postcards…
The world moves with me

Singapur, dve godine kasnije / 09.11.15

Ala vreme leti…
Kao da sam juče pisala onaj prvi post iz Singapura.
A od tada, do danas, toliko se stvari izdešavalo, toliko sam neobičnih predela videla, toliko zanimljivih i novih ljudi upoznala, da mi se čini da sam sa svim tim materijalom komotno mogla deset života preživeti. Po prvi put stojim na istom mestu, na kojem sam pre dve godine bila, bez ikakve želje da se odavde mrdam u skorije vreme. Ta me činjenica toliko fascinira da sam odlučila da napišem post o Singapuru, dve godine kasnije.
Pokušaću da odstranim sve svoje sitne, privatne sreće, zadovoljstva i uspehe, u nadi da realno sagledam ovaj grad, tj. državu. Ne osporavam činjenicu, da sam na istom mestu, bez želje da bilo gde odlepršam, upravo zbog tog spleta okolnosti koje su dovele do toga da se osećam zadovoljno. Ali ne želim da to stavljam u fokus, jer sreće treba sebično čuvati za sebe, daleko od očiju javnosti, skladištiti na sigurnim mestima i pomalo troškarati kad dođu teška vremena. Recimo samo, da Nemačka nikada nije doživela post 2, 3 ili 5 godina kasnije, jer se zbog svog privatnog nezadovoljstva nisam mogla distancirati od te države, niti bilo kog njenog grada i sagledati ga bez gorčine. Uvek mi se činilo mnogo teže da ostanem pribrana i neutralna pod naletom nesretnih, nego sretnih okolnosti.

Odakle krenuti? Možda upravo od tih prvih fascinacija Singapurom?

Crni, žuti i beli, ili kako i zašto je rasno podjebavanje u Singapuru politički korektno

Rasna ćapliskanja, scena 1.

Jedno od obaveznih pitanja na gomili dokumenata u Singapuru je rasa. Kad sam prvi put videla to polje, ostadoh zbunjena.
– White? (Bela?) – upitah službenicu
– Caucasian (Evropeidna) – ispravi me ona, uz smešak
Tada sam saznala, koje sam rase po prvi put. I dok sam za izraz Caucasian negde već i čula, silno sam se iznenadila prevodom na srpski.
—————————————————-

Rasna ćapliskanja, scena 2.

– Ovo je miran kraj, nema puno dece. (Odkud joj ideja da bi nama smetala deca ne znam.) Uglavnom su svi mladi parovi, stranci. Ovde bi bili među vašim ljudima.
– Našim ljudima?
– Pa da, belim, visokim… – dodade uz podjebavanje, metar i žilet visoka Kineskinja
– Hehehe, nikako ne bi valjalo da smo među niskim i žutim – prihvatih zajebanciju
—————————————————-

Rasna ćapliskanja, scena 3.

– 12 sati AM/PM ili 24h? – upitah klijenta
– Pa ne znam, 24h valjda. Kinezi su to, oni su dobri s matematikom nek računaju.
– Hahaha, to baš i nije politički konkretno.
– Hehehe, ma OK je. Ja sam Kinez, ja to mogu da kažem.
—————————————————-

Rasna ćapliskanja, scena 4.

Pank koncert. Svira američki bend. Stojimo sa pevačem ispred kluba.

– Ja nikad nisam video ovu boju kože ranije. Ko su ovi ljudi? – reče pevač, vidno fasciniran publikom
– Malajci, poreklom iz Malezije. Nego, ja sam mislila da su Amerikanci naviknuti na šarenolikost rasa.
– Neee, ne ovako crnu nijansu ja još nisam video.

—————————————————-

Mogla bih ovako u nedogled. Ovakve scene su česte. Kad smo došli, nisam primećivala finese. Mnogi narodi izgledaju slično, za naše, neistrenirano oko. Posle dve godine gotovo sa sigurnošću mogu da prepoznam: Kineze iz Singapura, Kineze iz Kine, Malajce, Tamile, Bengalce, Filipince, Javance. Kinezi su se najviše mešali sa drugim stanovništvom, te zapravo ima i puno mešanaca, najviše između Kineza i Malajaca. Doduše, njihov tačan broj se ne zna jer se na popisu mogu izjasniti samo kao Kinezi ili Malajci.
I dalje, singapursko stanovništvo je nacionalno raslojeno. U pojedinim delovima grada dominiraju pojedine etničke grupe. Posebno oko arapske, kineske i indijske četvrti. Mada, ne samo tamo. Singapurska vlada ne forsira direktno homogenizaciju stanovništva, ali postoji nekoliko mera koje se sprovode kako bi se održala jednakost. Bar prividno. Oni zapravo svi imaju ista prava, da se obrazuju na svom maternjem jeziku, i praktikuju svoje religijske običaje. Vlada, redovno pumpa pare u umetničke institucije, izdavačke kuće itd. koji organizuju dešavanja, štampaju knjige, snimaju filmove ili prave muziku na zvanično priznatim jezicima, malajskom, tamilskom i mandarinskom. Engleski, kao četvrti, zvanični i jedini jezik koji se koristi u pravnim poslovima, se uspešno održava sam po sebi. Naime, upitan zašto je uveden engleski kao zvaničan jezik, prvi premijer Singapura je svojevremeno izjavio da je iz raskida sa Malezijom naučio da etnička većina ne treba i ne sme da vlada, te da umesto da izabere mandarinski kao glavni zbog dominantnog broja Kineza, engleski se činio mnogo boljim izborom. Tome treba dodati da je tadašnji premijer imao jasnu sliku pre 50 godina gde želi da vidi svoju zemlju, i bilo mu je jasno da će forsiranje engleskog na duge staze doneti Singapuru prednost ako želi da privuče strani kapital. Koliko je premijer verovao u ono što je izrekao o Singapurcima i ravnopravnosti svih naroda, ili je samo bio dobar manipulator, teško je reći.
Singapurska vlada poseduje najveći deo nekretnina na ostrvu. Slično nekadašnjim stambenim fondovima u bivšoj Jugoslaviji, na ovom ostrvu se trude da svako ima krov nad glavom i isti plaća srazmerno svojim primanjima. Da bi izbegli stvaranje siromašnih i bogatih naselja, etnički obojenih naselja itd. ove zgrade imaju određene kvote koje su srazmerne primanjima i etničkoj strukturi. Te tako, u svakom stambenom bloku možete naći Singapur u malom.
Singapur na svojoj listi državnih praznika ima jednak broj dana predviđen za budističke, hindu i muslimanske verske praznike. Tri dominantne lokalne vere.
Sve ovo je tako na papiru. Stvarnost izgleda malo drugačije. Ali poenta je da je singapurski model totalno drugačiji od onog koji sam videla u Nemačkoj npr. U Singapuru se ne trude da od svakog naprave uniformnog Singapurca, nego da pravno bar svi budu jednaki. Da bi ste bili Singapurac, ne treba da budete određene rase, nacionalne pripadnosti ili veroispovesti, niti treba da pričate samo jednim određenim jezikom. U školi decu ne uče ovim vrednostima, niti pokušavaju da ih homogenizuju metodama tipičnim za evropske zemlje. Kako je uticaj orginalne etničke zajednice jak, primetićete često paterne u ponašanju, interesovanju, itd. određenih grupa. Primetila sam tako da sa Malajcima imam najviše sličnih interesovanja, jer ih najčešće srećem na kulturnim, muzičkim itd. dešavanjima. Za njima slede Kinezi, mada u daleko manjoj meri. Sa Indijcima se najmanje podudaram.
Ovaj Singapurski model dovodi do toga da ćete se jako prijatno osećati kao stranac, jer niko neće forsirati svoju kulturu na vas. Niko neće očekivati da se uklopite u njihove rasne, nacionalne ili verske kalupe. Naprotiv, često će podrazumevati, da bi vas time ugnjavili. Za one, koji imaju strasnu želju da se u(s)klope sa domaćinom, ovo može biti izvor frustracije. Za one druge, koji vrednuju svoju nezavisnost i individualnost, ovo će verovatno doživeti kao ogroman plus. Meni lično, izuzetno prija jer u Singapur nisam došla da postanem Singapurac.
Stoga, politička korektnost koju prosipa zapad i način na koji to čini, ovde nema nikakvog smisla. Kinezi su mali i žuti. Mi smo veliki i beli. Indijci su crnpurasti a Malajci tamnoputi. Kose oči su slatke, i to je ovde sasvim OK.

Sunce, sunce, suuuuuuuunceeeeeee… i vlaga… i sve ostalo što uz to ide

Singapur je skoro na ekvatoru. Zato ovde sunca ima na pretek. Sunce je uvek napolju već pre sedam, i ode do sedam uveče. Cele godine. Nema dugih dana. Nema kratkih dana. Uvek je toplo. Uglavnom je toplo i vlažno. To znači da je naša evropeidna kosa uvek čupava i frćka se kao blesava. Ali zato sve svoje kreme i kremice za telo slobodno ostavite u svojim hladnim i suvim zemljama. Ovde će vam koža uvek biti vlažna i sveža. I smrdljiva. Jer ta vlaga i svežina su posledice znojenja. Ja nisam znala da mogu da smrdim kad se oznojim dok nisam došla u Singapur. Sad znam. I naučila sam to jedne od prvih večeri nakon našeg dolaska. U toku noći sam zavukla ruku pod jastuk, i nekako završila sa nosom naslonjenim na pazuh. Probudio me sopstveni smrad. No, vlaga je definitivno nešto na šta evropeidna rasa nije navikla. I većini brzo presedne. Zapravo, da budem sasvim iskrena, ne poznajem nikoga sem mene same, ko bar ponekad ne pomisli na zimu i sneg, na promenu godišnjih doba, ili duge letnje dane. Tako da je velika verovatnoća, da će vam svako sem moje malenkosti, bar jednom, ako na sa jedom, ono sa slatkom setom spomenuti kontinentalnu klimu.
Ta silna vlaga i toplota su prilično nezgodne ako imate probleme sa disajnim organima. A nisu spašeni ni oni sa proširenim venama. Naime, moje su podivljale od kada smo ovde. Nisam sigurna, kako utiče na druge hronične i nasledne bolesti. Doduše, oni sa polenskim alergijama konačno će moći da dišu sa punim plućima u Singapuru. Sem, kada u Indoneziji zapale šume, a vetar krene da duva od zapada ka istoku.
Kišnu sezonu imamo dvaput godišnje, ali ona koja donosi rashlađenje, od 2 stepena, pada u novembru i decembru. Pljuskovi su u tom periodu česti. Ali obično traju kratko. Prate ih jake grmljavine i ne retko oglasiće se sirene, da treba da se sklonite pod neku nastrešnicu. Singapur je toliko uređen grad, da su čak i ti gromobrani strateški raspoređeni tako, da gde god da se nalazite, neki će vam biti dovoljno blizu da se pod njega, nakon sirena, sakrijete. Posle kiše, sva ta voda, u roku od pola sata ispari. Ako ste napolju imaćete osećaj, da sa tom vodom isparava i sva tečnost iz vas. Poprilično je neprijatno.
Sunce doduše svaki dan sija. Jednom se desilo da je dva dana zaredom nebo bilo sivo i oblačno, i da je kiša baš uporno padala. Ako broj sunčanih sati utiče na vaše raspoloženje, Singapur ozbiljno konkuriše za najbolju zemlju za život. To se menja kad već pomenuti Indonežani krenu da pale šume po Sumatri a vetar duva u našem pravcu. Ove godine je ovaj nesrećni događaj zabeležio svoj rekord, te smo dva meseca živeli u oblaku dima. Singapur je mirisao na spaljeno drvo. Vidljivost je bila smanjena, a odsustvo plavog, čistog neba me je dovodio do ludila.
To sunce i ta vlaga, utiču i na ovdašnje zelenilo. Tropske šume su egzotične. Po lijanama se veru majmuni. Po stazama razvlače gmizavci. Leptirići lete posvuda. Ali, tropska šuma ne miriše kao kontinentalna, niti nudi istu svežinu. Toliko je gusta da kroz nju bez satare ne vredi ići. Po divljijim parkovima zato možete hoditi samo utabanim stazama. Doduše, Singapur ima velike uređene parkove, i sa ponosom ističe kako je najzeleniji grad. Svo to zelenilo je sređeno i urbano. Sa ovom gustinom naseljenosti, drugačije i ne može biti. No ti njegovi parkovi predstavljaju prava mala, tehnička čuda. Te bašte same proizvode svu energiju koja se potroši na njihovo održavanje. U njima su “sakrivene” fabrike za reciklažu. Singapur je toliko daleko odmakao u reciklaži otpada, da od kanalizacije prave pijaću vodu.
Opet, ne treba se zanositi previše. I dalje je jedan od najvećih potrošača energije u svetu i reciklaža za nivou domaćinstava praktično ne postoji. O broju plastičnih kesa koju dobijete u prodavnici, može se roman napisati.
Zbog sve te vlage sve propada brzinom svetlosti. Stanovi koji su svega desetak godina stari, izgledaju gore nego one predratne zgrade po Beogradu. Bubašvaba, mrava, osica, moljaca i komaraca ima na pretek. Komaraca doduše još i najmanje jer ih konstantno prskaju. A svoju muku s bubašvabama sam opisala u već nekoliko postova. Doduše, nakon dve godine sam već otkrila patern i zakonitosti koji vladaju u ovom svetu insekata. Mrave je lako istrebiti najobičnijim klopkama koje se mogu kupiti u supermarketima. Nestaju u roku od par sati. Osije gnezdo ćete naći samo ako živite na nižim spratovime, često i u samom stanu. Mada, češće na prozorima i terasi. Kad osica nije tu, prosto ga sastružete nožem. Za bubašvabe nema pomoći ako se jave oko vlažnih mesta, cevi koje kaplju, neprovetrenih prostorija. Ako ste u novim zgradama, na visokim spratovima, večina ovih gamadi neće biti u stanju da do vas dopuzi ili doleti.

Beton, staklo i ostala građevinska i arhitektonska čudesa

Beton, asfalt i staklo. Ono pomenuto sunce, vlaga i vrućina. Sve to zvuči kao jako loša kombinacija. Moj prvi utisak o Singapuru je bio da je poprilično ružan i nehuman grad. Autoputevi su svuda. Široke saobraćajnice, bez pravog hlada. Zbog dobrog gradskog prevoza i propisane starosti automobila, ne smrdi na izduvne gasove, ali je nivo buke nesnosan za prosečnog Evropljanina. Bilo mi je izuzetno zabavno da šetam po centru grada, među visokim neboderima, da prelazim preko neverovatno lepih pešačkih mostova, gubim se po podzemnim tunelima koji spajaju metro stanice i šoping molove. Na neki način me je istovremeno fasciniralo i činio mi se odvratnim. Najviše, u zavisnosti od toga, koji je dan ili deo dana u pitanju i koliko je napolju stepeni. Ubrzo sam otkrila delove grada sa kolonijalnim kućama, uskim ulicama, pretrpane malim, porodičnim restoranima, fensi kafićima ili prodavnicama. Naselja poput već pomenutih etničkih četvrti: arapske, kineske, indijske, takođe neka nova: Gejlang, Katong, Tandžong Pagar, Tiong Baru, Holand Vilidž. Sva ta naselja su bila kao ostrva sa blagom skrivena među nepreglednim blokovima stambenih zgrada i autoputeva. Te stambene zgrade ili su državne i podsećaju na one sa Novog Beograda, ili su privatne i liče na eksluzivne resorte u kojima uz stan dobijete i bazen, sa par propratnih sportskih terena. Nijedan vodič vas neće odvesti u ove delove grada. I Singapur je jedan od retkih gradova u kojem čovek mora provesti podosta vremena pre nego što otkrije njegove skrivene kutke. Najteže od svega mi je bilo, da se naviknem na činjenicu da ne mogu svuda peške. Da nekim danima vlaga i užareni asfalt mogu toliko da me iscrpe, da se gotovo zanesvestim. Da nosim sa sobom vlašu vodu. Onu veliku, od litar i po, mala ne rešava problem.
Zaključak? Nema ga. Ili će vam biti lep ili će vam biti najružniji grad na svetu. Ili ćete ga mrzeti, ili ćete ga voleti. Sigurno je jedino da ravnodušni ostati nećete.

Ljudi… svuda oko vas… često će vam se i na glavu popeti

Ne znam više koliko nas u milionima ima na ovom ostrvcetu. Čini mi se da svaki mesec dodaju po još jedan milion. Čisto da nam se nađe. Azija je to. Prva stvar koju osetite, posebno u Jugoistočnoj Aziji je odsustvo slobodnog prostora. Sve je skučeno, malo i minijaturno. I ljudi su svuda. Poput, već pominjanih, bubašvaba. Svuda neki zvuci. Mirisi. Boje. Graja. Sve je izuzetno živo, šarenoliko, užurbano. Ako ste u metrou, držite se klasičnih stepenica, inače bi na pokretnim, poput mene, mogli konačno otkriti čari klaustofobije. U šoping se ne ide vikendom, a nedeljom najbolje ne izlazite iz kuće. Nemoj posle da bude da vas nisam upozorila.

Za neke stvari će vam trebati jak stomak

Iskreno, nekoliko stvari me je izuzetno nasikiralo u Singapuru.
Prvo, broj služavki. Procenjuje se da ih je oko 300.000. Njihovi uslovi života i zlostavljanja koja trpe. Lakoća s kojom ljudi prihvataju ideju da je OK da ti neko biće živi sa tobom u kuću, a da ga ti tretiraš drugačije nego ostale ukućane. Da spava na podu ili prostoriji bez prozora. Da ne jede za istim stolom kao ti. Da radi 24h svakog dana sem nedeljom. Da podiže i vaspitava tvoju decu. S oproštenjem, koji si ih k…. onda pravio i rađao?
Drugo, broj prostitutki. Za razliku od služavki, koje srećete svuda, prostitutke u ovom uređenom gradu, srećete samo na mestima za to predviđenim. A ima ih raznih, starih, mladih, domaćih, uveženih, ukradenih, batinama, pretnjama, bednim životom, ko zna kakvim drugim problemima porobljenih. Neke, tradicionalno po ulicama šetaju. Druge su zarobljene u fensi ili raspadnutim bordelima. Razlike nema. Ostaje pitanje, zašto je u ovom veku to društveno prihvatljivo?
Treće, mirisi po hoker centrima, tj. ogromnim molovima u kojima se prodaju raznorazna jela. Nastali tako što se singapurskoj vladi činilo da je priprema i prodaja hrane na ulici nehigijenska rabota. Pa su sagradili ogromne hale, opremili ih stolovima i stolicama i minijaturnim kuhinjama. Na svu sreću, stomak mi je za ovaj deo pod tri za dve godine ojačao, te poput lokalaca mogu da napunim tibu đakonijama za male pare.

Birokratija… to je ono što smo ostavili Evropljanima… ali bič smo zadržali

Jednom mi je Miljan rekao kako je Singapur kao neka dobro organizovana, efikasna firma. Uopšte ne liči na nešto što bi čovek nazvao državom. Sve je zasnovano na protoku novca, održanju konstantnog rasta, prilivu kapirala. Singapurci imaju jednaog boga koji je iznad svih ostalih bogova: novac. U takom svetu, birokratija nema svoje mesto. Ne smarate se na šalterima, ne visite po kancelarijama, ne ispunjavate more papira, samo zarad zadovoljavanja neke procedure. Ono što se ne može završiti za sat, nije ni vredno počinjanja. Bar se tako čini običnom čoveku. Jedna poznanica, lokalka, mi je rekla kako je u Singapuru sve lako, ako nešto sjebeš dobiješ opomenu. Ako sjebeš opet, platiš kaznu i ideš dalje.
U ovoj državi sve se svodi na prost princip nagrađivanja i kažnjavanja. Zabrane i kazne su svuda jasno istaknute za potencijalna zlodela koja možete učiniti. Ako hranite majmuna platićete kaznu. Ako jedete ili pijete u prevozu, i mnogo veću. Ako se parkirate na pogrešnom mestu, pređete ulicu na crveno ili učinite bilo kakav saobraćajni prekršaj očekujte da vas baš opale po novčaniku. Za vandalizam, švrljanje po javnoj imovini, bilo kakvo uništavanje iste, krađu, ili ne daj bože neko veće zlodelo, uz zatvorsku kaznu dobićete i šibom po guzi. Šibaće vas iskusan šibadžija, a posle toga će rane da vam leče u bolnici. O državnom trošku. I to vam ulazi u rok službe.
Deca se ovde šibaju od malih nogu. Ako ih pošaljete u državnu školu, ne bi trebalo da vas iznenadi staromodno kažnjavanje. Batina je iz raja izašla. Bar tako u Singapuru veruju. Šibe možete kupiti i u prodavnici. Doduše, one prikladne za decu. Prodavci kažu da prodaja raste pred ispitne rokove.
Jedna od čuvenijih zabrana je ona vezana za žvake. Mada, ne postoji kazna koja vas sprečava da jedete žvake, samo iste ne možete kupiti ili prodavati u Singapuru. Postoji izuzetak, ali za to vam treba lekarsko odobrenje.
Lično, ja ne nalazim ni jednu singapursku zabranu besmislenom, ili mnogo drugačijom nego u Evropi. Razlika je samo što se ove singapurske redovno primenjuju. I koriste “malo” rigoroznije metode. Ali, sudeći po krajnjem rezultatu, čini se da su delotvorne.

Bolje živjeti sto godina kao milijunaš, nego sedam dana u bijedi!

U ovoj bi se rečenici možda mogla sažeti životna filozofija većine stanovnika. I to pre došljaka, nego lokalaca. Posebno onih koji rade za finansijske institucije. Singapur je skup grad i troškovi su ogromni. No, ni primanja nisu za zanemariti. Ako nemate stalno boravište, nego živite u Singapuru na osnovu radne vize nameće vam se jedan specifičan životni stil.
Prvo, moraćete da živeti u privatnim zgradama, opremljenim svim onim fensi stvarima zbog kojih ćete imati osečaj da živite u hotelu. Ne kažem da je nemoguće iznajmiti sobu ili stan u državnoj zgradi, samo je manje verovatno da ćete to uraditi. Dakle, prvo se osećate čudno zbog tog luksuza. Sam stan može biti u gorem stanju nego većina evropskih, ali sve ostalo samo pospešuje tu iluziju ekskluzivnosti.
Hrana je ultra jeftina u odnosu na standard. Često ćete jesti napolju. Lično, ja nisam neki ljubitelj tog klopanja van kuće, ali opet završim sa bar tri-četiri posete restoranima, ili pomenutim hoker centrima nedeljno. A gde je prejedanje van kuće, tu je i društvo, i koje pivce i osećaj da ste svako malo u nekom provodu. Češće neplaniranom, nego planiranom.
Pošto je Singapur mali, vama je dosadno, letovi su super jeftini, a zemlje u regionu nekoliko puta siromašnije, svako malo ćete sesti u avion da skoknete do neke egzotične plaže ili azijskog urbanog velegrada. Naime, ne postoji deo meseca/godine u kojem vi ne možete skoknuti do sunčane plaže na letu kraćem od dva sata.
Sve ovo doprinosi osećaju lagodnog, džabalebarskog, bezbrižnog, luksuznog života. I iskreno, samo ako isti sebi možete da priuštite, Singapur vam se može učiniti zanimljivim mestom za život.

I na kraju…

Pokušala sam ovim postom, da neutralno predstavim život u Singapuru. U tome apsolutno nisam uspela, jer moj stav vrišti iz gotovo svakog pasusa, a u nekima se nisam ni mogla obuzdati.
Mi smo u toku protekle dve godine imali more gostiju u poseti. Nekima se Singapur dopao, nekima nije. Različiti ljudi su pojedine stvari doživljavali totalno drugačije. Te je tako jedna gošća zaplakala od silnih emocija kada je videla Gardens by the Bay jer joj se to učinilo najgrandioznijim ljudskim delom. Druga je ostala totalno ravnodušna. Jedna gošća je tako oduševljeno biciklala duž istočne obale, druga je smatrala da ništa ružnije nije videla. Jedan gost je čak razvio rutinu, te svaki dan vozio Miljanov bajs uz pomenutu obalu. Jedna je smatrala da je lokalna hrana odvratna, druga se u njoj davila. Jedna je pak bila oduševljena metroom. Neki klinci stonim fudbalom i fliperom, neki pogledom za trideset i kusur sprata. Nekima je moj omiljeni akvarijum bio razočarenje, drugima oduševljenje. Dok su jedni obožavali indijsku ili kinesku četvrt, drugi su ih iskreno mrzeli.
Nije mnogo drugačija situacija ni sa onima koji su u Singapuru živeli ili u njemu još uvek žive. Neki ne mogu da smisle vreme, drugi hranu. Neki se ubiše tražeći posao, drugi su ga našli za dva dana. Nekima smeta lokalna kultura, drugi su istom impresionirani. Neki Singapur vide kao frigidan grad, bez mnogo kulture i života. Neki se nikada bolje nisu provodili.
Hiljadu ljudi, hiljadu ćudi, i isto toliko različitih mišljenja.

Te za kraj evo liste koje to stvari mene lično izuzetno vezuju za ovo mesto:
– Broj sunčanih sati u Singapuru. Tmurno nemačko nebo je ostavilo ozbiljne posledice na moje mentalno stanje.
– Lakoća putovanja po regionu i niske cene letova.
– Azija je mnogo veća i šarenolikija nego što sam je iz Evrope mogla zamisliti. I živeći u Singapur, posredno i neposredno mogu otkrivati ceo taj svet.
– Sve alternativno nije u modi. Pank koncerti su prazni, kad odem na neki osećam se kao ona klinka što je išla na svirke sa pedest ljudi. I to je strava, da se razumemo.
– Sva dešavanja kulturna i umetnička koja su po mom ukusu, su slabo posećena, pa imam utisak da sve to postoji i/ili je organizovano samo za mene.
– Singapurske knjižare i biblioteke su čarobne, i u njima se nalazi ogromna količina materijala na jeziku koji razumem.
– U singapurskim bioskopima mogu da gledam japanske dugometražne crtaće.
– Ogroman broj poslovnih mogućnosti za IT svet.
– Nepostojanje birokratije.
– OK je biti stranac.
– Imam beskrajan osećaj lične slobode i širine, iz gore navedenih razloga.

Mislim da sam videla cica bubašvabu / 18.12.13

Eh da, videla sam bubašvabu, u svom kupatilu. I na svom krevetu. Doduše ovo drugo možda i nije istina. Nisam sigurna da li je to na krevetu bila beba bubašvaba ili neka sasvim druga buba. Nisam ekspert za bube. Ali po svemu sudeći, na dobrom sam putu da postanem. Nakon susreta s ovom malom sam paranoično pregledala posteljinu i sva smorena otišla do kupatila u kojem sam se srela s velikom bubašvabom. Tu sam već na ivici suza pogledala u Miljana i zamolila ga da se obračuna sa nepozvanim gostom. No dok je Miljan stigao da otvori vrata ponovo gost je otišao tamo odakle je najverovatnije i došao, odliva za vodu. Bila sam poprilično razočarana svojom reakcijom. Mislila sam da ću to podneti muškije. Ali eto nisam. Sutradan sam poslala poruku agentici koja nam je pomogla da nađemo stan i zamolila je da mi pošalje kontakt nekog iskusnog istrebljivača buba. A onda mi je ona na to odgovorila da je vlasnik dužan da se bakće s tim, da joj ja samo pošaljem sliku (sliku bube?!) na Ša’ima? program (WhatsApp). Tu se ja gorhotom zasmejah i pomislih kako je tako nešto samo u Singapuru moguće i kako bih mogla jedan “Samo u singapurskim stanovima” post napisati i staviti bubašvabu u naslov.

Singapur ne prestaje da me fascinira na svakom koraku. I vrlo su mi sve te sitnice interesantne. Možda i zbog toga što je ovo naša prva seoba u koju sam uspela da uđem bez velikih emocija. Zaista se osećam kao deo velikog eksperimenta, i vrlo ozbiljno shvatam svoje učešće u njemu. Eto recimo na ovom bubašvaba delu sam totalno omanula. Sve je ovde nekako drugačije, ali sam primetila da me ništa emotivno ne dotiče. Što je jako bitno, jer ja već uporno 7 godina pokušavam da dođem do ovog stadijuma odsustva emocija i gubljenja živaca zbog stvari na koje ne mogu uticati.

Singapuru je doduše mnogo lakše da me ne jedi nego prethodnicima iz prostog razloga što je zvaničan jezik engleski. Neverovatno je koliko sam ja podcenjivala značaj jezika u ranijim seobama. I da se razumemo, natucanje zvaničnog jezika neke zemlje nije dovoljno za komotno funkcionisanje u toj zemlji. Posebno ukoliko ste tip ličnosti kao ja, tj. ne cimate druge ljude za savete, pomoć, itd. ukoliko im to nije posao. Samostalno funkcionisanje u svetu čiji jezik ne govorite iziskuje silno vreme i energiju i za najsitnije stvari. Uzmite samo na primer standardne ugovore. I u Singapuru, kao i u Nemačkoj morali smo da potpišemo ugovor na dve godine s internet provajderom. Za razliku od Nemačke, meni su sve naše obaveze prema provajderu, kao i uslovi otkazivanja usluge savršeno jasni od prvog dana. Glavni razlog je što je ugovor na engleskom te sam mogla da ga pročitam. Drugo, komunikacija sa Singapurćanima je mnogo lakša, ne znam da li to proističe iz raznolikosti jezika i kultura ovde, ali vas sagovornik neće pustiti dok ne bude siguran da ste shvatili sve o čemu je pričao. I opet, nadrkanih ljudi ima ovde koliko volite ali generalno meni je komunikacija s ljudima ovde mnogo lakša. No, kao što već rekoh biće da je glavni razlog za to engleski kao zvanični jezik.

Sad, pošto se sa svima “razumemo” na miru mogu da se od čuda bečim, naprasno pucam od smeha i divim lokalcima. Krenimo samo od tog Ša’ima? programa i ostalih programa za mobilne telefone. Ili još bolje, krenimo od mobilnih telefona. Kada smo onomad u Japanu bili ja se načuditi nisam mogla koliko ljudi bleje u svoje mobilne telefone, igraju igrice, čitaju vesti, pišu mejlove i poruke. Oni zaista izgledaju kao u onim reklamama gde karikiraju otuđenost. Singapurćani su mnogo društveniji, no i dalje ne mogu da zamisle život bez telefona. I ovde je upotreba ove spravice na mnogo višem nivou nego u Evropi. Te tako se Ša’ima? program koristi i u poslovnoj komunikaciji. Sve je vrlo praktično. Zašto trošiti snagu, energiju, pare i vreme na skeniranje i slanje dokumenata? Dovoljno je da ih uslikate mobilnim i pošaljete preko WhatsApp programa nekome. I ovo je apsolutno legalan i validan vid komunikacije. Ova njihova fleksibilnost i primena novih tehnologija me fascinira na svakom koraku. Ovde je papirologija svedena na minimum.

Te tako na primer registracija firme traje svega pet minuta i sve se završava preko interneta. Sve je vrlo jednostavno jer su svi podaci o vama centralizovani te sa brojem koji vam je dodeljen kao građaninu, negde tamo u bazi već imaju sve podatke o vama. Znam, znam privatnost. Ali eto mene odsustvo privatnosti na tom nivou ni malo ne uznemirava. I u Nemačkoj, Češkoj i Srbiji su imali sve te moje podatke samo ih tamo nisu efikasno koristili.

Ono šta mi je u Singapuru posebno bilo neobično su stanovi, naselja i uopšte kultura stanovanja. Ja sam provela dve nedelje, svakodnevno gledajući po pet stanova u nadi da ću naći mesto koje ću nazvati prijatnim za život. U Singapuru najveći deo stanovništva živi u u državnim ili privatnim kompleksima. Ovi kompleksi su obično skup od par zgrada sa više ulaza. Razlika je samo što ovi privatni obično imaju bazen, teniski teren, teren za skvoš, teretanu, igralište za decu, itd. Naivno bi mogli pomisliti da to znači da su ovi privatni luksuzniji, ali ako su novogradnja, manjka im prostora, ako su stariji od 2-3 godine manjka im i prostora i održavanja. Ako su stariji od desetak godina prostora ima, ali je opet održavanje katastrofalno. Još sve to nekako liči na blokove sa Novog Beograda. Nehumano. Ono što se meni najviše svidelo su razni tipovi kuća i manje zgrade do 2 sprata, no one su ili preskupe, ili u lošem stanju ili daleko od centra.

No nije samo njihov izgled i raspored meni bio neobičan. Neobični su mi bili i sami detalji u stanu. Recimo da imate samo po jedan šteker u sobi. Da mašina za pranje sudova nije standard čak ni u novim stanovima sa ugrađenim kuhinjskim elementima. Mi čak u kuhinji nemamo ni toplu vodu npr. Da imate magnete na vratima da ih drže prilepljene uza zid, zbog promaje valjda. Da se prozori otvaraju tako da im opet promaja ne može ništa. Izolacija je katastrofalna i zvučna i toplotna. Klima uređaj je sastavni deo svake prostorije. Ventilatori su moji omiljeni komadi nameštaja.

Singapurćani takođe pate od potpunog odsustva svesti o uštedi energije, vode, i ideji reciklaže. Možda ovo ne bih ni primetila da nismo došli iz Nemačke koja je verovatno jedan od evropskih lidera po tom pitanju.

Odnos samog stanodavca prema stanu i stanaru su za posebnu priču. I opet biće da me to najviše pogađa upravo jer sam iz Nemačke došla. Stanovi vam se predaju u vrlo zapuštenom stanju. Njihovi standardi čistoće su izuzetno niski. Krečenje stana se ne podrazumeva. Sve ovo zapravo važi za sve stanove u kojima smo živeli u Srbiji, ali na mene bi se ovde mogla primeniti poznata jevrejska kletva “Da Bog da, im’o pa nem’o!”. Recimo samo da smo se u prethodnoj domovini navikli na bolje. Jedino što se ovde redovno servisira su upravo te klime. Vidi se odmah ko zaslužuje koje mesto u hijerarhiji. No i to servisiranje me silno nasmeja juče. Došla su mi dva majstora da odrade spomenutu akciju čišćenja. Čistili su neko vreme jedan nepokretne delove klime, dok je drugi prao one pokretne u gostinjskom kupatilu. No ispostavilo se da je svojim neiskustvom onaj što je brčkao po delovima na zidu uspeo da pokvari jednu od klima. Tu se njih dvojica sporečkaše, što je bilo zabavno za gledanje, i odoše na kraju sa zaključkom da će poslati servisera da to popravi. Nego, sranja se dešavaju, ne plaćamo mi popravku, sve manje-više OK. Ono što me je šokiralo par sati kasnije, kada sam paradirala kroz kuću s gošćama pokazujući im stan je da su njih dvojica uspela da zaključaju s unutrašnje strane ono kupatilo što su koristili. To jutro imala sam četiri ispravne klime, funkcionalno kupatilo za goste i dva nasmejana majstora na vratima. Par sati kasnije imala sam tri ispravne klime, zaključano kupatilo i dva posvađana majstora na vratima. Samo u Singapuru.

No kad smo već u stanu i oko njega, ja provedoh celu prošlu nedelju družeći se sa kojekakvim majstorima u stanu. Prvo onima što su krečili, onda onima što su nam doneli i raspakivali stvari. Za sve to vreme ja sam ribala prljavštinu. To moje samostalno čišćenje je izazvalo silnu konfuziju u majstorskim redovima. Nije im bilo jasno zašto ja sama čistim. Na moj naivni odgovor da sama čistim jer živim samo s mužem koji je te nedelje radio duplu smenu, oni bi preinačili pitanje zašto nemam čistačicu. Da ne pričamo o tome koliko su mi zabrinut pogled uputili kad im rekoh da mi sami kačimo svoje slike i popravljavo svoje stvari. Usluge u Singapuru su jako jeftine. I lokalcima je jako čudno da neko može da čisti iz ideoloških razloga, što ja upravo činim. Da neko odbija da iznajmljuje čistačice ili koristi služavke većini lokalaca je jako neobično. Na neki način oni još uvek žive u tom kolonijalnom svetu i dobar deo njih pored porodice belaca vidi služavku iz Indonezije ili Filipina. No ovu sliku u životu održavaju i sami belci. Pre neki dan sam prolazila kraj igrališta za decu. U susret mi je išla grupica od tri bele žene i njihovih četvoro dece, koji su praćeni sa tri tamnopute služavke. Belci su u Singapuru uspeli da unazade celo čovečanstvo. Zar je zaista neophodno da šest žena nadgleda četvoro dece?

U nedelju smo sasvim slučajno, tražeći bankomat, završili u jednom molu krcatom agencijama za izdavanje služavki. Te agencije su smeštene u najobičnijim standardnim lokalima, što znači da možete da vidite sve šta se dešava kroz izlog. U njima su sedele nečije buduće služavke poređane uz jedan zid, a preko puta su se nalazili radni stolovi sa zaposlenim službenicima. Između dve vatre, na stolicama su sedeli zavaljeni vlasnici, pardon poslodavci, buduće robinje, mislim služavke. Taj mol će mi biti na listi turističkih atrakcija Singapura, u horor kategoriji.

No dobra stvar cele priče, zbog koje i dođosmo ovamo je da je vreme lepo i sunčano. Bazen ispred zgrade super za kupanje i gotovo uvek prazan. A već tri avionske povratne karte za okoline zemlje kupljene. Do novih putopisnih postova odoh da se raspakujem i mlatim sa majstorima.

Još uvek u polusnu / 01.11.13

Ponedeljak, 28. oktobar 2013.

Sedam. Alarm na mobilnom. Ustajanje. Doručak. Miljan odlazi na posao. Ja sedam da radim. Gledam u monitor. Gleda on u mene. Posle nekog vremena uviđam da se džabe gledamo. Od posla tog dana neće biti ništa. Ono što me brine je da ću zapasti u stanje napetosti koje me obuzima pred svaki put. Totalno me parališe. Onemogućava da se usresredim na bilo šta. Uzimam blok sa stola i krećem da crtam. To uvek pomaže kad krenem da gubim kontak sa svetom.
Podne. Jedan. Dva. Tri sata. Napolju besni oluja. Razmišljam hoće li Tanja sleteti na vreme. Treba da pokupimo nešto od nje s aerodroma. Posle toga treba da skoknemo do Utrehta da odnesem nešto Ivi. Pitam se nisam li to sve podsvesno ostavila za poslednji dan? Da ih vidim pred put.
Pola šest. Nebo se spustilo. Kiša lije. Miljan je trebao da bude već u hotelu. Kao i obično kasni. Ja sam se odavno već navikla. Godinama ga više ni ne shvatam ozbiljno kada priča o vremenu. No danas znam da će stići skoro na vreme. To skoro znači za destak minuta. Dovoljno da ga ovaj pljusak uhvati. Dovljno za zajebanciju tipa “eeee, da si na vreme krenuo”. Ali sad mi to baš i nije smešno. Cele nedelje je bio bolestan. Kiša je poslednje što mu treba.
Dvadeset do šest. Kiša staje. Vrata se otvaraju. On ulazi. S preda skroz mokar. Od pozadi suv. Vetar mu je duvao u lice. Na kraju ipak jeste suludo smešno. Smejući se dodajem “eeee, da si na vreme krenuo”…
Sedam. Već znamo da će avion kasniti. Nije bitno, samo da nije otkazan.
Pola devet. Krećemo na aerodrom. Zbog oluje vozovi ne funkcionišu na svim linijama. Do aerodroma moramo metroom, pa autobusom. Ko zna zašto je sve to dobro, pomislih. Prvi put u holandskom metrou. Iznenađenje. To nije ono što očekujete posle njihovih fensi vozova. Metro deluje… pa, recimo… neupadljivo. Ta neka stanica, kojoj se imena ne sećam. Odlazak na autobus. Autobus stiže, ali ne kreće odmah. Vozač je druželjubiv. Verovatno nema toliko putnika kad vozovi rade. Ugurava nas u autobus i namiguje da ne treba da platimo. Vožnja od nekih četrdesetak minuta. Nekuda. Nemam ideju kuda prolazimo. Napolju i dalje pada kiša.
Deset. Konačno na aerodromu. Čekamo da sleti avion iz Beograda. Jedan poziv. Drugi. Treći. Susret kraj mesta za susrete. Na kratko. Poljupci. Želje za srećan put i život u Singapuru. I jedna Galeb čokolada.
Jedanaest. U vozu za Utreht. Miljan zeva. Ja brslam kao navijena. Ko zna o čemu. Srećemo se s Ivom. Odlazimo negde ka centru. Jedva nalazimo otvoren kafić. Mačka. Čaj. Pivo. Koktel. Priča o zubima.


Utorak, 29. oktobar 2013.

Vraćamo se na stanicu. Voz nam je pobegao za par minuta. Sledeći je za sat. Burger king. Prvi put za sve nas.
Dva. Rastanak. Poljupci. Nemoj da plačeš, nemoj da plačeš. Ponavljam u sebi kao pesmicu. Nisam plakala.
Tri. Ponovo u hotelu. Pakovanje. Prljav veš. Čist. Cipele. Jakne. Knjige. Disk jedan. Disk drugi. Kompjuter, jedan, drugi, treći.
Šest. Ležem u krevet.
Sedam. Alarm na mobilnom. Doručak. Odjavljujemo se iz hotela. Taksi. Taksista ima prijatelja u Srbiji i ne zna da vozi.
Devet. Predajemo torbe. Nešto nije u redu sa sistemom. Imaju probleme sa skeniranjem naših pasoša. Treba nešto da urade “peške” u sistemu, a niko ne zna kako.
Jedanaest. Prvi put u biznis klasi. Čini se manje luksuzna nego na slici, ali sedišta su ogromna i razvlače se u krevet. Spavanje. Film. Spavanje. Film…


Sreda, 30. oktobar 2013.

Šest. Sletanje. Taksi. Vožnja do hotela.
“Vidi ljubavi, palme”- komentarišem uzbuđeno kao da nikada palme nisam videla.
“Vau, zamisli sada će nam stalno biti toplo i imaćemo palme” – shvatam da je moje oduševljenje pomalo detinjasto, ali ne mogu da prestanem.
“A juče u Amstredamu, ona oluja” – dodajem, kao da će to dodatno uveličati ceo momenat.
Sedam. Hotel. Gasimo klimu. Nama neće trebati nikakvo hlađenje u skorije vreme. Ležemo u krevet. Samo na kratko.
Dva. Sve one metode da se ovo spavanje izbegne su propale. Ništa od uspešnog savladavanja desinhronizacije usled vremenskih zona. Predstoji nam par dana preteranog umora i pospanosti. Ali eto konačno smo tu. I to je nešto. Život u novoj domovini može da počne.


A od tada…

Od tada je prošlo dva dana. Ja još uvek šetam ovim gradom samo poluprisutna. Nisam sigurna da li je još uvek od promene vremenskih zona, promene klime ili promene čitave kulture.
Nekako mi se čini da je jako bitno da sabiram utiske kad god se negde preselimo. Prestala sam to da radim. Prestala sam da pišem o imigraciji i emigraciji. Skoncentrisala sam se na pisanje utisaka sa putovanja, a to su dve potpuno različite stvari. Verovatno je za to krivo i to duplo seljenje po Nemačkoj. A verovatno i samo raseljeničko životno iskustvo.
Kada se čovek seli (ukoliko seoba nije nasilna) postoje standardne faze u njegovom doživljavanju nove sredine. Obično je prvo oduševljen (ponaša se kao da je na odmoru), onda sve mrzi (proveo je dovoljno vremena sa lokalcima pa su iluzije splasle), pomirio se s tim gde je (manje ili više uspešno). E kad dođe do ove treće faze, mi se obično spakujemo i odemo dalje. Loše nam ide ovo mirenje sa stvarnošću. Biće da smo oboje preveliki sanjari.
Što se više selite intenzitet ovih faza slabi. Tj. koliko god da ste sanjar vremenom ipak morate prihvatiti stvarnost. Dakle, raj na zemlji ne postoji jer su ljudi u proseku svuda isti, a od ljudi pobeći ne možete. Već kod naše selidbe iz Češke za Nemačku ova faza oduševljenja kod mene jedva da je trajala mesec dana. Posle toga je sledila preduga faza zvocanja. Kod Singapura već ta faza uopšte ne postoji, euforije oko selidbe uopšte nije bilo. Kao što će i zvocanja mnogo manje biti jer sam valjda konačno već odrasla. Prestala sam sve te stvari da doživljavam lično. Konačno sam postala pravi istraživač, u stanju da nepristrasno istražujem nove predele.
Od početka smo u Singapur došli da upoznamo bolje ovaj deo sveta, a ne da tražimo bolje mesto za život. Istočna Azija je izuzetno zanimljiva sredina. Moj prvi susret sa njom završio se vrlo neslavno. Prvih par dana u Vijetnamu je proizvelo toliko negativnih osećanja pre par godina, da se blago još uvek čudim samoj sebi. Kambodža i Tajland su mi doduše osvojili srce na prvi susret, a Japan kasnije ostavio bez daha. Nijedna od ovih zemalja me nije ostavila ravnodušnom i svaka od njih je bila takav šok za mene da sam pomislila da će mi trebati bar decenija da shvatim ljude i poredak u ovom delu sveta. I tako, evo nas sada ovde, na početku te decenije.

A Singapur? I kakav je na prvi pogled?
Topao kada smo napolju. Zbog silnih klima uređaja leden kada smo u zatvorenom prostoru. Manje vlažan nego što sam očekivala. U krevet neću ići bez tuširanja jer sam stalno lepljiva od znoja i stopala mi od papuča prljava. Vreme je za sada manje kišno nego što sam očekivala i još uvek nisam doživela pravu grmljavinu i sevanje, ali verujem da će biti dana. I to uskoro. Evo baš dok pišem poče kiša. Pantalone dok sam ovde nositi neću, kao ni čarape. Vreme je ukratko, onakvo na kakvo se ja nikada ne bih žalila. Ali ja sam jedan od onih manijaka koji uživa u šetnji po užarenom betonu na +40, a onda jednako uživa i u letnjim pljuskovima, tako da taj deo i nije iznenađenje.
Singapur je i zapadnjački grad, u vrlo negativnom kontekstu. Ima previše zapadnjačkih brendova po prodavnicama, molovi i prodavnice su poput evropskih. Mada, razlika je dovoljno velika da ne izaziva totalno razočarenje. Problem je što sam ja očekivala od Singapura da po tom pitanju bude bliži Bankoku ili Tokiju, a on to nije. Čak me i same zgrade i arhitektura podsećaju više na Evropu, nego Aziju. Putevi u centru su previše široki i pretrpani automobilima. Ceo taj uži centar gde je skoncentrisan biznis i ta glavna šoping zona su vrlo neinspirativni. Kako nam je i hotel nekako blizu svega toga, malo šta smo sem tih centralnih distrikta za sada i videli. Za vikend nam sledi šetnja po ostalim kvartovima u nadi da ćemo naći neki deo zabavniji za život, u šta oboje čisto sumnjamo.
Iako je grad vrlo moderan sa svim tim neboderima, ne čini mi se tehnički napredan kao Tokijo npr. Nema tih svetlećih ogromnih reklama, džinovskih ekrana sa reklamama u obimu u kojem su prisutne u Japanu. Opet mi je i u tom smislu mnogo bliži Evropi, nego Aziji.
Singapur ipak ima dovoljno Kineza da je ono azijsko što smo od njega očekivali opet prisutno svuda. Od ogromnih holova sa jeftinom hranom, do gomile uličnih tezgi sa jeftinim stvarima. Odličan suši, još bolji kimči, slatko voće i povrće sa ukusom.
Singapur je i vrlo šarenolik što se ljudi i kultura tiče. Te smo tako slušali hodžu kako peva iz lokalne džamije, gledali Kineze koji se mole ispred svog hrama, a onda odlaze da se pomole ispred indijskog i obrnuto. Žene sa maramom na glavi u dugim haljinama, azijatkinje standardno elegantne, belkinje u hipsterskom fazonu. Po prvi put živim u zemlji gde su belci manjina, što samo doprinosi ovom suludom utisku da sam na odmoru. Zbog tog kulturološkog miksa stvari koje viđam mi se čine manje čudnim nego što bi bile u Evropi. Ne znam kako ova različitost funkcioniše u stvarnom životu, previše smo kratko ovde da ocenim. Ali mi se sve čini mnogo skladnije nego u Evropi.
Singapur je izuzetno čist grad. Smeća nigde na ulici nema. Za to su verovatno “krive” čuvene singapurske kazne. I mogu vam reći da mi se to mnogo sviđa. Grad je i izuzetno zelen za azijske standarde, mada sumnjam da ijedna zemlja može preteći Nemačku kada je urbano zelenilo u pitanju.
Još uvek mi puno delova fali u ovoj singapurskoj slagalici. No eto za početak toliko, nastavak sledi uskoro kada se konačno trgnem iz ovog polusna.

Das ist ein Post / 09.11.08


Teško je pretočiti svu ovu zbrku u glavi u nekoliko smislenih rečenica. Sve što sam videla, doživela i osetila u ovih nedelju dana, pod pritiskom misli o traženju posla i stana, popunilo je i najmanji delić moga mozga. Te sada bez ikakvog uspeha pokušavam da od toga napišem priču koja će preneti ono što osećam i mislim u ovom trenutku.



Frankfurt je grad stranaca. Preplavljen ljudima iz preko 170 različitih zemalja pružiće vam vrlo brzo osećaj da ste kod kuće. Lako ćete se sporazumevati sa ljudima jer gotovo svako govori engleski, a ne retko i neki od jezika bivših jugoslovenskih republika. Te smo tako karticu za mobilni kupovali na srpskom, u kafiću posluživani od strane hrvatskih konobara. Domar u zgradi, u kojoj smo trenutno, je sa Kosova, a prva mi komšinica Australijanka srpskog porekla. U takvom okruženju teško da ćete nemački progovoriti brzo i lako.


Opet, sa druge strane Balkanci su ovde poznati po kriminalu što i nije neka referenca kada pokušavate da nađete stan, a za isti apliciraju i Englezi, Amerikanci, Francuzi i ostali sa mnogo boljom reputacijom. Koliko god bili tolerantniji i otvoreniji od ostatka Nemačke, ipak su Frankfurćani samo ljudi te stoga i podložni građenju novih i praćenju postojećih stereotipnih razmišljanja o pripadnicima pojedinih naroda.
Frankfurt je moderan grad. Gotovo sravljen sa zemljom u toku drugog svetskog rata mešavina je različitih stilova. U očuvanim delovima Saksenhauzena, Vestenda i Nordenda naćićete prelepe zgrade stare i preko 100 godina i uz mnogo sreće i brdo para uspeti da rentirate stan u nekoj od njih.
No gotovo samo par ulica niže videćete i one posleratne, sklepane na brzinu, bez brige o lepoti, stilu i kvalitetu, jer u nečemu se moralo živeti i u ta teška vremena. Većina tih posleratnih zgrada (preko 50%) je već srušena a na njihovom mestu se grade nove, moderne stambene zgrade sa bazenima u prizemlju i baštama na krovu.



Samo jezgro grada opasano je modernim neboderima sa zapadne strane. Ove ogromne, staklene zgrade su definitivno ono što svaku pridošlicu ostavlja bez daha i zbog koga je Frankfurt dobio nadimak Mainhattan.


Frankfurt je grad pešaka i biciklista. Prostrani trotoari i bicikliklističke staze, dugački drvoredi i mnoštvo parkova čine ovaj grad posebno lepim i prijatnim za život.
Posle duže vremena osećam se zadovoljna gradom u kojem živim. O ljudima, nekim specifičnostima i konkretnijim stvarima kasnije, kada uspem da u potpunosti osetim i iskusim ovaj grad. Još uvek tumaram ovim gradom začuđena i zadivljena svim onim što me okružuje. Slike mi se gomilaju u glavi, toliko novih stvari i ljudi za tako kratko vreme. Za sada se samo talože, još uvek ne obrađujem sve ove informacije koje mi pune glavu ovih dana.
Samo uživam :)