postcards…
The world moves with me

Još samo…. 21, 20…. 14, 13…. dana / 18.08.11

I tako… Došlo vreme za još jedno seljenje. :)
Pre dva-tri meseca bila sam sigurna da ću vam razglednice slati iz Amsterdama. Bio je još tada Berlin u konkurenciji, nego eto nekako mi je bilo nelogično da ostajemo u istoj zemlji duže od tri godine. Ali, Nemci se nisu predavali lako, te se od septembra selimo za Berlin.
To uopšte nije loše kada se uzme u obzir da je Berlin jedan od retkih gradova u koje sam kročila turistički i pomislila da bih tu mogla da živim. Beograd je bio prvi, a Buenos Aires drugi. Dok ne stignemo do ovog drugog, uživaćemo u trećem.

Živeći u Frankfurtu, shvatila sam koliko mi je potreban osećaj prostranstva. Brnu sam praštala veličinu (~400.000 stanovnika) zbog silnih šuma koje su ga okruživale i koje su mi pružale osećaj širine. U Frankfurtu (~700.000 stanovnika) prostranstva nije bilo ni u gradu, ni oko njega. Konstantno sam imala osećaj da me je neko ponovo bacio u Rumu (~30.000 stanovnika) gde se konstantno sudaram sa istim ljudima i stvarima.

Nekada davno, bilo mi je 19. godina, živela sam u već pominjanoj Rumi i završavala srednju školu. Na poslednjem pismenom zadatku iz srpskog trebalo je da napišemo rad na temu: Vreme je rastanka, ili tako nekako. Ja sam pisala o tome kako jedva čekam oktobar, da krenem na fakultet i da lunjam po Beogradu, otkrivam sve tajne kutke velikog grada, tražim svoju omiljenu ulicu, omiljenu klupu, omiljeno samo moje drvo. Da me sada pitate koja mi je omiljena ulica, omiljeni kutak ili klupa ne bih mogla da se odlučim. Ima ih previše. Za drvo već znam. Deo njegove kore putuje sa mnom sve ove godine.

Sada se osećam nekako slično. Jednako uzbuđeno i poletno. S jednakim nestrpljenjem iščekujem da otkrijem svoja omiljena mesta. U Berlinu sam, do sada, bila samo jednom, na četiri dana. Nisam uspela da vidim ni 20% stvari sa ni-slučajno-ne-propusti liste koju sam prethodno deset puta skraćivala. Šetnje po Berlinu su me podsetile da mi trebaju patike u kojima ću moći da pešačim 20km po asfaltu. Ta jedna poseta Berlinu me je podsetila na prednosti života u prestonici. Za razliku od Srbije, nemačka “provincija” nije siromašna. No kao i u Srbiji prestonica jeste centar u svakom pogledu. Nedostajao mi je život u centru. Izgleda da je pravo vreme za povratak.

Te, dragi moj Berlinu spremi se. Mi dolazimo. :)

P.S.
Hvala iPhoto programu na mapi i strelicama. Valjda me Apple neće tužiti za ovo.
Hvala i http://icons.mysitemyway.com/ na ikonicama. Oni me sigurno neće tužiti za ovo.

Keks / 06.07.11

Svratismo danas posle posla u restoran na večeru. Tj. kako ko, dragi na večeru, a ja na kafu. I tako opsednuta obimom struka, sedim gladna, jer žene sa mojim metabolizmom i godinama liniju održavaju gladovanjem. Dobro, većina žena u mojim godinama već odavno i ne mari kako izgleda. A ruku na srce posle decenije gladovanja, ni ja više ne osećam glad.

No, vratimo se temi.
Sedim ja tako i čitam od čega je sazdan keksić koji su mi doneli uz kafu. I imam šta da vidim. Keks se na nemačkom kaže keks, a tako se i piše. I nemam pojma što sam se toliko oduševila oko tog otkrića. Ali eto, oduševih se.
A onda me spopade muka. Množina od keks na nemačkom je kekse, a kako je na srpskom? Keksi, keksovi ili nešto treće?

I eto, gotov post dok si rek’o keks.

Frankfurtski Zoo / 05.07.09

Posle berlinskog najstariji u Nemačkoj. Počeo sa radom davne 1858. godine. Za vreme rata totalno sravljen sa zemljom i ponovo obnovljen nakon istog.


Ne znam kako je izgledao te davne 1858. ali danas ne izgleda preterano fascinantno. Kako smo to opet dospeli do zoološkog vrta ni sama ne znam. Tražili smo mirni zeleni kutak u okolini kuće zbog obaveza koje je Miljan imao na poslu. A zoo je jedino zeleno mesto u blizini koje do sada nismo obišli. Što se zelenila tiče nismo se pokajali. Kao i svi prethodni već viđeni po Češkoj, i ovaj zoološki vrt pre liči na ogroman park sa ograđenim delovima za životinje. Ali za razliku od onih Čeških ovde malo koja životinja ima “normalne” uslove za život. Sve ćelije su nekako skučene, previše zabetonirane i ustakljene bez neke preterane veze sa prirodnim staništem zatvorenika. Ne znam koliko tačno različitih životinjskih vrsta ima u njemu ali nije delovao preterano bogat. Činio mi se brojčano manji čak i od beogradskog. Po površini možda baš sličan njemu. Moram priznati da sam bila zaista razočarana. Ovo je drugi veliki plus za Češku u odnosu na Nemačku. Prvi je javni prevoz ali to je već priča koju ću vam nekom drugom prilikom ispričati.


Sam park u kojem je zoo smešten deluje prostrano i neverovatno “divlje” s obzirom da se nalazi u centru grada. Neverovatna milina i izolovanost od užurbanog spoljneg sveta. Simpatičan kutak za nedeljno popodne kada nemate priliku da se sklonite u pravu divljinu. I ako sam na kraju ostala izuzetno negativno iznenađena samim zoološkim vrtom, mir koji je vladao tamo, osamljene klupice samo za nas dvoje i izuzetan meksički restoran u krugu vrta učiniše ovo popodne posebnim. Toliko, da poželeh da napišem post posle toliko vremena ;)


Dozvolite da vam uvalim nešto! / 18.03.09

Negde krajem januara, krenuli Miljan i ja u obilazak teretana po Frankfurtu sa željom da nađemo odgovarajuću za nas. U tom momentu sam znala da je u Nemačkoj vrlo popularno biti član nekog fitnes kluba i da se ugovori sa klubovima uglavnom potpisuju na godinu dana. A fitnes klub mu dođe nešto kao teretana s bazenom, velnes centrom i sličnim drangulijama. Ono za šta smo mi bili zainteresovani u tom momentu je bila samo teretana, sve ostalo mi se činilo suvišno.

I tako, zaređamo mi redom po centru. Problem je i taj, što živimo na obodu centra grada, što znači da su sve moderne preskupe teretane odlučile da se smeste u naš komšiluk. A takve obično brigu vode samo o broju nesrećnih članova kluba. Ipak, naoružani gvozdenim živcima optimistično krenusmo u obilazak.
Prvo ubodosmo Pure Fitness. Dočekala nas je simpatična nenavalentna (kasnije se ispostavilo kao vrlo bitna karakteristika) devojka, koja nas je prošetala okolo, pokazala nam teretanu i objasnila neki njihov specijalni sistem rada s trenerima. Zapravo, svako dobije trenera na početku koji u zavisnosti od vaših potreba sastavi plan vašeg treninga i to vam snimi na neki ključ. Taj ključ vi možete da ubacite u svaku mašinu, koja vam na displeju prikaže statistike vašeg trenutnog rada i istoriju svih vaših vežbanja na tom tipu mašina. Sve to naravno možete da pratite i na website-u, samo ukucate svoje korisničko ime. Naravno, trener je tu za vas da koriguje plan kada god to zaželite. Cena, skoro sitnica, oko 100 evra za godišnju članarinu plus nedeljno 5 evra, što mu dođe maksimalno 25 evra mesečno. U momentu kada smo izlazili iz teretane bili smo ubeđeni da ćemo se vratiti u istu da potpišemo ugovor, no informisanja radi krenuli smo i u obilazak drugih.

Sledeća je bila Fitness Company. E to je već na samom ulazu delovalo gadno. Prebukirana, s preglasnom muzikom i ovog puta navalentnim prodavcem. Nisam baš sigurna, koji deo u celoj priči mi je bio odvratniji, ali ovi su nas izgubili kao potencijalne klijente još na vratima.

Ima nešto što vam se u teretani svidi ili ne svidi na samom početku. Ja sam kasnije shvatila, da je to osećaj da su ljudi došli na to mesto da se rasterete stresa i učine nešto dobro za svoje telo. I upravo sam taj osećaj i imala u onoj prvoj teretani. Celokupna atmosfera je delovala opuštajuće, primamljivo, kao mesto na koje čovek ode i na izlasku se oseća preporođeno. Ova druga je pre podsećala na plažni bar, prebukiran ljudima koji okolo šeću umesto da vežbaju, s ogromnim šankom na ulazu.

I tako, potpuno nezadovoljni nastavišmo dalje. Sledeća u nizu je bila Fitness First. Eeee, tu sam nasela kao malo dete. Problem u datom momentu je bio taj što se dotični fitnes otvarao tek početkom marta, te su oni nama pokazivali slike kako će to izgledati i razgovor je tekao otprilike ovako:

Prodavačica: To će biti najmoderniji i najveći klub u Frankfurtu, u ovoj modernoj zgradi što se gradi preko puta. Pored mašina, moćićete da koristite i bazen, solarijum, pedikir, manikir, masažu, terasu na vrhu za sunčanje i bla bla bla…. za samo 100 evra (za nešto) i 60 evra (za nešto) i 20 evra (za nešto) i još samo 65 evra mesečno.

Mi (s nimalo impresioniranim izrazom lica): Dooooobro.

P: OK, OK… evo otpisaću vam ovih 100 evra odmah, znači, samo za vas 60 evra (za nešto) i 20 evra (za nešto) i još samo 65 evra mesečno.

Mi (s nimalo impresioniranim izrazom lica): Dooooobro.

P: OK, OK… hm… ajde pričaću s menadžerkom, da vas ubacimo nekako u ovu grupu od prethodne nedelje onda bi vam mesečna rata bila samo 59.99 evra. (odlazi)

Okrećemo se jedno drugom i počinjemo razgovor na Srpskom.

M1: Jbt, kakvi su kreteni… ova stvarno misli da smo ludi da nasednemo s ovim njenim samo za nas spuštanjem cena.

M2: Ali imaju bazen.

M1: Ma daaaaaj, dva puta zamaneš i udariš u ivicu.

M2: OK, znači nećeš?

M1: Neću.

Prodavačica se u međuvremenu vratila i gleda nas znatiželjno.

M: Pa, mi ipak ne bismo.

P: Zašto? Ali evo ja sam sada razgovarala s menadžerkom i ona je odobrila popust.

M: Preskupi ste i dalje. Za te pare ne dobijamo ništa što nam treba i još moramo da čekamo mesec dana na otvaranje.

P: Ali, ali… Pa mi imamo Power Plate!

M: Stvarno? Uračunato u cenu? Vauuuuuu… Ček da se konsultujemo.

Na Srpskom.

M1: Imaju Power Plate. Možda bi onda i mogli.

M2: Šta je to?

M1: To je ona sprava što se trese i radi mišiće mnogo bolje nego obično.

M2: Pa kako znaš da je efikasno?

M1: Ma pričala sam ti da je Onaj radio na tome i skroz se sredio. Pliiiiizzzz, mozda je to jedina nada za moju vrećastu zadnjicu.

M2: Znači hoćeš ove?

M1: Hoću.
……………………………………………………………………………………………………………
Dva meseca kasnije, u kancelariji za žalbe.

Onaj što treba da se bakće nezadovoljnim korisnicima: ne, ne, ne ….
Mi: Ali nama je prodavačica rekla da je Power Plate uključen u cenu. I sada vi očekujete da vam ja za isti doplaćujem još 25 evra mesečno???
OŠTDSBNK: Mi smo odgovorni samo za deo koji piše u ugovoru, a u ugovoru ne piše da možete da koristite PP.
M: Ali u ugovoru ne piše ni da ne možemo. Šta to znači? Da ste nas svesno lagali da bi potpisali ugovor?
OŠTDSBNK: ne, ne, ne… (gomila izrečenih gluposti i laži)… ne, ne, ne….
…………………………………………………………………………………………………………
Pola sata kasnije, u kancelariji menadžera, problem je rešen… nekako…
…………………………………………………………………………………………………………
Kada sravnam račune i presaberem se, ispadne da za tu cenu čak i da koristimo samo bazen u meri u kojoj ga koristimo, jedna moja poseta fitnesu košta 2.5 evra. Kada to uporedim s cenama u Srbiji i Češkoj, sa standardom ovde i tamo, to i nije skupo… ali opet… ostaje neki odvratan osećaj da mi je neko nešto na prevaru uvalio. A ta činjenica me poprilično pogađa. Poslednja stvar koju sam očekivala kada smo dolazili ovde je da će nam usluge biti prodavane na ovakav način. Baš sam neprijatno iznenađena nemačkim načinom poslovanja. Da stvar bude gora, ovo nije jedini primer. Slično tome smo dali dodatnih 25 evra za telefonske kartice, pa 30 evra pride za struju, itd, itd. Malo me poražava činjenica ovdašnjih prodavaca da zloupotrebljavaju u toj meri naše nepoznavanje jezika i ovdašnjih običaja. Činjenica je, da bismo mi svakako dali te pare jer drugog izbora nemaš, ali nekako bih više volela da ako ništa drugo, u cilju bolje brige o troškovima unapred znam kolike nas realne sume zaista očekuju.
……………………………………………………………………………………………………
Nešto kao P.S.
Fitness First je zapravo kupio pomenuti Fitness Company i potpuno su ista bagra. Dotični fitnes elem, nije ni najveći ni najmoderniji u Frankfurtu. Čak im je i koncept i izgled potpuno isti kao ovima već pominjanima. Sva sreća pa na bazen odlazimo ranom zorom kada gotovo da nema ljudi, inače bi ove pare baš nizašta davali.

Svrbe me stopala / 03.03.09

Nekako se uvek selimo krajem jeseni, kada krene da se skraćuje dan. I ono malo sunca u toku dana obično bude prekriveno oblacima. Onda krene zima, u gradu uglavnom bez snega, depresivna, previše hladna, predugačka. A onda, naglo, početkom marta pojavi se sunce. I nebo više nije sivo, i boje više nisu sumorne.
E baš negde, u to vreme, sa tom naglom promenom vremena, mene krenu da svrbe stopala. Ako me svrbi desno, to znači da ću ja nekoga voditi u šetnju, a ako me zasvrbi levo to znači da ću biti prošetana. Kako god, ona zimska depresija nestaje istog momenta, ja izlazim iz kuće i zaboravljam da ista postoji. Sezona skitanja je konačno počela.

Ove godine smo sezonu otvorili kratkom šetnjom po Taunusu. Taunus je brdoviti deo rajnsko-majnskog regiona i gledano iz moje perspektive počinje (iz neke druge, završava se) na severozapadu Frankfurta. Lako je dostupan. Dovoljno je sesti u metro i nakon polučasovne vožnje izaći u Kronbergu, odakle smo mi počeli našu šetnju. Do ivice grada na severu, ka kojoj smo se uputili, ima malo više od četiri kilometra. Prvobitno smo planirali da prvo prošetamo po Kronbergu i brdu koje se nalazi praktično u sred grada i na čijem vrhu smo već ranije opazili neke ruine, a zatim da se uputimo ka brdima. Međutim, to jutro smo ustali kasno pa smo odustali od obilaska ruina i zaputili se direktno u brda. Od ivice grada do najvišeg vrha Taunusa, Großer Feldberg (879m) ima malo manje od 5 km, usput se prolazi pored vidikovca sa kojeg se pruža lep pogled na Kronberg i susedni Konigštajn (Königstein) u čijem se središtu takođe uzdiže brdo na čijem se vrhu nalaze ostaci nekadašnjeg zamka. Zapravo, ja i nisam baš najsigurnija da li su Kronberg i Konigštajn predgrađa Frankfurta ili odvojena susedna sela. Pod onom severnom ivicom grada sam podrazumevala sever Konigštajna.


Visinska razlika između metro stanice i najvišeg vrha je oko 450m, tako da smo se konstantno penjali blagom uzbrdicom. Već negde na pola puta smo pravili pauzu u brdskom restoranu iznad čijeg su se vrha vijorile nemačka, neka lokalna i hrvatska zastava. Toliko sam se već navikla na brojnost balkanskih naroda ovde, da bih se iznenadila da je bilo drugačije. Ali se zato svaki put iznenadim onim što se u nemačkim lokalima može popiti, te sam se nakon prošlonedeljne fascinacije mešavinom koka-kole i soka od narandže (zaboravih joj ime) ovog puta čudila toplom narandžinom soku.

Do vrha smo gotovo celim putem išli prokrčenom šljunkovitom stazom, koja je uglavnom bila prekrivena ledom. U nižim delovima, dok smo još uvek bili među listopadnim drvećem sneg je bio plitak, uglavnom otopljen. U višim delovima, dočekali su nas borovi i znatno dublji sneg. Na samom vrhu magla je bila previše gusta, te nismo mogli da uživamo u pogledu, niti da osmotrimo sam vrh. Za povratak smo izabrali drugu stazu. Ne znam da li zbog toga što smo išli nizbrdo, pa sam bila odmornija i više obraćala pažnju na detalje, ali ta staza mi se mnogo više svidela. Sunce je nekako našlo rupu među oblacima, te je nebo dobilo onu neverovatnu plavu boju. Snega je bilo samo na stazi a cela šuma obojena u onu jarko narandžastu koja se može videti samo u jesen. Jesenju sliku su kvarile samo gole grane. Neverovatne boje za ovo doba godine.

Taunus je inače poznat po rimskim ostacima. Većina tih ostataka je lako dostupna, ali na žalost ja još uvek nisam iskopala dovoljno relevantnih podataka o tome. No biće vremena i za to, lepo vreme je tek počelo a ova brda su nam na dohvat ruke. O tome više nakon neke buduće šetnje.