postcards…
The world moves with me

Kataloniji u čast / 25.06.22

Katalonija je san. Anarhistička Katalonija je najromantičniji san koji bi iko mogao usniti.

Ali san je samo san, java je već ozbiljna noćna mora.

Java u Kataloniji je manja noćna mora od jave na nekim drugim podnebljima. No i ta njihova java je već svuda viđena, predvidljiva. Možda malo romantičnija i uglađenija. Ulickanija. Sređenija. Ali i dalje je java.

U Kataloniju smo došli neplanirano. U vreme pandemije kovida teško je bilo išta planirati. Posebno, ako čovek planira da se vratiti u Singapur nakon tog puta. To onda postaje ozbiljan izazov. Nekih dve nedelje pred put, mislili smo da ćemo jesenovati u Hrvatskoj. Miljanova firma se cimala da nam izvadi dozvole za povratak u Singapur, kao i dozvolu da karantin preležimo u svom stanu, a ne nekom od propisanih hotela. Čekalo nas je 2 nedelje zatvora i pet testova.

Nedelju dana pred put pravila su se promenila. Određene zemlje su stavljene na Listu. Listu koja je omogućavala izbegavanje karantina. Španija beše među njima. I tako mi završismo u Španiji. Najjeftinije karte su bila za i iz Barselone, te otuda Barselona, tj. Katalonija.

Nisam planirala da idem u Španiju. Ne sad. I ne ovako. Još manje sam bila spremna za Kataloniju. Ona je najdivniji san koji to nije. Ona nije Mirov El segador, Pikasova Gernika, Orvelova ili Hemingvejeva Katalonija, ma koliko ja to želela. Ona je…

… Ona je divno mesto za odmor. Brdovita. Valovita. Morska. Stara. Stara kao srednjovekovni zamak, staro-rimski amfiteatar, praistorijske pećine.

Htela sam da je ispešačim u te dve nedelje. Htela sam da planinarim Pirinejima. Htela sam da vidim njene planine, visoravni, jezera. Vremenska prognoza me je uveravala da za to vreme nije. Da sam okasnila. Onda sam odlučila da ispešačim njenu obalu. Vremenska prognoza me je uveravala da je za to vreme idealno.

Nije!

Nije sve u (ne)vremenu. Trebalo je da odem u planine.


Posle 2-3 dana provedenih radno u Barseloni, odmor je konačno mogao da počne. Uhvatili smo lokalni voz iz Barselone za Portbou. To je trebao biti početak naše desetodnevne šetnje uz katalonsku obalu. Postoji nekoliko označenih pešačkih staza/puteva koji prate katalonsku obalu i spajaju primorska seoca usput. Plan je bio da pratimo, tj. kombinujemo dve od tih staza: GR92 i Cami de Ronda. Dnevno bi prelazili oko 20tak kilometara i noći provodili u seocima usput. S obzirom da je staza polu-urbana, odlučili smo da ne nosimo kampersku opremu, nego spavamo u hotelima.

Nepažnjom smo krenuli prilično kasno iz Barcelone. Prvo nam je planove omeo maraton i blokirane ulice, a onda i nedeljni red vožnje. Kada smo seli u voz, već je prošlo podne. U Portbou bi bili oko dva. Taj dan je trebalo da pređemo oko 10tak kilometara, do sela Ljanca (Llançà). Dan je prilično kratak, no ako krenemo na stazu odmah, imali bi više nego dovoljno vremena.

Ali… Bismo gladni. I žedni. I… Odlučismo da siđemo stanicu ranije. U Koleri (Colera).

Miris. Sećam se tog mirisa. Miris Mediterana. Miris letovanja iz detinjstva. Miris borova i smokvi. Miris užarenog kamenja. Miris mora. Miris koji je pogađao najumornije delove tela. Miris koji je otklanjao taj umor momentalno.

Plaža je blizu železničke stanice, te smo se uputili do iste. Prva slika sa puta, treba da bude slika mora. Slika beskonačnog plavetnila.

Nakon popunjavanja stomaka, krenusmo na početak staze. Staza vodi kratko, kroz borovu šumu, a onda preko krša do druge uvale. Nešto veće. Ispunjene lokalcima koji misle da more krajem oktobra nije previše hladno za kupanje. Onda opet par stotina metara borovine, pa par uvala. Kao slojevi torte, smenjuju se plavi i zeleni pojas.

Drugi deo puta je vodio duž uređenih, popločanih staza. Kroz polu naseljene predele. Vile sa pogledom na more. Široka dvorišta, plavi šaloni, beli zidovi. Sve su izgledale kao da su napuštene. Sezona je očigledno gotova. U njima možda niko neće boraviti do sledećeg proleća.

Kada smo stigli do glavne promenade u Ljanci, morali smo da se suočimo sa ogromnim problemom. Sezona je gotova i hoteli su zatvoreni. Sajtovi poput Bukinga i AirBnB-a su nam nudili samo apartmane koje bi bili primorani da bukiramo barem 2 noći. Bi mi žao što nismo poneli opremu za kampovanje. Na kraj pameti mi nije bilo da može da se desi da ne nađemo smeštaj.

Odluke. Odluke. Odluke donete na prečac, nisu uvek najgore odluke.

Uz pantomimu i A- nivo španskog uspeli smo da bar nađemo taksi prevoz do Kadakesa (Cadaqués) jer na kraju sezone, u pet popodne ni prevoz više ne funkcioniše.


Kadakes je bio ljubav na prvi pogled. Golema ljubav. Ona koja se ne dešava često.

Lavirinti uskih kaldrmisanih ulica, bele stare kuće, opet ti plavi šaloni, ljubičaste i roze puzavice, tepih prezrelih opalih smokvi i miris mora. Vetar je duvao i besni talasi udarali u zidove promenade. Turista jedva da je bilo, centar starog grada u večernjim satima izgleda sablasno. Svetla su slaba, ulice mračne. U tom mraku, pažnju nam je privukao lokal sa velikim slikarskim platnima. Na jednom od njih singapursko gigantsko super drveće iz jednog od najpoznatijih parkova. Među drvećem prizor iz raja, nage muške i ženske figure.. Oko njih patroliraju milocioneri na konjima. U sred tog mnoštva ljudi kuća iz koje viri Niklsonovo lice. Ili je bar meni to lice tako izgledalo.

Do nje još jedno ogromno platno, metro stanica, deo nekog zapadnjačkog grada, prosjakinja na ulici, asocijacije na kovid pandemiju. Boje tmurne.

Hoću onu! – reče mi Miljan upirući prstom u pravcu “singapurske slike”.

Ja hoću onu s pandemijom – dodah, pokazujući ka drugom uglu studija.

Dok smo “raspravljali” koja će s nama za Singapur, pojavio se umetnik. Vraćao se sa večere. Ispostavilo se da je Nemac. Nemac koji već godinama živi u Španiji jer mu je domovina suviše hladna i tmurna. Kao sa većinom Nemaca nađosmo zajednički jezik vrlo brzo. On nam je euforično izlagao sva svoja dostupna dela, a mi uživali u toj privatnoj prezentaciji. Da sam u to vreme bila upoznata sa Konstraktinim Triptihom, verovatno bi mi u glavi odzvanjale njene reči:

Razvijamo svoja interesovanja
Razmatramo fenomene savremenog društva
Diskutujemo o neoliberalizmu
Čudimo se ljudskoj gluposti, pa posle idemo da jedemo

Idemo da jedemo! Zaista od tog razgovora nas ništa nije moglo udaljiti sem Miljanovog napada gladi. Te odatle nastavismo vijugavim ulicama u potrazi za restoranima. I jeli smo lepo. Baš lepo smo jeli!

Dobra hrana i još bolje društvo su neplanirano produžili naš ostanak u selu. Doduše i umetnikova želja da slike malo dotera, pre nego što nam ih upakuje. Na kraju zaista kupismo obe, a tome dodasmo i manji kolaž.


U jednoj od vila, u susednom selu Portlligat, Salvador Dali je proveo dobar deo svog života. Ta kuća je pretvorena u muzej. Miljan nije preterani obožavalac Dalijevog lika i dela, ali ja jesam ovog potonjeg, te smo narednog dana krenuli do vile prateći obalu. Muzej je bio zatvoren u vreme naše posete, ali nadali smo se da će nam šetnja svakao prijati, te da je možda bar spoljašnjost dostupna za gledanje. Vreme je izuzetno prijatno u oktobru. Dani su bili pretežno sunčani, ali ne pretopli kao u toku leta. Staze uz more su popločane, na momente prate asfaltni put ali saobraćaja gotovo da nema. Tek po koja kuća kraj koje smo prolazili nije bila prazna. Koliko li sve ovo izgleda drugačije leti, u toku sezone?

Pred sam kraj puta stigli smo do prelepe uvale. Putokaz nas je upućivao na povratak u kopno, na asfaltni put. maps.me je pokazivao da postoji pešačka staza uz more. Ispred nas je, bar u neposrednoj blizini, bio vidljiv utabani puteljak. Naravno da smo krenuli puteljkom. I naravno da nas je to dovelo do sred ničega u jednom momentu. To u sred ničega je bila visoka ograda, ograđenog imanja. Imali smo opciju ili da se vratimo istim putem ili da krenemo kroz gusto rastinje. Veći problem od rastinja bili su kameni zidovi, jer taj teren je izdeljen na terase. Neki od zidova su bili viši od metar i po. Na svu sreću, očigledno nismo bili jedini koji su došli na ideju da prate onaj nesrećni puteljak. Neko je pre nas već dovlačio veće kamenje koje je olakšavalo preskakanje ovih kamenih bedema.

Naš put ne bi bio potpun, da bar jednom ne izaberem ovakvu stazu. – rekoh, preskačući jedan od bedema.

Nadajmo se da će biti poslednja! – Dok mi je to govorio, bilo je jasno, da ni trunku nade u tako nešto nema.

Nada poslednja umire! – dodadoh, smešeći se. U sebi sam zapravo razmišljala kako su mi ta “gubljenja” omiljeni deo svake šetnje.

Malo šta smo od vile videli, previše je zaklonjena u unutrašnjosti imanja. Kao uteha je poslužila kolekcija Dalijevih grafika izložena u muzeju u Kadakesu.

Pomalo razočarana neobilaskom vile, narednog dana smo krenuli u Figeres (Figueres) u obilazak još jednog njegovog muzeja. Malo šta smo od samog grada videli. Mene su beskonačne krivine na putu do Figerasa u potpunosti izmučile. No svakako je vredelo malo se pomučiti zbog kako Španci tvrde, najvećeg objekta nadrealizma! Sa svim restrikcijama, i smanjenim obimom poseta, muzej je i dalje bio prenatrpan i teško mi je i da zamislim na šta liči poseta istom u normalna, nekovid vremena.


Bilo je teško oprostiti se od Kadakesa. Krajem oktobra, to je jedno od lepših mesta na svetu. Krajem jula… Ne želim ni da zamišljam kako bi to izgledalo u sred letnje sezone.

Nakon Kadakesa, odlučili smo da zađemo malo u kopno i svratimo do Žirone (Girona). Delovala je izuzetno lepo dok smo kroz nju prolazili vozom na putu za Portbou. Grad idealan za razglednice. Šarene zgrade sa obe strane reke i pešački mostovi koji ih spajaju. Žirona je poznata po svojoj jevrejskoj četvrti, starim bedemima i katedrali. Posvetili smo nimalo vremena na njen kulturni život, istoriju ili savremena zbivanja. Šetali smo starim ulicama, čudili se količini prodavnica za bicikle i bicikliste (kasnije se ispostavilo da u Žironi žive mnogi poznati biciklisti za koje imam 0 interesovanja) i količini fanova Igre prestola (koja me interesuje koliko i biciklisti). Duge šetnje su bile dovoljne. Singapur nije grad za pešake, te su te besciljne duge šetnje po evropskim gradovima za mene sada često cilj same po sebi. Ta mogućnost da na nogama stignem od tačke A do tačke B uživajući u nasumičnom zveranju u fasade zgrada, a da ne šetam uz autoput ili ne lipšem od vrućine i vlage, je dovoljno fascinantna da mi malo šta preko toga treba.


Iz Žirone smo skoknuli na izlet do obližnjeg srednjevekovnog sela Besalu. Kad se čovek navikne na lepe gradove, onda postaje proklet pa bi da gleda i lepa sela. Basalu je samo jedno od mnogobrojnih srednjevekovnih sela razbacanih po Kataloniji. Njega smo izabrali samo iz praktičnih razloga, dovoljno je blizu Žirone i do njega je vodio direktan prigradski prevoz.


Kada smo se nagledali srednjevekovnih zidina, vreme je bilo da se vratimo šetnjama uz more. Turistički vodiči tvrde da je šetalište između Ljoret de Mara (Lloret de Mar) i Tose de Mara (Tossa de Mar) najlepši deo katalonske obale. Oba grada su velike turističke destinacije sa ogromnim hotelima uz plažu. U Ljoretu se nismo zadržavali, sa stanice smo se najbližim putem spustili do plaže i tu započeli šetnju. U Tosi smo ostali par dana. Na južnom delu nalazi se tipičan stari mediteranski grad, novi deo Tose je bio prilično neinspirativan.

Sama staza, koja spaja ova dva grada, prati obalu, prolazi kroz manja sela, peščane uvale, po vrhovima litica, kroz guste mediteranske mirisne šume. Sem delova staze u neposrednoj blizini ova dva grada na kojima je bilo podosta turista, staza je uglavnom bila prazna. Nije bilo boljeg načina da sagledamo lepotu Kosta Brave.


Polako su isticali dani našeg odmora. Znali smo da poslednjih par dana želimo da provedemo u Barseloni. Ostalo nam je još dva dana za šetnju ulicama još jednog katalonskog grada. Izabrali smo Taragonu (Tarragona) prvenstveno zbog akvadukta. Slično kao i po svim ostalim mestima pre nje, samim gradom se nismo preterano bavili. Besciljne šetnje njenim ulicama, šetnje uz more i slikanje fasada su jedine aktivnosti u koje smo se upuštali. I naravno, jeli smo lepo. Baš lepo smo jeli!


Veruje se da je taragonski akvadukt, poznatiji i kao Aqüeducte de les Ferreres izgrađen za vreme Oktavijana Avgusta, tj. negde u periodu raspinjanja Hrista. Nešto toliko staro zaslužilo je da bude ovekovečeno mojim pogledom. Akvadukti su mi uvek delovali impresivno kao građevine, te sam poželela da jedan od njih konačno vidim i uživo. Nalazi se na samo 4km od grada. Ima dva reda lukova, u gornjem redu 25, u donjem 11. Mogu vam reći da je zagledanje ove građevine zaista bio poseban doživljaj. I totalno vredan dolaska u Taragonu.


Kao šlag na tortu, za kraj smo ostavili Barselonu.

Grad koji je trebao da me oduševi, ali iskreno ostavio me je prilično… Očekivanja su bila prevelika. I ja sam se nagledala svakakvih čudesa u životu. Barselona jednostavno nije imala u ponudi ništa što me već na nekom drugom mestu nije oduševilo. S druge strane Barselona je neizdrživo pretrpana turistima. U malo koji deo grada sam uspela da zađem i da nađem mira, da prođem parkom u kojem sede samo lokalci sa svojim klincima, ili ulicom kojom se kraj mene neće slivati more ljudi, ulice kojima će kola dovoljno retko prolaziti da ih ne primećujem. Od svog tog mnoštva šetnje njenim ulicama nisu bile preterano prijatne. Ona je jedna od onih gradova, u kojima čovek treba da živi da bi znao gde da se skloni.

Daleko od toga da je iskustvo bilo neprijatno. Vrlo rado bih opet tamo otputovala. Samo, samo…

No, i pored toga neki momenti Barselone su i tekako bili vredni pomena.

Fasade zgrada. Obično ljudi vezuju Gaudija za barselonsku arhitekturu. No meni je Gaudi previše kitnjast. Prošli smo kraj par njegovih zgrada besciljno lutajući po gradu (nemoguće ih je promašiti zbog količine ljudi koji se oko njih okupljaju) i ciljano otišla do Sagrade Familije, gde smo jednoglasno došli do zaključka da do Gvelj parka nećemo ni ići (to je od Sagrade, sudeći po slikama, još kitnjastije). Kad pričam o prelepim fasadama, uopšte mi Gaudi nije na pameti. Zapravo obične stambene zgrade, i one sa paternima koje izgledaju kao da ih je neko oblepio tapetama, i one najobičnije sa francuskim balkonima ofarbane u pastelne boje. Fasciniralo me je koliko su fasade ujednačene i očuvane, geometrijski proste ali izuzetno skladne.

Bulevari. Barselonski bulevari… Nisu impozantniji od avenija Buenos Ajresa, ali je fascinantno koliko bulevara ima u tom gradu. U jednom od muzeja sam pročitala da su rušili cele kvartove da bi bulevari bili toliko široki. Koliko je onda kvartova trebalo porušiti za sve te bulevare po gradu?

Muzeji. Sigurna sam da u Barseloni postoji na desetine muzeja. Mi smo imali dovoljno vremena svega za par njih.

Pikasov muzej. Iako smo oboje veliki obožavaoci lika i dela Pikasa, za razliku od kolege mu Dalija, ipak smo se nećkali oko obilaska njegovog muzeja. Sa tolikom gužvnom na ulicama grada, nije mi se gužvalo i po muzejima. No kako smo već Daliju posvetili toliko vremena, činilo se nepravednim zapostavljati Pikasa. Ispostavilo se da je njegov muzej jedan od najboljih muzeja koje sam videla u Evropi. Sam muzej ne sadrži njegova najveća dela, ali sadrži dela iz svih faza njegovog stvaralaštva. Prijatno sam iznenađena bila kako kroz postavku, posetilac može da isprati Pikasov umetnički razvoj. Sve faze njegovog stvaralaštva. Muzej je izuzetno edukativan.

Praktično prekoputa Pikasovog muzeja nalazi se Muzej moderne evropske umetnosti (MEAM) i u njemu su bili izloženi najbolji radovi po izboru nekog umetničkog centra ili salona. Sad već i zaboravih tačno čega. Sam prostor je impozantan, a onda i ta dela koja su ga ispunjavala bila su od izuzetne lepote. U njemu smo zapravo i najviše uživali.

Po istoriju anarhizma i građanskog rata treba otići u Nacionalni muzej Katalonije i Muzej savremene umetnosti Barselone.

Ma koliko bizarno zvučalo, ja volim da obilazim groblja u velikim metropolama. Da vidim kako mrtvi “žive” u različitim kulturama. Obilazeći mrtve čovek može mnogo da nauči o živima. Monžuik u Barseloni je jedno od takvih mesta. Prva asocijacija kada sam ugledala te “zgrade” na Monžuiku, bio je Novi Beograd. Singapur ili Hong Kong bi verovatno bili pravednija asocijacija, ali čovek, na žalost, ne može da bira šta mu pada na pamet. Soliteri mrtvih, sa pokojim velikanom zakopanim kako Bog Srbin zapoveda. Setih se onih “vila” sa Rekolete. Argentici očigledno mnogo više brinu o “životu” svojih mrtvih. Ili bar o tome šta će o grobu komšija da kaže. Sudeći po ovom barselonskom groblju, jadni lokalci ni posle smrti ne nalaze mir, i dalje se tiskaju i sede jedni drugima na glavi. Za to bar ne mogu da krive turiste.

I tako, dok čovek šeta tim širokim ulicama, divi se kako je sve lepo, uredno i čisto, razmišlja da Katalonija mora biti raj u kojem se svemu zna mesto i red, naleteće na izbacivače i izvršitelje. I okupljenu čašicu ljudi koja očajnički pokušava da zaštiti stanare kojima se smeši budućnost beskućnika. Stvarnost je uvek tu da nam opali šamar kad previše u snove zalutamo.

I da! I u Barseloni smo jeli lepo. Baš lepo smo jeli!

Više slika možete naći u mojim galerijama: Cami de Ronda, Cadaques, Figueres, Girona, Besalu, Tossa de Mar, Tarragona i Barcelona.

Javanski lutkari / 12.10.20

Od malih nogu nas uče kako je Balkan raskrsnica civilizacija. Na putu onih koji sa istoka krenu ka zapadu i onih koji krenu u suprotnom smeru. Pod uticajima svakoga ko tim putem pređe. Stalno izložen najrazličitijim običajima, navikama i kulturi naroda koji preko njega prelazi.

Ono što nas ne uče je da je Balkan samo jedno od mnogobrojnih čvorišta na kojima su se susretale velike sile. Samo jedno od mesta koja su imala tu (ne)srećnu sudbinu da bi svi baš preko njih da pregaze.

Java je Balkan Jugoistočne Azije. Na njoj su se susretali pomorski azijski istok i jug mnogo pre nego što su Evropljani krenuli u pohod da ih “pronađu”. Bila je mnogima sklonište od besnih morskih oluja i odskočna daska za neke još dalje svetove.

Javanska kultura je zato kompleksna i vrlo specifična. U njoj se jasno može prepoznati nekoliko kulturoloških slojeva, tj. razaznati uticaji kultura onih koji su se vekovima među njih mešali. Možda je najveći uticaj na javansku kulturu danas, ostavila Indija i rani kontakti sa indijskim pomorcima. Već početkom nove ere javanska kraljevstva su bila indijanizovana. Indijci su sa sobom doneli religiju, sanskritski jezik, književnost, umetnost. Ramajana i Mahabharata su i danas neiscrpan izvor inspiracije javanskim umetnicima. Najrasprostranjeniji tradicionalni oblik lutkarstva i dalje kao centralnu temu ima delove ovih epova. Tek oko 15. veka počinje islamizacija Jave. Islam je sa sobom doneo zabranu prikazivanja ljudskog lika u umetničkim formama, ali zato donosi i arabesku. Islam je imao ogroman uticaj na vizuelnu umetnost, no pisanom formom je i dalje dominirao hinduizam. Iako je kolonizacija Jave od strane Evropljana počela još krajem 18. veka, moglo bi se reći da je tek globalizacijom zapadnjačka kultura zaista prodrla duboko u javansku, i šire indonežansku, kulturu.

Jedna od najtipičnijih kulturnih “znamenitosti” Jave su svakako tradicionalne lutkarske predstave. Još uvek je nejasno danas, da li je lutkarska tradicija izvorno javanska ili su je na Javu doneli Indijci. No svakako je izuzetno stara i prvi put se pominje u pisanim spisima 907. godine.

Tradicionalno javansko lutkarsko pozorište je poznato pod imenom vajang kulit. Vajang znači senka, a kulit je koža. Ovo ime potiče od specifične prezentacije, koja je praktično igra senkama iza razapetog belog platna. Senku prave tradicionalne lutke koje se prave od kože. Lutke su dvodimenzionalne i bogato, kitnjasto izrezbarene, što je vrlo bitno jer se iza platna vide samo obrisi. Postupak, tj. način prikazivanja ljudi je vrlo sličan onom koji su primenjivali Egipćani. Sve se prikazuje iz najkarakterističnijeg ugla. Te je tako telo okrenuto frontalno, ali glava, stopala i šake vidimo iz profila. Oči su opet frontalne da bi bile izražajnije, tj. krupnije. Ljudi su prikazani iskarikirano, izduženo sa vrlo izraženom dužinom udova. Na taj vizuelni deo su najverovatnije uticale zabrene koje nameće Islam. Lutke mogu biti velike i do metar. Postoje jasno definisana uputstva kako treba da izgleda lutka koja predstavlja određen set likova tj. karaktera. Glavni junak recimo, uvek mora biti vitak, sa dugim nosem, glavom pognutom nadole kao znak poniznosti, samokontrole, jake volje i izuzetnog karaktera.

Ovaj tradicionalni vid predstava je vrlo složen na izvedbu. Obrađuje teme mahom iz indijskih epova. Predstave traju po desetak sati. I celu predstavu izvodi jedan lutkar, dalang. On je narator. On mora da zna napamet celu predstavu, lakon, a uz to je mora i nadograđivati svojim improvizacijama. Ovim improvizacijama dalang osavremenjuje lakone, tj. stavlja ih u kontekst svojih savremenika. Prati ga ceo orkestar, kojim opet on upravlja. U velikoj meri predstava zavisi od dalangove virtuoznosti. S toga ne treba da čudi popularnost koju dalang izvođači imaju u Indoneziji.

Pored vajang kulita, koji je najrasprostranjeniji oblik lutkarskog pozorišta, razvijale su se i određene varijacije koje su se održavale sa manje ili više uspeha. Jedna od njih je vajang klitik u kojoj se lutke prave od drveta. I dalje su pljosnate i detalji se reljefno rezbare. Za nju se ne koristi platno, te više ne predstavlja igru senki. Lutke su jasno vidljive gledaocima. Iz njega se dalje razvio vajang golek u kojem su lutke takođe od drveta, ali su trodimenzionalne. Takođe, rezbari se samo gornji deo tela, donji se prekriva tkaninom ukrašenim klasičnim batik motivima. Iako se ova dva vida lutkarskih predstava odigravaju direktno pred gledaocima, a ne iza platna, i dalje u sebi nose ime vajang (senka). To je zato što je vajang postao sinonim za određeni vizualni stil, te se koristi i u arhitekturi npr. tj. prevazilazi okvire pozorišta senki.

Vajang stil je jedan od prepoznatljivih i eksploatisanijih znamenitosti Indonezije. Spada u onaj “turistička atrakcija” deo Indonezije u koju vlada ulaže puno sredstava. Promoviše se na sve strane. Razne izvedbe i verzije ovih lutki se prodaju po turističkim prodavnicama. Možete ih videti, manje-više svuda, s tim da su istorijski tipične za Javu i Bali.

Verovatno svemu gore navedenom nikada ne bih posvetila post, da sasvim slučajno prošle godine nisam posetila jednu od singapurskih galerija i u njoj videla radove indonežanina Ivana Efendija (Iwan Effendi).

Ivan Efendi živi i radi u Džogdžakarti, jednom od centara savremene indonežanske umetnosti. Džogdža je toliko inspirativna, bogata sjajnim galerijama i neverovatnim umetnicima da je već odavno postala jedno od naših omiljenih mesta u Jugoistočnoj Aziji. Ivan ne bi bio ovaj Ivan danas, da ga Ria Tri koja je osnovala lutkarsko pozorište Pejpermun (Papermoon Puppet Theatre) nije pozvala da dizajnira lutke 2006. Od tada počinje jedno sasvim novo lutkarsko poglavlje u Indoneziji.

Ova izložba, nazvana Licem u lice, kojoj smo mi prisustvovali u Singapuru imala je u fokusu razvoj lutke. Ivan je pored lutaka izlagao i crteže koji prethode njihovom stvaranju, tj. koncepte. Lutke su najviše okupirale našu pažnju. Izrađene su od slojeva papira (zapravo, ono što zovu papir maše), gline, tkanine i bambusa. Svetlih su nijansi, delovi gotovo prozračni, paučinasti. Sa crnim, sferičnim očima koje se živahno cakle kao kontrast gotovo bezizražajnim licima. Te oči vas teraju da lutkama prilazite blizu, uranjate u njih, tražeći svoju refleksiju. Verovatno odavno nisam prisustvovala izložbi kojoj ime toliko dobro pristaje.

Taj susret sa njegovim lutkama me je i doveo do Pejpermun pozorišta. Njihove predstave namenjene su odraslima i lutkari glume na sceni sa svojim lutkama. Ovaj koncept svakako nije unikatan u svetu, ali je svež i nov u Indoneziji. Poseban je izazov u zemlji koja neguje i ulaže sredstva u čuvare tradicionalne umetnosti, proizvesti nešto novo i drugačije. Čini se da ta dela moraju biti zaista od izuzetne vrednosti da bi uspela da dopru do šire publike.

Treba naravno uzeti u obzir da sam ja odgajana daleko od tradicionalne javanske kulture. Ona mi je egzotična, na momente inspirativna i zabavna, ali i dalje suštinski nerazumljiva. Te tako te tradicionalne forme mogu vrlo površno konzumirati. Za razliku od njih, savremena javanska umetnost, u kojoj je tredicionalno izražavanje vrlo ograničeno, često i odsutno, mnogo lakše nalazi put do mene. Na kraju krajeva ni savremeni Indonežani ne žive život u kojem su nastale te stare, tradicionalne forme. Iako su njima daleko bliskije i imaju konkretno značenje i mesto u njihovim životima, one nisu prirodan, spontan, oblik izražavanja ni jednog Javanca.

Iz tog razloga me ne čudi da su upravo Ivanove lutke probudile moje interesovanje za javansko lutkarstvo. I naučile me da cenim i stare, tradicionalne forme, iako sa njima, na prvi pogled, nemaju mnogo veze.

Pejpermun organizuje internacionalni lutkarski festival Pesta Boneka u Džogdži svake druge godine. Tom festivalu smo trebali da prisustvujemo po prvi put upravo ovih dana. Trebalo je konačno da vidimo Ivanove lutke na sceni. Planirala sam da pri toj poseti odgledamo i jednu od klasičnih predstava pozorišta senki. Svidela mi se ta ideja o pozorišnom obilasku Jave. No, na žalost Korona nam je poremetila i te planove i naterala nas da taj put odložimo za neku od narednih godina.

世 – ši / 18.06.20

Li Čen je još jedan tajvanski umetnik. Za razliku od umetnika o kojima sam do sad pisala, Li je poznat i priznat širom sveta. S obzirom da je karijeru počeo praveći statue Bude, njegova dela su i danas pod uticajem budističkih i taoističkih ideja. Nemoguće ih je razdvojiti od ovih religijskih i filozofskih tradicija. A poprilično teško i shvatiti bez njih.

2017. Li je imao samostalnu izložbu u Tajpeiju koju smo imali prilike da posetimo. Naziv izložbe je bio 世 (ši).

Kineski karakter 世 (ši) ima nekoliko značenja u kombinaciji sa drugim karakterima, te tako:
– može obeležavati vreme, kao u reči za vek 世紀 (ši ći) ili u reči za generacije tj. “nešto što traje više generacija” 世世代代 (ši ši dai dai);
– može obeležavati prostor, kao u reči svet 世界 (ši cije);
– ili imati i šira značenja kao “angažovan i otuđen od sveta” u rečima 出世 (šu ši) i 入世 (ru ši).

S obzirom da nisam poznavalac istočnjačkih filozofija, prilično mi je bilo teško da ispratim smisao pojedinih dela. Liova dela su mi prosto bila izuzetno lepa. Iz tog razloga sam čak pomislila u jednom momentu da ga i ne predstavljam u ovom umetničkom serijalu. A onda se moj umetnosti nastrojeni deo persone silno uvredio što delima ne dozvoljavam da me očaraju “samo” lepotom. Tek tada sam zapravo uvidela koliko nepravedno zapostavljam spoljašnost nekog objekta. Moj stav o spoljašnjoj lepoti je prilično negativan. Ja dozvoljavam nečemu ili nekome da ima “samo” unutrašnju lepotu, ali ne i “samo” spoljašnju. Spoljašnja je manje vredna, podložna trendovima, prolazna. Te ako se nešto “samo” svidi mome oku ja to praktično omalovažavam.

Samo je pod znacima navoda, zato što to nikada nije “samo” spoljašnja lepote. Čak i ako se zadržim na Liovoj sklupturi, tu je mnogo više od spoljašnje lepote samog objekta. U njoj se odražava cela moja ličnost, kultura, obrazovanje, životno iskustvo, godine… Ta skluptura je lepa zato što je ja gledam upravo ovim očima koje sam decenijama za taj susret pripremala. Ta lepota je sve samo ne spoljašnja lepota samog objekta, ona je moja refleksija u tom objektu. I jeste prolazna, ali je prolazna ne zato što je to odlučio neko van mene, ne zato što je podložna masovnim trendovima, nego zato što se ja kao ličnost menjam. Za dvadeset godina, gledaću ova dela nekim drugim očima i sasvim je opravdano da mi tada doživljaj bude drugačiji.

Razmišljala sam šta mi je lepo u tim sklupturama. One koje su mi se najviše dopale su od kombinacije gline i drveta, u čudnom stanju poluraspada. Imaju taj praistorijski šmek. Možda mi se dopalo to što me pomalo podsećaju na sklupture iz praistorije; Veneru iz Vilensdorfa ili one nađene kod Lepenskog Vira?

Ili kao suprotnost njima savršeno uglačane crne bronzane sklupture koje odišu mirom i spokojstvom. Sve do jedne podsećaju po malo na statue Bude. Nekog modernog, savremenog Bude.

Dok me ove glinene sklupture vraćaju kući, u Evropu, u neka prošla vremena, ove bronzane su oličje Istoka, modernog doba. Ove glinene su tople, zemaljske, prisne. Bronzane su hladne, daleke, svemirske. Li je kroz svoje sklupture objedinio sva značenja karaktera 世 (ši). Prikazao je protok vremena od praistorije do budućnosti koja tek dolazi. Obuhvatio i ovzemaljski svet, ali i onaj nebeski. Pokazao nam da tom svetu možemo pripadati, ali i od njega biti i izolovani.

Liove debelice, kako ih od milošte zovem, su ipak mnogo više od te lepote koja ih krasi. Za kraj posta, ostavljam slike njegove sklupture izložene u Singapuru, ispred St. Regis hotela. Mislim da ova skluptura savršeno pristaje ovom modernom, svemirskom gradu u kojem živim.

Mi, vi, oni / 07.06.20

Tajpei može da se pohvali sjajnim muzejima. Barem dvaput godišnje, mi odemo do Tajvana u obilazak istih. Singapurski muzeji, za razliku od tajvanskih, i uopšte umetnička ponuda mnogo češće razočaraju nego što oduševe. Nije nemoguće naleteti na kakav biser, s vremena na vreme, ali umetnost i sve umetničko je toliko komercijalizovano, da se čovek često oseća čudno što bi nešto da gleda, a ne da kupi ili investira u kakvog umetnika. Vil Gomperc je možda dao najbolju definiciju umetničkog perioda čiji smo savremenici, koji je u svojoj knjizi Šta gledaš? jednostavno nazvao preduzetništvom. Iako ja taj termin ovde donekle zloupotrebljavam i vadim iz kontesta, ipak mislim da savršeno oslikava osećaj koji često imam obilazeći muzeje i galerije po Singapuru. Biznis pre svega! A onda ćemo o lepom, ugodnom, kulturnom i edukativnom.

Tajvanski model je mnogo naklonjeniji umetnicima. Država stipendira umetnike. Bavi se umetnošću. Ulaže sredstva u nju. Umetnik treba da bude “samo” umetnik. Muzeja je puno i u njih se konstantno ulaže. Selekcija je raznovrsna. I dela vrhunski predstavljena. Još jedna ogromna razlika između istočnjačkih muzeja i evropskih npr. je ta što je postavka namenjena i podređena neukom gledaocu. Količina informacija, uvodni video kuratora, propratni štampani materijal, ima za cilj da gledaoca edukuje. Može se desiti da vam se nečiji rad dopadne ili ne, ali bez obzira na vaše lične afinitete, nakon posete muzeju na Tajvanu uvek će vam biti jasno zašto vam se nešto svidelo ili nije. Što pomaže da razumete umetnost i umetnike, ali i otvara ceo novi svet za vas, pruža neke nove vidike, neki novi pogled na stvari, ljude i prilike. Umetnost ovde nije elitistična, zaista bih je pre nazvala edukativnom i inspirativnom.

U nastavku posta pisaću o dva umetnika; jednom Tajvanđaninu i jednoj Singapurki. Njih dvoje su se sasvim slučajno “sreli” s nama u istom danu i tim susretom izazvali čudan miks osećanja usmeravajući nas u dve suprotne krajnosti.


Ju Peng : Lutalica između raja i zemlje

Ju Peng je rođen 1955. u okolini Tajpeija. U istom je i umro 2014. Ju je bio samouki umetnik. Kalio je zanat crtajući portrete ljudi u jednom od parkova Tajpeija. 1981. je putovao po Evropi, koristeći priliku da se upozna sa radom evropskih umetnika. No, na stranu evropski umetnici, poznanstvo sa jednim od zaposlenih u kineskom konzulatu u Grčkoj je obeležilo buduću karijeru mladog umetnika. Prijatelj iz konzulata mu je obezbedio turističku vizu za Kinu u koju je oduševljen, odmah otputovao. Tamo se upoznao sa tradicionalnim slikarstvom, savremenim kineskim umetnicima ali i predivnim predelima koje nikada nije prestao da crta. Odlazak u Kinu, za Jua je bio povratak korenima, tj. elementima tradicionalnog kineskog crteža. Njegova najimpresivnija dela su svakako upravo ona rađena tušem na papirnim svitcima.

Ju je bio čovek tradicije. Voleo je tradicionalno kinesko slikarstvo, vežbao je tradicionalne borilačke veštine, uživao u tradicionalnoj pripremi čaja, svirao je tradicionalni kineski žičani instrument guzeng i lečio se isključivo tradicionalnim istočnjačkim metodama. Ovo potonje je verovatno doprinelo njegovoj preranoj smrti.

U muzeju su bili izloženi radovi iz svih perioda njegovog stvaralaštva. Na mene je najveći utisak ostavila kolekcija papirnih svitaka sa tušem Pejzaži čežnje. Preko 2m dugački svitci sa tradicionalnim prikazom pejzaža i izobličenim figurama ljudi, pretežno razgolićenih. Vrlo je izražen kontrast između detalja u crtanju prirodnih elemenata i prozračnosti i belini ljudskih figura.

Upravo taj tradicionalni deo njegovog stvaralaštva, pre svega odabir materijala i tehnike, je ostavio najjači utisak. Ne osporavam da je za taj deo kriva “egzotika”. Često je moj doživljaj u istočnjačkim muzejima prenaglašen prosto zbog toga što su izložena dela drugačija od onoga što sam navikla da gledam. Mada, upotreba tuša, dvodimenzionalnost, crno-bela tehnika, svakako “upadaju” u najuže okvire mog doživljaja lepog.

Tradicija, koja mi obično smeta, je ovoga puta imala suprotan efekat. Jer ta tradicija nije moja tradicija. Kao takva lišena je tereta koji tradicija obično nosi. Manjkavosti takođe. Ja nemam referencu ka drugim tradicionalnim kineskim slikarima. Ne mogu, u tom pogledu, da ocenim njegov rad, da ga eventualno vidim kao kopiju, nastavak, nečeg već viđenog, preživljenog. On je nov i svež iako to možda nije. Doduše, njegove ljudske figure jasno odstupaju od svega tradicionalnog, to sam i bez preteranog udubljivanja mogla da vidim. Položaj i interakcija ljudi na njegovim svitcima, nudi svežinu i nešto potpuno novo i drugačije od tog tradicionalnog.

Malo više o umetniku, njegovom životu i delima možete pogledati u sledećem prilogu:


Zarina Muhamed : Priče kojima plašimo sebe

Ju Pengovu izložbu smo odgledali jednog aprilskog popodneva u Muzeju lepih umetnosti. Taj isti dan, samo par sati ranije, pogledali smo postavku Priče kojima plašimo sebe u Muzeju savremene umetnosti. U njoj je učestvovalo više umetnika. Među njima je bilo, nama poznato ime; Zarina Muhamed.

Zarina je singapurska umetnica. Prvi put smo je gledali davno, na tribini posvećenoj Pontiani, o čemu sam tada pisala. Vidi se na slici koju sam tada uhvatila. Sedi skroz levo, sa mikrofonom u ruci. Onda smo je ponovo sreli na festivalu dokumentarnih drami, kao jednu od moderatora. I ponovo na Tajvanu u okviru pomenute izložbe.

Zarina je poznata u singapurskim umetničkim krugovima. Bavi se temama tradicije, običaja, verovanja. Poznata je aktiviskinja. I uostalom, Singapur je dovoljno mali da je sretnete na svakom zanimljivom kulturnom i umetničkom dešavanju.

Na ovoj izložbi, ona je učestvovala svojim radom Talismani za čudnovata staništa u kojem preispituje svoj položaj i mesto u svetu u kojem obitava. Svoju posebnost i specifičnost u odnosu na druge. Neprekidno tražeći svoj komadić neba u običajima, legendama, pričama. Ali ni tamo ga ne nalazi.

Šire, ova izložba se bavila strahom od drugih, drugačijih. Pitanjem pripadnosti i vlasništva. Domaćih i pridošlica. Sudarima svetova. Ko smo i šta smo mi? I ko su i šta su oni? Da li su pretnja? Šta donose, a šta oduzimaju svojim dolaskom? I kako oni doživljavaju nas, domorodce?

Svaki izloženi rad je zapravo preispitivao tradicionalno, ono što je u nas usađeno, negovano kulturom i običajima sredine u kojoj smo odrasli. Ono što nam može biti teret ili inspiracija, u zavisnosti od karaktera i afiniteta. I u zavisnosti da li smo među svojima ili tuđima. Da li smo došli da osvojimo, ili čekamo da budemo osvojeni.

Više o postavci možete pogledati u priloženom prilogu:


Pojedinačno, možda ove postavke ne bi ostavile tako jak utisak na mene. No, ovako kombinovane, odgledane u istom danu, podstakle su me na razmašljinje o temama koje me konstantno okupiraju. One su ponudile dve krajnosti doživljaja tradicije i vrednosti koje nam ona nameće. Da li je teret? Ili je inspiracija? Da li nas sputava ili nam daje krila? Hoće li nas sahraniti ili vinuti u oblake?

S jedne strane tu je onaj intimni, lični deo, koji je u mom slučaju u stalnom sukobu sa tradicijom, nasleđem, pripadnošću. Potiče mahom iz neželje da selektivno prihvatam tekovine kulture iz koje sam potekla. Što većina ljudi koja slavi svoju zemlju i korene čini. Te se iz tog raloga često osećam ničijom. Daleko mi je to osećanje pripadnosti i ponosa što pripadam određenoj grupi. Slično kao Zarina, kopam po fragmentima kulture u kojoj sam odrasla. No često u njoj nalazim više onoga što me buni i odbija, nego onoga čemu želim da se priklonim.

S druge strane, seljakajući se po svetu, uviđam koliko su mi te strane kulture kojima sam izložena, još dalje i neshvatljivije. Neprihvatljivije! Izlažem se njima u želji da naučim i razumem, ali se ni njima ne pokoravam. Ni njih, iz istih razloga kao i onu iz koje sam potekla, ne prihvatam. Tradicija i kultura su mnogo više od “žurke” oko nekog Svetog imena, sarme, kopanja česnice u potrazi za paricom. One obeležavaju načina na koji sklapamo rimu, pišemo, vaspitavamo decu, tretiramo penzionere, povinujemo se političkim igrama i odlukama, radimo, učimo, stvaramo.

Moramo biti kritični. Moramo preispitivati nametnute vrednosti. I one koje nam je nametnula sredina iz koje smo potekli. I one koje nam nameće sredina u kojoj živimo. I to je u direktnom kontrastu sa mojim doživljajem reči tradicija. Ona upućuje na nasleđe. Na održavanje postojećeg stanja. Na poslušnost. Na pokornost. Iz neposlušnosti proističe autentičnost, posebnost, samostalnost i snaga, koje sve do jedne smatram vrlinama.

Uviđam vezu između svega toga, ali to mi ne pomaže da se pomirim sa stanjem stvari. Iznad svega, ljudski je želeti svoje parče sveta. Mesto koje ćemo zvati domom. Ljude i mesta na kojima ćemo se osećati sigurno. Koji će biti kao mi. Deliti naše vrednosti. Težiti istim stvarima. Kod mene je taj svet na mikro nivou i ponekad poželim da je širi. I dalje doduše odbijam da platim cenu koju on ima. I večno ostajem rastrgnuta između svog mikro kosmosa sreće i nerealnog sna o beskrajnom nebu. Pokušavam bezuspešno da spojim nespojivo. I pomirim nepomirljivo.

Čovek koji je slikao planine / 05.06.20

Pisala sam sredinom 2019. o našem poslednjem planinarenju u Japanu. Post je poneo ime najviše planine koju smo na toj ruti osvojili: Hačimantai. I evo, nekih godinu dana kasnije, ponovo se osvrćem na to putovanje.

Ono što tada nisam pominjala je da smo po silasku sa planine, proveli dva dana u Morioki. Kiša je lila kao iz kabla, te smo malo šetali po gradu. Vreme smo uglavnom provodili u kafiću nedaleko od hotela. Ušuškano mestašce sa kolekcijom najrazličitijih šoljica za kafu i tanjirića za kolače. Mi smo imali omiljeno mesto za barom, tik uz malu vitrinu sa kolačima. Iz koje sam ja svaki dan naručivala isto; kolač sa kesten pireom, u poslastičarničkim krugovima poznat kao Mont Blank. Jedinu “atrakciju” koju smo udostojili naše posete bio je lokalni muzej, poznatiji kao Ivate muzej umetnosti. Ivate je ime oblasti kojoj Morioka pripada.

Sam muzej je umetničko delo. Moderna, minimalistična zgrada okružena zelenilom. Dvospratnica izgrađena u kombinaciji betona i stakla, bez suvišnih ukrasa, ornamenata, kićanki. Linije, suptilne krive, stubovi, pravilni useci i čisti preseci su ono što je čini lepom.

Unutrašnjost se činila još impozantnijom. Širina. Prostor. Suptilnost. Praznina. Toliko toga staje u tu prazninu. Putujući po istočnjačkim zemljama izuzetno sam počela da cenim prazan prostor u muzejima. Taj prostor vam omogućava da uživate u arhitekturi samog umetničkog kompleksa. Lepota prostora je bitna koliko i lepota izloženih dela. Prostor mora biti postavka za sebe. S druge strane, širina koja je poklonjena svakom izloženom delu samo dodatno naglašava njegovu lepotu.

U fokusu je bila izložba Kijoši Jošide (吉田清志). Jošida je rođen 1928. u gradu Hanamaki, nedaleko od Morioke. Veći deo života proveo je u Tokiju. Za svoj 60. rođendan odlučio je da se vrati u pokrajnu Ivate i ostatak života provede slikajući planine ove pokrajne. U Japanu je Jošida poznat kao slikar planina. Umro je 2010. U okviru izložbe koju smo mi posetili bilo je izloženo 12 dela iz “planinske” faze njegovog stvaralaštva.

Nije mi od ranije bio poznat njegov rad. Niti sam posetu muzeja planirala zbog njegovih dela. Naprosto su se kockice složile, da nakon silaska sa Ivate planina odgledamo izložbu radova u čijem su središtu ti isti predeli po kojima smo danima hodali. Nikada nisam doživela tako jako emotivno iskustvo gledajući slike. Posebno ne pejzaže. Oni su mi posebno nezanimljivi. Ne znam da li je do formata (slike su ogromne oko 2m x 6m), boja, strukture ili činjenice da su me te slike vraćale u predele s kojih sam tek stigla, ali osećanja su bila izuzetno jaka. Sedela sam preko puta jedne od slika i osetila kako mi se suze slivaju niz lice. Nazustavljivo. U potocima. Boje su se razlivale, dobijale neke drugačije nijanse, linije se gubile iza tih suznih zastora. Te slike su dobile još jednu dimenziju. Čudno je bilo to celo iskustvo. Ne znam da li bi na mene te slike imale isti uticaj sada, da ih vidim izložene u Singapuru? Sumnjam. Nisam sigurna da li da tu eksploziju emocija pripišem slikarskom majstorstvu Kijoši Jošide ili spletu srećnih okolnosti. Na kraju krajeva, verovatno to nije ni razdvojivo. Tek kad imamo određeno iskustvo i zrelost, određene stvari nas mogu emotivno dotaći.

Fotografije koje sam napravila teško da će dočarati majstorsvo ovog slikara. Na žalost, nisam uspela da nađem više informacija o umetniku, te vas ostavljam sa ovim šturim izveštajem.