postcards…
The world moves with me

Reka Kalang / 07.10.20

Kalang (Kallang) je najduža reka u Singapuru.
Najduža reka u Singapuru je i dalje svega 10km duga. Taj podatak je dobar pokazatelj kolicko nam je ovo naše ostrvce. 10km; to je dva sata šetnje po hladnjikavom vremenu ili pre oko tri po singapurskoj vlažnoj klimi.
Kalang izvire iz Donjeg Pirsovog veštačkog jezera i završava se u Kalang slivu, gde se sreće sa rekama Gejlang i Ročor.

Obale Kalanga, poput obala drugih singapurskih reka, nekada su naseljavali Morski Cigani (Orang Lauti). Po plemenu Kalang koje je živelo duž ove reke ona je i dobila ime. Za razliku od ostalih plemena Morskih Cigana, Kalangalci nisu pecali na otvorenom moru. Njihov život se u potpunosti odvijao na reci. Nakon dolaska Raflesa (1819.), ove porodice su raseljene na jug Malezije. Pre toga ih je u Singapuru živelo oko 500. Male boginje su ih u potpunosti istrebile do 1848.

Rekom su, nakon progona Kalaganaca, dominirali tongkang brodovi koji su obsluživali fabrike na obali, prenoseći sirovine i gotove proizvode. Tongkang brodovi su tipična plovila za Jugoistočnu Aziju. Svaka od zemalja je imala specifičnu verziju ovih brodova. Uz reku su građene sojenice u kojima su živele lokalne porodice. Taj tip sojenica i dalje postoji u siromašnijim delovima Jugoistočne Azije. Teško je zamisliti da je do kasnih sedamdesetih godina prošlog veka na obalalma singapurskih reka bilo moguće videti prizore kao na kambodžanskim rekama Bazak i Sangker.

Iz tih sojenica, od kojih mnoge nisu imale ni struju, ni pijaću vodu, porodice su raseljene u HDB-ove, tek izgrađene stambene blokove, slične novobeogradskim. Nije ni čudo da je tadašnji premijer bio toliko voljen i da je neprikosnoveno vladao Singapurom sve te decenije. Vladajuća partija (PAP) tek u skorijoj istoriji gubi glasove Singapuraca. Predpostavljam da će izgubiti većinu tek kada Singapurci prestanu da se sećaju tog “civilizacijskog” iskoraka.

Danas su obale Kalanga “sređene” kao obale svih drugih singapurskih reka. Sve one liče jedna na drugu. Korita su im izbetonirana, a obale oivičene pešačkim i biciklističkim stazama.

Šetnju Kalangom smo mogli početi od stadiuma, tj. istoimene metro stanice, ali nismo jer smo taj deo već dosta puta ispešačili, a imali smo samo 3 sata pred sobom. Te tako ni ovaj post neće baš prikazati celu Kalang reku. Taj propušteni deo, između Stadium stanice i Kalang metro stanice je jedan od lepših. Kad kažem lepši, mislim prostraniji i zeleniji, pošumljeniji.

U šetnju krenusmo uzvodno, od pomenute Kalang metro stanice. Jedan od izlaza sa stanice vodi pravo na obalu. Reka je dosta široka u tom delu. Mada, sve te odrednice za veličinu; široka, dukačka i sl. deluju neprikladno za lokalne reke. Na samom početku sretosmo podosta biciklista. Pešaka nije bilo. Inače ih je malo preko dana. Mi u šetnje obično okasnimo, te smo često napolju u delu dana kada većina lokalaca sedi ispod klime ili obeduje po hoker centrima. Sva sreća tog je dana bilo prilično oblačno, pa nije bilo nepodnošljivo vruće. Uz to je pirkao vetrić celim putem, tako da nam se vazduh činio manje vlažnim nego inače.

Već tu, na početku, susreli smo zaštitni znak svake pešačke zone Singapura. Uličnu mačku. Mačke su kao kučići u bilo kojoj drugoj zemlji na Planeti. Preterujem malo i ovo totalno neodgovorno tvrdim, jer niti sam posetila sve zemlje ovog sveta, niti obraćam pažnju na takve stvari. Ipak, uporno me fascinira odsustvo uličnih pasa i prisustvo uličnih mačaka. Zanimljivo je da je u HDB-ovima zabranjeno držati mačke. Ali sudeći po posudama za hranu i vodu po HDB naselju u našem komšiluku i broju mačaka koje naokolo životare, lokalci ih zaista vole. Za razliku od mačaka, uličnih kučića ima samo po većim i divljijim parkovima, na ulici ih zapravo nikada nisam videla. Takođe, i statistike pokazuju da je mnogo manje uličnih pasa nego mačaka.
Ova mačka koju sretosmo, kao svaka mačka, beše vrlo drska i samoživa. Ležala je opružena po sred staze, terajući pešake i bicikliste da je zaobilaze. Razvlačila se, lickala i poturala stomak da je mazimo. Uz to je i sa zadovoljstvom pozirala.

Veći deo puta je bio vizualno prilično monoton. Doduše, tražiti bilo kakvu vizuelnu akciju u šetnji singapurskim naseljima bi bilo smešno. Ta monotonost me zapravo i privlači. Na rekama uglavnom nema sadržaja koji je većini ljudi atraktivan, te samim tim nema ni mnogo ljudi preko dana. Kako nema ni velikih saobraćajnica (sem onih preko kojih treba preći s vremena na vreme), obale reka su verovatno najtiši i najmanje posećeni delovi Singapura. Sve to se menja kad padne mrak. Tada svi stanovnici naselja uz reku siđu do vode da protegnu noge pred spavanje ili otrče svoje dnevne kvote.

Uz put su mi pažnju najviše privlačila HDB naselja i autoputevi koje smo prelazili pešačkim mostovima. Surovo deluju ti ogromni stambeni kompleksi. Koliko ljudi staje u njih? U isto vreme ulice među njima potpuno puste, dečija igrališta prazna. Stanovi u HDB-ovima retko imaju terase, no mnogi od ovih su zapravo posedovali iste. Sve do jedne pretrpane stvarima, vešom. Ni na jednoj stolice, klupe, jastuka. Na ponekoj cveća. No izuzetno retko. Singapurci zaista ne vole da sede na svojim terasama. Rekla bih da je divanluk na terasi evropska stvar.

Pešački mostovi preko auto cesti su prilično uobičajena stvar u Singapuru. Zato me nije začudilo kada smo naleteli na prvi. Niti drugi. Oni više zagorčavaju život biciklistima, nego pešacima. Posebno jer nijedan nema lift, pa čak i prilaz za točkaše retko postoji. Zbog toga je većina ovih staza nepristupačna za dečija ili invalidska kolica. Ipak, sva ta naviknutost na njih me nije mogla pripremiti za pogled na singapurski najduži autoput (PIE). Sve te betonske reke, niz koje su se slivali automobili, su me istinski fascinirale. Često mi se dešava da zaista zanemim pred velikim građevinskim projektima. Impozantno mi je šta čovek može da isplanira i stvori. Veštačka i neprirodna stvar, a toliko skladna i organska. Retko ljudi obilaze, ili uopšte vide ovakve stvari kao atrakcije vredne gledanja, no meni su one simbol Azije. Često mnogo impozantnije od starih hramova ili gradova, posebno uzimajući u obzir da su oni često samo jedna od mnogobrojnih “reprodukcija” orginalnog objekta.

Dugo mi je autoput okupirao misli. Deo koji je usledio posle njega bio je mnogo zeleniji i prirodniji. Pojas uz reku širi i pošumljeniji. U jednom delu su čak uredili betonirano korito reke. Dodali su kamenje i posadili biljke. Ta mala promena je drastično obogatila život reke. Plitka voda je bila prepuna ribe, kornjača, čaplji. Jedan od velikih višegodišnjih planova predviđa i ovo, ponovno, oživljavanje singapurskih reka. Doduše, totalno bizarno deluje, da su urbanizovali divlju reku, a sada je šminkaju da ponovo deluje divlje. Čovek je zaista jedna nedokučiva živuljka.

Poslednje parče te reke, najbliže izvorištu, je upravo i najlepše. Prolazi kroz Bišan – Ang Mo Kio park i reka je u tom delu u svom prirodnom obliku. Zapravo, znajući Singapurce, verovatno samo imitira prirodni izgled reke. No ipak, osveženje je videti reku bez ograda, bez betonskih korita, dovoljno plitku i usku za pregaziti. Inače je taj park jedan od lepših u Singapuru i detaljnije ću jedared i o njemu pisati. Taman je tom svojom lepotom idealno zaokružio naše putešestvije uz Kalang.

Šetnja uz Gejlang reku / 09.05.16

Pisala sam već o Gejlangu jednom. Tj. pisala sam o prostituciji u istom. I o tome koliko mi se zbog te prostitucije ogadio ceo kraj, iako je na prvi pogled delovao kao mesto koje bi mi se baš moglo dopasti. Već sam tad napomenula kako je Gejlang zbog svoje “jeftinoće” prilično popularan među turistima, ali i lokalcima. U isto vreme, gotovo savršeno je pozicioniran i dobro povezan sa ostalim delovima grada. Na južni deo Gejlanga nadovezuje se moj omiljeni deo Singapura, Marine Parade. I upravo iz tog razloga, htela, ne htela, moj život u Singapuru je usko povezan sa Gejlangom. Što uopšte nije loše, sada kada sam naučila da živim zaobilazeći crvenu četvrt. Jer, Gejlang je mnogo više od toga i neke delove bi bilo šteta tek tako zaobići.

Kad nam je istekao ugovor sa prethodnim stanodavcem, silne smo muke imali da nađemo odgovarujuću lokaciju za sledeći stan. Pomenuto, moje omiljeno, naselje Marine Parade ima jedan ozbiljan nedostatak. Naime, taj deo Singapura trenutno nije pokriven metro linijom što silno povećava vreme koje bi svakodnevno gubili u prevozu do posla. Gejlang je zato ušao u ozbiljno razmatranje, ali sve novije zgrade su mogle na takmičenje za najklaustofobičniji životni prostor, i većina njih je zahtevala svakodnevni prolazak kroz delove Gejlanga od kojeg mi se dizao želudac. Zato sam bila prilično skeptična na predlog jedne agentice, da pogledamo tek izgrađene zgrade, na vrhu novog šoping mola, na samom izlasku iz krš dela Gejlanga. Jedina dobra stvar, koju sam mogla videti gledajući u mapu, je bila blizina metro stanice Paya Lebar, na kojoj su se ukrštale dve metro linije koje najčešće koristimo. Duga je to sad i nebitna priča, ali ispostavilo se da su te zgrade baš po našoj meri, a i taj život na vrhu šoping mola ima milion i jednu prednost, i nijednu manu u odnosu na život na zemlji. Te tako mi završismo na granici između Gejlanga i Marine Parade, na tačno onom mestu, na kojem smo završili šetnju onomad, kada mi je Gejlang preseo. Od tada smo Gejlang, prešli i uzduž i popreko milion puta i otkrili te mnogo zanimljivije i lepše delove naselja.

Po južnom obodu Gejlanga teče istoimena reka Geylang sungei. Sungei (sungai) je malajski izraz za reku. Zanimljivo je da je većina malajskih reči, koja se koristi za geografske pojmove ili imena ulica, pogrešno napisana, tj. drugačije od onoga što ćete videti u Maleziji. Pre par godina, završen je projekat proširivanja korita i sređivanja obale ove reke. U Singapuru se non-stop nešto gradi, dograđuje, popravlja i preuređuje, i postoji na stotine trenutno aktivnih projekata. Jedan od njih je i projekat, koji je počeo pre desetak godina, koji ima za cilj da uredi sve vodene tokove u Singapuru, u narednih dvadesetak godina. Jedan deo projekta je taj da se pored proširivanja korita radi bolje drenaže, uređuju i obale za pešake i bicikliste. Te tako, već sada, moguće je šetati na desetine kilometara uz razne vodene tokove, a da na automobile ne naletite. S obzirom da je Singapur grad autoputeva, ogromnih nebodera i šoping molova, ovi parkovi i park konektori, kako ih ovde zovu, predstavljaju prave male oaze za nas pešake i sve mnogobrojnije bicikliste.

Već neko vreme planiram da se uputim peške, od naše zgrade, prateći Gejlang reku, celim putem do mora, i preko brane, do poslovnog centra grada. Zapravo, planiram obrnuti put, ali sam obično previše iscrpljena za takve poduhvate posle napornog radnog dana. Kako Miljan radi i državnim praznicima, odlučih da se za 2.maj uputim dokona i sama pomenutom stazom. Ceo put mi je dobro poznat, prelazila sam ga više puta, ali nikada u celini, u jednom potezu. Krenula sam oko sedam ujutru. Tek je svanulo, pa je vazduh bio još uvek svež. Tek po koji prolaznik na ulicama. Šetalište nam počinje na manje od stotinak metara od kuće. Prvi deo šetališta je oivičen kondoima s jedne strane i mini parkom sa druge. U parkiću je grupa starijih žena uvežbavala svoju plesnu koreografiju uz neki pop hit osamdesetih. Hrabro su savijale svoje kukove u svim mogućim pravcima, praveći za većinu žena njihovih godina, nemoguće poze. Taj, desni deo obale, uređen je tako da podseća na prve maležanske naseobine u Singapuru. Prvi stanovnici Gejlang obala su bili Orang Lauti – Ljudi sa mora, koji su u ovom delu Azije poznati i pod imenom Morski Cigani. Taj narod živi kraj obala mora, gradeći drvene platforme, na kojima podiže kuće i deljene prostorije. Mnogi od njih žive isključivo na svojim brodovima. Ogroman broj njih i danas žive čergarskim životom, ima ih dosta oko Sulavesija, Bornea i Burme. Oni su se prvo naselili na mestu gde se Singapurska reka ulivala u Singapurski moreuz. No, kako se to vremenom pretvaralo u jednu od najvećih luka i trgovačkih centara, po dolasku Kineza i kolonizatora, ovaj narod je iseljen na obronke Gejlang reke. Uzgajali su najpre kokos, onda limunsku travu, pa kasavu. Zanimljivo je da u Singapuru, mnoga naselja, ulice ili geografski pojmovi, na malejskom nose imena biljaka, te tako postoji Gejlang kelapa (kokos), Gejlang serai (limunska trava) i Gejlang ubi (kasava). Veruje se da Gejlang još jedna od loše napisanih, interpretiranih malajskih reči, te da joj je pravo poreklo kilang, što znači presa, ili fabrika. No, vratimo se šetalištu. Taj, desni deo reke je prekriven drvenim daskama, da podsećaju na kalong (kallong) tj. te drvene platforme, sa nadstrešnicama od istog drveta. Svuda po ogradama vise upozorenja da je pecanje zabranjeno i kažnjivo sa 3000 SGD, no to silne pecaroše načičkane kraj ograde očigledno ne uznemirava previše. Cela ta slika, sa razigranim bakama i pecarošima “kriminalcima” u sedam ujutru, kraj Gejlang reke mi je delovala nadrealna.

Zaobiđoh moju omiljenu kafanu u kraju, koja je jedino mesto gde zapravo treba preći ulicu, i tu me dočeka nekoliko trkača. Staze su se polako punile trkačima-ranoraniocioma. Zabavljala sam se zagledajući ih. U tome mi nekako proleti vreme i već se nađoh kraj Dakota metro stanice. Na tom delu leva obala mi je mnogo lepša, jer je zeleni pojas uz reku širok, a na njega se nadovezuje naselje sa stambenim kućama. U isto vreme, s desne strane se uzdižu visoki kondoi. Za razliku od onih sa početka, u ova dva sam očajnički želela da se skućim, ali su cene stanova premašivale naš budžet, te se sa setom setih koliko smo stanova obišli po tim kulama. Jedan od njih ima predivne bazene, i to što se nalaze tik uz reku, bio im je ogroman plus. No ostadoh na desnoj strani, jer se uz te visoke moderne stambene komplekse, nadovezuje jedan od najstarijih državnih kompleksa. I iako je prilično oronuo, uvek me oduševe široki, pod konac sređeni travnjaci i broj maznih mačaka koje se okolo smucaju. A iskreno, volim da prolazim kroz te državne komplekse, kad naletim na stariji dokoni svet koji sedi na klupama. Prisetim se svih onih baba po malim rumskim ulicama, koje će se satima domunđavati nezadovoljno, ako im slučajno ne nazoveš “Dobar dan” u prolazu. Nakon toga, valjalo je preći nadvožnjak i verovatno bi mudrije bilo nastaviti levom obalom reke kraj novijih državnih stanova. No, kako desnom obalom hodila ranije nisam, odlučim da se držim desne strane sve do kraja, dok se Gejlang reka ne završi Kalang slivom. Sa te desne strane, staza je zapravo u očajnom stanju. Vrlo je uska i zaklona nema, jer sve do sledećeg mosta ceo put vodi uz livadu. Sa leve strane, onaj kompleks zgrada se relativno brzo završava, i ostatak vodi kroz park. Taj deo parka sam, čini mi se i najviše puta prepešačila. Jer, čim se prođe ispod nadvožnjaka, stiže se do naše stare kuće.

Tu sam konačno i prešla sa desne, na levu obalu. Tu Gejlang reka završava svoj put u Kalang slivu. Na istom mestu, sreću se Gejlang reka, Kalang reka (Kallang) i Ročor kanal (Rochor). Na levoj obali, načičkalo se nekoliko ogromnih, starih kondoa. Preko puta, nalazi se novi stadijum, ogroman sportski kompleks, koji je nedavno završen. Ovaj sliv je popularan među kajakašima i kajakašicama. Jednom smo slučajno naleteli na neke drugare u kafani, gde su se oni nalazili sa svojim drugarima kajakašima. Jedan od njih nas je ubeđivao da se pridružimo njihovom treningu. Bio je baš uporan, a glavni argument mu je bio da su kajakašice neverovatno zgodne žene. Tu se Miljan i ja zbunjeni pogledasmo, jer dve godine provedosmo prolazeći kraj kajakašica na reci čudeći se njihovoj zdepastoj, muškobanjastoj građi. No o ukusima ne vredi raspravljati. Ti silni kajakaši na reci su me baš nostalgično vratili u taj stari kraj. Baš mi se nekako blejalo tu po kraju. Te sam skrenula malo s puta, da bih svratila do pomenutog stadijuma, kupila kafu i izležavala se na suncu, kraj reke. Uživala sam, u tom savršenom miru, koji su prekidali ritmični zvuci kajakaških zamaha veslima po vodi.

Shvatila sam u momentu da je već devet. Trebalo je nastaviti dalje, uz obalu. Sunce je bilo već dovoljno visoko, da su njegovi zraci krenuli da me umaraju. Kalang sliv se, malo niže spaja sa Marina veštačkim jezerom. Ono je dosta široko i odvojeno je branom od Singapurskog zaliva. Uz taj deo obale, široka staza razdvaja park od vode. Uz samu obalu zasađena je bugenvileja, koja je vrlo tipična za Singapur. Cvetovi joj mogu biti različitih boja, čak i ako rastu na istom stablu. S obzirom da je na drugoj obali, već uveliko šire neboderi modernog i poslovnog Singapura, potroših silno vreme slikajući. Ostatak vremena sam zaobilazila bicikliste, kojih je odjednom bilo svuda oko mene. Kad sam došla do brane, bila sam već podosta iscrpljena suncem. Povetarac koji je duvao s mora je doneo osveženje, ali sunce mi je i dalje neumorno pregrejavalo mozak. Praktično, od stadiona, do prelaska preko brane, ne postoji mesto sa pravim zaklonom, ili mesto gde se možete okrepiti vodom. Taj deo staze je prilično naporan u toku dana. U njemu smo uživali skoro svakodnevno šetajući ili vozeći bajs, u jutarnjim i večernjim satima dok smo živeli u tom kraju. I upravo za te delove dana i jeste najprikladniji. Po jakom, dnevnom suncu, šetnja je vrlo iscrpljujuća. Tako prekuvana, prešla sam branu i sela u debelu ladovinu da se razladim, polivajući litre vode po sebi, u nadi da ću sniziti temperaturu. Nisam očekivala da ću praviti pauze pre nego što stignem do grada, ali je sunce tog dana bilo baš pakleno. Malo dalje od brane, prateći jezero sa suprotne strane, stiže se do Marina zaliva. Ceo taj potez ide uz park, koji se nemaštovito zove Park kraj zaliva. No, sam park po sebi je više nego zanimljiv i maštovit, pa ću se njim nekom drugom prilikom detaljnije baviti. Marina zaliv je verovatno najturističkiji deo Singapura. Njega su oivičili čuveni hotel-kazino, muzej u obliku lotosovog cveta, jedan od skupljih i poznatijih tržnih centara, poslovni centar… Čak su i tribine za formulu uspele da sebi tu nađu mesto. Iscrpljena od silnog sunca, ispružih se na jednoj od klupica, da poput lokalaca, ispruženih na susednim klupicama, zakuntam. Ako sam se u nečemu ugledala na lokalce, to je definitivno u toj navici da spavam gde stignem. I taj deo asimilacije međ’ lokalce, mi odlično ide. I ko zna koliko bih ja tu dokona divanila, da se senka nije povukla, i ja po obliku i veličini iste, shvatih da je podne. Te tada i zvanično završih svoju avanturu.

Mogu vam reći, po tipičnom, sunčanom, singapurskom danu ova šetnja od nekih 11km zaista postaje avantura. Do nekih 9 sati, šetnja je bila uživancija. No nakon toga, sunce postaje već previše jako. Dok sam ležala na onoj klupi pomislila sam da ću se ubuduće manuti ove šetnje u toku dana. Ali, kada su šetnje u pitanju, iz nekog razloga vrlo lako zaboravljam sve pretrpljene muke. Naime, već isto to veče, kada mi je Miljan predložio da izađemo i prošetamo po kraju, sva oduševljena sam istrčala iz kuće. Očigledno, lekciju naučila nisam jer sam u sličnu, suludu pešačku turu, po istom tom suncu, i juče krenula. No o tome više u sledećem postu.

Berlin: Šetnja uz Špreju / 12.11.12

U Berlin smo se doselili par dana pred kraj avgusta 2011. 31. avgusta smo prvi put prošetali uz reku Špreju. Ja sam obično očajna s datumima i ovog se baš iz tog razloga i sećam. To je bio dan naše pete godišnjice koju smo uspeli da zaboravimo u svoj toj frci oko seljenja. Setili smo je se upravo u toj šetnji kraj reke.

Pre pisanja ovog posta, da me je neko pitao koja reka protiče kroz Berlin kao iz topa bih odgovorila: Špre, a onda se još i pametna pravila dodajući kako se na zapadnim krajevima Berlina uliva u Havel. I dok bi za ovo Špre još moglo i da mi se progleda kroz prste jer se na nemačkom njeno ime piše Spree (tj. zvuči Špre), Havel se na nemačkom piše Havel što se čita Hafel. No moj antitalenat za jezike prevazilazi sve granice, te i pored svog znanja nemačkog ja imam tendenciju da neke reči čitam kako nas je Vuk učio. Sva sreća pa sam svojih slabosti svesna, te uvek proveravam imena geografskih pojmova kojih se iz škole ne sećam. Ako smo ove reke ikada i spominjali, uspela sam da ih zaboravim.

No ova Špreja mi je baš zadala muka. Obično srpsku verziju imena geografskih pojmova nalazim tako što isti u orginalu nađem na vikipediji, a onda kliknem na srpsku verziju teksta, čisto da proverim da se nisam zanela kao u slučaju Hafela. Problem je što ja u verodostojnost članaka na vikipediji baš i ne verujem puno, te uvek proveravam njihove izvore kada moje nagađeanje nema mnogo veze s onim što tamo piše. Što je opet ovde bio problem jer izvori nisu bili na srpskom jeziku. A Špre baš ne zvuči kao Špreja, priznaćete. U našoj kući postoji more atlasa i mapa, no nijedna na srpskom. Zapravo jedan naš atlas je “kao” na srpskom. Izdala ga je Mladinska knjiga, no istoj se očigledno nije isplatilo da prevodi mape za srpsko tržište, te ih je ostavila u orginalu. To mi je probudilo mučna sećanja na ranu mladost kada otkrijem da sam pokupila knjigu hrvatskog izdavača i da opet neću uspeti da pohvatam imena glavnih junaka. Ovaj “incident” će mi taman biti podsetnik da nađem negde atlas na srpskom, srpskog izdavača a ne tamo neke MK, TK, PK ili ko zna koje druge grupe, kada sledeći put budem u poseti domovini. Na kraju odlučih da prihvatim ovo “vikipedijino” ime jer se u članku navodi i ime reke na lužičkom srpskom (Sprewja) što se već dalo proveriti, pa je recimo to donekle imalo smisla.

Te dakle povono: Kroz Berlin vijuga reka Špreja i na zapadnom izlazu iz grada uliva se u Hafel.

I tako, pre dva dana poče vikend i mi odlučismo da isti provedemo šetajući uz Špreju. Ona nije preterano široka na svom putu kroz Berlin. Zahvaljujući ravnici u kojoj se Berlin ugnjezdio izvijugala se poput zmije na dečijim crtežima. Svako malo presečena je kanalima, što prirodnim, što veštačkim. Krenuli smo da je pratimo od istoka ka zapadu. Plan je bio da je pratimo od Muzejskog ostrva. No usput se setih da postoji to jedno parče staro-berlinskog zida u blizini železničke stanice koji se nalazio na kanalu i da bi bilo lepo da ga konačno vidimo, te je put uz Špreju započeo upravo kod stanice na spoju kanala i reke.

Uglavnom smo šetali uz desnu obalu. Ja volim taj deo jer bez obzira na godišnje doba deluje pomalo usamljeno. Malo ko prolazi tim stazama. Poneki biciklista, mada ni njih nema puno. Uz put se smenjuju zeleni delovi, pre drvoredi nego parkovi i staze kraj stambenih zgrada. Kada se prođe Tirgarten ni turističkih brodova više nema. Na tom jednom manjem delu severno od Tirgartena, taman kada se prođe Moabitski most i zađe u poslovni centar istoimenog naselja, staza vodi kroz Put sećanja. Put sećanja počinje delom staro-brlinskog zida donetog odnekle, jer tu zida nikada bilo nije. Statuom čoveka koji istrčava iz zida, i do kraja vas prati devet bista nemačkih heroja postavljenih na postoljima na kojima su ispisana njihova imena i mudre im misli.

Put sećanja (Straße der Erinnerung) je posvećen nemačkim herojima bez mača, onima koji su je branili bez oružja, posvećen naučnicima, političarima i kulurnim radnicima koji su se borili za slobodu i ljudsko dostojanstvo.
Prva bista je postavljena 2002. i poslednja 2009. A na njima se nalaze:

  • Georg Elser (1903-1945) – Čovek koji je zamalo ubio Hitlera 8, novembra 1939. u Minhenu. Zakasnio je svega 13 minuta.
  • Tomas Man (Thomas Mann) (1875-1955) – Nemački pisac nobelovac, autor Propasti jedne porodice i Čarobnog brega. I mnogih drugih naravno, no meni su ove dve omiljene.
  • Ludvig Mis van der Roe (Ludwig Mies van der Rohe) (1886-1969) – Arhitekta, koji je poznat kao otac zgrada sa staklenim fasadama. Nacionalna galerija moderne umetnosti u Berlinu je njegovih ruku delo, inače jedna od meni najlepših “modernih” zgrada po Berlinu.
  • Valter Ratenau (Walther Rathenau) (1867-1922) – Pisac i političar. Ubili ga posle potpisivanja mirovnog sporazuma s Rusima po kojem se obe zemlje odriču potraživanja posle Prvog svetskog rata. Poznat i po tome što se javno suprostavljao progonu jevreja.
  • Albret Haushofer (Albrecht Haushofer) (1903-1945) – Geograf i još jedan neuspeli atentator na Hitlera.
  • Edit Štajn (Edith Stein) (1891-1942) – “Filozof”, zvanično bez znaka navoda ali ja nešto velikovernike ne mogu zvati filozofima. Jer filozof je onaj ko pita i sumnja, a to s verom ne ide.
  • Konrad Zuse (1910-1995) – Jedan od onih inženjera bez kojih danas ne bismo imali računare.
  • Ludvig Erhard (Ludwig Erhard) (1897-1977) – Političar, koji se za vreme apsolutnog rata zalagao za apsolutni mir.
  • Albert Ajnštajn (Albert Einstein) (1879-1955) – Njega svi znamo :)

Ispod svake biste ispisane su mudre misli ovih ljudi.

Nakon ovog dela, nestalo je i ono malo ljudi što smo sretali. Ispred nas samo Špreja sa ponekim labudom i pokojom patkicom. Šetnju uz reku smo završili šetnjom po parku oko zamka Šarlotenburg (Schloss Charlottenburg). Ovaj zamak je jedini preživeli u Berlinu, većina ih je i građena u susednom Potsdamu. Građen je u 17. i 18. veku i moguće je posetiti njegove barokne prostorije. O njemu ću vam pisati nekom drugom prilikom više, on spada u jednu od onih turističkih atrakcija čiji obilazak planiramo s gostima, no do sada niko od njih nije pokazao preterano interesovanje. Doduše ne krivim ih, posle više od godinu dana života u Berlinu ovo je prvi put da smo ga i mi videli, i to više onako usput u šetnji, nego sa pravim interesovanjem.

Nakon zamka, gubili smo se nasumično ulicama istoimenog naselja. Svojevremeno kada smo planirali preseljenje za Berlin, na forumima je ovaj kraj opisivan kao izuzetno lep. No nama se činio nekako daleko od svega, te nikada nije ušao u razmatranje kao potencijalno naselje za život te nam se nije ni žurilo da ga obilazimo. Moram priznati da sam bila prilično šokirana njegovom lepotom. Zgrade po sporednim uličicama su stare, verovatno zidane pred kraj 1800. i neke ili početkom 1900. Svaka sa statuama ili drugim vidovima ukrasa na fasadama, bez nadogradnje, te s toga sa našiljenim krovovima što je vrlo retko i ne tipično za Berlin. Slični kvartovi postoje i u drugim delovima Berlina, ali ni jedan nije toliko bogat da su zgrade u tako očuvanom stanju. Na momenat mi se učinilo da više i nismo u Nemačkoj. I dalje ovaj kraj boluje od istih boljki kao i ostatak naseljenih mesta po zapadnoj Nemačkoj, odsustvo malih radnji i lokala u kome bi čovek poželeo da se izgubi. Odsustvo zapravo bilo čega upečatljivog, ličnog, posebnog. Ovaj kvart je jedan od retkih koji ima “šetališnu” zonu, jednu široku ulicu oivičenu tržnim centrima i robnim kućama. I opet tako tipično, za ovaj deo sveta sve jedna te ista marka ili lanac. Prodavnica H&M-a u tržnom centru, onda njihova giga velika radnja na četiri sprata dve zgrade niže niz ulicu, onda opet oni na odeljenju za žene, decu i muškarce na svakom spratu robne kuće. Ako nije H&M, onda je C&A, ako nije to, onda je Mango ili Boss ili Tommy Hilfiger, ili neka druga od tih tridesetak modnih kuća koje se vrte po zapadu.
Eh, kako to obično biva sve te šljašteće reklame udružene sa kišom koja je već krenula ozbiljno da lije do tada, nateraše nas da sednemo u prevoz i odložimo šetnju drugom stranom Špreje za neki drugi dan.

Od Beograda do Kladova / 10.06.12

Dok sam živela u Srbiji uvek mi je nedostajalo para ili vremena za putovanja po zemlji. Postojao je taj kratak vremenski period kada sam konačno našla normalan posao i još uvek živela s mojima, te sam sve zarađene pare mogla da štedim na ostvarenje svog velikog putničkog sna. No nakon ostvarenja istog, brže bolje se odselih od mojih u večito priželjkivanu samostalnost. Ta samostalnost beše slatka, no totalno besparna, te sam morala da zaboravim na putovanja na malo duži period. Do para se ponovo došlo tek nakon napuštanja lepe naše. Te tako zauvek osta u meni ta iskra tuge što malo više ne proputovah Srbijom.
Sada, kada para ima, nedostaje mi vremena. Nekome ko živi daleko od familije, odmori u domovini predstavljaju više mučenje nego zadovoljstvo. Cela poseta se svede na jurcanje od jedne kuće do druge, i bezuspešnih pokušaja da nadoknadite svo propušteno vreme sa decom koja prebrzo rastu i odraslima koji prebrzo stare. Uvek mi se čini neukusno i odveć sebično da odvojim neki dan u Srbiji da negde skoknemo. Kad idem sama za Srbiju u tome nikako ne uspevam, kad odem s Miljanom to mi malo lakše polazi za rukom. Problem je samo, što nas dvoje odemo za Srbiju zajedno jednom u dve godine na čitavih 7 dana, te odvojiti i jedan dan predstavlja uspeh.

Ovogodišnji jednodnevni izlet odlučili smo da provedemo obilazeći istorijska blaga uz Dunav. Ja sam kao i obično planirala da krenemo u šest ujutru, no svi ostali nisu, te je put još pre početka odložen za tri sata. Doduše, ja sam to i tako planirala sama sa sobom te se to kašnjenje i ne može zvati kašnjnjem. Taman je ta razlika u vremenu dobrodošla za pravljenje sendviča i polaganog ispijanja prve jutarnje kafe. Zapravo, ta razlika u vremenu je toliko trajala da smo se pojavili na startnoj poziciji pola sata pre zakazanog vremena, te smo to vreme iskoristili za polagano ispijanje druge jutarnje kafe.
Pre puta ja sam imala želju da vidim Lepenski Vir i “onu” uklesanu glavu na rumunskoj strani Dunava. Naravno, i da doznam konačno čija je to glava koju sam sasvim slučajno videla na nekoj slici, nekada. A nisam imala baš mnogo vremena da se njom bavim pre puta. Da se, dakle naslutiti da se i nisam baš preterano pripremila za put.
Naša prva stanica bilo je arheološko nalazište u blizini Požarevca – Viminacijum. Na ovom lokalitetu nekada se nalazio rimski vojni logor i grad. Nas su na tom mestu dočekale tri natkrivene ruševine i vodič koji nas je sproveo po njima pričajući o istoriji ovog mesta ali i o problemima s kojima se arheolozi u Srbiji susreću. U prvoj, koju smo posetili, nalaze se ostaci mauzoleja u kojem veruju da je sahranjen car Hostilijan. No ono što je bitnije od cara su pronađene freske na osnovu kojih je moguće pratiti prelazak iz paganstva u hrišćanstvo na tim prostorima. U jednoj od grobnica nalazi se freska sa viminacijumskom Monalizom koju tako zovu zbog osmeha koji devojka sa freske ima.

Zatim smo posetili ostatke severne kapije i terme. Terme su me posebno fascinirale zbog mozaika čiji su tragovi i danas vidljivi. Naizgled ništa fascinantno. Cigllice poređane u obliku pčelinjeg saća i pravougaone ciglice naslagane kao parket u većini domova. No ako pomislite da je te ciglice neko ređao pre više od 15 vekova, postaje mnogo impozantnije. Vodič nam je pričao o problemima s kojima se susreću zbog nekulture lokalnog stanovništva i sveopšte bespomoći države da zaštiti arheološko blago Srbije. I sami smo, na žalost, bili svedoci vrlo neprijatne situacije. Naime, kada smo napuštali prekrivene terme susreli smo se sa grupom od tri starije baba-tetke, sredovečnog “gospodina” i malo starijeg deteta. Vodič je pristojno pozdravio starije žene i krenuo da objašnjava da ulaz nije dozvoljen bez vodiča i da moraju da kupe kartu na recepciji. U tom se približio sredovečni nevaspitanko i na vodičevo “Izvolite”, besno odbrusio “Izvolite, šta?… ovo je moja njiva, ja dov’o tetku da vidi ostatke… moje ovo, moje ono…”. Bi mi nekako jadno muka, osetih strašnu tugu i povukoh se sa strane. Pomislih, e Srbijo, nisi ti još ni na nivou petovekovnog Rima. No iznenađujuće, i pored toga, ceo kompleks je bio u izuzetno dobrom stanju. Trenutno su iskopavali amfiteatar i završavali zgradu koja će služiti kao muzej/hotel/dorm za studente arhitekture u budućnosti. Sudeći po zvaničnom sajtu sve ovo je trebalo odavno biti završeno, no ipak impozantno je što su bar donekle uspeli da zaštite ono što je već iskopano. Na lokalitetu je nađen i skelet mamutice koji iz nekog razloga nismo mogli da vidimo, no iskreno totalno šokirana ponašanjem sredovečnog nevaspitanka zaboravih zašto.

Pored nalazišta nalazi se i vidikovac na površinski kop Drvno, koji je u meni izazvao jednako divljenje kao i arheološko nalazište.
Naše sledeće odredište bili su ostaci srednjovekovne tvrđave Golubac. Tvrđava je podignuta na liticama, na ulasku u Đerdapsku klisuru i deluje jednako impozantno bilo da je gledate s puta ili se ispenjete na vrh pa s nje gledate u pravcu puta. Ja nisam ljubitelj dvoraca, tvrđava i kula ukoliko su očuvane, nadograđivane ili obnovljene, ali ruševine u meni izazivaju totalno ushićenje. Penjanje po ruševinama i zavlačenje po prolazima mi pričinjavaju nesvakidašnje zadovoljstvo. Moram priznati da sam se totalno smorila kada sam pročitala da je u planu rekonstrukcija ove tvrđave. Apsolutno ne razumem tu potrebu čovekovu da rekonstruiše ruševine, a sve to samo zarad turizma. Nije li upravo lepše da na putu uz Dunav, nabasate na ostatke neke ruševine, napravite pauzu za ručak u njenom hladu, izverete se po okolnim liticama, zavučete u pokoju rupu i nastavite kuda ste krenuli? Umesto toga, za par godina, prolazeći istim ovim putem, moraću da platim ulaz u rekonstruisanu građevinu u okviru koje će neko verovatno da posadi preskupi restoran, a prijatna hladovina biće zamenjena betoniranim parkingom. No, mi smo još uvek imali sreće, da je zateknemo u obliku ruševine i uživamo u njoj pred nastavak puta ka Lepenskom Viru.

Lepenski Vir je zapravo bila prva stanica na kojoj smo se zaustavili a o kojoj sam ja zapravo nešto i znala. Iz nekog razloga, svo znanje o ovom mezolitskom i neolitskom nalazištu, je odlučilo da se zadrži u mojoj glavi još od časova istorije. Moje interesovanje za istoriju je drastično opadalo tamo negde s pojavom Hrista. Nekako mi se istorija od tog perioda činila mračnom, odveć predvidljivom i nimalo mističnom. A i čovek je valjda u to vreme bio glup na prepoznatljiv način, sličan ovom današnjem te mi se sve to bilo manje interesantno. I pored sve pripremljenosti, prijatno me je iznenadio ceo ambijent u kojem je muzej smešten, rekonstrukcija naselja i jedne od “kuća”.

Nakon Lepenskog Vira uputismo se dalje, ka Kladovu, u potrazi za misterioznom glavom. Ah, moje nepripremljenosti. Tek nakon povratka s puta otkrih da smo promašili Trajanovu kapiju, koja je po izvorima tačno preko puta glave (na srpskoj strani). No i glavu umalo da promašimo, mada mi još uvek nije jasno kako, jer to čudo je ogromno. Primera radi, nos je dug 7 metara. Ova glava, kako konačno naučih, predstavlja glavu rumunskog kralja Decebala koji je nakon poraza od Trajana izvršio samoubistvo. Trajan ga je već mrtvog, skratio za glavu i poneo je sa sobom u Rim. Glava je klesana deset godina. Završena je 2004, ima preko 40 metara i najveća je klesana skluptura u Evropi. Za to neverovatno umetničko delo treba zahvaliti rumunskom buržuju koji je za nju izdvojio preko milion evra. Na žalost, veče nas je već stizalo, te se ne zaustavismo da je slikamo.

Nekako smo taj poslednji, najlepši deo, puta kroz klisuru zbrzali jer je već krenuo da pada mrak a nas je čekao dug put kući. U Kladovu se zaustavismo samo na kratko, no dovoljno dugo da primetimo ovaj znak i grešku na njemu. Ko je nađe dobija…
Dobija zaovoljstvo što je našao :)

Više slika možete naći u mojoj galeriji.

Brodom po zemlji Kmera / 28.02.11

Naša krajnja i jedina destinacija u Kambodži bio je Angkor Vat (Angkor Wat). Do njega smo doplovili brodom iz Vijetnama. Doduše ne direktno. Najpre smo od Čau Doca (Chau Doc) do Pnom Pena (Phnom Penh) plovili brzim brodom. Odatle autobusom stigli do Batambanga (Battambang) i sledeće jutro opet brodom, ovog puta sporim, otplovili za Sijam Rep (Siem Reap). Ovo protrčavanje kroz Kambodžu ću sebi teško oprostiti, jer ova divna zemlja zaista zaslužuje mnogo više pažnje.
Odmah po napuštanju Vijetnama razlika je bila vidljiva na svakom koraku. Uleteli smo u totalno drugu klimatsku zonu. Najednom sunce, temperature od 30+ stepeni, zelena pirinčana polja i nasmejani ljudi. Kambodža je zemlja osmeha i gostoljubivih ljudi. Ljudi često svoje siromaštvo ili ratne nesreće koriste kao dobar izgovor da budu podli, namrgođeni, podmitljivi, neljubazni, nadrndani, depresivni, grubi i nevaspitani. Dabome da je za sve to neko drugi kriv i da siroti narod nema drugog izbora nego da bude mizeran. Toga smo se nagledali u Vijetnamu. Doduše, to je jedna od stvari zbog koje čovek ne mora da odlazi iz Srbije, toga će se na pretek i tamo nagledati.
Malo koja zemlja je u novijoj istoriji (poslednjih stotinak godina) doživela krvoproliće i pakao koji su zadesili Kambodžance. Tokom sedamdesetih i osamdesetih gotovo trećina stanovništva je izginula, ili umrla od gladi i bolesti, najpre usled bombardovanja Amerikanaca, a zatim i zbog vladavine Crvenih Kmera. Danas, većina Kambodžanaca živi u bedi. Bosonoga deca su česta pojava na ulici, higijena je daleko od nivoa pristojnosti, no nekako i pored svega svi ti ljudi ne deluju ni najmanje smrknuto ili depresivno. Odnekle još uvek svi oni crpe neku nadu, ili jednostavno ne traže mnogo od života.

Prvi deo plovidbe, po Bazak reci (Bassac) trajao je svega oko tri-četiri sata. U glavi mi je konstantno odzvanjo Darko Rundek:

Ja cijeli život sanjam
kako odlazim uz rijeku
starim parobrodom
koji vozi sol
i da nosim jednu davnu
nikad prežaljenu ljubav…….
……. dok živim
život koji nisam birao sam
o suhom vjetru s juga
moja duša sanja……

Nisam ga slušala, zamišljala sam njegov glas gledajući sav taj život na reci. Goluždrava decu su izletala iz kuće, sjurivala niz obale veselo mašući za nama i vičući iz petnih žila “bye, bye…”. Žene kraj reke, zauzete pranjem veša, poneki brodić sa ribarima bez mreža i štapova, samo dugački najlon, usečen u šake sa udicom na kraju. Svuda uz reku kuće izdignute na visoke grede, često zaklonjene samo tankim drvetom ili razapetim platnima, starim kutijama, često otvorene sa jedne strane tako da radoznalci mogu da zvirnu u njihovu unutrašnjost, gotovo praznu. Kuće koje podsećaju na čaplje pri niskom vodostaju, sa svojim tankim nogama koje ih drže visoko iznad površine vode. Prolazimo pored dvojice dečkića koji kupaju naizmenično kravu i sebe. Krava je stajala u vodi mirno, nezainteresovana za njih dvojicu, za brodove koji prolaze pored nje. Iz vode joj je izvirivao gornji deo trupa. Deca su je naimenično polivala vodom, pentrala se po njenim klizavim leđima, klizila u vodu i neumorno cičala od sreće.

Vreme je proletelo, i dok sam još uvek pokušavala da presaberem utiske, već smo bili u Pnom Penu. Na obali nas dočeka milion i jedan vozač tuk-tuka nudeći svoje usluge. Za razliku od vijetnamskih, ovi kambodžanski su motorizovani sa specijalno projektovanim prikolicama za putnike, pokatkad sa čitavom maskom koja se prebacuje preko motora, no češće jednostavno kukom vezanom za motor. Nakon kratke rasprave sa neljubaznim vozačem koji nije želeo da prihvati činjenicu da želimo da odšetamo do autobuske stanice, nastavišmo put preko uzavrelog asfalta. Nakon prijatne prolećne temperature u Vijetnamu, na kambodžanskim ulicama smo se kuvali.
Kasnije na autobuskoj stanici ulazeći u autobus, osetih nečije ruke kako mi prelaze preko golih nogu. Bila sam u nekom kratkom šorcu. Okrenuh se naglo, no ne videh nikoga iza sebe. Zatim spustih pogled i ugledah “njega”. Balavog, bosonogog, namrštenog jer ga sunce zaslepljuje i povrh svega radoznalog. Nasmeših se. Setila sam se sebe sa nekih dvanestak godina, u Beogradu, za vreme maratona. Sedeli smo na klupi na Tašmajdanu, a do nas dvojica Afrikanaca. Mislim da je to bio prvi put da sam videla pripadnike druge rase. Gledala sam ih zadivljeno. Delovali su mi tako drugačije, egzotično. Poželela sam da im dodirnem kožu, delovala je grubo i debelo naspram moje. No nisam se usudila, bila sam “prevelika” za tako iskrenu, radoznalu reakciju. Zato pogledah ovo derle sa iskrenim simpatijam, pružih mu ruku, dozvoljavajući mu da je opipa. Izgleda da ga je to uplašilo, te se samo sakri iza mamine suknje. Kako je sa nama putovao dobar deo puta, osetih njegovu ruku na svojim nogama, svaki put kada smo se zaustavljali da pravimo pauze, pri ulasku i izlasku iz autobusa.

Kada konačno pristigosmo u Batambang bio je već mrkli mrak. I opet more tuk-tukova oko nas. Ovoga puta prihvatismo jednog od njih sa sve hotelom koji je reklamirao. Na slici je hotel delovao besprekorno. Sumnjala sam da će nas tako nešto dočekati, za svega 12 dolara za noć. No ispostavilo se da je luksuz i veći nego što su slike bile u stanju da predstave. Ogromna soba (recimo, bar četiri puta veća od najveće evropske). Svaki komad nameštaja, umetničko delo za sebe. Na kraju mi bi žao, što ćemo u hotelu ostati samo jednu noć.
Nakon bogovskog sna i predivnog doručka, nastavili smo put sporim brodom ka Sijam Repu. Na svim kambodžanskim rekama postoje takozvani spori i brzi brodovi. Ovi brzu su uglavnom namenjeni turistima i mnogo su moderniji, imaju kožna sedišta/fotelje prava stakla na kabini i koštaju mnogo više od sporih brodova. Spori obslužuju lokalce, i radoznale turiste – dabome. Brodovi su uglavnom drveni, sa neudobnim klupama (Al’ ko mari? I onako smo vreme provodili na krovu) i platnenim zastorima da vas vetar ili pomahnitalo granje ne ubiju.
Svi pisani i nepisani vodiči su obećavali nezaboravnu uživanciju u plovidbi po Sangker reci na delu između Batambanga i Siam Repa. I bez ikakvog preterivanja, svaki delić puta je bio neponovljivo iskustvo.

U prvom delu, reka je još uvek bila prilično široka, obale niske, zaravljene, sa tek pokojim drvetom. Ljudi su živeli na svojim brodićima. Celo domaćinstvo je bilo smešteno na svega par metara kvadratnih. Deca su nam i dalje veselo odmahivala, ispraćala nas svojim pozdravima. Na jednom od čamaca ugledah dete. Kako nas je spazio izletelo je iz improvizovane kabino vukući nešto u svojim rukama. Na kraju se pojavi na vrhu čamca sa ogromnom belom mačkom. Držao ju je u visini, za prednje šape. Ona je visila, lenjo zevajući dok je on mahao njenim šapicama. Nailazili smo na čitava brodska naselja, sa sve prodavnicama, restoranima i zanatlijama na vodi. Na jednom “doku” čučala su deca, nanizana kao golubovi na strujnim vodovima, skačući naglavačke u reku. Čim nas ugledaše, veselo poskakaše svi do jednog mašući u našem pravcu.
Drugi deo puta je pre ličio na široko, poplavljeno polje. Neka rečna trava je izvirala iz vode, i sve je delovalo beskrajno, kao da tlo nigde ne postoji. Tu videsmo i neobične brodove sa ogromnim lukovima (verovatno neka pomagala za pecanje). Jasno se sećam svoje fasciniranosti tim čudnim konstrukcijama. No na žalost niko nije imao jasnu predstavu čemu to služi.
Nakon ovih poplavljenih polja, reka je krenula da se sužava. Tesnac je bio dovoljno širok da kroz njega prolazi jedan uži brod. Na obalama je raslo žbunje sa gustim granjem, koje nas je teralo da siđemo u kabinu jer je šiblje nemilosrdno ostavljalo ogrebotine po našem telu. Put kroz ovu divljinu je bio vijugav i dosta spor jer se naš brodić teško provlačio.
I na kraju nas dočeka morska širina, tj. jezero Tonle Sap. Jezero je zapravo početak, a ne kraj svega. Iz njega ističe istoimena reka, koja se kasnije uliva u Mekong. Ovo je najveće jezero u Jugoistočnoj Aziji. U toku kišne sezone usled velikog dotoka vode sa Himalaja, Mekong pumpa vodu u Tonle Sap reku, koja menja svoj tok i ponaša se kao pritoka, a ne otoka jezera. U vreme sušne sezone reka otiče iz jezera, vraća vodu u Mekong i ostavlja praktično suvo korito. Površina jezera se drastično smanjuje/povećava iz jedne u drugu sezonu.

Nedaleko od jezera nalazi se Sijam Rep, do koga smo opet morali tuk-tukom. Sijam Rep je bio naš domaćin u narednih par dana i polazna stanica naših poseta Angkor Vatu. Za razliku od drugih kambodžanskih gradova Sijam Rep je u izuzetno dobrom stanju. S obzirom da u njemu živi ogroman broj naučnika i istraživača koji su svoj život podredili izučavanju Angor Vata, i usled ogromnog broja turista koji ovaj istorijski kompleks privlači to je sasvim razumljibo. Centar grada me je podsećao na šoping sela po Nemačkoj. Načičkane, nakinđurene kućice čiji lokali naizmenično nude hranu, piće i masažu. Prezasićeni azijskom hranom, mi smo četiri dana proveli jedući picu u nekom restoranu brze hrane, azijskoj verziji pizza-hut-a. Bili smo željni testa i krompira. Zanimljivo je da nakon povratka iz Azije, a ima tome sada već 3 meseca nijednom nisam obarila pirinač. Pre puta sam svaki drugi dan jela pirinač sa soja sosom i ljutom papričicom. Nasumičnom šetnjom po gradu, našli smo i nekoliko izuzetnih galerija sa slikama lokalnih majstora inspirisanih Angor Vatom. Kako smo naše obilaske Angor Vata počinjali oko 5 ujutru, za noćna ludovanja po Sijam Repu nismo imali mnogo vremena. Samo ime grada u prevodu znači “sijamski (lokalno ime za Tajlanđane) poraz” i odnosi se na pobedu koji su Kmeri izvojevali nad komšijama u 17. veku. No više o Kmerima i Angor Vatu u narednom postu.