French Polynesia

Pre uvoda

Za sve je kriv Tupaja!
Da se nije pridružio Džejmsu Kuku na njegovom brodu Nastojanje, verovatno bih za Francusku Polineziju saznala mnogo kasnije. I verovatno bih o njoj imala manje romantičnu sliku.
Ili možda ne bih? Džejms Kukova putovanja su već sama po sebi uvek delovala bajkovito. Tupaja je samo tu bajku učinio malo specifičnijom. Polinežanski mudrac koji beži sa svog ostrva Rajatea na Tahiti pod najezdom pobesnelih Bora-Borana. Na Tahitiju je osvojio lokalnu vladarku, što i nije bio problem uzimajući u obzir da je bio visok, zgodan, atletski građen, pametan, a uz sve to i plemić.

1767. Tupaja se sreo sa prvim Englezima, Kapetanom Volisom i njegovim brodom Delfin. Naredne godine Kuk je krenuo u novu ekspediciju na brodu Nastojanje. Ekspedicija je imala dva zadatka, posmatranje prolaska Venere pored Sunca, što je trebalo da omogući preciznije merenje udaljenosti između ovih nebeskih tela i istraživanje Pacifika, tj. pronalaženje Autralije. Brod je pristao na Tahiti 13. aprila 1769., a kako je prolazak Venere očekivan 3. juna, Tupaja je imao dovoljno vremena da se upozna sa posadom, nauči jezik i osvoji članove posade. Neke više, neke manje. No, ono što je bilo presudno je da se dopao Benksu koji je odlučio da ga povede sa sobom. Kuk nije bio oduševljen idejom i nije imao sredstva da izdržava Tupaju. No, Benks je bio dovoljno oduševljen za obojicu, a kao sin bogatog engleskog štitonoše imao je i sredstva da izdržava svog omiljenog Polinežanina. Benks je na put sa Kukom krenuo kao botaničar, ali je sem biljaka bio zainteresovan i za sva ostala čudesa sa kojima su se na putu susreli, između ostalih i Tupajom kao i običajima njegovih sunarodnika.

Kuća i kanui na Tahitiju, nacrtao Tupaja 1769.

Tupaja je zaslužan za otkrića mnogih pacifičkih ostrva. Zajedno sa posadom broda napravio je mapu na koju je uspeo da smesti 74 ostrva. Sam Tupaja nije bio na svim ostrvima, ali Polinežani kao iskusni moreplovci usmeno prenose znanja o otkrićima svojih predaka. Tupaja, koji je uživao visok položaj u svom društvu i često bio u situaciji da donosi ključne odluke nije uspevao da se uklopi u život na brodu gde ga je Kuk samo sporadično pitao za savete, često ih i ne usvajajući. Zapao je u depresiju i smatrao se beskorisnim. Njegovo samopouzdanje se popravilo nakon Kukovog dolaska na Novi Zeland. Maori su razumeli Tupaju. Pričali su istim jezikom. Imali su iste pretke. Smatrali su ga gotovo polubožanstvom. Davno izgubljenim rođakom, koji je donosio magične priče o raseljenim precima. Tupaja se ponovo našao među svojima. Ponovo je imao ugled. Ponovo je bio presudna figura u uspostavljanju mira, tumačenju lokalnih običaja, razmeni dobara. Na žalost, nakon mapiranja Novog Zelanda i daljim odlaskom na zapad, ka Australiji, Tupaja ponovo zapada u očaj. Ovog puta još veći, jer kako nije razumeo Aboridžine postao je potpuno beskoristan. Umro je, najverovatnije od skorbuta, pred kraj 1770. na Kajangan ostrvu, nedaleko od Džakarte.
Kuk ga je zapamtio kao oštroumnog, razumnog, domišljatog čoveka, ali i ponosnog i tvrdoglavog.

Tupaja je neshvaćeni superheroj. Radoznali, mudri Polinežanin, koji putuje naokolo po morima svojih predaka. Na žalost taj put je prekratko trajao. Iako je njegovo grobno mesto zauvek izgubljeno i njegova dela nedovoljno cenjena u Engleskoj, u maorskim predanjima je nastavio da živi.

Nije zlato sve što sija

Ja sam Francusku Polineziju gledala kroz Tupaju i Kuka, zanemarujući sve nakon Tupajinog odlaska. Na žalost, Polinežani nisu samo izgubili Tupaju, dobili su Francuze. Nekih 50-60 godina nakon Tupajine smrti, Francuzi su krenuli da kolonizuju teritoriju današnje Francuske Polinezije. Polinežani su dobili novog gospodara. I još uvek ga se nisu oslobodili. Možda se Francuska Polinezija više ne zove kolonija i možda na papiru Polinežani i imaju neku samostalnost, ali realnost je surova i tužna. Polinežani na svojim ostrvima žive kao stanovnici drugog reda. Nametnut im je život modernih Francuza, bez mogućnosti da taj život zapravo ostvare i zaista žive.

Razlika između lokalnih Francuza i Polinežana je ogromna. Lokalni Francuzi su državni službenici, lekari, profesori, inženjeri, obslužuju (i poseduju) hotele, apartmane, ronilačke centre, turističke agencije. Lokalci profitiraju od turizma neznatno u poređenju sa Francuzima. Većina zapravo nema nikakve koristi od turizma. Većina hrane se uvozi iz Francuske i cene su daleko veće nego u Evropi. Pri tome ogroman broj Polinežana živi od socijalne pomoći i ispod granice siromaštva. Preko 40% Polinežana je nepismeno i samo 17% završi srednju školu. Primera radi u celom Tuamotu arhipelagu postoji samo jedno ostrvo sa školom koja pokriva uzrast od 5 – 8. razreda. Na par ostrva deca mogu da pohađaju prva četiri razreda. Ako bilo ko od ove dece poželi da ide u srednju školu, najbliža im je na Tahitiju. Pri tome, decenijama je obrazovanje bilo isključivo na francuskom.

Francuska Polinezija je uređena i doterana da zadovolji potrebe prosečnog Francuza. U njoj nema mesta za Polinežane. Ona je napravljena tako da je idealna za finansijski obezbeđenog, u Francuskoj već obrazovanog Francuza. Fasciniralo me je da na pustim Tuamotu atolima, hrane ima sporadično, vode samo u plastičnim flašama, ali zato svuda oko atola prolazi savršeno asfaltiran put i internet besprekorno radi. Jer, Francuzi rade za svoje francuske klijente, za svoje francuske plate iz svojih fensi pansiona koje rentaju turistima. Njima je taj internet najpotrebniji. Čak i kad bi Polinežani nekim čudom imali znanja i iskustva o tome kako bogati turista zamišlja odmor, ne bi imali sredstva da im to priušte. Te tako taj jaz, svakim danom, sve više raste.

Na žalost, činilo mi se da sva ta nepravda i nejednakost više pogađa mene nego prosečnog Polinežanina. Francuze da ne pominjem. Ni jedan od njih nije video problem u postojećem poretku. Oni koji vide verovatno u Polineziju ne zalaze.

Daleka ostrva

No, pre nego što smo svu tu nepravdu osvedočili, put je planiran samo na osnovu snova i želja za ronjenjem. Moji snovi su bili s Tupajom, sama lokacija i nije bila bitna dok god je u okviru Francuske Polinezije. Miljanovi snovi su bili na Dalekim ostrvima. Miljan je svoje snove prvi put usnio dok je obrtao stranice Atlasa Sveta. Jedna od njih bila je plavlja od svih ostalih. Istačkana sitnim ostrvima grupisanim u arhipelage. Tuamotu arhipelag delovao mu je najusamljenije i najdalje od svega. I tu je upravo poželeo da ode, na Tua (daleka) motu (ostrvo) – a.

Ispostavilo se da je ronjenje upravo najbolje na ovim ostrvima. Tome je trebalo pridodati otkriće da je moguće plivati sa grbavim kitovima u sezoni razmnožavanja, kada dolaze u ove tropske vode da na svet donesu mlade. Sezona plivanja sa grbavim kitovima traje od početka avgusta do sredine novembra i moguće im je prići u vodama koje razdvajaju Mooreu i Tahiti, te su ova dva ostrva idealna kao polazna tačka za ove izlete. Moj idealni odmor je tako zamišljen kao dvonedeljni boravak na dva ostrva, prvo Moorei, a onda jednom od atola iz Tuamotu arhipelaga, negde sredinom avgusta. Sve je delovalo idilično dok početkom maja nisam sela da napravim rezervacije smeštaja i kupim karte za ostrva. Moj plan je odjednom postao neostvariv. Smeštaj jedva da sam mogla da nađem za 2-3 noći na bilo kom od Tuamotu ostrva. To me je nateralo da dve nedelje odmora podelim na čak četiri ostrva: Mooreu i tri atola iz Tuamotu grupe: Tikehau, Fakaravu i Rangirou.

Sve što je bilo za reći

Svako ostrvo koje smo posetili na Francuskoj Polineziji dobilo je po jedan post: Moorea, Tikehau, Rangiroa i Fakarava. Sem Mooree čiji je naslov inspirisan predivnim bićima s kojima smo plivali, ostali naslovi su izvedeni iz polinežanskih, orginalnih imena za ostrva.

  • Ni da zamisliš! Gledala sam Fakaravu iz aviona dok smo joj se polako približavali. Atol deluje magično sa visine. Kopneni, zeleni

  • Iznad plavog beskraja! Rangirou je najveći atol u Tuamotu arhipelagu. On je ujedno i glavni administrativni centar Tuamotu arhipelaga. Takođe je

  • U sred nemirnog Pacifika! Tikehau je bio prvi u nizu Tuamotu atola koji smo posetili. Smestili smo se na vrhu glavnog

  • Ali ga zasigurno zbunjuju ti ljudi u vodi! Moorea je jedno od mnogobrojnih ostrva u Arhipelagu Društvenih ostrva. Prilično je razvijeno.

Sve što je bilo za uslikati

Slike u galeriji su slikane fotoaparatom i iz nekog razloga ni jednu sliku nisam napravila na Moorei. One koje krase post o njoj uslikane su telefonom.

Ovog puta sam sem svoje kamere za nadvodni svet ponela i jednu za podvodni. Link ka mojoj YouTube polinežanskoj, ronilačkoj listi.

Drugi o Francuskoj Polineziji

Čovek može da putuje i čitajući knjige, gledajući filmove i crtaće, čitajući blogove, gledajući vlogove. Te evo par preporuka za dodatno uživanje u Francuskoj Polineziji.

Sea People: In Search of the Ancient Navigators of the Pacific – Christina Thompson

Knjiga o istoriji i migracijama u Polineziji, obuhvatajući sve u magičnom trouglu koji prave Havaji, Novi Zeland i Uskršnje ostrvo. Knjiga obuhvata sve potencijalne teorije o naseljavanju polinežanskih ostrva, dolasku, kolonizaciji i prolasku Evropljana. Kao i putovanjima, u savremenim vremenima, koja su pokušala da pokažu i dokažu pojedine teorije o potencijalnim migracionim rutama.

Izuzetno pitko i zanimljivo napisana knjiga. Autorka je inače udata za Maora te je ovo ujedno bio i njen pokušaj da shvati istoriju i kulturu kojoj ona sama ne pripada, ali kojoj pripadaju članovi njene porodice.

Tupaia – The Remarkable Story of Captain Cook’s Polynesian Navigator – Joan Druett

Predivno ispričana priča o Tupaji – Polinežaninu koji se priključio kapetanu Kuku i doprineo “otkriću” mnogih polinežanskih ostrva. Čovek, koji je bio visoki sveštenik od izuzetnog značaja u svom društvu. I njegov doprinos na Kukovom otrkiću Polinezije. Na žalost Tupaja nije proveo mnogo vremena sa Kukom, umro je nekih godinu dana nakon ukrcavanja na brod Nastojanje.

1