postcards…
The world moves with me

Nacionalni park Ti (Thy) / 31.08.22

Ja, Ti, ona, on, oni…

Danci ime svog nacionalnog parka ne izgovaraju Ti. Pre zvuči kao Tuj, gde ovo t, opet nije čisto kao naše t. Do ovog oblika Ti sam došla tumačeći pravila za transkripciju sa skandinavskih jezika, ali može biti da sama pravila nisam dobro razumela.

Jednog kišnog, hladnog, letnjeg dana, koji nas je podsetio zašto smo iz Nemačke pobegli, krenuli smo iz Kopenhagena ka Tiju. Danske železnice su smatrale da je početak juna pravo vreme da poprave, preprave i počiste svoje pruge, te smo ka severu krenuli autobusom. Autobus je bio na sprat, pa meni ne bi teško da doplatim za najbolje sedište. Nije da sam preterano razmišljala o lepotama danskog pejzaža u tom momentu, bila sam isključivo okupirana mišlju kako da smanjim osećaj mučnine u višečasovnoj vožnji. A malo šta je očaravajuće kao prelazak s jednog ostrva na drugi, čini se, beskonačnim mostovima.

Naše krajnje odredište, nakon šest sati duge vožnje, bio je Olborg (Aalborg). Nije nam plan bio da se u njemu preterano dugo zadržavamo. Olborg je trbao da bude samo usputna stanica ka nacionalnom parku. Ali kiša je lila. I lila. I baš nije planirala da stane, ni to popodne, ni narednog dana. Tako neplanirano ostasmo dodatni dan u Olborgu. Iskoristili smo ga za maratonsku šetnju ulicama grada i kupovinu vodootpornije garderobe.

Olborg nas je jednako očarao svojim starim gradskim jezgrom, novim modernim zgradama i mnogobrojnim grafitima i muralima. Generalno nam se novogradnja u Danskoj izuzetno dopala. Nove stambene zgrade svojim dizajnom pre podsećaju na moderne sklupture, nego na mesto za stanovanje. Često sam prolazeći kraj tih modernih zgrada razmišljala o unutrašnjosti tog prostora. Koliko li je špicastih, krivih i zaobljenih soba u tim zdanjima? Jedno je sigurno, sve te zgrade će biti jednako impresivne i za par vekova.

Olborg je bio neočekivani biser. Da nije bilo te dosadne, uporne kiše ne bi ga ni videli. Sledeći put kada pomislim kako gore vreme nisam mogla ubosti na putu, setiću se Olborga i širom otvoriti oči, ko zna koliko ću još bisera na taj način otkriti.


Nacionalni park Ti se nalazi na severozapadu zemlje. Park prati obalu mora i njim dominiraju beskrajne dine, delimično pošumljene i potravljene, te tako naizmenično prelazite s vriština na pesak, preko livada, kroz viševekovne šume breza i četinara. Vetar duva konstantno, pa su njegove plaže čuvene među surferima.

Nacionalni park pokriva površinu od 244 km2. Mi smo odlučili da ga delimično prepešačimo u trodnevnoj šetnji, prateći obalu od severa ka jugu. U nacionalnom parku postoji više sela u kojima je moguće naći smeštaj. Svako selo ima dobro snabdeven supermarket i po nekoliko restorana. Celo iskustvo je pre ruralno nego prirodno. Šetali smo praktično od sela do sela.

Krenuli smo od luke Hanstolm (Hanstholm). Autobus zgodno staje ispred malog tržnog centra u okviru kojeg je supermarket. Luka je na nekih kilometar odatle, ali pešačka staza se ranije odvaja od asfaltnog puta. Vodi uzbrdo, ili bolje uzdino do prvog vidikovca. Dine su prekrivene visokom trskovitom travom. Beskonačna valovita livada sa jedne strane i more sa druge. Monotoni pejzaž, nakon kratke šetnje prekidaju betonski bunkeri koji izviru na sve strane. Ovaj deo danske obale bio je deo Atlantskog bedema duž kojeg su Nemci gradili ove betonske bunkere (Hanstholm I) zarad bolje zaštite od potencijalnih napada iz pravca Velike Britanije. Na suprotnoj strani Hanstolma jedan od bunkera je pretvoren u muzej. Ovi, na koje smo mi naletel, bili su jednostavno prepušteni propadanju. Svaki od njih je dostupan i otvoren, možete se naokolo zavlačiti i provlačiti do mile volje. Strukture su stabilne iako su pojedini bunkeri delimično urušeni.

Više podataka o bunkerima i detaljnu mapu možete naći u pamfletu muzeja: https://bunkermuseumhanstholm.dk/media/1314/batteri-hanstholm-i-engelsk.pdf

Nakon obilaska bunkera spustili smo se na plažu kojom smo pešačili, nekih 12tak kilometara, do Klitmelera (Klitmøller). 12 km vetra, peska i slanog vazduha. 12 km predivne, divlje plaže. 12 km hodajuće uživancije. Uglavnom uživancije. Na momente je pesak bio previše mek pa mi se činilo da prtim sneg. S tim da onom ko je išao iza, za razliku od snega, na pesku ništa lakše nije bilo. Svako je prtio svoju dinu. Muku nismo mogli podeliti.

Kiltmeler je dobio ime po mnogobrojnim mlinovima koji su se nekada davno nizali kraj obližnje reke (klit – dina, mølle – mlin). Danas ga zovu Hladni Havaji jer je poznato surfersko odmaralište. Na izlazu iz sela nalazi se skupina napuštenih bunkera. Svi ovi bunkeri duž obale, daju neku posebnu draž ovom lunjanju Tijem.

Nakon prespavane noći, u jednom od lokalnih surferskih odmarališta, krenuli smo ka jugu. Taj dan smo uglavnom pratili poljske puteve, koji su sporadično prolazili kraj seoskih imanja sa simpatičnim dlakavim govedima, mnogo lepšim nego naše krave i bikovi. Vreme je bilo muljavo, sa sitnom dosadnom kišom. Bar blata nije bilo jer pesak upija svu vodu. Pred nama su se smenjivala imanja i livide. Kilometrima. Ta šetnja jednoličnom ravnicom je narušena kada smo stigli do Tagordove šume (Thagaard’s Plantation).

Tagordova šuma je ime dobila po jednom od pionira u pošumljavanju ovog dela Danske. Danci su rat pesku objavili 1816. godine kada su na 7 različitih lokacija pokušali da zasade uglavnom breze i četinare. Ali avaj, brezi se nije svideo jak zapadni vetar, a četinarima vazduh pun soli, te je 1842. Danska konačno priznala poraz i odustala od pošumljavanja. I pored loših uslova, neka stabla su uspela da prežive i danas čine jednu od najčarobnijih šuma na svetu.

Po izlasku iz šume smo uglavnom samo kisnuli. Bilo je previše mokro. Padala je ona kiša koja neumorno pada. Uz put smo sreli starijeg Danca. Išao je iz suprotnog smera noseći veliki ranac. Nije izgledalo da mu kiša smeta. Stali smo da proćaskamo. Bio je izuzetno simpatičan. Osmeh nije skidao sa lica. U toj kratkoj rameni informacija “o stanju na putevima”, lepotama i znamenostima ispred i iza nas nijednog momenta se kišno vreme nije pomenulo. Šta ti je Danac! Njemu ni kiša nije problem. Nama, naviknutim na suvlje vreme, ipak jeste bila problem. Toliko da smo na kraju svratili u jedan od kafića u usputnom seocetu Voruper (Vorupør), nadajući se da će uskoro prestati. Nakon sat-dva konačno je krenulo da se razvedrava. Nedaleko od sela nalazi se i sklonište gde je moguće kampovati. Generalno, u Danskoj nije problem prostreti šator gde vam se svrsne, dok god ste skrajnuti s puta i tuđih imanja. Nama je sklonište bilo prioritet jer ima nadstrešnicu, a nakon tog kišnog dana nismo hteli da još i noći dajemo mogućnost da nas konstantno prska vodom.

Izgleda simpatično ta minijaturna brvnara, smeštena na livadu i okružena četinarima. U nju bi se jedva 5-6 ljudi gusto spakovalo. Na sreću bili smo sami. Brvnaru smo delili samo sa lokalnim mravima. Povelikim. Ja sam zato rasprostrla unutrašnju mrežu šatora i u nju se zavukla. Miljan je odlučio da hrabro deli svoj prostor sa minijaturnim komšijama. “Spavao sam kao nikad u životu” – reće mi ujutru dok smo doručkovali. Ja sam se celu noć budila iz horor snova u kojem su njega ti mravi grickali. Ne znam od kad sam postala tako dokona do brinem tuđe brige.

Jutro je bilo sunčano i toplo. Prvi deo puta je opet vodio poljskim putem pored velikih imanja. Kuće su bile u daljini. Neverovatno je koliko su ta sela lepa. Koliko su sve kuće proste i jednostavne. I opet, upravo zbog toga, lepe. Iza tog reda stoji neumorna danska birokratija i milion i jedan propis. Dva mlada Danca, kod kojih smo odseli u onom surferskom smeštaju, su nam prepričavali svoje muke jer su hteli da sklone reklamni znak, starog vlasnika kuće, sa puta. Ipak, nije li to mnogo bolje od javašluka koji vlada po Srbiji? Pitanje sam zadržala za sebe, sa Dancima sam razmenjivala horor priče o nemačkoj birokratiji. Neplanirano smo zašli u diskusiju o tome ko je gori sa svojim striktnim pravilima, Danci ili Nemci. Rezultat je bio prilično izjednačen.

Ispred nas ponovo beskrajni predeli potravljenih dina. Predeo je jednoličan. U daljini se nazire Lodbjerg svetionik. Postaje sve veći što smo bliži, ali to traje i traje. Toliko sporo, da vam se čini da se uopšte ne pomerate. Na kraju sam krenula da ga slikam. Kad mi se učini da je prošla večnost, uslikam ga opet. Onda krenem da poredim slike. Ipak mu se približavamo. Ipak se povećava. Dok se penjemo uz poslednju dinu i ulazimo u gustu četinarsku šumu, konačno znam da smo mu sasvim blizu. Iako ga u tom momentu zapravo i nismo mogli videti.

Bilo je tek deset. Krenuli smo do ulaza u svetionik ali nas je omeo miris koji se širio iz susednog kafića. Neko je upravo ispekao pecivo neodoljivog mirisa. Sveže pečena štrudla sa marcipanom, jak crni čaj i domaći sok od lokalnog bobičastog voća. Sedeli smo u predivnoj bašti, na prijatnom prolećnom suncu. I uživali u preuranjenoj užini. Zaboravih momentalno na pogled sa visine.

Kada smo nekih sat kasnije krenuli dalje, ka Ageru (Agger) oblaci su opet prekrivali sunce. Od svetionika do sela ima svega 5km. Sa svim tim šećerom u krvi imali smo energije na pretek da pružimo korak. Taj poslednji komad puta vodi nasipom između Flade jezera i mora. Nekada je ovo jezero činilo zaliv, ali su ga vremenom nanosi peska odvojili od mora. Put je manje impozantan nego što se možda čini po opisu. Staza je opasana gustim rastinjem te nikakvog posebnog vidika sa nasipa nema.

Dolazak u selo Ager obeležio je i kraj ovog našeg kratkog Ti parkovanja.

Više slika možete naći u mojim galerijama: Aalborg i Thy National Park.

Kataloniji u čast / 25.06.22

Katalonija je san. Anarhistička Katalonija je najromantičniji san koji bi iko mogao usniti.

Ali san je samo san, java je već ozbiljna noćna mora.

Java u Kataloniji je manja noćna mora od jave na nekim drugim podnebljima. No i ta njihova java je već svuda viđena, predvidljiva. Možda malo romantičnija i uglađenija. Ulickanija. Sređenija. Ali i dalje je java.

U Kataloniju smo došli neplanirano. U vreme pandemije kovida teško je bilo išta planirati. Posebno, ako čovek planira da se vratiti u Singapur nakon tog puta. To onda postaje ozbiljan izazov. Nekih dve nedelje pred put, mislili smo da ćemo jesenovati u Hrvatskoj. Miljanova firma se cimala da nam izvadi dozvole za povratak u Singapur, kao i dozvolu da karantin preležimo u svom stanu, a ne nekom od propisanih hotela. Čekalo nas je 2 nedelje zatvora i pet testova.

Nedelju dana pred put pravila su se promenila. Određene zemlje su stavljene na Listu. Listu koja je omogućavala izbegavanje karantina. Španija beše među njima. I tako mi završismo u Španiji. Najjeftinije karte su bila za i iz Barselone, te otuda Barselona, tj. Katalonija.

Nisam planirala da idem u Španiju. Ne sad. I ne ovako. Još manje sam bila spremna za Kataloniju. Ona je najdivniji san koji to nije. Ona nije Mirov El segador, Pikasova Gernika, Orvelova ili Hemingvejeva Katalonija, ma koliko ja to želela. Ona je…

… Ona je divno mesto za odmor. Brdovita. Valovita. Morska. Stara. Stara kao srednjovekovni zamak, staro-rimski amfiteatar, praistorijske pećine.

Htela sam da je ispešačim u te dve nedelje. Htela sam da planinarim Pirinejima. Htela sam da vidim njene planine, visoravni, jezera. Vremenska prognoza me je uveravala da za to vreme nije. Da sam okasnila. Onda sam odlučila da ispešačim njenu obalu. Vremenska prognoza me je uveravala da je za to vreme idealno.

Nije!

Nije sve u (ne)vremenu. Trebalo je da odem u planine.


Posle 2-3 dana provedenih radno u Barseloni, odmor je konačno mogao da počne. Uhvatili smo lokalni voz iz Barselone za Portbou. To je trebao biti početak naše desetodnevne šetnje uz katalonsku obalu. Postoji nekoliko označenih pešačkih staza/puteva koji prate katalonsku obalu i spajaju primorska seoca usput. Plan je bio da pratimo, tj. kombinujemo dve od tih staza: GR92 i Cami de Ronda. Dnevno bi prelazili oko 20tak kilometara i noći provodili u seocima usput. S obzirom da je staza polu-urbana, odlučili smo da ne nosimo kampersku opremu, nego spavamo u hotelima.

Nepažnjom smo krenuli prilično kasno iz Barcelone. Prvo nam je planove omeo maraton i blokirane ulice, a onda i nedeljni red vožnje. Kada smo seli u voz, već je prošlo podne. U Portbou bi bili oko dva. Taj dan je trebalo da pređemo oko 10tak kilometara, do sela Ljanca (Llançà). Dan je prilično kratak, no ako krenemo na stazu odmah, imali bi više nego dovoljno vremena.

Ali… Bismo gladni. I žedni. I… Odlučismo da siđemo stanicu ranije. U Koleri (Colera).

Miris. Sećam se tog mirisa. Miris Mediterana. Miris letovanja iz detinjstva. Miris borova i smokvi. Miris užarenog kamenja. Miris mora. Miris koji je pogađao najumornije delove tela. Miris koji je otklanjao taj umor momentalno.

Plaža je blizu železničke stanice, te smo se uputili do iste. Prva slika sa puta, treba da bude slika mora. Slika beskonačnog plavetnila.

Nakon popunjavanja stomaka, krenusmo na početak staze. Staza vodi kratko, kroz borovu šumu, a onda preko krša do druge uvale. Nešto veće. Ispunjene lokalcima koji misle da more krajem oktobra nije previše hladno za kupanje. Onda opet par stotina metara borovine, pa par uvala. Kao slojevi torte, smenjuju se plavi i zeleni pojas.

Drugi deo puta je vodio duž uređenih, popločanih staza. Kroz polu naseljene predele. Vile sa pogledom na more. Široka dvorišta, plavi šaloni, beli zidovi. Sve su izgledale kao da su napuštene. Sezona je očigledno gotova. U njima možda niko neće boraviti do sledećeg proleća.

Kada smo stigli do glavne promenade u Ljanci, morali smo da se suočimo sa ogromnim problemom. Sezona je gotova i hoteli su zatvoreni. Sajtovi poput Bukinga i AirBnB-a su nam nudili samo apartmane koje bi bili primorani da bukiramo barem 2 noći. Bi mi žao što nismo poneli opremu za kampovanje. Na kraj pameti mi nije bilo da može da se desi da ne nađemo smeštaj.

Odluke. Odluke. Odluke donete na prečac, nisu uvek najgore odluke.

Uz pantomimu i A- nivo španskog uspeli smo da bar nađemo taksi prevoz do Kadakesa (Cadaqués) jer na kraju sezone, u pet popodne ni prevoz više ne funkcioniše.


Kadakes je bio ljubav na prvi pogled. Golema ljubav. Ona koja se ne dešava često.

Lavirinti uskih kaldrmisanih ulica, bele stare kuće, opet ti plavi šaloni, ljubičaste i roze puzavice, tepih prezrelih opalih smokvi i miris mora. Vetar je duvao i besni talasi udarali u zidove promenade. Turista jedva da je bilo, centar starog grada u večernjim satima izgleda sablasno. Svetla su slaba, ulice mračne. U tom mraku, pažnju nam je privukao lokal sa velikim slikarskim platnima. Na jednom od njih singapursko gigantsko super drveće iz jednog od najpoznatijih parkova. Među drvećem prizor iz raja, nage muške i ženske figure.. Oko njih patroliraju milocioneri na konjima. U sred tog mnoštva ljudi kuća iz koje viri Niklsonovo lice. Ili je bar meni to lice tako izgledalo.

Do nje još jedno ogromno platno, metro stanica, deo nekog zapadnjačkog grada, prosjakinja na ulici, asocijacije na kovid pandemiju. Boje tmurne.

Hoću onu! – reče mi Miljan upirući prstom u pravcu “singapurske slike”.

Ja hoću onu s pandemijom – dodah, pokazujući ka drugom uglu studija.

Dok smo “raspravljali” koja će s nama za Singapur, pojavio se umetnik. Vraćao se sa večere. Ispostavilo se da je Nemac. Nemac koji već godinama živi u Španiji jer mu je domovina suviše hladna i tmurna. Kao sa većinom Nemaca nađosmo zajednički jezik vrlo brzo. On nam je euforično izlagao sva svoja dostupna dela, a mi uživali u toj privatnoj prezentaciji. Da sam u to vreme bila upoznata sa Konstraktinim Triptihom, verovatno bi mi u glavi odzvanjale njene reči:

Razvijamo svoja interesovanja
Razmatramo fenomene savremenog društva
Diskutujemo o neoliberalizmu
Čudimo se ljudskoj gluposti, pa posle idemo da jedemo

Idemo da jedemo! Zaista od tog razgovora nas ništa nije moglo udaljiti sem Miljanovog napada gladi. Te odatle nastavismo vijugavim ulicama u potrazi za restoranima. I jeli smo lepo. Baš lepo smo jeli!

Dobra hrana i još bolje društvo su neplanirano produžili naš ostanak u selu. Doduše i umetnikova želja da slike malo dotera, pre nego što nam ih upakuje. Na kraju zaista kupismo obe, a tome dodasmo i manji kolaž.


U jednoj od vila, u susednom selu Portlligat, Salvador Dali je proveo dobar deo svog života. Ta kuća je pretvorena u muzej. Miljan nije preterani obožavalac Dalijevog lika i dela, ali ja jesam ovog potonjeg, te smo narednog dana krenuli do vile prateći obalu. Muzej je bio zatvoren u vreme naše posete, ali nadali smo se da će nam šetnja svakao prijati, te da je možda bar spoljašnjost dostupna za gledanje. Vreme je izuzetno prijatno u oktobru. Dani su bili pretežno sunčani, ali ne pretopli kao u toku leta. Staze uz more su popločane, na momente prate asfaltni put ali saobraćaja gotovo da nema. Tek po koja kuća kraj koje smo prolazili nije bila prazna. Koliko li sve ovo izgleda drugačije leti, u toku sezone?

Pred sam kraj puta stigli smo do prelepe uvale. Putokaz nas je upućivao na povratak u kopno, na asfaltni put. maps.me je pokazivao da postoji pešačka staza uz more. Ispred nas je, bar u neposrednoj blizini, bio vidljiv utabani puteljak. Naravno da smo krenuli puteljkom. I naravno da nas je to dovelo do sred ničega u jednom momentu. To u sred ničega je bila visoka ograda, ograđenog imanja. Imali smo opciju ili da se vratimo istim putem ili da krenemo kroz gusto rastinje. Veći problem od rastinja bili su kameni zidovi, jer taj teren je izdeljen na terase. Neki od zidova su bili viši od metar i po. Na svu sreću, očigledno nismo bili jedini koji su došli na ideju da prate onaj nesrećni puteljak. Neko je pre nas već dovlačio veće kamenje koje je olakšavalo preskakanje ovih kamenih bedema.

Naš put ne bi bio potpun, da bar jednom ne izaberem ovakvu stazu. – rekoh, preskačući jedan od bedema.

Nadajmo se da će biti poslednja! – Dok mi je to govorio, bilo je jasno, da ni trunku nade u tako nešto nema.

Nada poslednja umire! – dodadoh, smešeći se. U sebi sam zapravo razmišljala kako su mi ta “gubljenja” omiljeni deo svake šetnje.

Malo šta smo od vile videli, previše je zaklonjena u unutrašnjosti imanja. Kao uteha je poslužila kolekcija Dalijevih grafika izložena u muzeju u Kadakesu.

Pomalo razočarana neobilaskom vile, narednog dana smo krenuli u Figeres (Figueres) u obilazak još jednog njegovog muzeja. Malo šta smo od samog grada videli. Mene su beskonačne krivine na putu do Figerasa u potpunosti izmučile. No svakako je vredelo malo se pomučiti zbog kako Španci tvrde, najvećeg objekta nadrealizma! Sa svim restrikcijama, i smanjenim obimom poseta, muzej je i dalje bio prenatrpan i teško mi je i da zamislim na šta liči poseta istom u normalna, nekovid vremena.


Bilo je teško oprostiti se od Kadakesa. Krajem oktobra, to je jedno od lepših mesta na svetu. Krajem jula… Ne želim ni da zamišljam kako bi to izgledalo u sred letnje sezone.

Nakon Kadakesa, odlučili smo da zađemo malo u kopno i svratimo do Žirone (Girona). Delovala je izuzetno lepo dok smo kroz nju prolazili vozom na putu za Portbou. Grad idealan za razglednice. Šarene zgrade sa obe strane reke i pešački mostovi koji ih spajaju. Žirona je poznata po svojoj jevrejskoj četvrti, starim bedemima i katedrali. Posvetili smo nimalo vremena na njen kulturni život, istoriju ili savremena zbivanja. Šetali smo starim ulicama, čudili se količini prodavnica za bicikle i bicikliste (kasnije se ispostavilo da u Žironi žive mnogi poznati biciklisti za koje imam 0 interesovanja) i količini fanova Igre prestola (koja me interesuje koliko i biciklisti). Duge šetnje su bile dovoljne. Singapur nije grad za pešake, te su te besciljne duge šetnje po evropskim gradovima za mene sada često cilj same po sebi. Ta mogućnost da na nogama stignem od tačke A do tačke B uživajući u nasumičnom zveranju u fasade zgrada, a da ne šetam uz autoput ili ne lipšem od vrućine i vlage, je dovoljno fascinantna da mi malo šta preko toga treba.


Iz Žirone smo skoknuli na izlet do obližnjeg srednjevekovnog sela Besalu. Kad se čovek navikne na lepe gradove, onda postaje proklet pa bi da gleda i lepa sela. Basalu je samo jedno od mnogobrojnih srednjevekovnih sela razbacanih po Kataloniji. Njega smo izabrali samo iz praktičnih razloga, dovoljno je blizu Žirone i do njega je vodio direktan prigradski prevoz.


Kada smo se nagledali srednjevekovnih zidina, vreme je bilo da se vratimo šetnjama uz more. Turistički vodiči tvrde da je šetalište između Ljoret de Mara (Lloret de Mar) i Tose de Mara (Tossa de Mar) najlepši deo katalonske obale. Oba grada su velike turističke destinacije sa ogromnim hotelima uz plažu. U Ljoretu se nismo zadržavali, sa stanice smo se najbližim putem spustili do plaže i tu započeli šetnju. U Tosi smo ostali par dana. Na južnom delu nalazi se tipičan stari mediteranski grad, novi deo Tose je bio prilično neinspirativan.

Sama staza, koja spaja ova dva grada, prati obalu, prolazi kroz manja sela, peščane uvale, po vrhovima litica, kroz guste mediteranske mirisne šume. Sem delova staze u neposrednoj blizini ova dva grada na kojima je bilo podosta turista, staza je uglavnom bila prazna. Nije bilo boljeg načina da sagledamo lepotu Kosta Brave.


Polako su isticali dani našeg odmora. Znali smo da poslednjih par dana želimo da provedemo u Barseloni. Ostalo nam je još dva dana za šetnju ulicama još jednog katalonskog grada. Izabrali smo Taragonu (Tarragona) prvenstveno zbog akvadukta. Slično kao i po svim ostalim mestima pre nje, samim gradom se nismo preterano bavili. Besciljne šetnje njenim ulicama, šetnje uz more i slikanje fasada su jedine aktivnosti u koje smo se upuštali. I naravno, jeli smo lepo. Baš lepo smo jeli!


Veruje se da je taragonski akvadukt, poznatiji i kao Aqüeducte de les Ferreres izgrađen za vreme Oktavijana Avgusta, tj. negde u periodu raspinjanja Hrista. Nešto toliko staro zaslužilo je da bude ovekovečeno mojim pogledom. Akvadukti su mi uvek delovali impresivno kao građevine, te sam poželela da jedan od njih konačno vidim i uživo. Nalazi se na samo 4km od grada. Ima dva reda lukova, u gornjem redu 25, u donjem 11. Mogu vam reći da je zagledanje ove građevine zaista bio poseban doživljaj. I totalno vredan dolaska u Taragonu.


Kao šlag na tortu, za kraj smo ostavili Barselonu.

Grad koji je trebao da me oduševi, ali iskreno ostavio me je prilično… Očekivanja su bila prevelika. I ja sam se nagledala svakakvih čudesa u životu. Barselona jednostavno nije imala u ponudi ništa što me već na nekom drugom mestu nije oduševilo. S druge strane Barselona je neizdrživo pretrpana turistima. U malo koji deo grada sam uspela da zađem i da nađem mira, da prođem parkom u kojem sede samo lokalci sa svojim klincima, ili ulicom kojom se kraj mene neće slivati more ljudi, ulice kojima će kola dovoljno retko prolaziti da ih ne primećujem. Od svog tog mnoštva šetnje njenim ulicama nisu bile preterano prijatne. Ona je jedna od onih gradova, u kojima čovek treba da živi da bi znao gde da se skloni.

Daleko od toga da je iskustvo bilo neprijatno. Vrlo rado bih opet tamo otputovala. Samo, samo…

No, i pored toga neki momenti Barselone su i tekako bili vredni pomena.

Fasade zgrada. Obično ljudi vezuju Gaudija za barselonsku arhitekturu. No meni je Gaudi previše kitnjast. Prošli smo kraj par njegovih zgrada besciljno lutajući po gradu (nemoguće ih je promašiti zbog količine ljudi koji se oko njih okupljaju) i ciljano otišla do Sagrade Familije, gde smo jednoglasno došli do zaključka da do Gvelj parka nećemo ni ići (to je od Sagrade, sudeći po slikama, još kitnjastije). Kad pričam o prelepim fasadama, uopšte mi Gaudi nije na pameti. Zapravo obične stambene zgrade, i one sa paternima koje izgledaju kao da ih je neko oblepio tapetama, i one najobičnije sa francuskim balkonima ofarbane u pastelne boje. Fasciniralo me je koliko su fasade ujednačene i očuvane, geometrijski proste ali izuzetno skladne.

Bulevari. Barselonski bulevari… Nisu impozantniji od avenija Buenos Ajresa, ali je fascinantno koliko bulevara ima u tom gradu. U jednom od muzeja sam pročitala da su rušili cele kvartove da bi bulevari bili toliko široki. Koliko je onda kvartova trebalo porušiti za sve te bulevare po gradu?

Muzeji. Sigurna sam da u Barseloni postoji na desetine muzeja. Mi smo imali dovoljno vremena svega za par njih.

Pikasov muzej. Iako smo oboje veliki obožavaoci lika i dela Pikasa, za razliku od kolege mu Dalija, ipak smo se nećkali oko obilaska njegovog muzeja. Sa tolikom gužvnom na ulicama grada, nije mi se gužvalo i po muzejima. No kako smo već Daliju posvetili toliko vremena, činilo se nepravednim zapostavljati Pikasa. Ispostavilo se da je njegov muzej jedan od najboljih muzeja koje sam videla u Evropi. Sam muzej ne sadrži njegova najveća dela, ali sadrži dela iz svih faza njegovog stvaralaštva. Prijatno sam iznenađena bila kako kroz postavku, posetilac može da isprati Pikasov umetnički razvoj. Sve faze njegovog stvaralaštva. Muzej je izuzetno edukativan.

Praktično prekoputa Pikasovog muzeja nalazi se Muzej moderne evropske umetnosti (MEAM) i u njemu su bili izloženi najbolji radovi po izboru nekog umetničkog centra ili salona. Sad već i zaboravih tačno čega. Sam prostor je impozantan, a onda i ta dela koja su ga ispunjavala bila su od izuzetne lepote. U njemu smo zapravo i najviše uživali.

Po istoriju anarhizma i građanskog rata treba otići u Nacionalni muzej Katalonije i Muzej savremene umetnosti Barselone.

Ma koliko bizarno zvučalo, ja volim da obilazim groblja u velikim metropolama. Da vidim kako mrtvi “žive” u različitim kulturama. Obilazeći mrtve čovek može mnogo da nauči o živima. Monžuik u Barseloni je jedno od takvih mesta. Prva asocijacija kada sam ugledala te “zgrade” na Monžuiku, bio je Novi Beograd. Singapur ili Hong Kong bi verovatno bili pravednija asocijacija, ali čovek, na žalost, ne može da bira šta mu pada na pamet. Soliteri mrtvih, sa pokojim velikanom zakopanim kako Bog Srbin zapoveda. Setih se onih “vila” sa Rekolete. Argentici očigledno mnogo više brinu o “životu” svojih mrtvih. Ili bar o tome šta će o grobu komšija da kaže. Sudeći po ovom barselonskom groblju, jadni lokalci ni posle smrti ne nalaze mir, i dalje se tiskaju i sede jedni drugima na glavi. Za to bar ne mogu da krive turiste.

I tako, dok čovek šeta tim širokim ulicama, divi se kako je sve lepo, uredno i čisto, razmišlja da Katalonija mora biti raj u kojem se svemu zna mesto i red, naleteće na izbacivače i izvršitelje. I okupljenu čašicu ljudi koja očajnički pokušava da zaštiti stanare kojima se smeši budućnost beskućnika. Stvarnost je uvek tu da nam opali šamar kad previše u snove zalutamo.

I da! I u Barseloni smo jeli lepo. Baš lepo smo jeli!

Više slika možete naći u mojim galerijama: Cami de Ronda, Cadaques, Figueres, Girona, Besalu, Tossa de Mar, Tarragona i Barcelona.

Šetnja uz Gejlang reku / 09.05.16

Pisala sam već o Gejlangu jednom. Tj. pisala sam o prostituciji u istom. I o tome koliko mi se zbog te prostitucije ogadio ceo kraj, iako je na prvi pogled delovao kao mesto koje bi mi se baš moglo dopasti. Već sam tad napomenula kako je Gejlang zbog svoje “jeftinoće” prilično popularan među turistima, ali i lokalcima. U isto vreme, gotovo savršeno je pozicioniran i dobro povezan sa ostalim delovima grada. Na južni deo Gejlanga nadovezuje se moj omiljeni deo Singapura, Marine Parade. I upravo iz tog razloga, htela, ne htela, moj život u Singapuru je usko povezan sa Gejlangom. Što uopšte nije loše, sada kada sam naučila da živim zaobilazeći crvenu četvrt. Jer, Gejlang je mnogo više od toga i neke delove bi bilo šteta tek tako zaobići.

Kad nam je istekao ugovor sa prethodnim stanodavcem, silne smo muke imali da nađemo odgovarujuću lokaciju za sledeći stan. Pomenuto, moje omiljeno, naselje Marine Parade ima jedan ozbiljan nedostatak. Naime, taj deo Singapura trenutno nije pokriven metro linijom što silno povećava vreme koje bi svakodnevno gubili u prevozu do posla. Gejlang je zato ušao u ozbiljno razmatranje, ali sve novije zgrade su mogle na takmičenje za najklaustofobičniji životni prostor, i većina njih je zahtevala svakodnevni prolazak kroz delove Gejlanga od kojeg mi se dizao želudac. Zato sam bila prilično skeptična na predlog jedne agentice, da pogledamo tek izgrađene zgrade, na vrhu novog šoping mola, na samom izlasku iz krš dela Gejlanga. Jedina dobra stvar, koju sam mogla videti gledajući u mapu, je bila blizina metro stanice Paya Lebar, na kojoj su se ukrštale dve metro linije koje najčešće koristimo. Duga je to sad i nebitna priča, ali ispostavilo se da su te zgrade baš po našoj meri, a i taj život na vrhu šoping mola ima milion i jednu prednost, i nijednu manu u odnosu na život na zemlji. Te tako mi završismo na granici između Gejlanga i Marine Parade, na tačno onom mestu, na kojem smo završili šetnju onomad, kada mi je Gejlang preseo. Od tada smo Gejlang, prešli i uzduž i popreko milion puta i otkrili te mnogo zanimljivije i lepše delove naselja.

Po južnom obodu Gejlanga teče istoimena reka Geylang sungei. Sungei (sungai) je malajski izraz za reku. Zanimljivo je da je većina malajskih reči, koja se koristi za geografske pojmove ili imena ulica, pogrešno napisana, tj. drugačije od onoga što ćete videti u Maleziji. Pre par godina, završen je projekat proširivanja korita i sređivanja obale ove reke. U Singapuru se non-stop nešto gradi, dograđuje, popravlja i preuređuje, i postoji na stotine trenutno aktivnih projekata. Jedan od njih je i projekat, koji je počeo pre desetak godina, koji ima za cilj da uredi sve vodene tokove u Singapuru, u narednih dvadesetak godina. Jedan deo projekta je taj da se pored proširivanja korita radi bolje drenaže, uređuju i obale za pešake i bicikliste. Te tako, već sada, moguće je šetati na desetine kilometara uz razne vodene tokove, a da na automobile ne naletite. S obzirom da je Singapur grad autoputeva, ogromnih nebodera i šoping molova, ovi parkovi i park konektori, kako ih ovde zovu, predstavljaju prave male oaze za nas pešake i sve mnogobrojnije bicikliste.

Već neko vreme planiram da se uputim peške, od naše zgrade, prateći Gejlang reku, celim putem do mora, i preko brane, do poslovnog centra grada. Zapravo, planiram obrnuti put, ali sam obično previše iscrpljena za takve poduhvate posle napornog radnog dana. Kako Miljan radi i državnim praznicima, odlučih da se za 2.maj uputim dokona i sama pomenutom stazom. Ceo put mi je dobro poznat, prelazila sam ga više puta, ali nikada u celini, u jednom potezu. Krenula sam oko sedam ujutru. Tek je svanulo, pa je vazduh bio još uvek svež. Tek po koji prolaznik na ulicama. Šetalište nam počinje na manje od stotinak metara od kuće. Prvi deo šetališta je oivičen kondoima s jedne strane i mini parkom sa druge. U parkiću je grupa starijih žena uvežbavala svoju plesnu koreografiju uz neki pop hit osamdesetih. Hrabro su savijale svoje kukove u svim mogućim pravcima, praveći za većinu žena njihovih godina, nemoguće poze. Taj, desni deo obale, uređen je tako da podseća na prve maležanske naseobine u Singapuru. Prvi stanovnici Gejlang obala su bili Orang Lauti – Ljudi sa mora, koji su u ovom delu Azije poznati i pod imenom Morski Cigani. Taj narod živi kraj obala mora, gradeći drvene platforme, na kojima podiže kuće i deljene prostorije. Mnogi od njih žive isključivo na svojim brodovima. Ogroman broj njih i danas žive čergarskim životom, ima ih dosta oko Sulavesija, Bornea i Burme. Oni su se prvo naselili na mestu gde se Singapurska reka ulivala u Singapurski moreuz. No, kako se to vremenom pretvaralo u jednu od najvećih luka i trgovačkih centara, po dolasku Kineza i kolonizatora, ovaj narod je iseljen na obronke Gejlang reke. Uzgajali su najpre kokos, onda limunsku travu, pa kasavu. Zanimljivo je da u Singapuru, mnoga naselja, ulice ili geografski pojmovi, na malejskom nose imena biljaka, te tako postoji Gejlang kelapa (kokos), Gejlang serai (limunska trava) i Gejlang ubi (kasava). Veruje se da Gejlang još jedna od loše napisanih, interpretiranih malajskih reči, te da joj je pravo poreklo kilang, što znači presa, ili fabrika. No, vratimo se šetalištu. Taj, desni deo reke je prekriven drvenim daskama, da podsećaju na kalong (kallong) tj. te drvene platforme, sa nadstrešnicama od istog drveta. Svuda po ogradama vise upozorenja da je pecanje zabranjeno i kažnjivo sa 3000 SGD, no to silne pecaroše načičkane kraj ograde očigledno ne uznemirava previše. Cela ta slika, sa razigranim bakama i pecarošima “kriminalcima” u sedam ujutru, kraj Gejlang reke mi je delovala nadrealna.

Zaobiđoh moju omiljenu kafanu u kraju, koja je jedino mesto gde zapravo treba preći ulicu, i tu me dočeka nekoliko trkača. Staze su se polako punile trkačima-ranoraniocioma. Zabavljala sam se zagledajući ih. U tome mi nekako proleti vreme i već se nađoh kraj Dakota metro stanice. Na tom delu leva obala mi je mnogo lepša, jer je zeleni pojas uz reku širok, a na njega se nadovezuje naselje sa stambenim kućama. U isto vreme, s desne strane se uzdižu visoki kondoi. Za razliku od onih sa početka, u ova dva sam očajnički želela da se skućim, ali su cene stanova premašivale naš budžet, te se sa setom setih koliko smo stanova obišli po tim kulama. Jedan od njih ima predivne bazene, i to što se nalaze tik uz reku, bio im je ogroman plus. No ostadoh na desnoj strani, jer se uz te visoke moderne stambene komplekse, nadovezuje jedan od najstarijih državnih kompleksa. I iako je prilično oronuo, uvek me oduševe široki, pod konac sređeni travnjaci i broj maznih mačaka koje se okolo smucaju. A iskreno, volim da prolazim kroz te državne komplekse, kad naletim na stariji dokoni svet koji sedi na klupama. Prisetim se svih onih baba po malim rumskim ulicama, koje će se satima domunđavati nezadovoljno, ako im slučajno ne nazoveš “Dobar dan” u prolazu. Nakon toga, valjalo je preći nadvožnjak i verovatno bi mudrije bilo nastaviti levom obalom reke kraj novijih državnih stanova. No, kako desnom obalom hodila ranije nisam, odlučim da se držim desne strane sve do kraja, dok se Gejlang reka ne završi Kalang slivom. Sa te desne strane, staza je zapravo u očajnom stanju. Vrlo je uska i zaklona nema, jer sve do sledećeg mosta ceo put vodi uz livadu. Sa leve strane, onaj kompleks zgrada se relativno brzo završava, i ostatak vodi kroz park. Taj deo parka sam, čini mi se i najviše puta prepešačila. Jer, čim se prođe ispod nadvožnjaka, stiže se do naše stare kuće.

Tu sam konačno i prešla sa desne, na levu obalu. Tu Gejlang reka završava svoj put u Kalang slivu. Na istom mestu, sreću se Gejlang reka, Kalang reka (Kallang) i Ročor kanal (Rochor). Na levoj obali, načičkalo se nekoliko ogromnih, starih kondoa. Preko puta, nalazi se novi stadijum, ogroman sportski kompleks, koji je nedavno završen. Ovaj sliv je popularan među kajakašima i kajakašicama. Jednom smo slučajno naleteli na neke drugare u kafani, gde su se oni nalazili sa svojim drugarima kajakašima. Jedan od njih nas je ubeđivao da se pridružimo njihovom treningu. Bio je baš uporan, a glavni argument mu je bio da su kajakašice neverovatno zgodne žene. Tu se Miljan i ja zbunjeni pogledasmo, jer dve godine provedosmo prolazeći kraj kajakašica na reci čudeći se njihovoj zdepastoj, muškobanjastoj građi. No o ukusima ne vredi raspravljati. Ti silni kajakaši na reci su me baš nostalgično vratili u taj stari kraj. Baš mi se nekako blejalo tu po kraju. Te sam skrenula malo s puta, da bih svratila do pomenutog stadijuma, kupila kafu i izležavala se na suncu, kraj reke. Uživala sam, u tom savršenom miru, koji su prekidali ritmični zvuci kajakaških zamaha veslima po vodi.

Shvatila sam u momentu da je već devet. Trebalo je nastaviti dalje, uz obalu. Sunce je bilo već dovoljno visoko, da su njegovi zraci krenuli da me umaraju. Kalang sliv se, malo niže spaja sa Marina veštačkim jezerom. Ono je dosta široko i odvojeno je branom od Singapurskog zaliva. Uz taj deo obale, široka staza razdvaja park od vode. Uz samu obalu zasađena je bugenvileja, koja je vrlo tipična za Singapur. Cvetovi joj mogu biti različitih boja, čak i ako rastu na istom stablu. S obzirom da je na drugoj obali, već uveliko šire neboderi modernog i poslovnog Singapura, potroših silno vreme slikajući. Ostatak vremena sam zaobilazila bicikliste, kojih je odjednom bilo svuda oko mene. Kad sam došla do brane, bila sam već podosta iscrpljena suncem. Povetarac koji je duvao s mora je doneo osveženje, ali sunce mi je i dalje neumorno pregrejavalo mozak. Praktično, od stadiona, do prelaska preko brane, ne postoji mesto sa pravim zaklonom, ili mesto gde se možete okrepiti vodom. Taj deo staze je prilično naporan u toku dana. U njemu smo uživali skoro svakodnevno šetajući ili vozeći bajs, u jutarnjim i večernjim satima dok smo živeli u tom kraju. I upravo za te delove dana i jeste najprikladniji. Po jakom, dnevnom suncu, šetnja je vrlo iscrpljujuća. Tako prekuvana, prešla sam branu i sela u debelu ladovinu da se razladim, polivajući litre vode po sebi, u nadi da ću sniziti temperaturu. Nisam očekivala da ću praviti pauze pre nego što stignem do grada, ali je sunce tog dana bilo baš pakleno. Malo dalje od brane, prateći jezero sa suprotne strane, stiže se do Marina zaliva. Ceo taj potez ide uz park, koji se nemaštovito zove Park kraj zaliva. No, sam park po sebi je više nego zanimljiv i maštovit, pa ću se njim nekom drugom prilikom detaljnije baviti. Marina zaliv je verovatno najturističkiji deo Singapura. Njega su oivičili čuveni hotel-kazino, muzej u obliku lotosovog cveta, jedan od skupljih i poznatijih tržnih centara, poslovni centar… Čak su i tribine za formulu uspele da sebi tu nađu mesto. Iscrpljena od silnog sunca, ispružih se na jednoj od klupica, da poput lokalaca, ispruženih na susednim klupicama, zakuntam. Ako sam se u nečemu ugledala na lokalce, to je definitivno u toj navici da spavam gde stignem. I taj deo asimilacije međ’ lokalce, mi odlično ide. I ko zna koliko bih ja tu dokona divanila, da se senka nije povukla, i ja po obliku i veličini iste, shvatih da je podne. Te tada i zvanično završih svoju avanturu.

Mogu vam reći, po tipičnom, sunčanom, singapurskom danu ova šetnja od nekih 11km zaista postaje avantura. Do nekih 9 sati, šetnja je bila uživancija. No nakon toga, sunce postaje već previše jako. Dok sam ležala na onoj klupi pomislila sam da ću se ubuduće manuti ove šetnje u toku dana. Ali, kada su šetnje u pitanju, iz nekog razloga vrlo lako zaboravljam sve pretrpljene muke. Naime, već isto to veče, kada mi je Miljan predložio da izađemo i prošetamo po kraju, sva oduševljena sam istrčala iz kuće. Očigledno, lekciju naučila nisam jer sam u sličnu, suludu pešačku turu, po istom tom suncu, i juče krenula. No o tome više u sledećem postu.

Sasvim običan dan / 06.10.14

Od kada smo u Singapuru, baš loše spavam. Ili mi je prevruće, ili previše hladno, ili mi jednostavno san na oči ne dolazi. U subotu smo legli relativno rano, no razvili smo tu maniju čitanja stripova pred spavanje, pa bez obzira kada legnem zaspim uvek mnogo kasno. Problem je što stripove čitamo na iPad-u, a mene ti ekrani razbuđuju, za razliku od nečeg štampanog što bi me verovatno uspavalo nakon par strana. A onda se nekada desi da naletim na baš dobar strip, pa mi se jednostavno ne prekida. Trenutno sam u fazi iščitavanja svega što je Urosava (Naoki Urasawa) ikada nacrtao. A čovek je kada su mange u pitanju, u najmanju ruku ono što je Kon (Satoshi Kon) u animiranom svetu. Retko se dešava da me u mangi/animi oduševi baš sve: i crtež, i likovi i sama priča, no eto Urosava u tome uspeva iz stripa u strip. Njega verovarno treba da krivim za subotnju nesanicu. A, i za onu od petka.

U nedelju sam se probudila previše rano. Svetlo je dopiralo iz susedne sobe, i po intenzitetu bilo je jasno da je negde oko pola sedam. Pogledah na sat, 20 do 7. U panici poskočih, prodrmah Miljana gotovo urlajući da je zakasnio na posao. I dok su reči izlazile iz mene, shvatih u momentu da je nedelja. I da ga maltretiram. Te samo prsnuh u smeh i okrenuh se na drugu stranu. Utonuh ponovo u san. No ubrzo se probudih ponovo. Oblivena znojem. Vruće. Prevruće za spavanje. Uključih klimu i nastavih da spavam gotovo momentalno. Nije dugo prošlo, probudih se ponovo. Hladno. Ledeno. Isključih klimu i ponovo utonuh u san. Onda mi opet bi vruće, pa opet hladno. Oko pola deset sve mi je to opasno dojadilo te konačno ustadoh iz kreveta. Onda je već bilo kasno za pakleni nedeljni plan, te se odlučismo za rezervni. Rezervni naizgled nije preterano poseban – šetnja istočnom obalom. Nekih 15ak kilometara. Ono što ga čini posebnim je da je deo moje velike ambicije da prepešačim celu singapursku obalu. Gde je to moguće naravno. A trebalo bi da je bar oko 60-70% obale dostupno za nas, obične smrtnike. Mada, ja imam tendenciju da se vraćam iznova na neke omiljene delove, te ko zna koliko će mi vremena zaista trebati. Zapravo od ovih 15km, mi smo veći deo već prešli.

Severni deo singapurske obale gleda na Johorski moreuz, koji je prirodna granica sa Malezijom, dok je južni na Singaprskom moreuzu koji ga deli od Indonezije. Singapurski moreuz je širok te južna obala deluje više “morski” od severne. Kako je Malezija baš blizu, na toj severnoj obali imate utisak kao da se nalazite na nekoj velikoj reci. Južna obala je krcata brodovima. Singapur je jedna od najvećih morskih luka. Zapadni deo obale je u potpunosti prekriven skladištima i pristaništima. Za razliku od njega, istočni je pretvoren u park. Sva ta obala je veštačka tvorevina koju su Singapurćani izgradili nanoseći pesak uvezen od kojekud, otpad i zemlju koju su “skidali” sa brdovitijih delova ostrva. Park nije previše širok, i kao i sve ostalo u Singapuru, sve je to pod konac sređeno.

Veći deo obale je pokriven sitnim peskom i kupanje je dozvoljeno. No voda nekako i ne deluje baš privlačno jer je pučina krcata teretnim brodovima. Možda je problem i to što ja na istočnu obalu uvek nekako idem po tmurnom danu, kada nema direktnog sunca. A po takvom danu, ni nebo, ni more ne izgledaju preterano plavo. Singapursko more, mi nekako dođe kao Ada. U vodi mi se baš i ne kupa, ali ću se bućnuti ako mi je baš vruće. Ima duge uređene staze za šetnju i vožnju bajsa, rolera, ili šta već ko voli. Tu su i uređena mesta za roštiljanje sa sve klupicama, koja mi ne smetaju ali koje ja verovatno nikada neću koristiti. Tu je i more ljudi vikendom, i totalno je prazno radnim danom. Za reazliku od Ade plaža je peskovita pa se po njoj da šetati. Plus, tu je i gomila šatora, jer je omiljeno kampersko mesto među Singapurćanima. I jedino. Ali to je sve što možete da dobijete na prenaseljenom ostrvu. No, da je Singapur kojim slučajem kao bilo koja druga azijska metropola ni takvu plažu ne bismo imali, te se ne žalim uopšte.

Već sam napominjala u više postova, kako Singapurćani vole da ukrašavaju delove grada kombinujući radove različitih autora. Crtež jednog, sa pesmom drugog ili da pišu pesme inspirisani građevinskim čudima. Ti mali umetnički izražaji mu dođu kao skriveno blago i uvek im se silno obradujem. Neki me manje oduševe pa ih i ne spominjem ali neki me apsolutno ostave bez daha. U gotovo poslednjem delu ovog plažnog parka nalazi se znak u obliku strelice koji vas upozorava da ne hodate po cirusima. Iako su kumulusi na singapurskom nebu mnogo češća pojava. Znak je osmislio Dawn Ng inspirisan pesmom “Why A Man Cannot Have Wings” Alfiana Sata (Alfian bin Sa’at).

Why A Man Cannot Have Wings
Alfian bin Sa’at

Because he will crash land on his head, assuming it to be
The strongest part of his body.

Because someone will put up a sign that reads:
Do Not Step on the Cirrus Clouds.

Because it does not even take a man hundreds of feet above
Sea-level to learn contempt.

Because there will be new categories of handicaps: bow-wings,
Ostrich disease, scaly feathers, carousel flight syndrome,
Or at a freak show: The Amazing Wingless Wonder.

Because he will have a new weapon, gravity,
And everything he releases becomes a missile,
Even glass marbles, books, the fatal music box.

Because he is lonely enough without being able to
Frame the house he lives in between his forefinger and thumb.

Because then the sky will shed its metaphors of freedom
And become another path for him to carry his burdens.

Because there will be a popular form of suicide:
Flying into foreign airspace and being gunned down;
All it takes is a nose-tip to press an invisible blue button.

Because each death in mid-air, each comic comet plunge,
Will be another enactment of the fall of Man.

Because in concentration camps people will break wings
And use the feathers for quills to write sonnets
And pillow stuffing for innocent dreams.

Because he will have less to fantasize about, less of miracles
And the word ‘levitation’ will not exist.

Because there will be children who will empty their bladders
Under cloud cover in an attempt to make yellow snow.

And because he might get the wrong notion that he is closer
To heaven, when he has not even come to a mile
Within the presence of angels, despite the resemblance.

Šetnju smo završili pred ulazak u park koji vodi oko aerodroma. Te je tu nastavljamo sledećeg puta. Do tad uživajte u slikama s pređenog dela.

Reka bambusa / 05.05.14

Nedelja je idealno vreme da se šmugne u prirodu. Ma kakva ta priroda bila. Ova naša singapurska i nije neka zbog koje bi vredelo preletati pola sveta, ali eto bolje nemamo. Ovo malo nacionalnih parkova što imamo ne mogu se pohvaliti veličinom. Mada od države koja u širinu ima oko 50km i dužinu od 25km ne možete očekivati baš mnogo. No mi ih i dalje obilazimo jer su nam vrlo egzotični. Tamo ima bilja koje ranije nismo mirisali i živuljki koje ranije nismo gledali.

Ovog vikenda na redu je bio Sungei Buloh park. Sungei (tj. sungai) na jeziku Maležana znači reka, a buloh (tj. buluh) znači bambus. Iako ime sugeriše da smo gledali bambuse, njih zapravo nije bilo mnogo. Ovaj park je poznat po šumama mangrova. Kako se nalazi na severnoj obali ostrva, tlo je vrlo muljevito, te plodno za ovu vrstu drveća. Singapurćani su naravno ceo park uredili drvenim izdignutim pešačkim stazama, pa je šumu moguće obilazite bez obzira na nivo vode. Teško da ćete doći u kontakt sa bilo kakvim muljem. Zapravo, u obilazak komotno možete u japankama.

Meni su od svih životinja skokunice i gušteri bili najzanimljiviji. Mada je bilo okolo puno kraba i školjki, ostale su nekako u drugom planu jer sam skokunice prvi put videla na prirodnom staništu. I bilo ih je svuda naokolo. Gušteri su mi uvek fascinantni. Poput majmuna, oni u Singapuru nisu retkost, ali meni koja sam do sada živela samo u kontinentalnoj Evropi su još uvek silna atrakcija. Posebno što su ovi singapurski zaista veliki. Krokodili na severnoj obali takođe nisu retkost, ali mi na žalost (ili sreću) juče nismo sreli ni jednog. Bilo je doduše dosta pasa lutalica što me je takođe iznenadilo, jer ih u gradu nikada nećete sresti. Singapur je generalno poprilično “neprijateljski” raspoložen prema kučićima, u poređenju s Evropom. Tako da kučiće svakako nećete sretati u prevozu, kafićima i na javnim mestima. Mada, ja sam već primetila da me to izjednačavanje kučića s čovekom prilično iritiralo u Nemačkoj. Ne zbog toga što ja ne volim kučiće, naprotiv. Ja samo mislim da ih ljudi maltretiraju takvim tretmanom. Juče sam takođe prvi put srela komarce u Singapuru. S obzirom da ovde postoji verovatnoća da obolite od denga groznice, komarce su praktično istrebili iz urbanih delova. Ja sam jutros izbrojala bar tridesetak uboda po nogama i rukama. Nadam se da nijedan nije bio zarazan.

Ukupna dužina pešačkih staza nije veća od 7km, ali je po vedrom danu pakleno vruće i sparno te je bolje krenuti rano u obilazak. Više informacija o parku možete naći na sajtu.