postcards…
The world moves with me

Vijetnam: Hoa Lu / 28.01.11

Prethodni tekstovi o Vijetnamu:
1) Na početku beše haos!
2) Kako ne videti Halong Bej?
3) Ritam Hanoja
4) Da su mi tvoje godine a ovo iskustvo, putešestvije bih počela iz Nin Bina
5) Tam kok (Tam Coc)
6) Bič Dong (Bich Dong)
7) Thai Vi hram
8) Oltar na vrhu sveta

Nadomak Nin Bina nalazi se prestonica Hoa Lu vijetnamskog kraljevstva Dai Co Viet. Kraljevstvo se prostiralo na svega 300 hektara i postojalo manje od 2 veka. Oivičeno je sa 3 kapije, novoizgrađene. Iste verovatno nisu čak ni rekonstrukcija nečega što je ranije postojalo. Kada prođete kapiju koja dolazi sa glavnog puta dočekaće vas buvljak i gomila napadnih prodavačica koje će pokušati da vam uvale sve i svašta. Pošto “ne hvala” uglavnom ne pomaže jedini način da ih se otresete je da ih uopšte ne gledate ili ako ste baš raspoloženi da krenete u cenjkanje dok ne ponudite toliko malu cenu da same na kraju uvređeno odu. Kada brobijete obruč vojske vijetnamskih prodavačica pred vama će se ukazati bazen sa rascvetalim lokvanjima i iza njega opet neka vrsta kapije koja vas uvodi u dvorište u čijem se centru nalazi hram. Tu naravno nije kraj kapijama, ostaje vam još jedna do ulaska u hram. Hram je sagrađen u 11. veku i rekonstruisan u 17. U središtu dvorišta nalazi se Zmajevo Gnezdo iz 17. veka. Ne znam kako je izgledao tada, danas je to samo jedna ogromna kamenčuga položena po pločniku.

Iako je ceo kompleks bajkovito ušuškan u visoke palme, okružen rascvetalim cvećem i devojanama u narodnim nošnjama, mene je istorija vladajućih dinastija mnogo više fascinirala od okoline. Možda zato što sa elementima bratoubilaštva podseća na klasičnu vladarsku priču.

Dakle priča ide nekako ovaka: Nekada davno vladao je Dinh Tien Hoang i imao je tri sina. Za svog naslednika je izabrao srednjeg Dinh Hang Lana. Kako prvenac Dinh Quoc Lien nije bio zadovoljan očevom odlukom, odlučio je da ubije svog mlađeg brata i tako povrati zasluženo mesto. Svoju zlu nameru sproveo je u delo 979. godine. No, njegova sreća nije dugo trajala jer je naredne godine i sam zbog nečije podlosti izgubio život. Tako da je na kraju, na prestolu ostao najmlađi sin, šestogodišnji Dinh Toan.

Nakon samo šest meseci generalu Le Hoanu dojadi da trčkara oko mladog kraljevića, te ga smeni s trona i ustoliči novu vladajuću dinastiju. No, istorija se ponavlja te ni sreća novog vladara nije dugo trajala. Za razliku od prethodnika, general je imao samo dva sina Le Long Dinha i Le Long Vieta. Mora biti da je dvorski život previše dosadan, te nemajući bolja posla braća zaratiše. Vojevali su ljute bitke između 1005. i 1009. E sad, ko je na kraju popedio pravo da vam kažem ni sama ne znam, no to nije ni toliko bitno jer je 1010 dinastija i tako uništena.
Obilazak prestonice je bio poslednji na listi obilazaka Nin Bin okoline. Sutradan smo već put nastavili ka nacionalnom parku Kuk Fong.

Nastavak priče o Vijetnamu:
10) Raspevana džungla
11) Napuštajući Vijetnam

Vijetnam: Oltar na vrhu sveta / 26.01.11

Prethodni tekstovi o Vijetnamu:
1) Na početku beše haos!
2) Kako ne videti Halong Bej?
3) Ritam Hanoja
4) Da su mi tvoje godine a ovo iskustvo, putešestvije bih počela iz Nin Bina
5) Tam kok (Tam Coc)
6) Bič Dong (Bich Dong)
7) Thai Vi hram

Naš obilazak Nin Bin okoline nastavio se posetom Mua pećine. Kada se pristupi kompleksu, naćićete se u parku čijem središtu je smešteno jezerce sa ostrvom u sredini. Sve je izuzetno minijaturno i na sve strane štrče raštrkane plastične statue. U središtu ostrva svoje mesto je našla najveća od svih: buckasti bogataš sa vrećom punom para koje nehajno prosipa za sobom. Iz parka, put vodi kroz Mua pećinu ka reci Ngo Dong kojom smo plovili to jutro. Ngo Dong, mirna kao i par sati ranije, omeđena ogromnim stenama sa pokojim brodićem u daljini. Drugi put od parka vodi beskonačnim, kamenim stepenicama na vrh obližnjeg brda na čijem vrhu je podignut oltar.

Na početku stepenica dočekaće vas zmaj. Narogušen i strašan zmaj, spreman vatru da sune i otera vas tamo odakle ste došli. No ipak nekako savladašmo tu par metara dugu grdosiju i krenusmo dalje. Posle zmaja, ostaje vam još nekoliko desetina stepenika do konačne pobede. I onda,na vrhu – vidikovac. Pogled na krivudavi, izuvijani Ngo Dong i pirinčana polja. Dakako, vreme nije bilo mnogo drugačije od jutrošnjeg, te je i dalje sve bilo u nekim muljavim nijansama. Verovali ili ne, to i ne umanjuje mnogo lepotu okoline. Ako ništa drugo, nema mnogo turista što se na ovakvim mestima izuzetno retko doživljava.
Ostasmo par sati na vrhu, uživajući u svojoj osamljenosti na vrhu planine a zatim se polako uputismo ka sledećem odredištu – Hoa Luu.

Nastavak priče o Vijetnamu:
9) Hoa Lu
10) Raspevana džungla
11) Napuštajući Vijetnam

Vijetnam: Thai Vi hram / 11.01.11

Prethodni tekstovi o Vijetnamu:
1) Na početku beše haos!
2) Kako ne videti Halong Bej?
3) Ritam Hanoja
4) Da su mi tvoje godine a ovo iskustvo, putešestvije bih počela iz Nin Bina
5) Tam kok (Tam Coc)
6) Bič Dong (Bich Dong)

Prolazim kroz kapiju i ulazim u široko popločano dvorište. Pažnju mi privlači objekat na sredini. Podseća na letnjikovac. Letnjikovac u azijskom, egzotičnom stilu. Obilazim “letnjikovac” i ulazim u hram gde me dočekuje simpatični dekica. Polako se klanja ispred mene i pruža mi bananu. Pokušava sa mnom da komunicira na francuskom. Naravno bez ikakvog uspeha jer ja isti ne govorim. Odmahuje rukom, kao da govori: Ma, nema veze, sporazumećemo se i bez jezika”. Hvata me za ruku i odvlači u zadnji deo hrama u kojem su smeštene ogromne statue Bude.
Ja sam bukvalno protrčavala kroz hramove na ovom našem putešestviju. Nimalo zainteresovana za njihov enterijer. Hramovi i pagode su uglavnom kitnjaste i primamljive spolja, no unutra pre podsećaju na neko loše skladište jeftine kineske robe sa svim tim veštačkim cvećem i ostalim plastičnim džidžabidžama. S druge strane vrlo sam skeptična (pre će zapravo biti netolerantna ili još bolje neprijateljski nastrojena) prema svemu spiritualnom, tj. religijskom, pa mi je teško da zadržim potrebni minimum pristojnosti na takvim mestima.

No, ovog puta dekica me je toliko okupirao svojom pojavom da sve ostalo ostade nekako u drugom planu. Stao je naspram najvećeg Bude i krenuo da mi priča o istoriji hrama i dinastiji Tran koja je živela u toj provinciji. Ispisivao je najvažnije godine hemijskom po svom dlanu. Šaka mu je bila mala, kao u deteta, starački izborana. Prepoznah jednu od godina – 1258. Godina u kojoj je umro jedan od kraljeva, godina u kojoj je sagrađen hram. Ostale ne prepoznajem. Koliki je uticaj dinastija imala u ovom kraju, najbolje oslikava podatak da se svake godine u martu organizuje višednevni festival u čast Tran dinastije. Objašnjavao mi je dalje kako je na svakog Budu utrošeno oko 150 kg zlata. Nigde nisam uspela da nađem podatak koji bi potvrdio ovu informaciju, a meni lično Bude su izgledale kao obične lutke prekrivene nekom jeftinom bojom zlatne nijanse. Moguće je, doduše, da sam ga pogrešno shvatila jer mi je dekica preneo ovu informaciju upirući prstom u moju burmu, ispisujući 150kg na svom dlanu i pružajući ruku u pravcu Bude. A zatim, pokazivao u pravcu sledećeg Bude, spuštajući svoj mršavi kažiprst na dlan podvlačeći onih 150kg, i tako u krug. Nakon što se siti ispričasmo, povuče me za sobom nazad u prednji deo hrama. Postavio me je da stojim sa strane, uz Miljana koji se naprasno odnekud pojavio, a zatim seo za neki stari žičani instrument i počeo da svira magičnu melodiju uz koju je pevao svojim dubokim glasom. Nakon koncerta, opčinjeni smo tapšali, tražili bis i dozvolu da ga slikamo.
Zadovoljno se nasmešio i odveo nas do ulaznih vrata. Namestio se za slikanje zauzimajući ozbiljnu pozu i gladeći bradu. Posle kraćeg škljocanja naših fotoaparata, pokazasmo mu slike. Nije skrivao oduševljenje.

Na kraju, pred rastanak odveo nas je na stranu za stočić gde nas je poslužio čajem. Zanimljivo je da smo svo to vreme mi čavrljali s njim kao da savršeno razumemo jezike na kojima se obraćamo jedni drugima. Ispratio nas je do kapije i mahao dugo za nama, dok ga nismo izgubili iz vida.

Nastavak priče o Vijetnamu:
8) Oltar na vrhu sveta
9) Hoa Lu
10) Raspevana džungla
11) Napuštajući Vijetnam

Vijetnam: Bič Dong (Bich Dong) / 07.01.11

Prethodni tekstovi o Vijetnamu:
1) Na početku beše haos!
2) Kako ne videti Halong Bej?
3) Ritam Hanoja
4) Da su mi tvoje godine a ovo iskustvo, putešestvije bih počela iz Nin Bina
5) Tam kok (Tam Coc)

Bilo je rano jutro. Okolna pirinčana polja gotovo pusta. Činilo im se da su sami. Hodali su po dugom nasipu koji je razdvajao dva polja. Samo njih dvojica monaha: Tri Kien i Tri The. Iz tog ugla bilo je teško odrediti šta se krije iza obližnje stene. Već nekoliko dana su se vrzmali po kraju, opčinjeni rekom Ngo Dong i pećinama koje je pravila. Obojica su mislili na isto u tom momentu; o lepoti stena koje izviru iz vode, o širini pirinčanih polja i bogatstvu predela.

Vreme se menjalo, kišni oblaci gonjeni nekim ludim vetrovima ubrzo sakriše nebesko plavetnilo. Poče kiša da pada. Sve jače i jače. Kapljice su poskakivale visoko od siline udara u zemlju. Kien oseti nečiju ruku na laktu. The je bio par metara ispred njega, te zatečen iznenadnim prisustvom nekog trećeg, gotovo poskoči. Ispred njega je stajao dečak, sa strahom u očima. Biće da ga je uplašio svojom reakcijom. Spustivši pogled, bez reči, dete uperi ruku u pravcu obližnje pećine pokazujući monahu sklonište od kiše. Kien zadovoljno pogleda u pravcu deteta, isuče torbu koju je nosio zadenutu za pojasom i izvuče iz nje mandarinu koju tutnu u ruku postiđenom detetu. Zatim štapom na koji se oslanjao lupi snažno četiri puta po kamenu, prizivajući Thea, a onda pođe u pavcu pećina prateći dete.

Dvadeset godina kasnije Kien i The se vratiše na isto mesto sa stotinak hodočasnika da izgrade pagode, na kako su verovali, najlepšem mestu na svetu. U podnožju sagradiše Ha (Donju) pagodu, na mestu na kome je Kien pre dvadeset godina ugledao dete koje ih je spasilo od kiše. Sagradiše splet stepenica kroz pećine koje su vodile ka višem nivou. U jednoj od niša smestiše Budu i pretvoriše je u svetilište.

Na vrhu stepenica nalazio se manji vidikovac koji poravnaše i na čijem mestu sagradiše Trung (Srednju) Pagodu. Tu platformu, opet spletom stepeništa koja vode kroz pećine spojiše sa najvišim vrhom. Na tom vrhu izgradiše Thuong (Gornju) pagodu. Sa tog mesta, 20 godina ranije sedeći sa dečakom deleći ručak, uživali su u pogledu koji se pružao sa vrha. Tada im dečak reče kako okolni narod pećinu zove Biserna zbog izuzetne lepote barica po pećinama u kojima se skuplja kišnica, koje izgledaju kao rasuti biseri kada se svetlost prelama na njima pod određenim uglom. Još tada, zagledani u okolna brda, Kien i The su znali da će se jednoga dana vratiti.

Od tada je prošlo više od pet vekova. Mnogi budistički hodočasnici su ga posećivali tražeći svoj mir u jednoj od najlepših vijetnamskih regija. Svake godine milioni turista prošetaju kroz glavnu kapiju, penjući se stepeništem, kroz pećine ka vrhu. Na ovom mestu je 1992. sniman film Indokina.

No, ne toliko zbog silne lepote mesta ja ću ovu našu posetu pagodama pamtiti po grupi kineskih tinejdžerki koje su mi spopadale muža i srećne pozirale pored njega :) Prosto je komično koliko su Azijatkinje generalno oduševljene visokim Evropljanima. Kada bolje razmislim, po sličnim incidentima, mogla bih da pamtim celokupno putovanje po Vijetnamu.

(Imena monaha i pagoda su stvarni, kao i njihov opis. Ostatak priče je produkt moje mašte)

Nastavak priče o Vijetnamu:
7) Thai Vi hram
8) Oltar na vrhu sveta
9) Hoa Lu
10) Raspevana džungla
11) Napuštajući Vijetnam

Vijetnam: Tam kok (Tam Coc) / 03.01.11

Prethodni tekstovi o Vijetnamu:
1) Na početku beše haos!
2) Kako ne videti Halong Bej?
3) Ritam Hanoja
4) Da su mi tvoje godine a ovo iskustvo, putešestvije bih počela iz Nin Bina

Na samo osam kilometara od Nin Bina nalazi se ulaz u nacionalni park Tam kok.

Ako potražite slike ovog parka uglavnom ćete videti idiličnu sliku čamaca koji plove po širokoj reci između pirinčanih polja i ogromnih kamenih stena. Pirinčana polja će na tim slikama biti žuta ili zelena, u zavisnosti u koje vreme su slike pravljene. Krajem novembra pirinčana polja su pusta, izgledaju kao ogromne prljave baruštine iz kojih strče sasušene slamke. No to ni najmanje ne umanjuje magičnost ovog mesta. Imali smo sreće da smo vožnju to jutro prvi započeli.

Čamac mali, dovoljan da primi 2-3 putnika pored dvoje vozača. Reka je bila mirna i široka, omeđena visokim kamenim gromadama. Bar se široka meni činila, gledajući je zavaljena, iz čamca. Kasnije, iz drugih uglova uočiću da je dosta uska ali zbog poplavljenih pirinčanih polja koja se prostiru tik uz njene obale izgleda šira. Ne postoji jasna granica između reke i poplavljenih polja. Uz put smo sretali ljude koji su radili u poljima gazeći duboku vodu, koja im je sezala do grudi. Prizor je delovao u najmanju ruku, neobično. Naši vozači su se uredno svima javljali i razmenjivali kratke, usputne priče. Prolazili smo ispod stena koje je reka Ngo Dong bušila na svom putu kreirajući neobično široke tunele sa niskim tavanicama. Po tim pećinama nacionalni park je i dobio ime: Tam kok u prevodu znači Tri pećine. Ngo Dong se lenjo protezala između visokih gromada prolazeći kraj lokalnog groblja, hramova i pirinčanih polja, ostavljajući iza sebe vredne radnike i usidrene čamce.

Sedela sam u vrhu čamca i uživala u hladnjikavom jutru i mirisima koji su se širili rekom, u nagloj tišini posle bučnog Hanoja. Na povratku sustigosmo jednog od lokalaca u čamcu sličnom našem. Imao je sitne tamne staklaste oči i prosedu bradu, veselo se osmehivao i ljuštio mandarine dok su mu noge bile zauzete veslanjem. Vijetnamci su izuzetno praktičan narod, te će kada im se ruke umore od veslanja, preći jednostavno na veslanje nogama. Ne znam šta je ova nasmejana seda glava dobacivala našim vozačima, ali je izgledalo da se svi silno zabavljaju. Plovili smo pored njega nekih dvadesetak minuta, a on je sve vreme sa uživanjem pozirao ispred naših aparata, uporno se smešeći. Učinio je naše jutro još čarobnijim.

Toliko je okupirao našu pažnju da sam tek nakon rastanka sa njim primetila da više nismo sami. I dok smo se polako vraćali ka luci u susret nam je dolazilo sve vriše čamaca koji su prevozili turiste i tek po koja ploveća piljarnica sa koje nam je prodavačica dovikivala: banan-banan… Bilo je očigledno da se idila završava i ponovo zalazimo među svet koji umesto naših lica vidi znak dolara. Našoj dvočasovnoj vožnji bližio se kraj.

Nastavak priče o Vijetnamu:
6) Bič Dong (Bich Dong)
7) Thai Vi hram
8) Oltar na vrhu sveta
9) Hoa Lu
10) Raspevana džungla
11) Napuštajući Vijetnam