8)

Prvo beše loše prespavana noć. Spavati u šumi, u šatoru nije nimalo zabavno. Već sam znala da će biti hladnije nego prethodnih dana, ali nisam mogla zamisliti koliko će biti hladno. Dakle, veče pred spavanje obukoh sve što sam ponela: pamučne hulahopke, pidžamu, planinarske pantalone, majicu kratkih rukava, pamučni duks, jaknu, vunene čarape i kapu. Tako natruntana spakovah se u debelu vreću koja je ležala na podloški na naduvavanje. I ništa od toga me nije moglo spasiti hladnoće, te sam se celu noć preznojavala jer mi je bilo vruće iako sam cvokotala od hladnoće. Još uvek mi nije jasno kako su ove dve radnje moguće u isto vreme. Kada je sat zazvonio u 4h osetila sam olakšanje jer sledi pentranje do nebeskih kula te ću se verovatno ugrejati. Kažu da vredi otići pre svitanja, jer kule izgledaju čarobno kad izađe sunce. Kažu i da je to najstrmiji deo staze. Ono čemu se nismo nadali je da će nam za 1km uzbrdice trebati 45min. Sva sreća pa po mraku ne vidite više od onoga što lampa osvetljava, te se uspon ne čini tako strašnim.
Same stene izgledaju impresivno s te blizine. Ogromne sive strme gromade, u podnožju jezero i svuda kamenje i stene. Bez zelene travke, drveta ili cveta. Još jednom se pred nama ukazao nestvaran teren. Očekivala bih ga u nekom naučno fantastičnom filmu sa sve vanzemaljcima koji iskaču na sve strane. Iskreno, bilo mi je previše hladno da bih uživala u potpunosti. Magla je bila gusta, te su vrhovi uskoro nestali među oblacima. Kada je dan konačno osvanuo oni više nisu bili vidljivi. Izgleda da smo jedan od magičnih slika sa razglednica morali i da propustimo.

Tek u povratku u kamp sagledasmo strminu kojom smo se peli. Silazak jedva da je trajao 10tak min. Ostalo nam je podosta kilometara do autobuskog stajališta. Čekala nas je još jedna šetlja uz čarobnu reku Ascerisio i pogled na zelene livade. Od silnog tabananja nizbrdo i želje da smanjim pritisak na povređeni zglob preopteretila dam desni butni mišić. Dobar deo puta do stajališta mi je prošao u bolu. No ipak, to mi nije smetalo da maltretiram Miljana da lenškarimo po livadama, blejimo u nebo i zaljubljeno gugučem. I pored tog bola sve mi je nekako bilo po volji.
Nakon silaska do stanice i konstatacije da smo vodili vrlo zdrav život 4 dana, odlučismo da se vratimo u civilizaciju sa stilom, te smo se počastili čipsom, čokoladnim keksom i koka-kolom. Nisam ni bila svesna koliko sam se zapravo iscrpela tih dana. Sve te grickalice nas nisu sprečile da pojedemo još četiri pice i popijemo silno pivo po povratku u Puerto Natales. No vredelo je svih istrošenih kalorija, povreda i bolova. No nešto bih ipak menjala prilikom sledeće posete – dužinu puta, četiri dana je premalo za ovaj raj.

Više slika možete naći u mojoj galeriji.

Brodom po zemlji Kmera / 28.02.11

Naša krajnja i jedina destinacija u Kambodži bio je Angkor Vat (Angkor Wat). Do njega smo doplovili brodom iz Vijetnama. Doduše ne direktno. Najpre smo od Čau Doca (Chau Doc) do Pnom Pena (Phnom Penh) plovili brzim brodom. Odatle autobusom stigli do Batambanga (Battambang) i sledeće jutro opet brodom, ovog puta sporim, otplovili za Sijam Rep (Siem Reap). Ovo protrčavanje kroz Kambodžu ću sebi teško oprostiti, jer ova divna zemlja zaista zaslužuje mnogo više pažnje.
Odmah po napuštanju Vijetnama razlika je bila vidljiva na svakom koraku. Uleteli smo u totalno drugu klimatsku zonu. Najednom sunce, temperature od 30+ stepeni, zelena pirinčana polja i nasmejani ljudi. Kambodža je zemlja osmeha i gostoljubivih ljudi. Ljudi često svoje siromaštvo ili ratne nesreće koriste kao dobar izgovor da budu podli, namrgođeni, podmitljivi, neljubazni, nadrndani, depresivni, grubi i nevaspitani. Dabome da je za sve to neko drugi kriv i da siroti narod nema drugog izbora nego da bude mizeran. Toga smo se nagledali u Vijetnamu. Doduše, to je jedna od stvari zbog koje čovek ne mora da odlazi iz Srbije, toga će se na pretek i tamo nagledati.
Malo koja zemlja je u novijoj istoriji (poslednjih stotinak godina) doživela krvoproliće i pakao koji su zadesili Kambodžance. Tokom sedamdesetih i osamdesetih gotovo trećina stanovništva je izginula, ili umrla od gladi i bolesti, najpre usled bombardovanja Amerikanaca, a zatim i zbog vladavine Crvenih Kmera. Danas, većina Kambodžanaca živi u bedi. Bosonoga deca su česta pojava na ulici, higijena je daleko od nivoa pristojnosti, no nekako i pored svega svi ti ljudi ne deluju ni najmanje smrknuto ili depresivno. Odnekle još uvek svi oni crpe neku nadu, ili jednostavno ne traže mnogo od života.

Prvi deo plovidbe, po Bazak reci (Bassac) trajao je svega oko tri-četiri sata. U glavi mi je konstantno odzvanjo Darko Rundek:

Ja cijeli život sanjam
kako odlazim uz rijeku
starim parobrodom
koji vozi sol
i da nosim jednu davnu
nikad prežaljenu ljubav…….
……. dok živim
život koji nisam birao sam
o suhom vjetru s juga
moja duša sanja……

Nisam ga slušala, zamišljala sam njegov glas gledajući sav taj život na reci. Goluždrava decu su izletala iz kuće, sjurivala niz obale veselo mašući za nama i vičući iz petnih žila “bye, bye…”. Žene kraj reke, zauzete pranjem veša, poneki brodić sa ribarima bez mreža i štapova, samo dugački najlon, usečen u šake sa udicom na kraju. Svuda uz reku kuće izdignute na visoke grede, često zaklonjene samo tankim drvetom ili razapetim platnima, starim kutijama, često otvorene sa jedne strane tako da radoznalci mogu da zvirnu u njihovu unutrašnjost, gotovo praznu. Kuće koje podsećaju na čaplje pri niskom vodostaju, sa svojim tankim nogama koje ih drže visoko iznad površine vode. Prolazimo pored dvojice dečkića koji kupaju naizmenično kravu i sebe. Krava je stajala u vodi mirno, nezainteresovana za njih dvojicu, za brodove koji prolaze pored nje. Iz vode joj je izvirivao gornji deo trupa. Deca su je naimenično polivala vodom, pentrala se po njenim klizavim leđima, klizila u vodu i neumorno cičala od sreće.

Vreme je proletelo, i dok sam još uvek pokušavala da presaberem utiske, već smo bili u Pnom Penu. Na obali nas dočeka milion i jedan vozač tuk-tuka nudeći svoje usluge. Za razliku od vijetnamskih, ovi kambodžanski su motorizovani sa specijalno projektovanim prikolicama za putnike, pokatkad sa čitavom maskom koja se prebacuje preko motora, no češće jednostavno kukom vezanom za motor. Nakon kratke rasprave sa neljubaznim vozačem koji nije želeo da prihvati činjenicu da želimo da odšetamo do autobuske stanice, nastavišmo put preko uzavrelog asfalta. Nakon prijatne prolećne temperature u Vijetnamu, na kambodžanskim ulicama smo se kuvali.
Kasnije na autobuskoj stanici ulazeći u autobus, osetih nečije ruke kako mi prelaze preko golih nogu. Bila sam u nekom kratkom šorcu. Okrenuh se naglo, no ne videh nikoga iza sebe. Zatim spustih pogled i ugledah “njega”. Balavog, bosonogog, namrštenog jer ga sunce zaslepljuje i povrh svega radoznalog. Nasmeših se. Setila sam se sebe sa nekih dvanestak godina, u Beogradu, za vreme maratona. Sedeli smo na klupi na Tašmajdanu, a do nas dvojica Afrikanaca. Mislim da je to bio prvi put da sam videla pripadnike druge rase. Gledala sam ih zadivljeno. Delovali su mi tako drugačije, egzotično. Poželela sam da im dodirnem kožu, delovala je grubo i debelo naspram moje. No nisam se usudila, bila sam “prevelika” za tako iskrenu, radoznalu reakciju. Zato pogledah ovo derle sa iskrenim simpatijam, pružih mu ruku, dozvoljavajući mu da je opipa. Izgleda da ga je to uplašilo, te se samo sakri iza mamine suknje. Kako je sa nama putovao dobar deo puta, osetih njegovu ruku na svojim nogama, svaki put kada smo se zaustavljali da pravimo pauze, pri ulasku i izlasku iz autobusa.

Kada konačno pristigosmo u Batambang bio je već mrkli mrak. I opet more tuk-tukova oko nas. Ovoga puta prihvatismo jednog od njih sa sve hotelom koji je reklamirao. Na slici je hotel delovao besprekorno. Sumnjala sam da će nas tako nešto dočekati, za svega 12 dolara za noć. No ispostavilo se da je luksuz i veći nego što su slike bile u stanju da predstave. Ogromna soba (recimo, bar četiri puta veća od najveće evropske). Svaki komad nameštaja, umetničko delo za sebe. Na kraju mi bi žao, što ćemo u hotelu ostati samo jednu noć.
Nakon bogovskog sna i predivnog doručka, nastavili smo put sporim brodom ka Sijam Repu. Na svim kambodžanskim rekama postoje takozvani spori i brzi brodovi. Ovi brzu su uglavnom namenjeni turistima i mnogo su moderniji, imaju kožna sedišta/fotelje prava stakla na kabini i koštaju mnogo više od sporih brodova. Spori obslužuju lokalce, i radoznale turiste – dabome. Brodovi su uglavnom drveni, sa neudobnim klupama (Al’ ko mari? I onako smo vreme provodili na krovu) i platnenim zastorima da vas vetar ili pomahnitalo granje ne ubiju.
Svi pisani i nepisani vodiči su obećavali nezaboravnu uživanciju u plovidbi po Sangker reci na delu između Batambanga i Siam Repa. I bez ikakvog preterivanja, svaki delić puta je bio neponovljivo iskustvo.

U prvom delu, reka je još uvek bila prilično široka, obale niske, zaravljene, sa tek pokojim drvetom. Ljudi su živeli na svojim brodićima. Celo domaćinstvo je bilo smešteno na svega par metara kvadratnih. Deca su nam i dalje veselo odmahivala, ispraćala nas svojim pozdravima. Na jednom od čamaca ugledah dete. Kako nas je spazio izletelo je iz improvizovane kabino vukući nešto u svojim rukama. Na kraju se pojavi na vrhu čamca sa ogromnom belom mačkom. Držao ju je u visini, za prednje šape. Ona je visila, lenjo zevajući dok je on mahao njenim šapicama. Nailazili smo na čitava brodska naselja, sa sve prodavnicama, restoranima i zanatlijama na vodi. Na jednom “doku” čučala su deca, nanizana kao golubovi na strujnim vodovima, skačući naglavačke u reku. Čim nas ugledaše, veselo poskakaše svi do jednog mašući u našem pravcu.
Drugi deo puta je pre ličio na široko, poplavljeno polje. Neka rečna trava je izvirala iz vode, i sve je delovalo beskrajno, kao da tlo nigde ne postoji. Tu videsmo i neobične brodove sa ogromnim lukovima (verovatno neka pomagala za pecanje). Jasno se sećam svoje fasciniranosti tim čudnim konstrukcijama. No na žalost niko nije imao jasnu predstavu čemu to služi.
Nakon ovih poplavljenih polja, reka je krenula da se sužava. Tesnac je bio dovoljno širok da kroz njega prolazi jedan uži brod. Na obalama je raslo žbunje sa gustim granjem, koje nas je teralo da siđemo u kabinu jer je šiblje nemilosrdno ostavljalo ogrebotine po našem telu. Put kroz ovu divljinu je bio vijugav i dosta spor jer se naš brodić teško provlačio.
I na kraju nas dočeka morska širina, tj. jezero Tonle Sap. Jezero je zapravo početak, a ne kraj svega. Iz njega ističe istoimena reka, koja se kasnije uliva u Mekong. Ovo je najveće jezero u Jugoistočnoj Aziji. U toku kišne sezone usled velikog dotoka vode sa Himalaja, Mekong pumpa vodu u Tonle Sap reku, koja menja svoj tok i ponaša se kao pritoka, a ne otoka jezera. U vreme sušne sezone reka otiče iz jezera, vraća vodu u Mekong i ostavlja praktično suvo korito. Površina jezera se drastično smanjuje/povećava iz jedne u drugu sezonu.

Nedaleko od jezera nalazi se Sijam Rep, do koga smo opet morali tuk-tukom. Sijam Rep je bio naš domaćin u narednih par dana i polazna stanica naših poseta Angkor Vatu. Za razliku od drugih kambodžanskih gradova Sijam Rep je u izuzetno dobrom stanju. S obzirom da u njemu živi ogroman broj naučnika i istraživača koji su svoj život podredili izučavanju Angor Vata, i usled ogromnog broja turista koji ovaj istorijski kompleks privlači to je sasvim razumljibo. Centar grada me je podsećao na šoping sela po Nemačkoj. Načičkane, nakinđurene kućice čiji lokali naizmenično nude hranu, piće i masažu. Prezasićeni azijskom hranom, mi smo četiri dana proveli jedući picu u nekom restoranu brze hrane, azijskoj verziji pizza-hut-a. Bili smo željni testa i krompira. Zanimljivo je da nakon povratka iz Azije, a ima tome sada već 3 meseca nijednom nisam obarila pirinač. Pre puta sam svaki drugi dan jela pirinač sa soja sosom i ljutom papričicom. Nasumičnom šetnjom po gradu, našli smo i nekoliko izuzetnih galerija sa slikama lokalnih majstora inspirisanih Angor Vatom. Kako smo naše obilaske Angor Vata počinjali oko 5 ujutru, za noćna ludovanja po Sijam Repu nismo imali mnogo vremena. Samo ime grada u prevodu znači “sijamski (lokalno ime za Tajlanđane) poraz” i odnosi se na pobedu koji su Kmeri izvojevali nad komšijama u 17. veku. No više o Kmerima i Angor Vatu u narednom postu.

Produženi vikend na Alpima / 28.08.10

Dan prvi: Dolazak u Šunau (Schönau)

Počeli smo dan rano. Previše rano. Oko šest ujutru nam je kretao voz iz Frankfurta za Minhen. Voz superbrz, prazan i tih. U tom momentu činilo mi se dosadno tih. Nekih dva sata kasnije, poželeću tu tišinu. U Minhenu uhvatismo sledeći voz, voz za Frajlasing (Freilassing). Voz spor, prepun i preglasan. Ja sedim, naslonjena na Miljana, čeznem za tišinom.Da, baš onom tišinom koju nisam umela da cenim dva sata ranije. U Frajlasingu uhvatišmo poslednji voz do našeg konačnog odredišta – Šunau. Voz brzine baš kako treba, prazan i tih. Ja gledam kroz prozor u okolna brda i uživam. Silazimo na stanici i krećemo peške do pansiona.

Alpsko selo Šunau nalazi se na krajnjem jugu Nemačke, u pokrajni Bajern, nacionalnum parku Berhtesgaden (Berchtesgaden). Okružen sa svih strana Austrijom, sem severo-zapadnog prolaza koji ga spaja sa ostatkom Nemačke. Selo se prostire na severnom delu ledničkog jezera Kunig (Königssee). Seoce malo, turističko, sa tipičnom alpsko-bajernskom arhitekturom. Sve kućice kao po kalupu, bele, prostrane sa drvenim šalonima, drvenim ogradama na terasama i drvenim ukrasima ispod krova. Svaka terasa ukrašena raznobojnom cvećem: bela, crvena, plava, roza, žuta, pa opet bela i tako redom u krug. Svako dvorište sa uredno potšišanom travom i ukrasnim žbunjem, lejama raznobojnog cveća, drvenim klupama, konjskim kolima, po kojom fontanom. Svaka soba sa terasom i pogledom na planine. Kada sam tražila sobu, većina pansiona se hvalila slikama svog enterijera; prostrani kreveti, drveni nameštaj sa neverovatnim detaljima i vrlo često krstom ili ikonom iznad kreveta. Iz istog razloga je veći deo istih, automatski izbačen iz izbora. Doduše, nisam nimalo bila iznanađena. Bavarci su poznati kao najreligiozniji od svih Nemaca. Poznati su i po tome što misle da su bolji od ostalih Nemaca na šta, sudeći po ovom malom alpskom seocetu, imaju pravo. Idiličnu sliku dopunjavala su i rasuta stada goveda po okolnim livadama, kao i lokalci u svojim narodnim nošnjama spremljeni pre za paradu nego da vas usluže u lokalnom restoranu ili vam požele gostoprimstvo u svom pansionu.

Prvi dan provedosmo u obilasku sela, lociranju žičare, polazišta brodova (ne, nije to luka) i kratkog izleta po obližnjoj šumi i okolnim vidikovcima. Posle gotovo osam sati provedenih po vozovima snage za više nismo uspeli da nađemo, te se premoreni vratismo u pansion.

Dan drugi: Šetnja među oblacima

Nedostajale su mi planine. Nedostajao mi je pogled sa 2000+ metara. Sa te visine sve izgleda drugačije. Rutu za taj dan sam birala tako da bude duga, ali ne previše duga jer nismo u najboljoj kondiciji; da bude visoka ali ne previsoka jer mene hvata visinska bolest na nekim smešnim visinama. Doduše u ovom delu Alpa nije ni bilo bojazni od toga. Opet, nisam želela ni da se penjemo 2000 metara zbog gore pomenute loše kondicije. Izbor je pao na osvajanje Šnajbštajn vrha (Schneibstein 2276m), gde bi nam lokalna žičara pritekla u pomoć prvih 1200m. Ovaj vrh nalazi se istočno od jezera Kunig, praktično na granici sa Austrijom. Dobar deo ove pešačke putanje je po prirodnoj granici Austrije i Nemačke.

Dakle, krenusmo tog sunčanog jutra žičarom od jezera (604m) do poslednje stanice žičare – Gorska stanica Jenerban (Jennerbahn Bergstation – 1802m). Znam, varali smo najgore ali sa ovom kondicijom trebalo bi nam tri dana da savladamo tu visinu. Prvih kilometar i po je zapravo blaga nizbrdica, lagana šetnja po šljunkovitom širokom putu, preko čistine. Oko nas još uvek zelene livade, prijatne blage uvale i tek u daljini golet i krš. Ovaj, pitomi deo staze završava se pored planinarskog doma Carl-v.-Stahl Haus (1728m). Nakon ove stanice zapravo kreće planinarenje. Staza, još uvek utabana ali bez šljunka, sa krupnijim kamenjem, koje vremenom prelazi u kamenčuge. Neretko, uz noge morali smo da koristimo i ruke za penjanje. Iako bi čovek mogao da pomisli da će masa ljudi koju smo usput sreli početi polako da odustaje, to se zapravo nije dogodilo. “Saobraćaj” je poprilično gust na Alpima. Ljudi su druželjubivi i uglavnom stariji. Ako izuzmemo idiotski par sa troje male dece, od kojih je najstarije svega duplo veći od kamenja po kojem se pentra. Najmlađe je bilo u onim planinarskim nosiljkama za decu sa svega nekih 10ak meseci histerično plačući. Iako se ja ne uzbuđujem mnogo kada vidim kretenske roditelje, ovog puta sam zaista poželela da ih sve izmlatim govnjivom motkom.

Iznervirana tim idiotizmom, nekako savladah tu prvu prepreku bez mnogo muka. Nakon nje nizali su se kao slojevi torte; ona ružna spržena planinska trava sa niskim planinskim žbunjem, pa onda red kamenja, pa opet žbunje, pa opet kamenjar, i tako do vrha konstantnom uzbrdicom. A onda pogled. Onaj pogled koji mi je toliko nedostajao. Modro nebo sa šnenokle oblacima. Goli krševiti vrhovi na sve strane sveta, poneki zaklonjeni oblacima, praveci maglu planinarima po susednim vrhovima. Pravimo pauzu za uživanje u zasluženom odmoru, vanrednom pogledu i ranom ručku. Pomislih, nakon 3 sata pešačenja, 550 osvojenih metara i oko četiri pređena kilometra, kako je najteži deo prošao i kako nam predstoji čisto uživanje od nekih 14km do kraja. Oh, kako sam samo bila u zabludi. Kako posle kiše uvek dođe sunce, tako i posle uzbrdice uvek sledi nizbrdica koja je često zapravo jednako naporna kao i uzbrdica.

Sledeća stanica je bilo malo ledničko jezero u sred ničega Silajn (Seeleinsee 1809m). Pred nama je bilo 4km dugo pešačenje po krupnom kamenjaru nakon čega je trebalo da budemo nekih 400m nadmorske visine niže. Sreća, sreća, radost za naša gradska kolena. Kako su sve ovo visine od 1800+ m zeleno postaje imaginarna boja. Dakle, ti hodaš po kamenju, oko tebe je kamenje i neki tamo vrhovi u daljini su opet beli, ali ne snežno beli nego kameno beli.

Preterujem malo, opaljena suncem, ima trave, samo ona nije zelena nego žuta i kratka iako je niko ne kosi sa razbacanim igličastim žbunjem koje ja od milošte zovem retardirane jele. Kako je konstantno duvao hladnjikavi vetar nismo ni primećivali koliko je sunce zapravo jako. Posledice evo trpim i nedelju dana kasnije. Stigosmo do jezera nakon nekih sat i po šetnje. Jezero je stvarno malo i toliko bistro da mu se dno vidi sa nekoh desetak metara visine. Do obale nismo silazili prestravljeni prizorom golih Nemaca kojima voda nije bila previše hladna za kupanje.

Ostatak puta je vodio kroz šumu, i kasnije delom preko zelenih širokih poljana po kojima su goveda lenjo pasla. U stvari, verovatno krave i nisu tako lenje životinje ali tako usporene, dok preživaju ležeći po travi, tu i tamo pružajući vrat da napune usta svežom travom deluju tako lenjo i tromo. Poslednjih tri-četiri kilometra do sela padoše mi zapravo najteže. U glavi su mi se smenjivale misli: “aaaaa… ne mogu više nizbrdo”, “moraš!”, “aaaaa… ne mogu više nizbrdo”, “moraš!”,i tako u krug do seoskog asfalta. Asfalta koji je bio vreo, bez hlada, ali barem ravan. Tek nakon povratka u pansion i tuširanja primetih koliko me je ispeklo Sunce. Vrat, deo leđa i ruke nezdravo crveni. No bez obzira na sve, šetnja vredna svih muka. Puno puta sam se budila tu noć zbog bolova od opekotina i silnog premora, ali sa osmehom na usnama i slatkim mislima o onom neverovatnom pogledu.

Dan treći: Lednička jezera

Na južnoj strani Kunig jezera (Königssee), na samo 800m južnije prostire se Gornje jezero (Obersee). Izgleda da sam pred polazak imala neki nagli napad mudrosti. Te sam tako u toj silnoj mudrosti predvidela da ćemo verovatno tog trećeg dana biti mrtvi umorni od drugog, te da treba da osmislim neke opuštajuće aktivnosti. Te tako se na početku trećeg dana obresmo u turističkom brodiću koji vozi po Kunig jezeru pokušavajući da razumem sve one informacije brodskog vodiča: “… sa vaše leve strane…”, ” sa vaše desne strane…”, nešto o tome kako odsečeni kameni zidovi oko jezera izazivaju eho. Onda je brodić stao, kapetan došao na sredinu, otvorio vrata, pažljivo se popeo na klupicu i krenuo da duva u trubu prekidajući na trenutke kako bi putnici nesmetano mogli da oslušnu eho. Na kraju je krenuo sa kapom po brodiću skupljajući pare, što mene podseti na smarače po prevozu te mu ne dadoh ni centa.

Jezero je okruženo tim visokim stenama i totalno nepristupačno, podseća na frojdove. Nije da sam videla neki, ali eto nekako fjordove baš tako zamišljam. Na desnoj strani postoji manja uvala na kojoj se nalazi crkvica (St. Bartholomew) i restoran. Deluje simpatično iz daljine te smo čak na povratku svraćali da je vidimo ali generalno, mene baš i nije impresionirala. Jedna od zanimljivosti je i samo ime jezera. Reč König na nemačkom znači kralj, ali to nije izvorni oblik imena. Te jezero tako nije kraljevsko nego njegovo ime potiče od uticajne lokalne porodice Kuno. Preko zime se celo jezero zaledi i preko pojedinih delova se može pešačiti bez problema, mada je u istoriji zabeleženo više nesreća. Vožnja po jezeru traje oko sat vremena i ovi turistički brodići su jedini koji imaju dozvolu da plove po njemu. Ovo je ujedno i jedini način da se dođe do Gornjeg jezera, sem planinarenja preko okolnog krša.

Gornje jezero je mnogo pitomije. S jednog na drugi kraj jezera se dolazi kratkom šetnjom kroz šumu. Staza kroz šumu je pripitomljena, šljunkovita i pretrpana turistima. Kako je dan bio pretopao za naše izgorele vratove nismo se dugo zadržavali već se vratišmo u rano popodne za Šunau.

Dan četvrti: Danas nam je divan dan

Pre jedno dva-tri meseca upitah dragog: “Gde ćeš da te vodim za rođendan? Pariz ili Švarcvald?” On reče Švarcvald. Verovatno samo zato što je želeo meni da udovolji, ali za to valjda i služe i muževi, i žene, i brakovi. Kako smo na kraju završili na Alpima umesto u Crnoj šumi više se i ne sećam, verovatno surfujući u potrazi za smeštajem naleteh na neke lepe slike ovog kraja. Umesto svega toga mogli smo da šetamo Jelisejskim poljima. Nije da ja marim, jer ja fan Pariza i ostalih metropola nikad nisam bila, ali eto moj dragi baš sanja da mi šetamo po tim poljima, skakućemo držeći se za ruke i pevušimo: “Aux Champs-Élysées” u NOFX verziji :)

Te tako taj divan dan započešmo u alpskom seocetu. Nakon doručka uputismo se ka Minhenu. Nekako, odlazak vikendom do nekog drugog grada mi se uvek činio kao gubljenje vremena te ajde ovako da iskoristimo priliku kada je već uz put jer teško da bismo ikada planski došli u posetu ovom gradu. Krenusmo pešačkom zonom, krećući se ka reci u želji da prošetamo pored iste i nekako usput krajičkom oka primetih indijski restoran u jednoj od sporednih uličica. Kako je indijska hrana i njemu i meni omiljena, isti je bez dvoumljenja izabran kao idealan za rođendanski ručak. Restoran prijatan, ušuškan u gomilu jastuka, teških zavesa i šarenih stoljnjaka sa tihom opuštajućom muzikom u pozadini. Konobarica neočekivano evropski bleda plavuša, no izuzetno ljubazna i draga, donosi supu na račun kuće, zatim glavno jelo u kojem se halapljivo davimo zalivajući ga belim vinom. Kuvar brka, sa onim smešnim brcima zasukanim naviše i turbanom na glavi, donosi nan sa sirom u pletenoj korpi i spušta je na sto sa blagim naklonom i ljubaznim osmehom. Na kraju naravno i piće na račun kuće. Razmišljam kako je vanredno neobično da dobijamo toliko poklona od ljudi koji čak i ne znaju da je Miljanu rođendan. Od restorana krećemo u šetnju kraj reke. Sa desne strane, na ostrvu na kojem se nalaze neki od muzeja, svira bend. Njih desetak, sa raznim duvačkim instrumentima, dok pevač peva (repuje?) kroz megafon. I zvuče nestvarno fantastično. Zezam Miljana dok se ljubakamo i skakućemo uz muziku, kako je zaista bilo teško organizovati svirku u sred Minhena, te kako sam se baš namučila oko tog dela poklona. Nastavljamo nakon uličnog koncerta šetnju kroz minhenske parkove zgroženi nudistima u lokalnom parku nazad ka stanici i kasnije ka Frankfurtu. Mogu još sto godina u Nemačkoj provesti ali nikada neću uspeti da shvatim tu ludu potrebu Nemaca da budu goli.

————————————
Utorak. Jutro. Spremamo se za posao. Mesto na kojem ni on ni ja ne želimo da budemo u tom trenutku. Život je tako bizaran između dva odmora.

Više slika možete naći u galeriji.