Ala vreme leti…
Kao da sam juče pisala onaj prvi post iz Singapura.
A od tada, do danas, toliko se stvari izdešavalo, toliko sam neobičnih predela videla, toliko zanimljivih i novih ljudi upoznala, da mi se čini da sam sa svim tim materijalom komotno mogla deset života preživeti. Po prvi put stojim na istom mestu, na kojem sam pre dve godine bila, bez ikakve želje da se odavde mrdam u skorije vreme. Ta me činjenica toliko fascinira da sam odlučila da napišem post o Singapuru, dve godine kasnije.
Pokušaću da odstranim sve svoje sitne, privatne sreće, zadovoljstva i uspehe, u nadi da realno sagledam ovaj grad, tj. državu. Ne osporavam činjenicu, da sam na istom mestu, bez želje da bilo gde odlepršam, upravo zbog tog spleta okolnosti koje su dovele do toga da se osećam zadovoljno. Ali ne želim da to stavljam u fokus, jer sreće treba sebično čuvati za sebe, daleko od očiju javnosti, skladištiti na sigurnim mestima i pomalo troškarati kad dođu teška vremena. Recimo samo, da Nemačka nikada nije doživela post 2, 3 ili 5 godina kasnije, jer se zbog svog privatnog nezadovoljstva nisam mogla distancirati od te države, niti bilo kog njenog grada i sagledati ga bez gorčine. Uvek mi se činilo mnogo teže da ostanem pribrana i neutralna pod naletom nesretnih, nego sretnih okolnosti.
Odakle krenuti? Možda upravo od tih prvih fascinacija Singapurom?
Crni, žuti i beli, ili kako i zašto je rasno podjebavanje u Singapuru politički korektno
Rasna ćapliskanja, scena 1.
Jedno od obaveznih pitanja na gomili dokumenata u Singapuru je rasa. Kad sam prvi put videla to polje, ostadoh zbunjena.
– White? (Bela?) – upitah službenicu
– Caucasian (Evropeidna) – ispravi me ona, uz smešak
Tada sam saznala, koje sam rase po prvi put. I dok sam za izraz Caucasian negde već i čula, silno sam se iznenadila prevodom na srpski.
—————————————————-
Rasna ćapliskanja, scena 2.
– Ovo je miran kraj, nema puno dece. (Odkud joj ideja da bi nama smetala deca ne znam.) Uglavnom su svi mladi parovi, stranci. Ovde bi bili među vašim ljudima.
– Našim ljudima?
– Pa da, belim, visokim… – dodade uz podjebavanje, metar i žilet visoka Kineskinja
– Hehehe, nikako ne bi valjalo da smo među niskim i žutim – prihvatih zajebanciju
—————————————————-
Rasna ćapliskanja, scena 3.
– 12 sati AM/PM ili 24h? – upitah klijenta
– Pa ne znam, 24h valjda. Kinezi su to, oni su dobri s matematikom nek računaju.
– Hahaha, to baš i nije politički konkretno.
– Hehehe, ma OK je. Ja sam Kinez, ja to mogu da kažem.
—————————————————-
Rasna ćapliskanja, scena 4.
Pank koncert. Svira američki bend. Stojimo sa pevačem ispred kluba.
– Ja nikad nisam video ovu boju kože ranije. Ko su ovi ljudi? – reče pevač, vidno fasciniran publikom
– Malajci, poreklom iz Malezije. Nego, ja sam mislila da su Amerikanci naviknuti na šarenolikost rasa.
– Neee, ne ovako crnu nijansu ja još nisam video.
—————————————————-
Mogla bih ovako u nedogled. Ovakve scene su česte. Kad smo došli, nisam primećivala finese. Mnogi narodi izgledaju slično, za naše, neistrenirano oko. Posle dve godine gotovo sa sigurnošću mogu da prepoznam: Kineze iz Singapura, Kineze iz Kine, Malajce, Tamile, Bengalce, Filipince, Javance. Kinezi su se najviše mešali sa drugim stanovništvom, te zapravo ima i puno mešanaca, najviše između Kineza i Malajaca. Doduše, njihov tačan broj se ne zna jer se na popisu mogu izjasniti samo kao Kinezi ili Malajci.
I dalje, singapursko stanovništvo je nacionalno raslojeno. U pojedinim delovima grada dominiraju pojedine etničke grupe. Posebno oko arapske, kineske i indijske četvrti. Mada, ne samo tamo. Singapurska vlada ne forsira direktno homogenizaciju stanovništva, ali postoji nekoliko mera koje se sprovode kako bi se održala jednakost. Bar prividno. Oni zapravo svi imaju ista prava, da se obrazuju na svom maternjem jeziku, i praktikuju svoje religijske običaje. Vlada, redovno pumpa pare u umetničke institucije, izdavačke kuće itd. koji organizuju dešavanja, štampaju knjige, snimaju filmove ili prave muziku na zvanično priznatim jezicima, malajskom, tamilskom i mandarinskom. Engleski, kao četvrti, zvanični i jedini jezik koji se koristi u pravnim poslovima, se uspešno održava sam po sebi. Naime, upitan zašto je uveden engleski kao zvaničan jezik, prvi premijer Singapura je svojevremeno izjavio da je iz raskida sa Malezijom naučio da etnička većina ne treba i ne sme da vlada, te da umesto da izabere mandarinski kao glavni zbog dominantnog broja Kineza, engleski se činio mnogo boljim izborom. Tome treba dodati da je tadašnji premijer imao jasnu sliku pre 50 godina gde želi da vidi svoju zemlju, i bilo mu je jasno da će forsiranje engleskog na duge staze doneti Singapuru prednost ako želi da privuče strani kapital. Koliko je premijer verovao u ono što je izrekao o Singapurcima i ravnopravnosti svih naroda, ili je samo bio dobar manipulator, teško je reći.
Singapurska vlada poseduje najveći deo nekretnina na ostrvu. Slično nekadašnjim stambenim fondovima u bivšoj Jugoslaviji, na ovom ostrvu se trude da svako ima krov nad glavom i isti plaća srazmerno svojim primanjima. Da bi izbegli stvaranje siromašnih i bogatih naselja, etnički obojenih naselja itd. ove zgrade imaju određene kvote koje su srazmerne primanjima i etničkoj strukturi. Te tako, u svakom stambenom bloku možete naći Singapur u malom.
Singapur na svojoj listi državnih praznika ima jednak broj dana predviđen za budističke, hindu i muslimanske verske praznike. Tri dominantne lokalne vere.
Sve ovo je tako na papiru. Stvarnost izgleda malo drugačije. Ali poenta je da je singapurski model totalno drugačiji od onog koji sam videla u Nemačkoj npr. U Singapuru se ne trude da od svakog naprave uniformnog Singapurca, nego da pravno bar svi budu jednaki. Da bi ste bili Singapurac, ne treba da budete određene rase, nacionalne pripadnosti ili veroispovesti, niti treba da pričate samo jednim određenim jezikom. U školi decu ne uče ovim vrednostima, niti pokušavaju da ih homogenizuju metodama tipičnim za evropske zemlje. Kako je uticaj orginalne etničke zajednice jak, primetićete često paterne u ponašanju, interesovanju, itd. određenih grupa. Primetila sam tako da sa Malajcima imam najviše sličnih interesovanja, jer ih najčešće srećem na kulturnim, muzičkim itd. dešavanjima. Za njima slede Kinezi, mada u daleko manjoj meri. Sa Indijcima se najmanje podudaram.
Ovaj Singapurski model dovodi do toga da ćete se jako prijatno osećati kao stranac, jer niko neće forsirati svoju kulturu na vas. Niko neće očekivati da se uklopite u njihove rasne, nacionalne ili verske kalupe. Naprotiv, često će podrazumevati, da bi vas time ugnjavili. Za one, koji imaju strasnu želju da se u(s)klope sa domaćinom, ovo može biti izvor frustracije. Za one druge, koji vrednuju svoju nezavisnost i individualnost, ovo će verovatno doživeti kao ogroman plus. Meni lično, izuzetno prija jer u Singapur nisam došla da postanem Singapurac.
Stoga, politička korektnost koju prosipa zapad i način na koji to čini, ovde nema nikakvog smisla. Kinezi su mali i žuti. Mi smo veliki i beli. Indijci su crnpurasti a Malajci tamnoputi. Kose oči su slatke, i to je ovde sasvim OK.
Sunce, sunce, suuuuuuuunceeeeeee… i vlaga… i sve ostalo što uz to ide
Singapur je skoro na ekvatoru. Zato ovde sunca ima na pretek. Sunce je uvek napolju već pre sedam, i ode do sedam uveče. Cele godine. Nema dugih dana. Nema kratkih dana. Uvek je toplo. Uglavnom je toplo i vlažno. To znači da je naša evropeidna kosa uvek čupava i frćka se kao blesava. Ali zato sve svoje kreme i kremice za telo slobodno ostavite u svojim hladnim i suvim zemljama. Ovde će vam koža uvek biti vlažna i sveža. I smrdljiva. Jer ta vlaga i svežina su posledice znojenja. Ja nisam znala da mogu da smrdim kad se oznojim dok nisam došla u Singapur. Sad znam. I naučila sam to jedne od prvih večeri nakon našeg dolaska. U toku noći sam zavukla ruku pod jastuk, i nekako završila sa nosom naslonjenim na pazuh. Probudio me sopstveni smrad. No, vlaga je definitivno nešto na šta evropeidna rasa nije navikla. I većini brzo presedne. Zapravo, da budem sasvim iskrena, ne poznajem nikoga sem mene same, ko bar ponekad ne pomisli na zimu i sneg, na promenu godišnjih doba, ili duge letnje dane. Tako da je velika verovatnoća, da će vam svako sem moje malenkosti, bar jednom, ako na sa jedom, ono sa slatkom setom spomenuti kontinentalnu klimu.
Ta silna vlaga i toplota su prilično nezgodne ako imate probleme sa disajnim organima. A nisu spašeni ni oni sa proširenim venama. Naime, moje su podivljale od kada smo ovde. Nisam sigurna, kako utiče na druge hronične i nasledne bolesti. Doduše, oni sa polenskim alergijama konačno će moći da dišu sa punim plućima u Singapuru. Sem, kada u Indoneziji zapale šume, a vetar krene da duva od zapada ka istoku.
Kišnu sezonu imamo dvaput godišnje, ali ona koja donosi rashlađenje, od 2 stepena, pada u novembru i decembru. Pljuskovi su u tom periodu česti. Ali obično traju kratko. Prate ih jake grmljavine i ne retko oglasiće se sirene, da treba da se sklonite pod neku nastrešnicu. Singapur je toliko uređen grad, da su čak i ti gromobrani strateški raspoređeni tako, da gde god da se nalazite, neki će vam biti dovoljno blizu da se pod njega, nakon sirena, sakrijete. Posle kiše, sva ta voda, u roku od pola sata ispari. Ako ste napolju imaćete osećaj, da sa tom vodom isparava i sva tečnost iz vas. Poprilično je neprijatno.
Sunce doduše svaki dan sija. Jednom se desilo da je dva dana zaredom nebo bilo sivo i oblačno, i da je kiša baš uporno padala. Ako broj sunčanih sati utiče na vaše raspoloženje, Singapur ozbiljno konkuriše za najbolju zemlju za život. To se menja kad već pomenuti Indonežani krenu da pale šume po Sumatri a vetar duva u našem pravcu. Ove godine je ovaj nesrećni događaj zabeležio svoj rekord, te smo dva meseca živeli u oblaku dima. Singapur je mirisao na spaljeno drvo. Vidljivost je bila smanjena, a odsustvo plavog, čistog neba me je dovodio do ludila.
To sunce i ta vlaga, utiču i na ovdašnje zelenilo. Tropske šume su egzotične. Po lijanama se veru majmuni. Po stazama razvlače gmizavci. Leptirići lete posvuda. Ali, tropska šuma ne miriše kao kontinentalna, niti nudi istu svežinu. Toliko je gusta da kroz nju bez satare ne vredi ići. Po divljijim parkovima zato možete hoditi samo utabanim stazama. Doduše, Singapur ima velike uređene parkove, i sa ponosom ističe kako je najzeleniji grad. Svo to zelenilo je sređeno i urbano. Sa ovom gustinom naseljenosti, drugačije i ne može biti. No ti njegovi parkovi predstavljaju prava mala, tehnička čuda. Te bašte same proizvode svu energiju koja se potroši na njihovo održavanje. U njima su “sakrivene” fabrike za reciklažu. Singapur je toliko daleko odmakao u reciklaži otpada, da od kanalizacije prave pijaću vodu.
Opet, ne treba se zanositi previše. I dalje je jedan od najvećih potrošača energije u svetu i reciklaža za nivou domaćinstava praktično ne postoji. O broju plastičnih kesa koju dobijete u prodavnici, može se roman napisati.
Zbog sve te vlage sve propada brzinom svetlosti. Stanovi koji su svega desetak godina stari, izgledaju gore nego one predratne zgrade po Beogradu. Bubašvaba, mrava, osica, moljaca i komaraca ima na pretek. Komaraca doduše još i najmanje jer ih konstantno prskaju. A svoju muku s bubašvabama sam opisala u već nekoliko postova. Doduše, nakon dve godine sam već otkrila patern i zakonitosti koji vladaju u ovom svetu insekata. Mrave je lako istrebiti najobičnijim klopkama koje se mogu kupiti u supermarketima. Nestaju u roku od par sati. Osije gnezdo ćete naći samo ako živite na nižim spratovime, često i u samom stanu. Mada, češće na prozorima i terasi. Kad osica nije tu, prosto ga sastružete nožem. Za bubašvabe nema pomoći ako se jave oko vlažnih mesta, cevi koje kaplju, neprovetrenih prostorija. Ako ste u novim zgradama, na visokim spratovima, večina ovih gamadi neće biti u stanju da do vas dopuzi ili doleti.
Beton, staklo i ostala građevinska i arhitektonska čudesa
Beton, asfalt i staklo. Ono pomenuto sunce, vlaga i vrućina. Sve to zvuči kao jako loša kombinacija. Moj prvi utisak o Singapuru je bio da je poprilično ružan i nehuman grad. Autoputevi su svuda. Široke saobraćajnice, bez pravog hlada. Zbog dobrog gradskog prevoza i propisane starosti automobila, ne smrdi na izduvne gasove, ali je nivo buke nesnosan za prosečnog Evropljanina. Bilo mi je izuzetno zabavno da šetam po centru grada, među visokim neboderima, da prelazim preko neverovatno lepih pešačkih mostova, gubim se po podzemnim tunelima koji spajaju metro stanice i šoping molove. Na neki način me je istovremeno fasciniralo i činio mi se odvratnim. Najviše, u zavisnosti od toga, koji je dan ili deo dana u pitanju i koliko je napolju stepeni. Ubrzo sam otkrila delove grada sa kolonijalnim kućama, uskim ulicama, pretrpane malim, porodičnim restoranima, fensi kafićima ili prodavnicama. Naselja poput već pomenutih etničkih četvrti: arapske, kineske, indijske, takođe neka nova: Gejlang, Katong, Tandžong Pagar, Tiong Baru, Holand Vilidž. Sva ta naselja su bila kao ostrva sa blagom skrivena među nepreglednim blokovima stambenih zgrada i autoputeva. Te stambene zgrade ili su državne i podsećaju na one sa Novog Beograda, ili su privatne i liče na eksluzivne resorte u kojima uz stan dobijete i bazen, sa par propratnih sportskih terena. Nijedan vodič vas neće odvesti u ove delove grada. I Singapur je jedan od retkih gradova u kojem čovek mora provesti podosta vremena pre nego što otkrije njegove skrivene kutke. Najteže od svega mi je bilo, da se naviknem na činjenicu da ne mogu svuda peške. Da nekim danima vlaga i užareni asfalt mogu toliko da me iscrpe, da se gotovo zanesvestim. Da nosim sa sobom vlašu vodu. Onu veliku, od litar i po, mala ne rešava problem.
Zaključak? Nema ga. Ili će vam biti lep ili će vam biti najružniji grad na svetu. Ili ćete ga mrzeti, ili ćete ga voleti. Sigurno je jedino da ravnodušni ostati nećete.
Ljudi… svuda oko vas… često će vam se i na glavu popeti
Ne znam više koliko nas u milionima ima na ovom ostrvcetu. Čini mi se da svaki mesec dodaju po još jedan milion. Čisto da nam se nađe. Azija je to. Prva stvar koju osetite, posebno u Jugoistočnoj Aziji je odsustvo slobodnog prostora. Sve je skučeno, malo i minijaturno. I ljudi su svuda. Poput, već pominjanih, bubašvaba. Svuda neki zvuci. Mirisi. Boje. Graja. Sve je izuzetno živo, šarenoliko, užurbano. Ako ste u metrou, držite se klasičnih stepenica, inače bi na pokretnim, poput mene, mogli konačno otkriti čari klaustofobije. U šoping se ne ide vikendom, a nedeljom najbolje ne izlazite iz kuće. Nemoj posle da bude da vas nisam upozorila.
Za neke stvari će vam trebati jak stomak
Iskreno, nekoliko stvari me je izuzetno nasikiralo u Singapuru.
Prvo, broj služavki. Procenjuje se da ih je oko 300.000. Njihovi uslovi života i zlostavljanja koja trpe. Lakoća s kojom ljudi prihvataju ideju da je OK da ti neko biće živi sa tobom u kuću, a da ga ti tretiraš drugačije nego ostale ukućane. Da spava na podu ili prostoriji bez prozora. Da ne jede za istim stolom kao ti. Da radi 24h svakog dana sem nedeljom. Da podiže i vaspitava tvoju decu. S oproštenjem, koji si ih k…. onda pravio i rađao?
Drugo, broj prostitutki. Za razliku od služavki, koje srećete svuda, prostitutke u ovom uređenom gradu, srećete samo na mestima za to predviđenim. A ima ih raznih, starih, mladih, domaćih, uveženih, ukradenih, batinama, pretnjama, bednim životom, ko zna kakvim drugim problemima porobljenih. Neke, tradicionalno po ulicama šetaju. Druge su zarobljene u fensi ili raspadnutim bordelima. Razlike nema. Ostaje pitanje, zašto je u ovom veku to društveno prihvatljivo?
Treće, mirisi po hoker centrima, tj. ogromnim molovima u kojima se prodaju raznorazna jela. Nastali tako što se singapurskoj vladi činilo da je priprema i prodaja hrane na ulici nehigijenska rabota. Pa su sagradili ogromne hale, opremili ih stolovima i stolicama i minijaturnim kuhinjama. Na svu sreću, stomak mi je za ovaj deo pod tri za dve godine ojačao, te poput lokalaca mogu da napunim tibu đakonijama za male pare.
Birokratija… to je ono što smo ostavili Evropljanima… ali bič smo zadržali
Jednom mi je Miljan rekao kako je Singapur kao neka dobro organizovana, efikasna firma. Uopšte ne liči na nešto što bi čovek nazvao državom. Sve je zasnovano na protoku novca, održanju konstantnog rasta, prilivu kapirala. Singapurci imaju jednaog boga koji je iznad svih ostalih bogova: novac. U takom svetu, birokratija nema svoje mesto. Ne smarate se na šalterima, ne visite po kancelarijama, ne ispunjavate more papira, samo zarad zadovoljavanja neke procedure. Ono što se ne može završiti za sat, nije ni vredno počinjanja. Bar se tako čini običnom čoveku. Jedna poznanica, lokalka, mi je rekla kako je u Singapuru sve lako, ako nešto sjebeš dobiješ opomenu. Ako sjebeš opet, platiš kaznu i ideš dalje.
U ovoj državi sve se svodi na prost princip nagrađivanja i kažnjavanja. Zabrane i kazne su svuda jasno istaknute za potencijalna zlodela koja možete učiniti. Ako hranite majmuna platićete kaznu. Ako jedete ili pijete u prevozu, i mnogo veću. Ako se parkirate na pogrešnom mestu, pređete ulicu na crveno ili učinite bilo kakav saobraćajni prekršaj očekujte da vas baš opale po novčaniku. Za vandalizam, švrljanje po javnoj imovini, bilo kakvo uništavanje iste, krađu, ili ne daj bože neko veće zlodelo, uz zatvorsku kaznu dobićete i šibom po guzi. Šibaće vas iskusan šibadžija, a posle toga će rane da vam leče u bolnici. O državnom trošku. I to vam ulazi u rok službe.
Deca se ovde šibaju od malih nogu. Ako ih pošaljete u državnu školu, ne bi trebalo da vas iznenadi staromodno kažnjavanje. Batina je iz raja izašla. Bar tako u Singapuru veruju. Šibe možete kupiti i u prodavnici. Doduše, one prikladne za decu. Prodavci kažu da prodaja raste pred ispitne rokove.
Jedna od čuvenijih zabrana je ona vezana za žvake. Mada, ne postoji kazna koja vas sprečava da jedete žvake, samo iste ne možete kupiti ili prodavati u Singapuru. Postoji izuzetak, ali za to vam treba lekarsko odobrenje.
Lično, ja ne nalazim ni jednu singapursku zabranu besmislenom, ili mnogo drugačijom nego u Evropi. Razlika je samo što se ove singapurske redovno primenjuju. I koriste “malo” rigoroznije metode. Ali, sudeći po krajnjem rezultatu, čini se da su delotvorne.
Bolje živjeti sto godina kao milijunaš, nego sedam dana u bijedi!
U ovoj bi se rečenici možda mogla sažeti životna filozofija većine stanovnika. I to pre došljaka, nego lokalaca. Posebno onih koji rade za finansijske institucije. Singapur je skup grad i troškovi su ogromni. No, ni primanja nisu za zanemariti. Ako nemate stalno boravište, nego živite u Singapuru na osnovu radne vize nameće vam se jedan specifičan životni stil.
Prvo, moraćete da živeti u privatnim zgradama, opremljenim svim onim fensi stvarima zbog kojih ćete imati osečaj da živite u hotelu. Ne kažem da je nemoguće iznajmiti sobu ili stan u državnoj zgradi, samo je manje verovatno da ćete to uraditi. Dakle, prvo se osećate čudno zbog tog luksuza. Sam stan može biti u gorem stanju nego većina evropskih, ali sve ostalo samo pospešuje tu iluziju ekskluzivnosti.
Hrana je ultra jeftina u odnosu na standard. Često ćete jesti napolju. Lično, ja nisam neki ljubitelj tog klopanja van kuće, ali opet završim sa bar tri-četiri posete restoranima, ili pomenutim hoker centrima nedeljno. A gde je prejedanje van kuće, tu je i društvo, i koje pivce i osećaj da ste svako malo u nekom provodu. Češće neplaniranom, nego planiranom.
Pošto je Singapur mali, vama je dosadno, letovi su super jeftini, a zemlje u regionu nekoliko puta siromašnije, svako malo ćete sesti u avion da skoknete do neke egzotične plaže ili azijskog urbanog velegrada. Naime, ne postoji deo meseca/godine u kojem vi ne možete skoknuti do sunčane plaže na letu kraćem od dva sata.
Sve ovo doprinosi osećaju lagodnog, džabalebarskog, bezbrižnog, luksuznog života. I iskreno, samo ako isti sebi možete da priuštite, Singapur vam se može učiniti zanimljivim mestom za život.
I na kraju…
Pokušala sam ovim postom, da neutralno predstavim život u Singapuru. U tome apsolutno nisam uspela, jer moj stav vrišti iz gotovo svakog pasusa, a u nekima se nisam ni mogla obuzdati.
Mi smo u toku protekle dve godine imali more gostiju u poseti. Nekima se Singapur dopao, nekima nije. Različiti ljudi su pojedine stvari doživljavali totalno drugačije. Te je tako jedna gošća zaplakala od silnih emocija kada je videla Gardens by the Bay jer joj se to učinilo najgrandioznijim ljudskim delom. Druga je ostala totalno ravnodušna. Jedna gošća je tako oduševljeno biciklala duž istočne obale, druga je smatrala da ništa ružnije nije videla. Jedan gost je čak razvio rutinu, te svaki dan vozio Miljanov bajs uz pomenutu obalu. Jedna je smatrala da je lokalna hrana odvratna, druga se u njoj davila. Jedna je pak bila oduševljena metroom. Neki klinci stonim fudbalom i fliperom, neki pogledom za trideset i kusur sprata. Nekima je moj omiljeni akvarijum bio razočarenje, drugima oduševljenje. Dok su jedni obožavali indijsku ili kinesku četvrt, drugi su ih iskreno mrzeli.
Nije mnogo drugačija situacija ni sa onima koji su u Singapuru živeli ili u njemu još uvek žive. Neki ne mogu da smisle vreme, drugi hranu. Neki se ubiše tražeći posao, drugi su ga našli za dva dana. Nekima smeta lokalna kultura, drugi su istom impresionirani. Neki Singapur vide kao frigidan grad, bez mnogo kulture i života. Neki se nikada bolje nisu provodili.
Hiljadu ljudi, hiljadu ćudi, i isto toliko različitih mišljenja.
Te za kraj evo liste koje to stvari mene lično izuzetno vezuju za ovo mesto:
– Broj sunčanih sati u Singapuru. Tmurno nemačko nebo je ostavilo ozbiljne posledice na moje mentalno stanje.
– Lakoća putovanja po regionu i niske cene letova.
– Azija je mnogo veća i šarenolikija nego što sam je iz Evrope mogla zamisliti. I živeći u Singapur, posredno i neposredno mogu otkrivati ceo taj svet.
– Sve alternativno nije u modi. Pank koncerti su prazni, kad odem na neki osećam se kao ona klinka što je išla na svirke sa pedest ljudi. I to je strava, da se razumemo.
– Sva dešavanja kulturna i umetnička koja su po mom ukusu, su slabo posećena, pa imam utisak da sve to postoji i/ili je organizovano samo za mene.
– Singapurske knjižare i biblioteke su čarobne, i u njima se nalazi ogromna količina materijala na jeziku koji razumem.
– U singapurskim bioskopima mogu da gledam japanske dugometražne crtaće.
– Ogroman broj poslovnih mogućnosti za IT svet.
– Nepostojanje birokratije.
– OK je biti stranac.
– Imam beskrajan osećaj lične slobode i širine, iz gore navedenih razloga.
Kategorije: Singapore
Tags: emigracija, imigracija, preseljenje, singapur, standard, stanovanje, utisci, život