postcards…
The world moves with me

Divan mi dan / 24.06.17

Pre 12 godina krenuli smo na našu prvu, zajedničku, putničku avanturu. Ni manje, ni više, zapucali smo za Južnu Ameriku. Na početku te velike avanture, obilazili smo Iguacu vodopade u Argentitni. I baš tamo dočekali moj 27. rođendan. Tog jutra, iz sna me je probudilo kucanje na vratima. Dogegala sam se do vrata, onako krmeljiva, pospana, bez jasne ideje koji je dan ili datum. Na vratima je stajala recepcionarka sa kutijom u rukama i ogromnim osmehom na licu. Poželela mi je srećan rođendan i zatim se udaljila. Stajala sam na onim vratima zbunjena, gledajući čas u kutiju, čas u Miljana, a onda se raspilavljena rasplakala. Tek kasnije sam otkrila da se moj dragi sa njima danima domunđavao oko pripreme te torte iznenađenja. Torta je smazana uz pomoć zaposlenih u hostelu, od kojih sam sem silnih zagrljaja, poljubaca i čestitki dobila i popust na sobu. Verovala sam tada, pomalo setno, da verovatno više neću rođendane dočekivati na tako egzotičnim mestima. Ni slutila nisam da će naredni biti poslednji proveden u Beogradu.

Ustajem jutros polunaspavana. Rođendan mi je čestitan još negde u sred noći, dok smo se sudarali po kući, ja bunovno se vraćajući iz toaleta, a on iz kuhinje. Opet zvono na vratima. Ovog puta je on otvorio. Gledam kako unosi kesu sa kutijom u kuhinju. Osmeh mi osvaja lice, a suze udaraju na oči. Slutim da je torta i pre nego što stigne da je otvori. I opet raspilavljena plačem. Izgleda da šećer na mene utiče kako na većinu ljudi utiče crni luk: Suze u blizini rođendanskih torti kreću nekontrolisano da mi se slivaju niz lice. Torti u čast odlučila sam da se slikam u istoj pozi kao pre 12. godina. Jedno je ostalo isto, taj moj neizdrž da čapnem tortu pre nego što se slikanje završi.

Razmišljala sam kako sam ovu tortu dobila opet na vrlo egzotičnom mestu. Na ovom drugom, desnom kraju sveta. I o tome kako sada ova magija neće prestati za koju nedelju. To me učini nekako beskrajno srećnom, jer uvideh koliko je ova trećina mog života bila bogata i divna. Koliko smo želja i snova uspeli da pretvorimo u stvarnost. Moja mama je često ranije govorila kako blesi (misleći na mene) nije teško biti srećan, aludirajući da moje odsustvo potrebe da brinem ili se jedim previše oko bilo čega. E pa draga mama, hvala ti što si me ovako blesavu pre 39. godina rodila. I dragi mužu, hvala ti što me ovako blesavu svako malo rasplačeš.

Singapur, dve godine kasnije / 09.11.15

Ala vreme leti…
Kao da sam juče pisala onaj prvi post iz Singapura.
A od tada, do danas, toliko se stvari izdešavalo, toliko sam neobičnih predela videla, toliko zanimljivih i novih ljudi upoznala, da mi se čini da sam sa svim tim materijalom komotno mogla deset života preživeti. Po prvi put stojim na istom mestu, na kojem sam pre dve godine bila, bez ikakve želje da se odavde mrdam u skorije vreme. Ta me činjenica toliko fascinira da sam odlučila da napišem post o Singapuru, dve godine kasnije.
Pokušaću da odstranim sve svoje sitne, privatne sreće, zadovoljstva i uspehe, u nadi da realno sagledam ovaj grad, tj. državu. Ne osporavam činjenicu, da sam na istom mestu, bez želje da bilo gde odlepršam, upravo zbog tog spleta okolnosti koje su dovele do toga da se osećam zadovoljno. Ali ne želim da to stavljam u fokus, jer sreće treba sebično čuvati za sebe, daleko od očiju javnosti, skladištiti na sigurnim mestima i pomalo troškarati kad dođu teška vremena. Recimo samo, da Nemačka nikada nije doživela post 2, 3 ili 5 godina kasnije, jer se zbog svog privatnog nezadovoljstva nisam mogla distancirati od te države, niti bilo kog njenog grada i sagledati ga bez gorčine. Uvek mi se činilo mnogo teže da ostanem pribrana i neutralna pod naletom nesretnih, nego sretnih okolnosti.

Odakle krenuti? Možda upravo od tih prvih fascinacija Singapurom?

Crni, žuti i beli, ili kako i zašto je rasno podjebavanje u Singapuru politički korektno

Rasna ćapliskanja, scena 1.

Jedno od obaveznih pitanja na gomili dokumenata u Singapuru je rasa. Kad sam prvi put videla to polje, ostadoh zbunjena.
– White? (Bela?) – upitah službenicu
– Caucasian (Evropeidna) – ispravi me ona, uz smešak
Tada sam saznala, koje sam rase po prvi put. I dok sam za izraz Caucasian negde već i čula, silno sam se iznenadila prevodom na srpski.
—————————————————-

Rasna ćapliskanja, scena 2.

– Ovo je miran kraj, nema puno dece. (Odkud joj ideja da bi nama smetala deca ne znam.) Uglavnom su svi mladi parovi, stranci. Ovde bi bili među vašim ljudima.
– Našim ljudima?
– Pa da, belim, visokim… – dodade uz podjebavanje, metar i žilet visoka Kineskinja
– Hehehe, nikako ne bi valjalo da smo među niskim i žutim – prihvatih zajebanciju
—————————————————-

Rasna ćapliskanja, scena 3.

– 12 sati AM/PM ili 24h? – upitah klijenta
– Pa ne znam, 24h valjda. Kinezi su to, oni su dobri s matematikom nek računaju.
– Hahaha, to baš i nije politički konkretno.
– Hehehe, ma OK je. Ja sam Kinez, ja to mogu da kažem.
—————————————————-

Rasna ćapliskanja, scena 4.

Pank koncert. Svira američki bend. Stojimo sa pevačem ispred kluba.

– Ja nikad nisam video ovu boju kože ranije. Ko su ovi ljudi? – reče pevač, vidno fasciniran publikom
– Malajci, poreklom iz Malezije. Nego, ja sam mislila da su Amerikanci naviknuti na šarenolikost rasa.
– Neee, ne ovako crnu nijansu ja još nisam video.

—————————————————-

Mogla bih ovako u nedogled. Ovakve scene su česte. Kad smo došli, nisam primećivala finese. Mnogi narodi izgledaju slično, za naše, neistrenirano oko. Posle dve godine gotovo sa sigurnošću mogu da prepoznam: Kineze iz Singapura, Kineze iz Kine, Malajce, Tamile, Bengalce, Filipince, Javance. Kinezi su se najviše mešali sa drugim stanovništvom, te zapravo ima i puno mešanaca, najviše između Kineza i Malajaca. Doduše, njihov tačan broj se ne zna jer se na popisu mogu izjasniti samo kao Kinezi ili Malajci.
I dalje, singapursko stanovništvo je nacionalno raslojeno. U pojedinim delovima grada dominiraju pojedine etničke grupe. Posebno oko arapske, kineske i indijske četvrti. Mada, ne samo tamo. Singapurska vlada ne forsira direktno homogenizaciju stanovništva, ali postoji nekoliko mera koje se sprovode kako bi se održala jednakost. Bar prividno. Oni zapravo svi imaju ista prava, da se obrazuju na svom maternjem jeziku, i praktikuju svoje religijske običaje. Vlada, redovno pumpa pare u umetničke institucije, izdavačke kuće itd. koji organizuju dešavanja, štampaju knjige, snimaju filmove ili prave muziku na zvanično priznatim jezicima, malajskom, tamilskom i mandarinskom. Engleski, kao četvrti, zvanični i jedini jezik koji se koristi u pravnim poslovima, se uspešno održava sam po sebi. Naime, upitan zašto je uveden engleski kao zvaničan jezik, prvi premijer Singapura je svojevremeno izjavio da je iz raskida sa Malezijom naučio da etnička većina ne treba i ne sme da vlada, te da umesto da izabere mandarinski kao glavni zbog dominantnog broja Kineza, engleski se činio mnogo boljim izborom. Tome treba dodati da je tadašnji premijer imao jasnu sliku pre 50 godina gde želi da vidi svoju zemlju, i bilo mu je jasno da će forsiranje engleskog na duge staze doneti Singapuru prednost ako želi da privuče strani kapital. Koliko je premijer verovao u ono što je izrekao o Singapurcima i ravnopravnosti svih naroda, ili je samo bio dobar manipulator, teško je reći.
Singapurska vlada poseduje najveći deo nekretnina na ostrvu. Slično nekadašnjim stambenim fondovima u bivšoj Jugoslaviji, na ovom ostrvu se trude da svako ima krov nad glavom i isti plaća srazmerno svojim primanjima. Da bi izbegli stvaranje siromašnih i bogatih naselja, etnički obojenih naselja itd. ove zgrade imaju određene kvote koje su srazmerne primanjima i etničkoj strukturi. Te tako, u svakom stambenom bloku možete naći Singapur u malom.
Singapur na svojoj listi državnih praznika ima jednak broj dana predviđen za budističke, hindu i muslimanske verske praznike. Tri dominantne lokalne vere.
Sve ovo je tako na papiru. Stvarnost izgleda malo drugačije. Ali poenta je da je singapurski model totalno drugačiji od onog koji sam videla u Nemačkoj npr. U Singapuru se ne trude da od svakog naprave uniformnog Singapurca, nego da pravno bar svi budu jednaki. Da bi ste bili Singapurac, ne treba da budete određene rase, nacionalne pripadnosti ili veroispovesti, niti treba da pričate samo jednim određenim jezikom. U školi decu ne uče ovim vrednostima, niti pokušavaju da ih homogenizuju metodama tipičnim za evropske zemlje. Kako je uticaj orginalne etničke zajednice jak, primetićete često paterne u ponašanju, interesovanju, itd. određenih grupa. Primetila sam tako da sa Malajcima imam najviše sličnih interesovanja, jer ih najčešće srećem na kulturnim, muzičkim itd. dešavanjima. Za njima slede Kinezi, mada u daleko manjoj meri. Sa Indijcima se najmanje podudaram.
Ovaj Singapurski model dovodi do toga da ćete se jako prijatno osećati kao stranac, jer niko neće forsirati svoju kulturu na vas. Niko neće očekivati da se uklopite u njihove rasne, nacionalne ili verske kalupe. Naprotiv, često će podrazumevati, da bi vas time ugnjavili. Za one, koji imaju strasnu želju da se u(s)klope sa domaćinom, ovo može biti izvor frustracije. Za one druge, koji vrednuju svoju nezavisnost i individualnost, ovo će verovatno doživeti kao ogroman plus. Meni lično, izuzetno prija jer u Singapur nisam došla da postanem Singapurac.
Stoga, politička korektnost koju prosipa zapad i način na koji to čini, ovde nema nikakvog smisla. Kinezi su mali i žuti. Mi smo veliki i beli. Indijci su crnpurasti a Malajci tamnoputi. Kose oči su slatke, i to je ovde sasvim OK.

Sunce, sunce, suuuuuuuunceeeeeee… i vlaga… i sve ostalo što uz to ide

Singapur je skoro na ekvatoru. Zato ovde sunca ima na pretek. Sunce je uvek napolju već pre sedam, i ode do sedam uveče. Cele godine. Nema dugih dana. Nema kratkih dana. Uvek je toplo. Uglavnom je toplo i vlažno. To znači da je naša evropeidna kosa uvek čupava i frćka se kao blesava. Ali zato sve svoje kreme i kremice za telo slobodno ostavite u svojim hladnim i suvim zemljama. Ovde će vam koža uvek biti vlažna i sveža. I smrdljiva. Jer ta vlaga i svežina su posledice znojenja. Ja nisam znala da mogu da smrdim kad se oznojim dok nisam došla u Singapur. Sad znam. I naučila sam to jedne od prvih večeri nakon našeg dolaska. U toku noći sam zavukla ruku pod jastuk, i nekako završila sa nosom naslonjenim na pazuh. Probudio me sopstveni smrad. No, vlaga je definitivno nešto na šta evropeidna rasa nije navikla. I većini brzo presedne. Zapravo, da budem sasvim iskrena, ne poznajem nikoga sem mene same, ko bar ponekad ne pomisli na zimu i sneg, na promenu godišnjih doba, ili duge letnje dane. Tako da je velika verovatnoća, da će vam svako sem moje malenkosti, bar jednom, ako na sa jedom, ono sa slatkom setom spomenuti kontinentalnu klimu.
Ta silna vlaga i toplota su prilično nezgodne ako imate probleme sa disajnim organima. A nisu spašeni ni oni sa proširenim venama. Naime, moje su podivljale od kada smo ovde. Nisam sigurna, kako utiče na druge hronične i nasledne bolesti. Doduše, oni sa polenskim alergijama konačno će moći da dišu sa punim plućima u Singapuru. Sem, kada u Indoneziji zapale šume, a vetar krene da duva od zapada ka istoku.
Kišnu sezonu imamo dvaput godišnje, ali ona koja donosi rashlađenje, od 2 stepena, pada u novembru i decembru. Pljuskovi su u tom periodu česti. Ali obično traju kratko. Prate ih jake grmljavine i ne retko oglasiće se sirene, da treba da se sklonite pod neku nastrešnicu. Singapur je toliko uređen grad, da su čak i ti gromobrani strateški raspoređeni tako, da gde god da se nalazite, neki će vam biti dovoljno blizu da se pod njega, nakon sirena, sakrijete. Posle kiše, sva ta voda, u roku od pola sata ispari. Ako ste napolju imaćete osećaj, da sa tom vodom isparava i sva tečnost iz vas. Poprilično je neprijatno.
Sunce doduše svaki dan sija. Jednom se desilo da je dva dana zaredom nebo bilo sivo i oblačno, i da je kiša baš uporno padala. Ako broj sunčanih sati utiče na vaše raspoloženje, Singapur ozbiljno konkuriše za najbolju zemlju za život. To se menja kad već pomenuti Indonežani krenu da pale šume po Sumatri a vetar duva u našem pravcu. Ove godine je ovaj nesrećni događaj zabeležio svoj rekord, te smo dva meseca živeli u oblaku dima. Singapur je mirisao na spaljeno drvo. Vidljivost je bila smanjena, a odsustvo plavog, čistog neba me je dovodio do ludila.
To sunce i ta vlaga, utiču i na ovdašnje zelenilo. Tropske šume su egzotične. Po lijanama se veru majmuni. Po stazama razvlače gmizavci. Leptirići lete posvuda. Ali, tropska šuma ne miriše kao kontinentalna, niti nudi istu svežinu. Toliko je gusta da kroz nju bez satare ne vredi ići. Po divljijim parkovima zato možete hoditi samo utabanim stazama. Doduše, Singapur ima velike uređene parkove, i sa ponosom ističe kako je najzeleniji grad. Svo to zelenilo je sređeno i urbano. Sa ovom gustinom naseljenosti, drugačije i ne može biti. No ti njegovi parkovi predstavljaju prava mala, tehnička čuda. Te bašte same proizvode svu energiju koja se potroši na njihovo održavanje. U njima su “sakrivene” fabrike za reciklažu. Singapur je toliko daleko odmakao u reciklaži otpada, da od kanalizacije prave pijaću vodu.
Opet, ne treba se zanositi previše. I dalje je jedan od najvećih potrošača energije u svetu i reciklaža za nivou domaćinstava praktično ne postoji. O broju plastičnih kesa koju dobijete u prodavnici, može se roman napisati.
Zbog sve te vlage sve propada brzinom svetlosti. Stanovi koji su svega desetak godina stari, izgledaju gore nego one predratne zgrade po Beogradu. Bubašvaba, mrava, osica, moljaca i komaraca ima na pretek. Komaraca doduše još i najmanje jer ih konstantno prskaju. A svoju muku s bubašvabama sam opisala u već nekoliko postova. Doduše, nakon dve godine sam već otkrila patern i zakonitosti koji vladaju u ovom svetu insekata. Mrave je lako istrebiti najobičnijim klopkama koje se mogu kupiti u supermarketima. Nestaju u roku od par sati. Osije gnezdo ćete naći samo ako živite na nižim spratovime, često i u samom stanu. Mada, češće na prozorima i terasi. Kad osica nije tu, prosto ga sastružete nožem. Za bubašvabe nema pomoći ako se jave oko vlažnih mesta, cevi koje kaplju, neprovetrenih prostorija. Ako ste u novim zgradama, na visokim spratovima, večina ovih gamadi neće biti u stanju da do vas dopuzi ili doleti.

Beton, staklo i ostala građevinska i arhitektonska čudesa

Beton, asfalt i staklo. Ono pomenuto sunce, vlaga i vrućina. Sve to zvuči kao jako loša kombinacija. Moj prvi utisak o Singapuru je bio da je poprilično ružan i nehuman grad. Autoputevi su svuda. Široke saobraćajnice, bez pravog hlada. Zbog dobrog gradskog prevoza i propisane starosti automobila, ne smrdi na izduvne gasove, ali je nivo buke nesnosan za prosečnog Evropljanina. Bilo mi je izuzetno zabavno da šetam po centru grada, među visokim neboderima, da prelazim preko neverovatno lepih pešačkih mostova, gubim se po podzemnim tunelima koji spajaju metro stanice i šoping molove. Na neki način me je istovremeno fasciniralo i činio mi se odvratnim. Najviše, u zavisnosti od toga, koji je dan ili deo dana u pitanju i koliko je napolju stepeni. Ubrzo sam otkrila delove grada sa kolonijalnim kućama, uskim ulicama, pretrpane malim, porodičnim restoranima, fensi kafićima ili prodavnicama. Naselja poput već pomenutih etničkih četvrti: arapske, kineske, indijske, takođe neka nova: Gejlang, Katong, Tandžong Pagar, Tiong Baru, Holand Vilidž. Sva ta naselja su bila kao ostrva sa blagom skrivena među nepreglednim blokovima stambenih zgrada i autoputeva. Te stambene zgrade ili su državne i podsećaju na one sa Novog Beograda, ili su privatne i liče na eksluzivne resorte u kojima uz stan dobijete i bazen, sa par propratnih sportskih terena. Nijedan vodič vas neće odvesti u ove delove grada. I Singapur je jedan od retkih gradova u kojem čovek mora provesti podosta vremena pre nego što otkrije njegove skrivene kutke. Najteže od svega mi je bilo, da se naviknem na činjenicu da ne mogu svuda peške. Da nekim danima vlaga i užareni asfalt mogu toliko da me iscrpe, da se gotovo zanesvestim. Da nosim sa sobom vlašu vodu. Onu veliku, od litar i po, mala ne rešava problem.
Zaključak? Nema ga. Ili će vam biti lep ili će vam biti najružniji grad na svetu. Ili ćete ga mrzeti, ili ćete ga voleti. Sigurno je jedino da ravnodušni ostati nećete.

Ljudi… svuda oko vas… često će vam se i na glavu popeti

Ne znam više koliko nas u milionima ima na ovom ostrvcetu. Čini mi se da svaki mesec dodaju po još jedan milion. Čisto da nam se nađe. Azija je to. Prva stvar koju osetite, posebno u Jugoistočnoj Aziji je odsustvo slobodnog prostora. Sve je skučeno, malo i minijaturno. I ljudi su svuda. Poput, već pominjanih, bubašvaba. Svuda neki zvuci. Mirisi. Boje. Graja. Sve je izuzetno živo, šarenoliko, užurbano. Ako ste u metrou, držite se klasičnih stepenica, inače bi na pokretnim, poput mene, mogli konačno otkriti čari klaustofobije. U šoping se ne ide vikendom, a nedeljom najbolje ne izlazite iz kuće. Nemoj posle da bude da vas nisam upozorila.

Za neke stvari će vam trebati jak stomak

Iskreno, nekoliko stvari me je izuzetno nasikiralo u Singapuru.
Prvo, broj služavki. Procenjuje se da ih je oko 300.000. Njihovi uslovi života i zlostavljanja koja trpe. Lakoća s kojom ljudi prihvataju ideju da je OK da ti neko biće živi sa tobom u kuću, a da ga ti tretiraš drugačije nego ostale ukućane. Da spava na podu ili prostoriji bez prozora. Da ne jede za istim stolom kao ti. Da radi 24h svakog dana sem nedeljom. Da podiže i vaspitava tvoju decu. S oproštenjem, koji si ih k…. onda pravio i rađao?
Drugo, broj prostitutki. Za razliku od služavki, koje srećete svuda, prostitutke u ovom uređenom gradu, srećete samo na mestima za to predviđenim. A ima ih raznih, starih, mladih, domaćih, uveženih, ukradenih, batinama, pretnjama, bednim životom, ko zna kakvim drugim problemima porobljenih. Neke, tradicionalno po ulicama šetaju. Druge su zarobljene u fensi ili raspadnutim bordelima. Razlike nema. Ostaje pitanje, zašto je u ovom veku to društveno prihvatljivo?
Treće, mirisi po hoker centrima, tj. ogromnim molovima u kojima se prodaju raznorazna jela. Nastali tako što se singapurskoj vladi činilo da je priprema i prodaja hrane na ulici nehigijenska rabota. Pa su sagradili ogromne hale, opremili ih stolovima i stolicama i minijaturnim kuhinjama. Na svu sreću, stomak mi je za ovaj deo pod tri za dve godine ojačao, te poput lokalaca mogu da napunim tibu đakonijama za male pare.

Birokratija… to je ono što smo ostavili Evropljanima… ali bič smo zadržali

Jednom mi je Miljan rekao kako je Singapur kao neka dobro organizovana, efikasna firma. Uopšte ne liči na nešto što bi čovek nazvao državom. Sve je zasnovano na protoku novca, održanju konstantnog rasta, prilivu kapirala. Singapurci imaju jednaog boga koji je iznad svih ostalih bogova: novac. U takom svetu, birokratija nema svoje mesto. Ne smarate se na šalterima, ne visite po kancelarijama, ne ispunjavate more papira, samo zarad zadovoljavanja neke procedure. Ono što se ne može završiti za sat, nije ni vredno počinjanja. Bar se tako čini običnom čoveku. Jedna poznanica, lokalka, mi je rekla kako je u Singapuru sve lako, ako nešto sjebeš dobiješ opomenu. Ako sjebeš opet, platiš kaznu i ideš dalje.
U ovoj državi sve se svodi na prost princip nagrađivanja i kažnjavanja. Zabrane i kazne su svuda jasno istaknute za potencijalna zlodela koja možete učiniti. Ako hranite majmuna platićete kaznu. Ako jedete ili pijete u prevozu, i mnogo veću. Ako se parkirate na pogrešnom mestu, pređete ulicu na crveno ili učinite bilo kakav saobraćajni prekršaj očekujte da vas baš opale po novčaniku. Za vandalizam, švrljanje po javnoj imovini, bilo kakvo uništavanje iste, krađu, ili ne daj bože neko veće zlodelo, uz zatvorsku kaznu dobićete i šibom po guzi. Šibaće vas iskusan šibadžija, a posle toga će rane da vam leče u bolnici. O državnom trošku. I to vam ulazi u rok službe.
Deca se ovde šibaju od malih nogu. Ako ih pošaljete u državnu školu, ne bi trebalo da vas iznenadi staromodno kažnjavanje. Batina je iz raja izašla. Bar tako u Singapuru veruju. Šibe možete kupiti i u prodavnici. Doduše, one prikladne za decu. Prodavci kažu da prodaja raste pred ispitne rokove.
Jedna od čuvenijih zabrana je ona vezana za žvake. Mada, ne postoji kazna koja vas sprečava da jedete žvake, samo iste ne možete kupiti ili prodavati u Singapuru. Postoji izuzetak, ali za to vam treba lekarsko odobrenje.
Lično, ja ne nalazim ni jednu singapursku zabranu besmislenom, ili mnogo drugačijom nego u Evropi. Razlika je samo što se ove singapurske redovno primenjuju. I koriste “malo” rigoroznije metode. Ali, sudeći po krajnjem rezultatu, čini se da su delotvorne.

Bolje živjeti sto godina kao milijunaš, nego sedam dana u bijedi!

U ovoj bi se rečenici možda mogla sažeti životna filozofija većine stanovnika. I to pre došljaka, nego lokalaca. Posebno onih koji rade za finansijske institucije. Singapur je skup grad i troškovi su ogromni. No, ni primanja nisu za zanemariti. Ako nemate stalno boravište, nego živite u Singapuru na osnovu radne vize nameće vam se jedan specifičan životni stil.
Prvo, moraćete da živeti u privatnim zgradama, opremljenim svim onim fensi stvarima zbog kojih ćete imati osečaj da živite u hotelu. Ne kažem da je nemoguće iznajmiti sobu ili stan u državnoj zgradi, samo je manje verovatno da ćete to uraditi. Dakle, prvo se osećate čudno zbog tog luksuza. Sam stan može biti u gorem stanju nego većina evropskih, ali sve ostalo samo pospešuje tu iluziju ekskluzivnosti.
Hrana je ultra jeftina u odnosu na standard. Često ćete jesti napolju. Lično, ja nisam neki ljubitelj tog klopanja van kuće, ali opet završim sa bar tri-četiri posete restoranima, ili pomenutim hoker centrima nedeljno. A gde je prejedanje van kuće, tu je i društvo, i koje pivce i osećaj da ste svako malo u nekom provodu. Češće neplaniranom, nego planiranom.
Pošto je Singapur mali, vama je dosadno, letovi su super jeftini, a zemlje u regionu nekoliko puta siromašnije, svako malo ćete sesti u avion da skoknete do neke egzotične plaže ili azijskog urbanog velegrada. Naime, ne postoji deo meseca/godine u kojem vi ne možete skoknuti do sunčane plaže na letu kraćem od dva sata.
Sve ovo doprinosi osećaju lagodnog, džabalebarskog, bezbrižnog, luksuznog života. I iskreno, samo ako isti sebi možete da priuštite, Singapur vam se može učiniti zanimljivim mestom za život.

I na kraju…

Pokušala sam ovim postom, da neutralno predstavim život u Singapuru. U tome apsolutno nisam uspela, jer moj stav vrišti iz gotovo svakog pasusa, a u nekima se nisam ni mogla obuzdati.
Mi smo u toku protekle dve godine imali more gostiju u poseti. Nekima se Singapur dopao, nekima nije. Različiti ljudi su pojedine stvari doživljavali totalno drugačije. Te je tako jedna gošća zaplakala od silnih emocija kada je videla Gardens by the Bay jer joj se to učinilo najgrandioznijim ljudskim delom. Druga je ostala totalno ravnodušna. Jedna gošća je tako oduševljeno biciklala duž istočne obale, druga je smatrala da ništa ružnije nije videla. Jedan gost je čak razvio rutinu, te svaki dan vozio Miljanov bajs uz pomenutu obalu. Jedna je smatrala da je lokalna hrana odvratna, druga se u njoj davila. Jedna je pak bila oduševljena metroom. Neki klinci stonim fudbalom i fliperom, neki pogledom za trideset i kusur sprata. Nekima je moj omiljeni akvarijum bio razočarenje, drugima oduševljenje. Dok su jedni obožavali indijsku ili kinesku četvrt, drugi su ih iskreno mrzeli.
Nije mnogo drugačija situacija ni sa onima koji su u Singapuru živeli ili u njemu još uvek žive. Neki ne mogu da smisle vreme, drugi hranu. Neki se ubiše tražeći posao, drugi su ga našli za dva dana. Nekima smeta lokalna kultura, drugi su istom impresionirani. Neki Singapur vide kao frigidan grad, bez mnogo kulture i života. Neki se nikada bolje nisu provodili.
Hiljadu ljudi, hiljadu ćudi, i isto toliko različitih mišljenja.

Te za kraj evo liste koje to stvari mene lično izuzetno vezuju za ovo mesto:
– Broj sunčanih sati u Singapuru. Tmurno nemačko nebo je ostavilo ozbiljne posledice na moje mentalno stanje.
– Lakoća putovanja po regionu i niske cene letova.
– Azija je mnogo veća i šarenolikija nego što sam je iz Evrope mogla zamisliti. I živeći u Singapur, posredno i neposredno mogu otkrivati ceo taj svet.
– Sve alternativno nije u modi. Pank koncerti su prazni, kad odem na neki osećam se kao ona klinka što je išla na svirke sa pedest ljudi. I to je strava, da se razumemo.
– Sva dešavanja kulturna i umetnička koja su po mom ukusu, su slabo posećena, pa imam utisak da sve to postoji i/ili je organizovano samo za mene.
– Singapurske knjižare i biblioteke su čarobne, i u njima se nalazi ogromna količina materijala na jeziku koji razumem.
– U singapurskim bioskopima mogu da gledam japanske dugometražne crtaće.
– Ogroman broj poslovnih mogućnosti za IT svet.
– Nepostojanje birokratije.
– OK je biti stranac.
– Imam beskrajan osećaj lične slobode i širine, iz gore navedenih razloga.

Singapur opet prvi… / 06.03.15

…u skupoći.

Ne znam kakve su statistike bile pre našeg dolaska, ali evo već drugu godinu zaredom nas proglašavaju najskupljim gradom za život. Na ovom “takmičenju” u skupoći učestvovale su 133 zemlje, a kažu da su rezultati dobijeni poređenjem više od 160 različitih usluga i servisa.
No, da li je baš tako? Tj. da li je zaista Singapur najskuplji grad za život?

Meni se celokupno ovo istraživanje čini besmislenim, jer je moj subjektivan osećaj totalno drugačiji. I ne samo moj, nego mnogih Evropljana koji nas posećuju ili žive ovde. Te evo jedne “prave” analize troškova u Singapuru.

Redovni čitaoci ovog bloga već znaju da smo pre Singapura živeli u Frankfurtu, Berlinu, Brnu, Beogradu i verovatno ne znaju da smo pre toga oboje bili stanovnici još po tri različita grada što je za ovu diskusiju nebitno. Od svih navedenih gradova, i onako samo Frankfurt (tj. Nemačka) može ozbiljnije da konkuriše Singapuru na ovom takmičenju. Evo ja već na početku izbacujem Češku i Srbiju iz analize jer su apsolutna primanja, tj. apsolutni troškovi u tim zemljama neuporedivo niži nego u Nemačkoj ili Singapuru. To ne znači da život u tim zemljama mora biti manje kvalitetan, ali u mnogome utiče na životni stil, tj. kojekakve dodatne troškove.

Ono što je u Singapuru najveći trošak je definitivno stambeni prostor. Iznajmljivanje trosobnog stan u Singapuru košta duplo više nego u Frankfurtu, triput više nego u Berlinu, četiri-pet puta više nego u Brnu ili Beogradu. Ovaj deo troškova svakog meseca redovno proplačem jer je kvalitet stanova užasan. Kupovna cena kvadrata u Singapuru je tolika da ja ni u najluđim snovima ne razmišljam o posedovanju nekretnine ovde. Iako su stambeni krediti daleko povoljniji nego u ostalim zemljama (verovali ili ne oko 1%), i dalje bi odvajanjem istih para koje dajemo za iznajmljivanje, stan otplaćivali 30 godina. U Nemačkoj bi nam za tako nešto trebalo maksimum 10 godina. No, kad se uzme u obzir odnos visina plate/cena iznajmljivanja, cena je na nivou Frankfurta i Brna. U Beogradu nas je u tom slučaju stan koštao više, a u Berlinu daleko jeftinije.

Automobili obično dođu kao druga stavka na listi troškova. Kod većine ljudi. Kod nas ne dođu nigde, pošto su oba člana naše male porodice nevozači. Tu smo silne pare uštedeli, jer su zbog ogromnih poreza automobili i duplo skuplji nego u Evropi, a i treba vam posebna licenca da uopšte posedujete kola koja se dodatno plaća. Sve to sa ciljem da se smanji broj automobila na ulicama. I dragi Singapore, hvala ti na tome.

Gradski prevoz je daleko jeftiniji nego u Nemačkoj, tri-četiri puta. Ako uzmemo u obzir da cena karte zavisi od dužine puta, na kratkim relacijama je prevoz na nivou beogradskog, tj. i niži ako u Beogradu treba da promenite 2 autobusa. Ako se vozite u ranim jutarnjim satima, metro je besplatan. Taksi vozila na ulicama Singapura ima preko 30.000 i uglavnom su zauzeti ili ne voze (ako pljušti kiša). Ono, kao ti stojiš na sred ulice i mašeš taksisti, a on stane su scene iz američkih i evropskih filmova. U Singapuru su takve akcije moguće samo noću kad gradski prevoz ne radi. Preko dana postoje taksi stanice. Cena je daleko manja nego u Beogradu, i generalno niska jer taksi vozila ovde nisu luksuz nego dopuna gradskom prevozu. Na kraćim relacijama će vas taksi prevoz u Singapuru koštati koliko gradski prevoz u Nemačkoj. Češki gradski prevoz je na posebnom mestu zbog svoje efikasnosti i tačnosti. Da mi za njega traže suvo zlato cena bi mi se činila OK, tako da je totalno izuzet iz ovog dela natecanja. Ako se još uvek dobro sećam cena prevoza po Brnu je bila neznatno više nego u Beogradu.

Struja, gas, voda, smeće i ostalo je višestruko jeftinije nego u Nemačkoj. Naš račun varira u neverovatno velikom opsegu na svaka 2-3 meseca kad očitavaju brojila tako da mi je teško da procenim koliki je prosek, ali sigurno ne platimo više od 80 evra mesečno, za ove nabrojane stavke. U Nemačkoj je ovaj broj premašivao 200-300 evra (Warmmiete + struja).

Alkohol je papreno skup. Ako dolazite iz Evrope isplati vam se da dovučete 10l alkohola i platite carinu, cena će i dalje biti manja nego u prodavnici. O kafićima da ne pričamo. Jedno opušteno veče, sa našim alkoholičarskim kapacitetima lako može da dostigne ceh od 200-300 evra, a da ne stignemo ni da se pošteno napijemo. Iz istih razloga po barovima ne blejimo koliko smo to radili u Brnu i Beogradu. Cena piva po kafanama u Nemačkoj je i onako proredila već podosta naše barsko-kafanske pijanke.

Troškovi za odeću i obuću su daleko niži nego po Evropi, ako ne kupujete evropske i američke marke. Kada su rasprodaje tipa sezonskih rasprodaja ili autleta sa jeftinom garderobom u pitanju, niko ne može da se meri s Nemačkom. Lično, ja sam samo jednom profitirala na rasprodaji u Nemačkoj. Šmekala sam neki kaputić godinu i nešto dana, no nije mi se mililo da za njega dam 400 evra. Kupila sam ga bukvalno godinu i po kasnije za duplo manju cenu. I dalje papreno, slažem se. No celu priču spominjem jer sam najskuplju stvar ovde platila 50 evra, a i to mi je uglavnom mnogo. Ono na čemu ovde čovek profitira je u stvari činjenica da ste u Singapuru mahom goli i bosi, a letnje krpice su svejedno bagatela. Mislim da kad se sabere cena svih sandala, japanki i baletanki koje sam kupila u Singapuru za poslednjih godinu i po, ne bih pokrila cenu kvalitetnih zimskih čizmica. Treba doduše uzeti u obzir da lokalni Kinezi vole da se hvale svojim bogatstvom i često su zavijeni u krpice marki Prada, Versaći i sličnim. Te i prodavnica tog tipa po Singapuru ima mnogo više nego u Evropi.

Hrana, slično garderobi košta daleko jeftinije ako se hranite lokalno. Još ako niste lenji da odete do pijace, vašoj uštedi kraja nema. Problem je što sam ja na pijacu otišla jednom od kada smo se doselili, i to čisto turistički. Takođe je naša dijeta veoma specifična, i dalje mahom evropska. Meso gotovo da ne kupujemo. Ovde je riba daleko jeftinija nego u Evropi, o izboru da ne govorim. Ali istu ni ja ni Miljan gotovo ne jedemo. Piletina takođe, ako vam nije mrsko da prošetate do pijace, još ako je u indijskoj četvrti tu ste totalno na dobitku u odnosu na Nemačku. Ali u poređenju s Beogradom, pa recimo da…. da ne može da se poredi. Kvalitetnu svinjetinu, govedinu i ostalo crveno meso možete komotno da zaboravite i ne samo zbog cene nego i kvaliteta. Mislim da mi kupimo manje od pola kilograma mesa mesečno tako da i nismo baš relevantni. Suhomesnate proizvode za sebe, ne kupujemo nikad. Pre nekih dve-tri nedelje sam ih kupovala za goste i cene i izbor su izazvali jezu, prvi visinom, drugi minimalnošću. I dok lokalno voće i povrće volim i preferiram, i geografski se lociram na Maleziju i Indoneziju tj. ne kupujem ništa uzgojeno dalje od toga, mleko i mlečni proizvodi me apsolutno ubijaju. Mleko je još donekle lokalno, kupujemo japansko. Buter i pavlake novozelandsko. Sa sirevima i jogurtom smo i dalje u Evropi. Te uvozne stvari su toliko skupe, da mislim da nas nedeljno unos kalcijuma košta oko 70-80 evra. Doduše, voće i povrće je dosta jeftinije nego u Nemačkoj, tako da smo sa Nemačkom na isto što se troškova hrane tiče. I daleko skuplji u odnosu na prvu i drugu domovinu.

Prejedanje napolju je zato ovde bagatela. Postoji nešto u Singapuru što zovu hawker centri. To vam je praktično ogroman otvoreni prostor sa gomilom malih tezgi/trafika gde prodaju gotova jela. Nastali su iz želje lokalnih vlasti da se izbore s prljavštinom i nehigijenom koju sa sobom donose klasični ulični prodavci hrane. Naravno, zavisi u kom delu grada je lociran ovaj centar cene variraju, ali čak i u turističkim delovima grada u njima možete dobiti glavno jelo za 2 evra. Bolji su i jeftiniji što su dalje od centra, posebno ako su u sastavu stambenih kompleksa. U tržnim centrima postoje ti tipični lanci, i manji porodični restorani u kojima su cene pristupačne i na nivou happy hour-a u Berlinu, gde možete da jedete za 5-6 evra. Mada cene mogu biti i znatno više. Neki poznatiji, bolji, otmeniji restoran košta koliko i u Nemačkoj, tj. treba izdvojiti za romantičnu večeru između 60-100 evra. Naravno, Singapur ne bi bio to što jeste da dame i gospoda zavijeni u Versaći, ne bi imali dovoljno otmeno mesto ispred kojeg bi mogli da parkiraju svog Poršea. (Jasno je iz izbora brendova koliko ja nemam pojma ni o skupoj garderobi, ni o kolima.) Te tako oni sa najdublji džepom, komotno mogu da potroše i četvorocifrenu količinu evra na večeru.

Dodajte sad na sve to da u Singapuru nismo obavezni da uplaćujemo penziono, socijalno itd. Od bruto plate, mi uplatimo oko 3% za zdravstveno. U Nemačkoj je bilo 12%, u Srbiji i Češkoj ne znam jer se u njima pregovara o neto, a ne bruto plati. I na trenutna primanja, 7% damo na porez godišnje. To mu dođe nekih, 10% na mesečnom nivou, što je daleko niže od svih prethodnih zemalja. Naravno to nas ostavlja bez penzije u budućnosti, ali kako stvari stoje s penzionim fondovima po svetu, mi i tako nikada nismo videli sigurnost u njima.

Sve u svemu, zaključak bi bio da mi zbog visine stanarine zaista potrošimo više para u Singapuru nego bilo gde drugo. Međutim, zbog tog odnosa visina primanja/troškovi i visine svih ostalih “može mi se jer imam” troškova subjektivan osećaj je dosta drugačiji. Meni je Frankfurt delovao mnogo skuplji u odnosu na Singapur. A Berlin čak jeftiniji od Beograda i Brna. Zanimljivo je da dva Nemačka grada zauzimaju prvo i poslednje mesto na listi. Takođe, iako su mnogi troškovi uporedivi sa Brnom i Beogradom, u Singapuru daleko više para trošimo na sve ostale budalaštine jer su primanja neuporedivo viša. Ali najveća razlika je upravo u tome što u Singapuru i dalje možete da živite relativno jeftino, posebno ako ste spremni da svoj životni prostor delite sa nekim. Ova praksa je zapravo vrlo zastupljena ovde. Dok su u Nemačkoj svi naši prijatelji samci i samice, živeli sami, u Singapuru i mnogi parovi dele stan sa drugim ljudima. Ovo mesečne troškove stanovanja može da smanji i do 4-5 puta. Da se Miljan i ja iz nekog razloga odlučimo na taj model, mi bi mesečno prolazili sa daleko manje para nego u Nemačkoj, možda bi bili negde na nivou Brna. Poenta je drugim rečima, da su sva ova istraživanja teška budalaština i totalno nerelevantna za svakodnevni život. I ja im zaista ne vidim drugu svrhu sem da ovakvima poput mene, idu na ganglije.

Čika zuba / 16.01.15

Danas sam bila kod zubara. Po prvi put u Singapuru. Ajde što me je odrao s parama, nego me je i silno uvredio. Sedim, tj. ležim na onoj stolici zubarskoj. Gledam u monitor na kojem je rendgenski snimak mojih zuba. Još uvek svi na broju. Lepi. Lepi meni. Čika zubi se baš i nisu svideli.

– A ta jedinica gornja okrnjena?
– Šta s njom?
– Od kada vam je to?
– Uskoro će biti 30 godina.
– Jel ste razmišljali o nadogradnji? Znate, mnogim ljudima se čitava ličnost promeni posle takvih intervencija.
– A šta fali mojoj ličnosti? Mislim, tek smo se upoznali.
– Ne, ne, ništa. Mislio sam, ljudi se zbog takvih stvari osećaju nesigurno, nelagodno… Ma znate?
– Ne znam. Nisam se osećala ni nesigurno, ni nelagodno zbog njega. Uostalom, ovaj okrnjeni zub mi je tu da me podseća na jednu od prvih naučenih životnih lekcija.
– Zaista?
– Da.
– I?
– Ne bih Vas gnjavila tom pričom.
– Naprotiv. Molim Vas. Baš me interesuje.
– Pa ajde, ako Vas baš interesuje. Imala sam nekih 7-8 godina. Tek su mi izrasli ti novi prednji zubi. Bila sam inače, vrlo tiho i povučeno dete. Bar, dok me ne iznerviraju. I bila je ta neka mala glupača koja nije htela da me se otkači. Nešto me je maltretirala. I baš je bila uporna. Na kraju sam eksplodirala i ubila boga u njoj. Pustila sam je tek kad je krenula da moli za milost i obećala da će me ostaviti na miru. I tako, još uvek besna ustanem ja sa nje, jer sam do tada pobedonosno sedela na njoj čupajući je za kosu, i krenem ka svom stanu. I ona me dohvati za nogu. Ja padnem. I ostane mi ovaj okrnjen zub.
– I?
– Pa, onda ništa. Ustanem. Okrenem se. I zavalim je tom istom nogom po sred glave. Tu sam je još par puta šutnula dok nas neka starija komšinica nije razdvojila. I eto, to je to.
– I dobro… šta je tačno poenta?
– Kako šta je poenta? Čak i kada pobediš protivnika, ne okreći mu leđa. Nikad ne znaš da li će te budala nabosti od pozadi.
– Hahahaha. Poruka primljena, okrnjeni zub će ostati okrnjen.
– Da. Uostalom muž mi ne bi oprostio da ga taknem. On baš misli da sam zbog tog zuba za trunčicu slađa.

Njemu je eto bilo smešno. Meni nije. Razmišljala sam o tome koliko je ovaj svet sjebano mesto kad zubar veruje da tridesetšestogodišnja žena može da se oseća nesigurno jer joj fali pola milimetra od ćoška prednjeg zuba. Ali, sa zubarima se ne vredi pregoniti. I tako je sve to krenulo jer je njemu samo do para.
Tih njegovih četrdesetak minuta u toku kojih mi je napravio pomenuti snimak vilice i plombirao jedan zub koštali su me 320 singapurskih dolara. To mu dođe skoro 200 evra. Kad sam videla račun, momentalno su me umnjaci zaboleli. Još mi je preporučio intervenciju na pet dodatnih zuba. Slagah da ću zvati za dve nedelje da zakažem.
Mislim da ću kao svi gastosi, od sada zube lečiti u domovini. Što je mnogo, mnogo je čika zubo čak i za Singapur.

Ti znaš / 10.12.14

Ti znaš da ja ne verujem u ljubav na prvi pogled
Ali verujem u težak rad
A ljubav je baš zahtevna za održavati
Treba je svaki dan zalivati
Poput biljke
Da ne uvene
Dodavati nežnosti
Staro lišće potkresivati
Pupoljke negovati
Cvetove mirisati
Slatke plodove sakupljati

Ne verujem ni u srodne duše
Ali ne daj da te to rastuži
Ja sam od milijardi duša izabrala baš tvoju
Jer si ti na njoj tako vredno radio
Divnom je napravio
Sjajnijom od svih ostalih
Toplijom
Umiljatijom
Posebnom

Ne verujem ni u srećan život dok nas smrt ne rastavi
Ali ti znaš da ja verujem u nas
U te dve skitnice što odlučiše da skitaju zajedno
Da se nikada ne skrase
Da budu jedno drugome dom
Potpora
Snaga
Da vide svet
I da taj svet vidi njih
Tako u paru
Zagrljene

Ne verujem da te je je bog poslao
Niti vanzemaljci
Ne verujem ni da si ono krilo koje mi nedostaje
Jer ne verujem u krila
Ni boga
Ni vanzemaljce

Ti znaš da ja verujem u tebe
Više nego što sam ikada verovala u ikoga
Za razliku od boga, i vanzemaljaca, ti si uvek tu
Da poturiš leđa kada je teško
Da ponudiš zagrljaj kada sam preosetljiva
Rame za plakanje
Prijatelj za bodrenje
Za smejanje
I pijančenje
Jastuk za spavanje
Saputnik na putovanjima
Sapatnik u teškoćama
Ti si razlog za povratke

Ti znaš mene
Uporno stojiš tu
Već deset godina
Brineš
Paziš
Voliš
Bez granica
I uslova
Čineći me beskrajno srećnom

Hvala ti na tome