postcards…
The world moves with me

Nacionalni park Ti (Thy) / 31.08.22

Ja, Ti, ona, on, oni…

Danci ime svog nacionalnog parka ne izgovaraju Ti. Pre zvuči kao Tuj, gde ovo t, opet nije čisto kao naše t. Do ovog oblika Ti sam došla tumačeći pravila za transkripciju sa skandinavskih jezika, ali može biti da sama pravila nisam dobro razumela.

Jednog kišnog, hladnog, letnjeg dana, koji nas je podsetio zašto smo iz Nemačke pobegli, krenuli smo iz Kopenhagena ka Tiju. Danske železnice su smatrale da je početak juna pravo vreme da poprave, preprave i počiste svoje pruge, te smo ka severu krenuli autobusom. Autobus je bio na sprat, pa meni ne bi teško da doplatim za najbolje sedište. Nije da sam preterano razmišljala o lepotama danskog pejzaža u tom momentu, bila sam isključivo okupirana mišlju kako da smanjim osećaj mučnine u višečasovnoj vožnji. A malo šta je očaravajuće kao prelazak s jednog ostrva na drugi, čini se, beskonačnim mostovima.

Naše krajnje odredište, nakon šest sati duge vožnje, bio je Olborg (Aalborg). Nije nam plan bio da se u njemu preterano dugo zadržavamo. Olborg je trbao da bude samo usputna stanica ka nacionalnom parku. Ali kiša je lila. I lila. I baš nije planirala da stane, ni to popodne, ni narednog dana. Tako neplanirano ostasmo dodatni dan u Olborgu. Iskoristili smo ga za maratonsku šetnju ulicama grada i kupovinu vodootpornije garderobe.

Olborg nas je jednako očarao svojim starim gradskim jezgrom, novim modernim zgradama i mnogobrojnim grafitima i muralima. Generalno nam se novogradnja u Danskoj izuzetno dopala. Nove stambene zgrade svojim dizajnom pre podsećaju na moderne sklupture, nego na mesto za stanovanje. Često sam prolazeći kraj tih modernih zgrada razmišljala o unutrašnjosti tog prostora. Koliko li je špicastih, krivih i zaobljenih soba u tim zdanjima? Jedno je sigurno, sve te zgrade će biti jednako impresivne i za par vekova.

Olborg je bio neočekivani biser. Da nije bilo te dosadne, uporne kiše ne bi ga ni videli. Sledeći put kada pomislim kako gore vreme nisam mogla ubosti na putu, setiću se Olborga i širom otvoriti oči, ko zna koliko ću još bisera na taj način otkriti.


Nacionalni park Ti se nalazi na severozapadu zemlje. Park prati obalu mora i njim dominiraju beskrajne dine, delimično pošumljene i potravljene, te tako naizmenično prelazite s vriština na pesak, preko livada, kroz viševekovne šume breza i četinara. Vetar duva konstantno, pa su njegove plaže čuvene među surferima.

Nacionalni park pokriva površinu od 244 km2. Mi smo odlučili da ga delimično prepešačimo u trodnevnoj šetnji, prateći obalu od severa ka jugu. U nacionalnom parku postoji više sela u kojima je moguće naći smeštaj. Svako selo ima dobro snabdeven supermarket i po nekoliko restorana. Celo iskustvo je pre ruralno nego prirodno. Šetali smo praktično od sela do sela.

Krenuli smo od luke Hanstolm (Hanstholm). Autobus zgodno staje ispred malog tržnog centra u okviru kojeg je supermarket. Luka je na nekih kilometar odatle, ali pešačka staza se ranije odvaja od asfaltnog puta. Vodi uzbrdo, ili bolje uzdino do prvog vidikovca. Dine su prekrivene visokom trskovitom travom. Beskonačna valovita livada sa jedne strane i more sa druge. Monotoni pejzaž, nakon kratke šetnje prekidaju betonski bunkeri koji izviru na sve strane. Ovaj deo danske obale bio je deo Atlantskog bedema duž kojeg su Nemci gradili ove betonske bunkere (Hanstholm I) zarad bolje zaštite od potencijalnih napada iz pravca Velike Britanije. Na suprotnoj strani Hanstolma jedan od bunkera je pretvoren u muzej. Ovi, na koje smo mi naletel, bili su jednostavno prepušteni propadanju. Svaki od njih je dostupan i otvoren, možete se naokolo zavlačiti i provlačiti do mile volje. Strukture su stabilne iako su pojedini bunkeri delimično urušeni.

Više podataka o bunkerima i detaljnu mapu možete naći u pamfletu muzeja: https://bunkermuseumhanstholm.dk/media/1314/batteri-hanstholm-i-engelsk.pdf

Nakon obilaska bunkera spustili smo se na plažu kojom smo pešačili, nekih 12tak kilometara, do Klitmelera (Klitmøller). 12 km vetra, peska i slanog vazduha. 12 km predivne, divlje plaže. 12 km hodajuće uživancije. Uglavnom uživancije. Na momente je pesak bio previše mek pa mi se činilo da prtim sneg. S tim da onom ko je išao iza, za razliku od snega, na pesku ništa lakše nije bilo. Svako je prtio svoju dinu. Muku nismo mogli podeliti.

Kiltmeler je dobio ime po mnogobrojnim mlinovima koji su se nekada davno nizali kraj obližnje reke (klit – dina, mølle – mlin). Danas ga zovu Hladni Havaji jer je poznato surfersko odmaralište. Na izlazu iz sela nalazi se skupina napuštenih bunkera. Svi ovi bunkeri duž obale, daju neku posebnu draž ovom lunjanju Tijem.

Nakon prespavane noći, u jednom od lokalnih surferskih odmarališta, krenuli smo ka jugu. Taj dan smo uglavnom pratili poljske puteve, koji su sporadično prolazili kraj seoskih imanja sa simpatičnim dlakavim govedima, mnogo lepšim nego naše krave i bikovi. Vreme je bilo muljavo, sa sitnom dosadnom kišom. Bar blata nije bilo jer pesak upija svu vodu. Pred nama su se smenjivala imanja i livide. Kilometrima. Ta šetnja jednoličnom ravnicom je narušena kada smo stigli do Tagordove šume (Thagaard’s Plantation).

Tagordova šuma je ime dobila po jednom od pionira u pošumljavanju ovog dela Danske. Danci su rat pesku objavili 1816. godine kada su na 7 različitih lokacija pokušali da zasade uglavnom breze i četinare. Ali avaj, brezi se nije svideo jak zapadni vetar, a četinarima vazduh pun soli, te je 1842. Danska konačno priznala poraz i odustala od pošumljavanja. I pored loših uslova, neka stabla su uspela da prežive i danas čine jednu od najčarobnijih šuma na svetu.

Po izlasku iz šume smo uglavnom samo kisnuli. Bilo je previše mokro. Padala je ona kiša koja neumorno pada. Uz put smo sreli starijeg Danca. Išao je iz suprotnog smera noseći veliki ranac. Nije izgledalo da mu kiša smeta. Stali smo da proćaskamo. Bio je izuzetno simpatičan. Osmeh nije skidao sa lica. U toj kratkoj rameni informacija “o stanju na putevima”, lepotama i znamenostima ispred i iza nas nijednog momenta se kišno vreme nije pomenulo. Šta ti je Danac! Njemu ni kiša nije problem. Nama, naviknutim na suvlje vreme, ipak jeste bila problem. Toliko da smo na kraju svratili u jedan od kafića u usputnom seocetu Voruper (Vorupør), nadajući se da će uskoro prestati. Nakon sat-dva konačno je krenulo da se razvedrava. Nedaleko od sela nalazi se i sklonište gde je moguće kampovati. Generalno, u Danskoj nije problem prostreti šator gde vam se svrsne, dok god ste skrajnuti s puta i tuđih imanja. Nama je sklonište bilo prioritet jer ima nadstrešnicu, a nakon tog kišnog dana nismo hteli da još i noći dajemo mogućnost da nas konstantno prska vodom.

Izgleda simpatično ta minijaturna brvnara, smeštena na livadu i okružena četinarima. U nju bi se jedva 5-6 ljudi gusto spakovalo. Na sreću bili smo sami. Brvnaru smo delili samo sa lokalnim mravima. Povelikim. Ja sam zato rasprostrla unutrašnju mrežu šatora i u nju se zavukla. Miljan je odlučio da hrabro deli svoj prostor sa minijaturnim komšijama. “Spavao sam kao nikad u životu” – reće mi ujutru dok smo doručkovali. Ja sam se celu noć budila iz horor snova u kojem su njega ti mravi grickali. Ne znam od kad sam postala tako dokona do brinem tuđe brige.

Jutro je bilo sunčano i toplo. Prvi deo puta je opet vodio poljskim putem pored velikih imanja. Kuće su bile u daljini. Neverovatno je koliko su ta sela lepa. Koliko su sve kuće proste i jednostavne. I opet, upravo zbog toga, lepe. Iza tog reda stoji neumorna danska birokratija i milion i jedan propis. Dva mlada Danca, kod kojih smo odseli u onom surferskom smeštaju, su nam prepričavali svoje muke jer su hteli da sklone reklamni znak, starog vlasnika kuće, sa puta. Ipak, nije li to mnogo bolje od javašluka koji vlada po Srbiji? Pitanje sam zadržala za sebe, sa Dancima sam razmenjivala horor priče o nemačkoj birokratiji. Neplanirano smo zašli u diskusiju o tome ko je gori sa svojim striktnim pravilima, Danci ili Nemci. Rezultat je bio prilično izjednačen.

Ispred nas ponovo beskrajni predeli potravljenih dina. Predeo je jednoličan. U daljini se nazire Lodbjerg svetionik. Postaje sve veći što smo bliži, ali to traje i traje. Toliko sporo, da vam se čini da se uopšte ne pomerate. Na kraju sam krenula da ga slikam. Kad mi se učini da je prošla večnost, uslikam ga opet. Onda krenem da poredim slike. Ipak mu se približavamo. Ipak se povećava. Dok se penjemo uz poslednju dinu i ulazimo u gustu četinarsku šumu, konačno znam da smo mu sasvim blizu. Iako ga u tom momentu zapravo i nismo mogli videti.

Bilo je tek deset. Krenuli smo do ulaza u svetionik ali nas je omeo miris koji se širio iz susednog kafića. Neko je upravo ispekao pecivo neodoljivog mirisa. Sveže pečena štrudla sa marcipanom, jak crni čaj i domaći sok od lokalnog bobičastog voća. Sedeli smo u predivnoj bašti, na prijatnom prolećnom suncu. I uživali u preuranjenoj užini. Zaboravih momentalno na pogled sa visine.

Kada smo nekih sat kasnije krenuli dalje, ka Ageru (Agger) oblaci su opet prekrivali sunce. Od svetionika do sela ima svega 5km. Sa svim tim šećerom u krvi imali smo energije na pretek da pružimo korak. Taj poslednji komad puta vodi nasipom između Flade jezera i mora. Nekada je ovo jezero činilo zaliv, ali su ga vremenom nanosi peska odvojili od mora. Put je manje impozantan nego što se možda čini po opisu. Staza je opasana gustim rastinjem te nikakvog posebnog vidika sa nasipa nema.

Dolazak u selo Ager obeležio je i kraj ovog našeg kratkog Ti parkovanja.

Više slika možete naći u mojim galerijama: Aalborg i Thy National Park.

Talin / 05.08.22

– Jel smo mi to došli u Češku? Trajektom iz Helsinkija?

Na tabli je pisalo: Dobrodošli u Talin! Očigledno smo na pravom mestu. Ali… Zašto me ne napušta ovaj osećaj da sam u Češkoj? Ljudi? Možda ove karirane košulje u kombinaciji sa hajkerskim bermudama? Zašto me uopšte to podseća na Češku? Možda vazduh? Jezik? Jezik! Tek tog momenta sam postala svesna da 50% ljudi oko mene priča ruski. Kako uopšte estonski zvuči? Ah! Ovaj finski možda nije finski.

Ne znam šta sam očekivala od Talina (ništa!), ali sve mi je delovalo “pogrešno” u tom momentu. Taj osećaj pogrešnosti mi je stavljao do znanja da sam očigledno očekivala bar nešto. Ali, prilično sam sigurna da o Estoniji nikada pre ovog puta nisam čak ni razmišljala. S obzirom da smo u nedelju uveče, pomalo pripiti odlučili da krenemo za Dansku, preko Helsinkija i svratimo u Talin, a danas je petak, kad sam pre stigla da opteretim ovaj grad svojim očekivanjima? Mora da sam baš teška i zahtevna osoba. Ili, možda baš zato što nisam imala vremena da joj posvetim vreme i pažnju, odlučih da ovoj zemlji dodelim karakteristike površnim asocijacijama; Bivša članica Sovjetskog Saveza – Češka (najbliža nezavisna država u regionu, a ipak pod uticajem Sovjetskog Saveza, u kojoj sam bila). Kada je kasnije moja sestra dodala Slovačku kao asocijaciju dok je gledala slike starog dela grada, sve se uklopilo. Kladim se da mi ni jedan Estonac ne bi zahvalio na ovom nizu asocijacija.

Od pristaništa smo se udaljavali “jašući” preko raskopane ulice, nekog posutog šljunka i provlačeći se kroz ograde. Ako je normalan put, tj. pristojan obilazak oko gradilišta i postojao, bio je izuzetno loše obeležen. Ovaj deo je već bio daleko od Češke, pre je ličio na Balkan. No, ostaće i jedini deo grada sa bilo čim balkanskim u sebi. Stari deo grada je blizu pristaništa i tu se ponovo vraćamo onoj ulickanijoj Evropi.

Smestili smo se u centru starog grada. Sem što me je duhom i dalje zaista podsećao na Češku, stari deo Talina pre liči na Bratislavu ili Novi Sad, neku vojvođansku varoš upakovanu u srednjovekovne zidine. Lepšu, veću, sređeniju varoš. Lep, ali ne preterano impresivan. Ispalo je vrlo zgodno što smo smeštaj bukirali u centru. Zbog dugog leta smo ustajali prerano, oko 4 ujutru i u 5 već kretali u šetnju. U to vreme ulice su bile prazne i tihe, a napolju uveliko svetlo. Talin je mali grad, čak i najudaljeniji delovi su svega 4-5 km udaljeni od centra grada. U tom centru, koji je čak i UNESCO zaštitio, šetali smo starim ulicama, gledali stare fasade i zidine koje ih opasuju. Nismo se preterano bavili srednjovekovnim Talinom, onaj moderniji smešten u Teliskivi, nas je daleko više privlačio.

Koncept kreativnih centara, obično sponzorisanih/finansijski podržavanih od strane države/grada mi je poznat sa Tajvana. Tamo sam se po prvi put susrela sa ovim tipom prostora. Stare, zapuštene i napuštene fabrike, preuređene u kreativne centre. Prostor obično ispune razne kulturne institucije, domaće zanatlije i mali proizvođači. Filozofija im je negujmo domaće, i to ono najkvalitetnije i najkreativnije. Sve radnje, kafići i restorani su “hip i cool”, sve je izuzetno kvalitetno, održivo, organski, “sporo”, nema ni brze hrane, ni masovno proizvedenih stvari. Sve ima naglašen lični pečat. Sve je zato vrlo autentično i kreativno, i izuzetno kvalitetno.

Po Talinu ima nekoliko ovih centara, Teliskivi je najveći među njima. Smestio se u prostor nekadašnjeg proizvođača lokomotiva i vagona. Prostor su novoj primeni očigledno prilagodile vrsne arhitekte. Zbog same strukture starih fabrika, prostor je impozantan. Visoke tavanice, uglavnom stakleni pregradni zidovi, cigla i beton koji se u to savršeno uklapaju. Razvoj ovog centra, uslovio je razvoj celog naselja, koje nekada nije važilo za najsigurniju gradsku lokaciju. Tu se sada nalazi jedna od najlepših pijaca koju sam videla. Pijaca je uspela da me oduševi najviše time što se sve na njoj može platiti karticom. Iako su sveže jagode i trešnje ozbiljno konkurisale na toj listi oduševljenja. Zapravo, celokupno ovogodišnje letnje iskustvo putovanja po zemljama Baltika me je ponajviše šokiralo time da je bilo potpuno “karticonizovano”. Nijedan bankomat nisam koristila, niti bilo kakve papirne novčanice ili kovanice videla. Evropa se definitivno menja.

Teliskivi kompleks je spolja ukrašen grafitima i muralima, a iznutra muzejima i prostorom za ples, koncerte i kojekva druga kulturna dešavanja. Ima tu puno prostora za startapove, Estonija je na kraju krajeva jedna od prvih evropskih zemalja koja je uvela silne olakšice i pogodnosti za IT industriju. No, jasno je da mi na putovanju od par dana privreda Talina nije preterano okupirala misli. S obzirom da je u Evropi čovek uglavnom hendikepiran neznanjem lokalnog jezika kad je konzumiranje “socijalnijih” vidovia kulture u pitanju, bar su mu muzeji i galerije dostupni. Te smo po svoju kulturnu dozu Talina svratili u fotografski muzej Fotografiska.

Fotografija je zarobljeni momenat. Svaka fotografija, bez obzira koliko tehnički loša ili dobra bila, oslikava neki momenat iz prošlosti. Umetnička fotografije, za razliku od one koja to nije, uspeva da izazove određeni set emocija kod gledaoca iako su mu akteri, predeli ili događaji na samoj fotografiji nepoznati. Za razliku od drugih umetnika i drugih vidova umetničkog izražavanja, fotografima i fotografiji je uvek bilo najlakše da me animiraju. Ne sećam se da sam ikada “protrčala” kroz izložbu fotografija, jer mi nije bila dovoljno interesantna, jer mi je bila previše apstraktna. Nisam čak sigurna ni da bih mogla da izaberem omiljeni pravac, tehniku ili temu u fotografiji. Mada, kada razmišljam o fotografiji, crno-bela mi se malo više dopada od one u boji, posebno ako postoji veliki kontrasti na slici. Ono što sam sigurna je da mi na fotografiji humor nije prioritet. Ipak, ono što ne očekujemo zna često pozitivno da nas iznenadi.

Prva je izložba kineske umetnice Piksi Lao (Pixy Liao) Tvoj pogled pripada meni. Piksi preispituje odnos muškarca i žene u savremenom, heteroseksualnom odnosu. To radi, slikajući sebe i svog partnera u “čudnim pozama” na “čudnim mestima”. Šta god da je htela da kaže, do mene baš i nije prodrlo, ali njene fotografije su mi bile urnebesno smešne. Već na samom ulazu, dok sam čitala ozbiljan opis njenog rada, krajičkom oka sam zapazila devojčicu koja se vrzmala okolo. Krenula sam ka prvoj fotografiji velikog formata u koje je devojčica uperila prstom i viknula: “Čika suši!”. Čika suši je bio samo početak niza urnebesnih poza Piksi i njene, u ovom slučaju, slabije polovine.

Druga je kombinovana izložba više fotografa sa fokusom na kućne ljubimce Predstava kućnih ljubimaca. Različiti umetnici kroz svoje fotografije prikazuju svoje i tuđe ljubimce i odnos koji ljudi s njima grade. Prosto je nemoguće šetati među tim fotkama i ne smešiti se od silne miline.

Poslednja postavka bila je i vizuelno i tematski najupečatljivija Between these folded walls, Utopia dve umetnice Kuper (Cooper) i Gorfer. One na svojim fotografijama prikazuju portrete migrantkinja starosti između 17 i 24 godine. Portreti su rađeni kao kolaži. Svaku od fotografija prati životna priča, ali i snovi, devojaka o tom idealnom svetu koji bi želele da nađu.

Od čega god da se sklanja emigrant nikada u svojoj novoj domovini ne nalazi potpuni mir. Taj odlazak ne mora biti surov kao u slučaju ovih devojaka. Niti putovanje toliko dramatično. Ali ta spoznaja da mesto naše destinacije nije raj, nego samo druga verzija stvarnosti, je neizbežna. Tu je i konstantna borba između starog ja koje bi da sačuva sve lepote mesta u kojem je odrastao, čak i ako ono sa sobom povlači upravo one gadosti od kojih se sklanjamo i novog ja koje bi sve da zaboravi upravo kako bi se tih gadosti oslobodio. Koliko god nam to teško padalo, u novoj domovini ćemo uvek biti veći stranci nego u onoj iz koje smo krenuli. Ako ne uspemo da razvijemo korenje u zemlji gde smo rođeni, ostajemo zauvek hendikepirani za osećaj pripadnosti. To donosi slobodu i odgovornost. Dve stvari sa kojom većina ljudi ne zna kako da se suoči. Retki su oni koji nauče da je Ne mesto stanje svesti, a ne fizička lokacija.

Ova postavka dve umetnice prikazuje ličnu istoriju, onu koju niko neće zapamtiti, o kojoj se u školama neće učiti jer upravo zbog toga što je lična ne doprinosi kolektivnom (ispiranju mozga). Talin je pun spomenika ovoj kolektivnoj istoriji. I nigde me to kolektivno sećanje na prošlost nije toliko animiralo koliko u Talinu.

Sve je počelo šetnjom do groblja statua iz sovjetskog vremena. Negde sam iskopala informaciju da se u dvorištu istorijskog muzeja mogu naći statue iz vremena kada je Estonija bila deo Sovjestkog Saveza. Pomislih, bilo bi zgodno prošetati među tim Lenjinima, Staljinima i kojekakvim znanim i neznanim herojima. Čitav kompleks se nalazi na Marijinom brdu (Maarjamäe), te mi se učini da će to, ako njišta drugo, biti prijatna šetnja po parku. Od centra grada do istorijskog muzeja ima oko 5km. Oko 5-6 ujutru, ulice su bile prilično mrtve pa smo do tamo krenuli jednom od većih ulica. Talin je izuzetno zelen grad, te je čak i ta šetnja uz velike ulice, posebno u tim ranim jutarnjim satima, izuzetno prijatna. U jednom momentu, ta velika ulica stiže do mora i dalje ga prati sve dok se ne stigne do brda(šca) na kojem se nalazi muzej. No, umesto da skrenemo desno ka muzeju, nastavili smo pravo ka ogromnoj betonskoj građevini koja je ležala tik uz obalu. Tako odvojena od ostatka kompleksa, bez konteksta ili bilo kakvog natpisa, izgledala je kao malo betonsko ostrvo u sred ničega. Iz tog ugla mogli smo videti obelisk i nešto što je izgledalo kao logičan nastavak te građevine. No, tačno preko puta nje, kada se pređe ulica uzdizala se još jedna, po svojoj veličini, impozantna tvorevina; Spomenik žrtvama komunizma. Taj prvi deo je dug prolaz između visokih crnih, mermernih zidova na kojima je uklesano preko 20.000 imena. Taj deo spomenika se simbolično zove Put. Sa druge strane je Bašta, park sa stablima jabuka i minijaturnim pčelama rasutim po tom crnom zidu. Zagledajući pčele opazila sam široke paukove mreže u koje su bile upetljane. Učinilo mi se prvobitno da su mreže deo spomenika. Razvijala sam u svojoj glavi teorije o tome šta simbolizuju, a onda opazih pauka i shvatih da su prave. Šteta! Estonci su verovatno želeli da pokažu kako je pred njima bio taj tamni dugi put, pola veka dug, u kojem su nastradali mnogi zarad mira i harmonije koja vlada u sadašnjoj idiličnoj Bašti. Ta mreža je bila tu kao dodatni simbol da je sloboda iluzija, i da su i dalje zarobljenici, možda ne Ruski ili možda baš njihovi. Ovaj spomenik je završen 2018. godine. Podigla ga je post-sovjetska vlada. Estoniji je nakon propasti Sovjetskog Saveza trebao novi indentitet. Valjalo je što pre odbaciti komunističku prošlost i vratiti se, bar mentalno, u vreme pre Drugog svetskog rata. U ono vreme, kada je Estonija postojala kao slobodna država. Zadatak nimalo lak. Posebno kada svuda naokolo leže sovjetski spomenici.

Marjame memorijalni kompleks obuhvata nekoliko celina: Sovjetski memorijalni pejzaž, groblje nemačkih vojnika, već pomenuti Spomenik žrtvama komunizma i istorijski muzej.

Sovjetski memorijalni pejzaž sa dominantnim obeliskom, spomenikom sa pticama, kalupom ruku, spomen pločama neznanih junaka. Spajaju ih duge betonske staze, od kojih je jedan deo odrađen kao amfiteatar. Svaka od ovih pojedinačnih tvorevina je vrlo impozantna u svojoj veličini, podseća na megalomanske spomenike koji se mogu naći rasuti svuda po bivšim komunističkim državama. Lično, meni je ovaj tip građevina izuzetno dopadljiv, taj brutalni beton i metal smešten na ogromnim livadama koji u potpunosti dominira pejzažom. Deluje snažno, moćno i pomalo zastrašujuće. Za razliku od ovih spomenika koji su po prostoru stare Jugoslavije, ne retko uništeni, opljačkani, nehajno pretvoreni u deponije ili vandalizovani grafitima, estonski su prosto ostavljeni na milost i nemilost atmosferskim uslovima. Objekti u okviru sovjetskog memorijalnog pejzaža su pre svega spomenici zaborava. Iznad svega oni oslikavaju estonsku potrebu da zaborave 50 godina pod Rusima. Kao sve bivše članice Istočnog bloka koje su nasilno gurnute u isti, Estonija se još uvek bori sa duhovima prošlosti. Neposredna blizina Rusiji im svakako ne pomaže u tome. Dok grad Talin još i sa simpatijama gleda na svoje istorijsko nasleđe, država Estonija uporno odbija da se sa njim suoči. Naime grad je ponudio da održava ovaj kompleks, ali zbog vlasništva nad zemljom i većinom objekata koji su vlasništvo države, problem održavanja se prolongira do besvesti. Očigledno država smatra da je revanšizam legitimna metoda bavljenja istorijom, umesto suočavanja sa istom radije ignoriše i zataškava. Možemo li izrasti u zdravo društvo, ako probleme guramo pod tepih? Istorija našeg podneblja jasno pokazuje da ne možemo.

I kao da sav taj rat oko doživljavanja ruske invazije nije dovoljan, u okviru kompleksa se nalazi i ogromno nacističko groblje. Nastalo 1941. kada su Nemci sa istog mesta “izbacili” ruske vojnike, pokopane samo godinu dana ranije. Šetajući Marijinim brdom, čovek ne može da se ne zbuni pod svom tom nabacanom istorijom. Ko su dobri a ko loši momci na brdu? Možda bolje, koga su tačno Estonci videli kao pretnju, a koga kao oslobodioce? Ko su bili Estonci 1920., 1940., 1960., danas?

Jedno je sigurno, strah od Rusa trenutno dominira. I dok mi na dalekom istoku, trenutni rat na prostoru Ukrajne doživljavamo kao nešto daleko i pomalo nestvarno, on je i te kako stvaran za Estonce. Svuda po Baltiku vijore ukrajnske zastave. Ispred ruske ambasade u Talinu masakrirane, krvave plišane igračke i anti-ratne parole su nas podsećale na tu stvarnost. Ostavština Sovjetskog Saveza definitivno nije nešto što Estonci trenutno vide kao prioritet, sem pokojeg istoričara umetnosti i arhitekte koji se zalažu za očuvanje starih spomenika.

Ironija je da je upravo nešto što bi lokalci da skrajnu i zaborave ostavilo najveći utisak na mene.

Više slika možete naći u mojoj galeriji Talin.

Javanski lutkari / 12.10.20

Od malih nogu nas uče kako je Balkan raskrsnica civilizacija. Na putu onih koji sa istoka krenu ka zapadu i onih koji krenu u suprotnom smeru. Pod uticajima svakoga ko tim putem pređe. Stalno izložen najrazličitijim običajima, navikama i kulturi naroda koji preko njega prelazi.

Ono što nas ne uče je da je Balkan samo jedno od mnogobrojnih čvorišta na kojima su se susretale velike sile. Samo jedno od mesta koja su imala tu (ne)srećnu sudbinu da bi svi baš preko njih da pregaze.

Java je Balkan Jugoistočne Azije. Na njoj su se susretali pomorski azijski istok i jug mnogo pre nego što su Evropljani krenuli u pohod da ih “pronađu”. Bila je mnogima sklonište od besnih morskih oluja i odskočna daska za neke još dalje svetove.

Javanska kultura je zato kompleksna i vrlo specifična. U njoj se jasno može prepoznati nekoliko kulturoloških slojeva, tj. razaznati uticaji kultura onih koji su se vekovima među njih mešali. Možda je najveći uticaj na javansku kulturu danas, ostavila Indija i rani kontakti sa indijskim pomorcima. Već početkom nove ere javanska kraljevstva su bila indijanizovana. Indijci su sa sobom doneli religiju, sanskritski jezik, književnost, umetnost. Ramajana i Mahabharata su i danas neiscrpan izvor inspiracije javanskim umetnicima. Najrasprostranjeniji tradicionalni oblik lutkarstva i dalje kao centralnu temu ima delove ovih epova. Tek oko 15. veka počinje islamizacija Jave. Islam je sa sobom doneo zabranu prikazivanja ljudskog lika u umetničkim formama, ali zato donosi i arabesku. Islam je imao ogroman uticaj na vizuelnu umetnost, no pisanom formom je i dalje dominirao hinduizam. Iako je kolonizacija Jave od strane Evropljana počela još krajem 18. veka, moglo bi se reći da je tek globalizacijom zapadnjačka kultura zaista prodrla duboko u javansku, i šire indonežansku, kulturu.

Jedna od najtipičnijih kulturnih “znamenitosti” Jave su svakako tradicionalne lutkarske predstave. Još uvek je nejasno danas, da li je lutkarska tradicija izvorno javanska ili su je na Javu doneli Indijci. No svakako je izuzetno stara i prvi put se pominje u pisanim spisima 907. godine.

Tradicionalno javansko lutkarsko pozorište je poznato pod imenom vajang kulit. Vajang znači senka, a kulit je koža. Ovo ime potiče od specifične prezentacije, koja je praktično igra senkama iza razapetog belog platna. Senku prave tradicionalne lutke koje se prave od kože. Lutke su dvodimenzionalne i bogato, kitnjasto izrezbarene, što je vrlo bitno jer se iza platna vide samo obrisi. Postupak, tj. način prikazivanja ljudi je vrlo sličan onom koji su primenjivali Egipćani. Sve se prikazuje iz najkarakterističnijeg ugla. Te je tako telo okrenuto frontalno, ali glava, stopala i šake vidimo iz profila. Oči su opet frontalne da bi bile izražajnije, tj. krupnije. Ljudi su prikazani iskarikirano, izduženo sa vrlo izraženom dužinom udova. Na taj vizuelni deo su najverovatnije uticale zabrene koje nameće Islam. Lutke mogu biti velike i do metar. Postoje jasno definisana uputstva kako treba da izgleda lutka koja predstavlja određen set likova tj. karaktera. Glavni junak recimo, uvek mora biti vitak, sa dugim nosem, glavom pognutom nadole kao znak poniznosti, samokontrole, jake volje i izuzetnog karaktera.

Ovaj tradicionalni vid predstava je vrlo složen na izvedbu. Obrađuje teme mahom iz indijskih epova. Predstave traju po desetak sati. I celu predstavu izvodi jedan lutkar, dalang. On je narator. On mora da zna napamet celu predstavu, lakon, a uz to je mora i nadograđivati svojim improvizacijama. Ovim improvizacijama dalang osavremenjuje lakone, tj. stavlja ih u kontekst svojih savremenika. Prati ga ceo orkestar, kojim opet on upravlja. U velikoj meri predstava zavisi od dalangove virtuoznosti. S toga ne treba da čudi popularnost koju dalang izvođači imaju u Indoneziji.

Pored vajang kulita, koji je najrasprostranjeniji oblik lutkarskog pozorišta, razvijale su se i određene varijacije koje su se održavale sa manje ili više uspeha. Jedna od njih je vajang klitik u kojoj se lutke prave od drveta. I dalje su pljosnate i detalji se reljefno rezbare. Za nju se ne koristi platno, te više ne predstavlja igru senki. Lutke su jasno vidljive gledaocima. Iz njega se dalje razvio vajang golek u kojem su lutke takođe od drveta, ali su trodimenzionalne. Takođe, rezbari se samo gornji deo tela, donji se prekriva tkaninom ukrašenim klasičnim batik motivima. Iako se ova dva vida lutkarskih predstava odigravaju direktno pred gledaocima, a ne iza platna, i dalje u sebi nose ime vajang (senka). To je zato što je vajang postao sinonim za određeni vizualni stil, te se koristi i u arhitekturi npr. tj. prevazilazi okvire pozorišta senki.

Vajang stil je jedan od prepoznatljivih i eksploatisanijih znamenitosti Indonezije. Spada u onaj “turistička atrakcija” deo Indonezije u koju vlada ulaže puno sredstava. Promoviše se na sve strane. Razne izvedbe i verzije ovih lutki se prodaju po turističkim prodavnicama. Možete ih videti, manje-više svuda, s tim da su istorijski tipične za Javu i Bali.

Verovatno svemu gore navedenom nikada ne bih posvetila post, da sasvim slučajno prošle godine nisam posetila jednu od singapurskih galerija i u njoj videla radove indonežanina Ivana Efendija (Iwan Effendi).

Ivan Efendi živi i radi u Džogdžakarti, jednom od centara savremene indonežanske umetnosti. Džogdža je toliko inspirativna, bogata sjajnim galerijama i neverovatnim umetnicima da je već odavno postala jedno od naših omiljenih mesta u Jugoistočnoj Aziji. Ivan ne bi bio ovaj Ivan danas, da ga Ria Tri koja je osnovala lutkarsko pozorište Pejpermun (Papermoon Puppet Theatre) nije pozvala da dizajnira lutke 2006. Od tada počinje jedno sasvim novo lutkarsko poglavlje u Indoneziji.

Ova izložba, nazvana Licem u lice, kojoj smo mi prisustvovali u Singapuru imala je u fokusu razvoj lutke. Ivan je pored lutaka izlagao i crteže koji prethode njihovom stvaranju, tj. koncepte. Lutke su najviše okupirale našu pažnju. Izrađene su od slojeva papira (zapravo, ono što zovu papir maše), gline, tkanine i bambusa. Svetlih su nijansi, delovi gotovo prozračni, paučinasti. Sa crnim, sferičnim očima koje se živahno cakle kao kontrast gotovo bezizražajnim licima. Te oči vas teraju da lutkama prilazite blizu, uranjate u njih, tražeći svoju refleksiju. Verovatno odavno nisam prisustvovala izložbi kojoj ime toliko dobro pristaje.

Taj susret sa njegovim lutkama me je i doveo do Pejpermun pozorišta. Njihove predstave namenjene su odraslima i lutkari glume na sceni sa svojim lutkama. Ovaj koncept svakako nije unikatan u svetu, ali je svež i nov u Indoneziji. Poseban je izazov u zemlji koja neguje i ulaže sredstva u čuvare tradicionalne umetnosti, proizvesti nešto novo i drugačije. Čini se da ta dela moraju biti zaista od izuzetne vrednosti da bi uspela da dopru do šire publike.

Treba naravno uzeti u obzir da sam ja odgajana daleko od tradicionalne javanske kulture. Ona mi je egzotična, na momente inspirativna i zabavna, ali i dalje suštinski nerazumljiva. Te tako te tradicionalne forme mogu vrlo površno konzumirati. Za razliku od njih, savremena javanska umetnost, u kojoj je tredicionalno izražavanje vrlo ograničeno, često i odsutno, mnogo lakše nalazi put do mene. Na kraju krajeva ni savremeni Indonežani ne žive život u kojem su nastale te stare, tradicionalne forme. Iako su njima daleko bliskije i imaju konkretno značenje i mesto u njihovim životima, one nisu prirodan, spontan, oblik izražavanja ni jednog Javanca.

Iz tog razloga me ne čudi da su upravo Ivanove lutke probudile moje interesovanje za javansko lutkarstvo. I naučile me da cenim i stare, tradicionalne forme, iako sa njima, na prvi pogled, nemaju mnogo veze.

Pejpermun organizuje internacionalni lutkarski festival Pesta Boneka u Džogdži svake druge godine. Tom festivalu smo trebali da prisustvujemo po prvi put upravo ovih dana. Trebalo je konačno da vidimo Ivanove lutke na sceni. Planirala sam da pri toj poseti odgledamo i jednu od klasičnih predstava pozorišta senki. Svidela mi se ta ideja o pozorišnom obilasku Jave. No, na žalost Korona nam je poremetila i te planove i naterala nas da taj put odložimo za neku od narednih godina.

Mi, vi, oni / 07.06.20

Tajpei može da se pohvali sjajnim muzejima. Barem dvaput godišnje, mi odemo do Tajvana u obilazak istih. Singapurski muzeji, za razliku od tajvanskih, i uopšte umetnička ponuda mnogo češće razočaraju nego što oduševe. Nije nemoguće naleteti na kakav biser, s vremena na vreme, ali umetnost i sve umetničko je toliko komercijalizovano, da se čovek često oseća čudno što bi nešto da gleda, a ne da kupi ili investira u kakvog umetnika. Vil Gomperc je možda dao najbolju definiciju umetničkog perioda čiji smo savremenici, koji je u svojoj knjizi Šta gledaš? jednostavno nazvao preduzetništvom. Iako ja taj termin ovde donekle zloupotrebljavam i vadim iz kontesta, ipak mislim da savršeno oslikava osećaj koji često imam obilazeći muzeje i galerije po Singapuru. Biznis pre svega! A onda ćemo o lepom, ugodnom, kulturnom i edukativnom.

Tajvanski model je mnogo naklonjeniji umetnicima. Država stipendira umetnike. Bavi se umetnošću. Ulaže sredstva u nju. Umetnik treba da bude “samo” umetnik. Muzeja je puno i u njih se konstantno ulaže. Selekcija je raznovrsna. I dela vrhunski predstavljena. Još jedna ogromna razlika između istočnjačkih muzeja i evropskih npr. je ta što je postavka namenjena i podređena neukom gledaocu. Količina informacija, uvodni video kuratora, propratni štampani materijal, ima za cilj da gledaoca edukuje. Može se desiti da vam se nečiji rad dopadne ili ne, ali bez obzira na vaše lične afinitete, nakon posete muzeju na Tajvanu uvek će vam biti jasno zašto vam se nešto svidelo ili nije. Što pomaže da razumete umetnost i umetnike, ali i otvara ceo novi svet za vas, pruža neke nove vidike, neki novi pogled na stvari, ljude i prilike. Umetnost ovde nije elitistična, zaista bih je pre nazvala edukativnom i inspirativnom.

U nastavku posta pisaću o dva umetnika; jednom Tajvanđaninu i jednoj Singapurki. Njih dvoje su se sasvim slučajno “sreli” s nama u istom danu i tim susretom izazvali čudan miks osećanja usmeravajući nas u dve suprotne krajnosti.


Ju Peng : Lutalica između raja i zemlje

Ju Peng je rođen 1955. u okolini Tajpeija. U istom je i umro 2014. Ju je bio samouki umetnik. Kalio je zanat crtajući portrete ljudi u jednom od parkova Tajpeija. 1981. je putovao po Evropi, koristeći priliku da se upozna sa radom evropskih umetnika. No, na stranu evropski umetnici, poznanstvo sa jednim od zaposlenih u kineskom konzulatu u Grčkoj je obeležilo buduću karijeru mladog umetnika. Prijatelj iz konzulata mu je obezbedio turističku vizu za Kinu u koju je oduševljen, odmah otputovao. Tamo se upoznao sa tradicionalnim slikarstvom, savremenim kineskim umetnicima ali i predivnim predelima koje nikada nije prestao da crta. Odlazak u Kinu, za Jua je bio povratak korenima, tj. elementima tradicionalnog kineskog crteža. Njegova najimpresivnija dela su svakako upravo ona rađena tušem na papirnim svitcima.

Ju je bio čovek tradicije. Voleo je tradicionalno kinesko slikarstvo, vežbao je tradicionalne borilačke veštine, uživao u tradicionalnoj pripremi čaja, svirao je tradicionalni kineski žičani instrument guzeng i lečio se isključivo tradicionalnim istočnjačkim metodama. Ovo potonje je verovatno doprinelo njegovoj preranoj smrti.

U muzeju su bili izloženi radovi iz svih perioda njegovog stvaralaštva. Na mene je najveći utisak ostavila kolekcija papirnih svitaka sa tušem Pejzaži čežnje. Preko 2m dugački svitci sa tradicionalnim prikazom pejzaža i izobličenim figurama ljudi, pretežno razgolićenih. Vrlo je izražen kontrast između detalja u crtanju prirodnih elemenata i prozračnosti i belini ljudskih figura.

Upravo taj tradicionalni deo njegovog stvaralaštva, pre svega odabir materijala i tehnike, je ostavio najjači utisak. Ne osporavam da je za taj deo kriva “egzotika”. Često je moj doživljaj u istočnjačkim muzejima prenaglašen prosto zbog toga što su izložena dela drugačija od onoga što sam navikla da gledam. Mada, upotreba tuša, dvodimenzionalnost, crno-bela tehnika, svakako “upadaju” u najuže okvire mog doživljaja lepog.

Tradicija, koja mi obično smeta, je ovoga puta imala suprotan efekat. Jer ta tradicija nije moja tradicija. Kao takva lišena je tereta koji tradicija obično nosi. Manjkavosti takođe. Ja nemam referencu ka drugim tradicionalnim kineskim slikarima. Ne mogu, u tom pogledu, da ocenim njegov rad, da ga eventualno vidim kao kopiju, nastavak, nečeg već viđenog, preživljenog. On je nov i svež iako to možda nije. Doduše, njegove ljudske figure jasno odstupaju od svega tradicionalnog, to sam i bez preteranog udubljivanja mogla da vidim. Položaj i interakcija ljudi na njegovim svitcima, nudi svežinu i nešto potpuno novo i drugačije od tog tradicionalnog.

Malo više o umetniku, njegovom životu i delima možete pogledati u sledećem prilogu:


Zarina Muhamed : Priče kojima plašimo sebe

Ju Pengovu izložbu smo odgledali jednog aprilskog popodneva u Muzeju lepih umetnosti. Taj isti dan, samo par sati ranije, pogledali smo postavku Priče kojima plašimo sebe u Muzeju savremene umetnosti. U njoj je učestvovalo više umetnika. Među njima je bilo, nama poznato ime; Zarina Muhamed.

Zarina je singapurska umetnica. Prvi put smo je gledali davno, na tribini posvećenoj Pontiani, o čemu sam tada pisala. Vidi se na slici koju sam tada uhvatila. Sedi skroz levo, sa mikrofonom u ruci. Onda smo je ponovo sreli na festivalu dokumentarnih drami, kao jednu od moderatora. I ponovo na Tajvanu u okviru pomenute izložbe.

Zarina je poznata u singapurskim umetničkim krugovima. Bavi se temama tradicije, običaja, verovanja. Poznata je aktiviskinja. I uostalom, Singapur je dovoljno mali da je sretnete na svakom zanimljivom kulturnom i umetničkom dešavanju.

Na ovoj izložbi, ona je učestvovala svojim radom Talismani za čudnovata staništa u kojem preispituje svoj položaj i mesto u svetu u kojem obitava. Svoju posebnost i specifičnost u odnosu na druge. Neprekidno tražeći svoj komadić neba u običajima, legendama, pričama. Ali ni tamo ga ne nalazi.

Šire, ova izložba se bavila strahom od drugih, drugačijih. Pitanjem pripadnosti i vlasništva. Domaćih i pridošlica. Sudarima svetova. Ko smo i šta smo mi? I ko su i šta su oni? Da li su pretnja? Šta donose, a šta oduzimaju svojim dolaskom? I kako oni doživljavaju nas, domorodce?

Svaki izloženi rad je zapravo preispitivao tradicionalno, ono što je u nas usađeno, negovano kulturom i običajima sredine u kojoj smo odrasli. Ono što nam može biti teret ili inspiracija, u zavisnosti od karaktera i afiniteta. I u zavisnosti da li smo među svojima ili tuđima. Da li smo došli da osvojimo, ili čekamo da budemo osvojeni.

Više o postavci možete pogledati u priloženom prilogu:


Pojedinačno, možda ove postavke ne bi ostavile tako jak utisak na mene. No, ovako kombinovane, odgledane u istom danu, podstakle su me na razmašljinje o temama koje me konstantno okupiraju. One su ponudile dve krajnosti doživljaja tradicije i vrednosti koje nam ona nameće. Da li je teret? Ili je inspiracija? Da li nas sputava ili nam daje krila? Hoće li nas sahraniti ili vinuti u oblake?

S jedne strane tu je onaj intimni, lični deo, koji je u mom slučaju u stalnom sukobu sa tradicijom, nasleđem, pripadnošću. Potiče mahom iz neželje da selektivno prihvatam tekovine kulture iz koje sam potekla. Što većina ljudi koja slavi svoju zemlju i korene čini. Te se iz tog raloga često osećam ničijom. Daleko mi je to osećanje pripadnosti i ponosa što pripadam određenoj grupi. Slično kao Zarina, kopam po fragmentima kulture u kojoj sam odrasla. No često u njoj nalazim više onoga što me buni i odbija, nego onoga čemu želim da se priklonim.

S druge strane, seljakajući se po svetu, uviđam koliko su mi te strane kulture kojima sam izložena, još dalje i neshvatljivije. Neprihvatljivije! Izlažem se njima u želji da naučim i razumem, ali se ni njima ne pokoravam. Ni njih, iz istih razloga kao i onu iz koje sam potekla, ne prihvatam. Tradicija i kultura su mnogo više od “žurke” oko nekog Svetog imena, sarme, kopanja česnice u potrazi za paricom. One obeležavaju načina na koji sklapamo rimu, pišemo, vaspitavamo decu, tretiramo penzionere, povinujemo se političkim igrama i odlukama, radimo, učimo, stvaramo.

Moramo biti kritični. Moramo preispitivati nametnute vrednosti. I one koje nam je nametnula sredina iz koje smo potekli. I one koje nam nameće sredina u kojoj živimo. I to je u direktnom kontrastu sa mojim doživljajem reči tradicija. Ona upućuje na nasleđe. Na održavanje postojećeg stanja. Na poslušnost. Na pokornost. Iz neposlušnosti proističe autentičnost, posebnost, samostalnost i snaga, koje sve do jedne smatram vrlinama.

Uviđam vezu između svega toga, ali to mi ne pomaže da se pomirim sa stanjem stvari. Iznad svega, ljudski je želeti svoje parče sveta. Mesto koje ćemo zvati domom. Ljude i mesta na kojima ćemo se osećati sigurno. Koji će biti kao mi. Deliti naše vrednosti. Težiti istim stvarima. Kod mene je taj svet na mikro nivou i ponekad poželim da je širi. I dalje doduše odbijam da platim cenu koju on ima. I večno ostajem rastrgnuta između svog mikro kosmosa sreće i nerealnog sna o beskrajnom nebu. Pokušavam bezuspešno da spojim nespojivo. I pomirim nepomirljivo.

Ulica šarenih pločica / 28.06.14

Kada se priča o kineskoj četvrti u Singapuru, obično se misli na deo gde su se ugnezdili ulični prodavci, njen gornji deo prema istoimenoj metro stanici. Međutim kineska četvrt je monogo šira i za razliku od tog gornjeg dela koji daleko bolje prezentuje bilo šta kinesko, postoji i ovaj donji deo bliži poslovnom centru, koji je zapravo daleko od bilo čega tradicionalnog kineskog. Ovaj donji deo je praktično ceo restauriran, uređen, ucakljen i doteran za sav taj uposleni svet koji u njega dolazi posle posla na preskupe večere ili još skuplja pića. Na stranu cenovnik, ovaj kraj izgleda izuzetno lepo i prijatno ako u njega svratite pre te gužve u kasnijim satima. Dok se lokali tek spremaju za goste, poluprazne ulice ovog kraja izgledaju nestvarno. Svaka fasada je ukrašena mozaikom ili cvetnim pločicama. Jedna od centralnih ulica ovog dela je Ann Siang ulica.

Ann Siang ulica je ime dobila po Maležaninu iz Malake, koji je posedovao istoimeno brdo i ogromnu zemlju u ovom delu grada.
U ovoj ulici je osnovano najstarije kinesko udruženje Ning Yeung Wui Kuan, 1822. godine. U to vreme ova udruženja su bila česta i služila su da pomognu novim kineskim imigrantima da se snađu u Singapuru. Udruženja su okupljala ljude koji su dolazili iz istih krajeva Kine, pričali istim dijalektom i bili rodbinski povezani. Ovo udruženje je okupljalo Kineze iz Guangdung (Kvantung) provincije na jugoistoku Kine.

U ulici se smestio i jedan od najatraktivnijih singapurskih bioskopa Screening Room. Imaju vrlo zanimljiv koncept. Obično puštaju stare filmove, i sama projekcija se ne naplaćuje ali morate potrošiti određenu svotu na hranu ili piće u toku filma. Ni sama sala nije klasična bioskopska sala, nego pre domaćinski uređena soba u čijim udobnim sofama i foteljama možete da se prijatno ugnjezdite dok uživate u filmu.

Silni restorani i kafići naređani duž ulice deluju vrlo primamljivo. Ja do sada nisam probala ni jedan. U gradu punom jeftine hrane još uvek mi je suludo da obrok i piće plaćam više od par dolara. No ne sumnjam da bi ovi u Ann Siang ulici nadmašili svojom uslugom sva moja očekivanja.

Uličicu možete naći ovde.