postcards…
The world moves with me

Divan mi dan / 24.06.17

Pre 12 godina krenuli smo na našu prvu, zajedničku, putničku avanturu. Ni manje, ni više, zapucali smo za Južnu Ameriku. Na početku te velike avanture, obilazili smo Iguacu vodopade u Argentitni. I baš tamo dočekali moj 27. rođendan. Tog jutra, iz sna me je probudilo kucanje na vratima. Dogegala sam se do vrata, onako krmeljiva, pospana, bez jasne ideje koji je dan ili datum. Na vratima je stajala recepcionarka sa kutijom u rukama i ogromnim osmehom na licu. Poželela mi je srećan rođendan i zatim se udaljila. Stajala sam na onim vratima zbunjena, gledajući čas u kutiju, čas u Miljana, a onda se raspilavljena rasplakala. Tek kasnije sam otkrila da se moj dragi sa njima danima domunđavao oko pripreme te torte iznenađenja. Torta je smazana uz pomoć zaposlenih u hostelu, od kojih sam sem silnih zagrljaja, poljubaca i čestitki dobila i popust na sobu. Verovala sam tada, pomalo setno, da verovatno više neću rođendane dočekivati na tako egzotičnim mestima. Ni slutila nisam da će naredni biti poslednji proveden u Beogradu.

Ustajem jutros polunaspavana. Rođendan mi je čestitan još negde u sred noći, dok smo se sudarali po kući, ja bunovno se vraćajući iz toaleta, a on iz kuhinje. Opet zvono na vratima. Ovog puta je on otvorio. Gledam kako unosi kesu sa kutijom u kuhinju. Osmeh mi osvaja lice, a suze udaraju na oči. Slutim da je torta i pre nego što stigne da je otvori. I opet raspilavljena plačem. Izgleda da šećer na mene utiče kako na većinu ljudi utiče crni luk: Suze u blizini rođendanskih torti kreću nekontrolisano da mi se slivaju niz lice. Torti u čast odlučila sam da se slikam u istoj pozi kao pre 12. godina. Jedno je ostalo isto, taj moj neizdrž da čapnem tortu pre nego što se slikanje završi.

Razmišljala sam kako sam ovu tortu dobila opet na vrlo egzotičnom mestu. Na ovom drugom, desnom kraju sveta. I o tome kako sada ova magija neće prestati za koju nedelju. To me učini nekako beskrajno srećnom, jer uvideh koliko je ova trećina mog života bila bogata i divna. Koliko smo želja i snova uspeli da pretvorimo u stvarnost. Moja mama je često ranije govorila kako blesi (misleći na mene) nije teško biti srećan, aludirajući da moje odsustvo potrebe da brinem ili se jedim previše oko bilo čega. E pa draga mama, hvala ti što si me ovako blesavu pre 39. godina rodila. I dragi mužu, hvala ti što me ovako blesavu svako malo rasplačeš.

Fočanski bluz / 14.06.14

Da umem da pišem pesme,
napisala bih vam jednu
o mami, tati i čekaonici
na autobuskoj stanici u Foči.
O nama troma poluzgrčenim od hladnoće
u iščekivanju autobusa za Beograd
sa narodnjacima u pozadini.

“…Ciganče, ciganče
da ti kupim zlatno lanče
pa da s tobom svetom skitam
kol’ko košta, ja ne pitam…”

Da umem da pišem pesme,
pisala bih vam o
plastičnim crvenim stolicama,
zidovima, od dole rozim, od gore žutim,
pepeljari,
plavom monitoru u uglu i
netačnom redosledu vožnje.

Da umem da pišem pesme,
pisala bih vam i o
gorušici koja me je davila
posle sendviča
sa kajmakom, paprikom, krastavcima i rotkvicom
naređanim u lepinji
koju je mama pekla
to jutro u šporetu na drva.

Da umem da pišem pesme,
pisala bih vam o
sedamdesetjednogodišnjaku
koji igra 2048
na iPad-u.
I o njegovoj dosta mlađoj ženi
koja se smeje
njegovim nezgrapnim pokretima
dok sugeriše sledeće poteze.
I o tome kako on
do kraja večeri
postaje sve bolji.

Da umem da pišem pesme,
pisala bih vam o
tome sa koliko sam ih ljubavi gledala
sa strane.
O tome kako su mi sitno i staro delovali.
O želji da ih tako majušne
strpam u džep
i ponesem na kraj sveta.

Da umem da pišem pesme,
pisala bih vam i o
strahu koji me je obuzeo
da njih jednog dana biti neće.
I bojazni
da će nastala praznina
biti prevelika
da bi je bilo šta ispunilo.
O tome kako sam detinje
prodrmala glavu
da odagnam crne misli.
I kako sam ih punog srca
sve te sate
bez prestanka gledala.

Da umem da pišem pesme,
pisala bih vam o
tome kako je ljubav
prema roditeljima
čudna.
Poput istopolnih magneta
odbojna i teška
na blizinu
jer oni previše brinu.
Poput suprotno polarisanih magneta
privlačna i jaka
na daljinu
zbog slobode
da ih volite
bez napornih, nepotrebnih
briga.

Da umem da pišem pesme,
napisala bih jednu o ljubavi.

Al’ na žalost
ne umem.

Još uvek u polusnu / 01.11.13

Ponedeljak, 28. oktobar 2013.

Sedam. Alarm na mobilnom. Ustajanje. Doručak. Miljan odlazi na posao. Ja sedam da radim. Gledam u monitor. Gleda on u mene. Posle nekog vremena uviđam da se džabe gledamo. Od posla tog dana neće biti ništa. Ono što me brine je da ću zapasti u stanje napetosti koje me obuzima pred svaki put. Totalno me parališe. Onemogućava da se usresredim na bilo šta. Uzimam blok sa stola i krećem da crtam. To uvek pomaže kad krenem da gubim kontak sa svetom.
Podne. Jedan. Dva. Tri sata. Napolju besni oluja. Razmišljam hoće li Tanja sleteti na vreme. Treba da pokupimo nešto od nje s aerodroma. Posle toga treba da skoknemo do Utrehta da odnesem nešto Ivi. Pitam se nisam li to sve podsvesno ostavila za poslednji dan? Da ih vidim pred put.
Pola šest. Nebo se spustilo. Kiša lije. Miljan je trebao da bude već u hotelu. Kao i obično kasni. Ja sam se odavno već navikla. Godinama ga više ni ne shvatam ozbiljno kada priča o vremenu. No danas znam da će stići skoro na vreme. To skoro znači za destak minuta. Dovoljno da ga ovaj pljusak uhvati. Dovljno za zajebanciju tipa “eeee, da si na vreme krenuo”. Ali sad mi to baš i nije smešno. Cele nedelje je bio bolestan. Kiša je poslednje što mu treba.
Dvadeset do šest. Kiša staje. Vrata se otvaraju. On ulazi. S preda skroz mokar. Od pozadi suv. Vetar mu je duvao u lice. Na kraju ipak jeste suludo smešno. Smejući se dodajem “eeee, da si na vreme krenuo”…
Sedam. Već znamo da će avion kasniti. Nije bitno, samo da nije otkazan.
Pola devet. Krećemo na aerodrom. Zbog oluje vozovi ne funkcionišu na svim linijama. Do aerodroma moramo metroom, pa autobusom. Ko zna zašto je sve to dobro, pomislih. Prvi put u holandskom metrou. Iznenađenje. To nije ono što očekujete posle njihovih fensi vozova. Metro deluje… pa, recimo… neupadljivo. Ta neka stanica, kojoj se imena ne sećam. Odlazak na autobus. Autobus stiže, ali ne kreće odmah. Vozač je druželjubiv. Verovatno nema toliko putnika kad vozovi rade. Ugurava nas u autobus i namiguje da ne treba da platimo. Vožnja od nekih četrdesetak minuta. Nekuda. Nemam ideju kuda prolazimo. Napolju i dalje pada kiša.
Deset. Konačno na aerodromu. Čekamo da sleti avion iz Beograda. Jedan poziv. Drugi. Treći. Susret kraj mesta za susrete. Na kratko. Poljupci. Želje za srećan put i život u Singapuru. I jedna Galeb čokolada.
Jedanaest. U vozu za Utreht. Miljan zeva. Ja brslam kao navijena. Ko zna o čemu. Srećemo se s Ivom. Odlazimo negde ka centru. Jedva nalazimo otvoren kafić. Mačka. Čaj. Pivo. Koktel. Priča o zubima.


Utorak, 29. oktobar 2013.

Vraćamo se na stanicu. Voz nam je pobegao za par minuta. Sledeći je za sat. Burger king. Prvi put za sve nas.
Dva. Rastanak. Poljupci. Nemoj da plačeš, nemoj da plačeš. Ponavljam u sebi kao pesmicu. Nisam plakala.
Tri. Ponovo u hotelu. Pakovanje. Prljav veš. Čist. Cipele. Jakne. Knjige. Disk jedan. Disk drugi. Kompjuter, jedan, drugi, treći.
Šest. Ležem u krevet.
Sedam. Alarm na mobilnom. Doručak. Odjavljujemo se iz hotela. Taksi. Taksista ima prijatelja u Srbiji i ne zna da vozi.
Devet. Predajemo torbe. Nešto nije u redu sa sistemom. Imaju probleme sa skeniranjem naših pasoša. Treba nešto da urade “peške” u sistemu, a niko ne zna kako.
Jedanaest. Prvi put u biznis klasi. Čini se manje luksuzna nego na slici, ali sedišta su ogromna i razvlače se u krevet. Spavanje. Film. Spavanje. Film…


Sreda, 30. oktobar 2013.

Šest. Sletanje. Taksi. Vožnja do hotela.
“Vidi ljubavi, palme”- komentarišem uzbuđeno kao da nikada palme nisam videla.
“Vau, zamisli sada će nam stalno biti toplo i imaćemo palme” – shvatam da je moje oduševljenje pomalo detinjasto, ali ne mogu da prestanem.
“A juče u Amstredamu, ona oluja” – dodajem, kao da će to dodatno uveličati ceo momenat.
Sedam. Hotel. Gasimo klimu. Nama neće trebati nikakvo hlađenje u skorije vreme. Ležemo u krevet. Samo na kratko.
Dva. Sve one metode da se ovo spavanje izbegne su propale. Ništa od uspešnog savladavanja desinhronizacije usled vremenskih zona. Predstoji nam par dana preteranog umora i pospanosti. Ali eto konačno smo tu. I to je nešto. Život u novoj domovini može da počne.


A od tada…

Od tada je prošlo dva dana. Ja još uvek šetam ovim gradom samo poluprisutna. Nisam sigurna da li je još uvek od promene vremenskih zona, promene klime ili promene čitave kulture.
Nekako mi se čini da je jako bitno da sabiram utiske kad god se negde preselimo. Prestala sam to da radim. Prestala sam da pišem o imigraciji i emigraciji. Skoncentrisala sam se na pisanje utisaka sa putovanja, a to su dve potpuno različite stvari. Verovatno je za to krivo i to duplo seljenje po Nemačkoj. A verovatno i samo raseljeničko životno iskustvo.
Kada se čovek seli (ukoliko seoba nije nasilna) postoje standardne faze u njegovom doživljavanju nove sredine. Obično je prvo oduševljen (ponaša se kao da je na odmoru), onda sve mrzi (proveo je dovoljno vremena sa lokalcima pa su iluzije splasle), pomirio se s tim gde je (manje ili više uspešno). E kad dođe do ove treće faze, mi se obično spakujemo i odemo dalje. Loše nam ide ovo mirenje sa stvarnošću. Biće da smo oboje preveliki sanjari.
Što se više selite intenzitet ovih faza slabi. Tj. koliko god da ste sanjar vremenom ipak morate prihvatiti stvarnost. Dakle, raj na zemlji ne postoji jer su ljudi u proseku svuda isti, a od ljudi pobeći ne možete. Već kod naše selidbe iz Češke za Nemačku ova faza oduševljenja kod mene jedva da je trajala mesec dana. Posle toga je sledila preduga faza zvocanja. Kod Singapura već ta faza uopšte ne postoji, euforije oko selidbe uopšte nije bilo. Kao što će i zvocanja mnogo manje biti jer sam valjda konačno već odrasla. Prestala sam sve te stvari da doživljavam lično. Konačno sam postala pravi istraživač, u stanju da nepristrasno istražujem nove predele.
Od početka smo u Singapur došli da upoznamo bolje ovaj deo sveta, a ne da tražimo bolje mesto za život. Istočna Azija je izuzetno zanimljiva sredina. Moj prvi susret sa njom završio se vrlo neslavno. Prvih par dana u Vijetnamu je proizvelo toliko negativnih osećanja pre par godina, da se blago još uvek čudim samoj sebi. Kambodža i Tajland su mi doduše osvojili srce na prvi susret, a Japan kasnije ostavio bez daha. Nijedna od ovih zemalja me nije ostavila ravnodušnom i svaka od njih je bila takav šok za mene da sam pomislila da će mi trebati bar decenija da shvatim ljude i poredak u ovom delu sveta. I tako, evo nas sada ovde, na početku te decenije.

A Singapur? I kakav je na prvi pogled?
Topao kada smo napolju. Zbog silnih klima uređaja leden kada smo u zatvorenom prostoru. Manje vlažan nego što sam očekivala. U krevet neću ići bez tuširanja jer sam stalno lepljiva od znoja i stopala mi od papuča prljava. Vreme je za sada manje kišno nego što sam očekivala i još uvek nisam doživela pravu grmljavinu i sevanje, ali verujem da će biti dana. I to uskoro. Evo baš dok pišem poče kiša. Pantalone dok sam ovde nositi neću, kao ni čarape. Vreme je ukratko, onakvo na kakvo se ja nikada ne bih žalila. Ali ja sam jedan od onih manijaka koji uživa u šetnji po užarenom betonu na +40, a onda jednako uživa i u letnjim pljuskovima, tako da taj deo i nije iznenađenje.
Singapur je i zapadnjački grad, u vrlo negativnom kontekstu. Ima previše zapadnjačkih brendova po prodavnicama, molovi i prodavnice su poput evropskih. Mada, razlika je dovoljno velika da ne izaziva totalno razočarenje. Problem je što sam ja očekivala od Singapura da po tom pitanju bude bliži Bankoku ili Tokiju, a on to nije. Čak me i same zgrade i arhitektura podsećaju više na Evropu, nego Aziju. Putevi u centru su previše široki i pretrpani automobilima. Ceo taj uži centar gde je skoncentrisan biznis i ta glavna šoping zona su vrlo neinspirativni. Kako nam je i hotel nekako blizu svega toga, malo šta smo sem tih centralnih distrikta za sada i videli. Za vikend nam sledi šetnja po ostalim kvartovima u nadi da ćemo naći neki deo zabavniji za život, u šta oboje čisto sumnjamo.
Iako je grad vrlo moderan sa svim tim neboderima, ne čini mi se tehnički napredan kao Tokijo npr. Nema tih svetlećih ogromnih reklama, džinovskih ekrana sa reklamama u obimu u kojem su prisutne u Japanu. Opet mi je i u tom smislu mnogo bliži Evropi, nego Aziji.
Singapur ipak ima dovoljno Kineza da je ono azijsko što smo od njega očekivali opet prisutno svuda. Od ogromnih holova sa jeftinom hranom, do gomile uličnih tezgi sa jeftinim stvarima. Odličan suši, još bolji kimči, slatko voće i povrće sa ukusom.
Singapur je i vrlo šarenolik što se ljudi i kultura tiče. Te smo tako slušali hodžu kako peva iz lokalne džamije, gledali Kineze koji se mole ispred svog hrama, a onda odlaze da se pomole ispred indijskog i obrnuto. Žene sa maramom na glavi u dugim haljinama, azijatkinje standardno elegantne, belkinje u hipsterskom fazonu. Po prvi put živim u zemlji gde su belci manjina, što samo doprinosi ovom suludom utisku da sam na odmoru. Zbog tog kulturološkog miksa stvari koje viđam mi se čine manje čudnim nego što bi bile u Evropi. Ne znam kako ova različitost funkcioniše u stvarnom životu, previše smo kratko ovde da ocenim. Ali mi se sve čini mnogo skladnije nego u Evropi.
Singapur je izuzetno čist grad. Smeća nigde na ulici nema. Za to su verovatno “krive” čuvene singapurske kazne. I mogu vam reći da mi se to mnogo sviđa. Grad je i izuzetno zelen za azijske standarde, mada sumnjam da ijedna zemlja može preteći Nemačku kada je urbano zelenilo u pitanju.
Još uvek mi puno delova fali u ovoj singapurskoj slagalici. No eto za početak toliko, nastavak sledi uskoro kada se konačno trgnem iz ovog polusna.

Seoba, još jedna / 01.09.13

Kada sam 10. oktobra 2006. napisala svoj prvi post na ovom blogu i svrstala ga u kategoriju Start najavljujući našu selidbu za Češku ni slutila nisam da ću ikada ponovo išta napisati u istoj. No eto, posle češkog Brna, nemačkog Frankfurta i Berlina, vreme dođe za još jedno seljenje. Prvo privremeno, dvomesečno u Amsterdam, a onda Singapur na neodređeno.
Dosta je bilo Nemačke. Možda i previše.
Vreme je za neke nove svetove. Dok ne odemo tamo daleko, nadam se da ću se nakaniti da završim postove o Japanu i napišem po koji o Holandiji.

Sjebani ekolozi / 11.06.13

Meni treba jedna posebna kategorija na ovom sajtu. U tu kategoriju bi išla sva ona čuda nemačka na koja se nikada neću navići. Ovaj post bi recimo bio svrstan tamo.
Mislim da sam imala 15 godina kada sam prvi put pročitala Heseovog Stepskog vuka. Pročitala sam je od početka do kraja, ne trepnuvši, ne dišući, upijajući svaku reč. A onda nakon zadnje strane pomislila kako bi eto Hese da je živ bar razumeo sve moje muke. Onda sam je odmah nakon tog prvog čitanja pročitala ponovo, od korice do korice, ne ispuštajući knjigu iz ruke. Moja druga misao je bila: Čekaj malo, koliko je godina Hese imao kada je ovo pisao? Hm, nebi valjalo da ostanem ovako sjebana i kad me pubertet prođe. Tu negde, posle te misli se i zanesvestih od umora, jer sam to drugo čitanje završila oko 11 ujutru narednog dana. Heseom sam se naravno još dugo bavila. Do kraja puberteta sam pročitala većinu njegovih knjiga. I do kraja mi nije bilo jasno, kako nikada nije prevazišao taj seksualno-religijski konflikt. No pretpostavljam da kao neko ko je odrastao u ateističnoj kulturi to nikada neću moći ni da shvatim. Jednostavno mi je još od prve pročitane Heseove knjige bilo jasno da ću završiti s nekim ozbiljnim psihološkim poremećajem ako se budem zajebavala sa svojim libidom.
Mene zbog toga, odnos određenih grupa Nemaca prema seksu, golotinji itd., iskreno fascinira. Dok Nemci na golotinju gledaju kao na neku vrstu oslobođenja, za mene je to narušavanje privatnosti i izvor neudobnosti, često takođe i mučenje (mislim, mučno ih je gledati gole sa svim tim salom, celulitom i dlakama). Činjenica je da se čovek oblači i obuva već hiljadama godina i da nas ta odeća i obuća štite od hladnoće, prejakog sunca, ujeda insekata, prljavštine itd. Nismo krenuli da se pokrivamo iz verskih, nego praktičnih razloga – evoluirali smo, valjda. Naravno, Stari zavet i njegovi interpretatori su se potrudili da sjebu milione ljudi ubacujući osećaj stida i straha gde god stignu, pa taj fenomen nije zaobiša ni seks i golotinju. Te tako dok ja naše pokrivanje gledam iz stilskog, kulturološkog i evolucionog aspekta, nekada vrlo pobožni Nemci i dalje nepotrebno petljaju religiju u sve to. A nije im lako kad zemljom vladaju hrišćani, koji religiju smatraju neophodnom za održivost nemačke nacije (šta god to bilo).
Te je tako Nemačka zemlja puna turističkih agencija koje nude odmore za svingere, klubova sa fetiš temama tipa: oni koji mirišu jedni drugima pazuh ili oni što se pale na sranje, ili onih što ližu noge jedni drugima (i to ne bose, nego obuvene u bele patike i bele čarape) itd. Mi ne Nemci, često ovo koristimo kao sprdnju na račun domaćina. I zaista, poput mene, svi meni bliski ne Balkanci i ne Nemci, bez obzira na meridijane sa kojih dolaze se čude ovim nemačkim perverzijama.
U jednoj takvoj opuštenoj konverzaciji na temu nemačkog fetišizma i miksovanih sauna, između Srba i Novozelanđana, saznadoh da se po Berlinu reklamira ekološka nevladina organizacija FFF (F*ck For Forest). To jest šetaju aktivisti po Mauer parku i vrbuju nove članove. Akciji zaštite šuma možeta da doprinesete na dva načina:
– Da aktivno učestvujete u seksualnim okupljanjima. Ovo podrazumeva da budete uslikani ili usnimljeni nagi, ili u seksualnom aktu s jednom ili više osoba. Vaši snimci će biti prodavani u cilju prikupljanja para – nešto kao porno amateri.
– Da platite prilaz ovom sadržaju na sajtu.
Posle odslušane priče, odem ja na sajt da proverim verodostojnost iste. Priznajem, nisam pripovedaču ni reč poverovala, delovalo mi je sve to odveć ludo čak i za Nemce. No sajt stvarno postoji http://www.fuckforforest.com/ i sve je tako kao je čovek rekao. Očekivano religiju su morali dotaći, bar usput spominjući kao zbog masturbacije nećete završiti u Paklu. No da ne dužim s pričom jer se sve ovo odigravalo pre nekih godinu dana, i detalji i nisu toliko bitni.

Ono što me je na ceo ovaj tekst podstaklo je moja jutrošnja pretraga bioskopske ponude. Umalo se sa kauča ne skotrljah kada videh reklamu za dokumentarac koji se baš ovom organizacijom bavi http://fuckforforestmovie.com/. U međuvremenu sam ja na sve to u potunosti zaboravila, no izgleda da je autore filma cela ideja oko postojanja sjebanih ekologa baš inspirisala. Te eto meni još jednog filma za odgledati ovog leta.

4 komentara
Kategorije: Germany
Tags: , ,