postcards…
The world moves with me

Singapur, dve godine kasnije / 09.11.15

Ala vreme leti…
Kao da sam juče pisala onaj prvi post iz Singapura.
A od tada, do danas, toliko se stvari izdešavalo, toliko sam neobičnih predela videla, toliko zanimljivih i novih ljudi upoznala, da mi se čini da sam sa svim tim materijalom komotno mogla deset života preživeti. Po prvi put stojim na istom mestu, na kojem sam pre dve godine bila, bez ikakve želje da se odavde mrdam u skorije vreme. Ta me činjenica toliko fascinira da sam odlučila da napišem post o Singapuru, dve godine kasnije.
Pokušaću da odstranim sve svoje sitne, privatne sreće, zadovoljstva i uspehe, u nadi da realno sagledam ovaj grad, tj. državu. Ne osporavam činjenicu, da sam na istom mestu, bez želje da bilo gde odlepršam, upravo zbog tog spleta okolnosti koje su dovele do toga da se osećam zadovoljno. Ali ne želim da to stavljam u fokus, jer sreće treba sebično čuvati za sebe, daleko od očiju javnosti, skladištiti na sigurnim mestima i pomalo troškarati kad dođu teška vremena. Recimo samo, da Nemačka nikada nije doživela post 2, 3 ili 5 godina kasnije, jer se zbog svog privatnog nezadovoljstva nisam mogla distancirati od te države, niti bilo kog njenog grada i sagledati ga bez gorčine. Uvek mi se činilo mnogo teže da ostanem pribrana i neutralna pod naletom nesretnih, nego sretnih okolnosti.

Odakle krenuti? Možda upravo od tih prvih fascinacija Singapurom?

Crni, žuti i beli, ili kako i zašto je rasno podjebavanje u Singapuru politički korektno

Rasna ćapliskanja, scena 1.

Jedno od obaveznih pitanja na gomili dokumenata u Singapuru je rasa. Kad sam prvi put videla to polje, ostadoh zbunjena.
– White? (Bela?) – upitah službenicu
– Caucasian (Evropeidna) – ispravi me ona, uz smešak
Tada sam saznala, koje sam rase po prvi put. I dok sam za izraz Caucasian negde već i čula, silno sam se iznenadila prevodom na srpski.
—————————————————-

Rasna ćapliskanja, scena 2.

– Ovo je miran kraj, nema puno dece. (Odkud joj ideja da bi nama smetala deca ne znam.) Uglavnom su svi mladi parovi, stranci. Ovde bi bili među vašim ljudima.
– Našim ljudima?
– Pa da, belim, visokim… – dodade uz podjebavanje, metar i žilet visoka Kineskinja
– Hehehe, nikako ne bi valjalo da smo među niskim i žutim – prihvatih zajebanciju
—————————————————-

Rasna ćapliskanja, scena 3.

– 12 sati AM/PM ili 24h? – upitah klijenta
– Pa ne znam, 24h valjda. Kinezi su to, oni su dobri s matematikom nek računaju.
– Hahaha, to baš i nije politički konkretno.
– Hehehe, ma OK je. Ja sam Kinez, ja to mogu da kažem.
—————————————————-

Rasna ćapliskanja, scena 4.

Pank koncert. Svira američki bend. Stojimo sa pevačem ispred kluba.

– Ja nikad nisam video ovu boju kože ranije. Ko su ovi ljudi? – reče pevač, vidno fasciniran publikom
– Malajci, poreklom iz Malezije. Nego, ja sam mislila da su Amerikanci naviknuti na šarenolikost rasa.
– Neee, ne ovako crnu nijansu ja još nisam video.

—————————————————-

Mogla bih ovako u nedogled. Ovakve scene su česte. Kad smo došli, nisam primećivala finese. Mnogi narodi izgledaju slično, za naše, neistrenirano oko. Posle dve godine gotovo sa sigurnošću mogu da prepoznam: Kineze iz Singapura, Kineze iz Kine, Malajce, Tamile, Bengalce, Filipince, Javance. Kinezi su se najviše mešali sa drugim stanovništvom, te zapravo ima i puno mešanaca, najviše između Kineza i Malajaca. Doduše, njihov tačan broj se ne zna jer se na popisu mogu izjasniti samo kao Kinezi ili Malajci.
I dalje, singapursko stanovništvo je nacionalno raslojeno. U pojedinim delovima grada dominiraju pojedine etničke grupe. Posebno oko arapske, kineske i indijske četvrti. Mada, ne samo tamo. Singapurska vlada ne forsira direktno homogenizaciju stanovništva, ali postoji nekoliko mera koje se sprovode kako bi se održala jednakost. Bar prividno. Oni zapravo svi imaju ista prava, da se obrazuju na svom maternjem jeziku, i praktikuju svoje religijske običaje. Vlada, redovno pumpa pare u umetničke institucije, izdavačke kuće itd. koji organizuju dešavanja, štampaju knjige, snimaju filmove ili prave muziku na zvanično priznatim jezicima, malajskom, tamilskom i mandarinskom. Engleski, kao četvrti, zvanični i jedini jezik koji se koristi u pravnim poslovima, se uspešno održava sam po sebi. Naime, upitan zašto je uveden engleski kao zvaničan jezik, prvi premijer Singapura je svojevremeno izjavio da je iz raskida sa Malezijom naučio da etnička većina ne treba i ne sme da vlada, te da umesto da izabere mandarinski kao glavni zbog dominantnog broja Kineza, engleski se činio mnogo boljim izborom. Tome treba dodati da je tadašnji premijer imao jasnu sliku pre 50 godina gde želi da vidi svoju zemlju, i bilo mu je jasno da će forsiranje engleskog na duge staze doneti Singapuru prednost ako želi da privuče strani kapital. Koliko je premijer verovao u ono što je izrekao o Singapurcima i ravnopravnosti svih naroda, ili je samo bio dobar manipulator, teško je reći.
Singapurska vlada poseduje najveći deo nekretnina na ostrvu. Slično nekadašnjim stambenim fondovima u bivšoj Jugoslaviji, na ovom ostrvu se trude da svako ima krov nad glavom i isti plaća srazmerno svojim primanjima. Da bi izbegli stvaranje siromašnih i bogatih naselja, etnički obojenih naselja itd. ove zgrade imaju određene kvote koje su srazmerne primanjima i etničkoj strukturi. Te tako, u svakom stambenom bloku možete naći Singapur u malom.
Singapur na svojoj listi državnih praznika ima jednak broj dana predviđen za budističke, hindu i muslimanske verske praznike. Tri dominantne lokalne vere.
Sve ovo je tako na papiru. Stvarnost izgleda malo drugačije. Ali poenta je da je singapurski model totalno drugačiji od onog koji sam videla u Nemačkoj npr. U Singapuru se ne trude da od svakog naprave uniformnog Singapurca, nego da pravno bar svi budu jednaki. Da bi ste bili Singapurac, ne treba da budete određene rase, nacionalne pripadnosti ili veroispovesti, niti treba da pričate samo jednim određenim jezikom. U školi decu ne uče ovim vrednostima, niti pokušavaju da ih homogenizuju metodama tipičnim za evropske zemlje. Kako je uticaj orginalne etničke zajednice jak, primetićete često paterne u ponašanju, interesovanju, itd. određenih grupa. Primetila sam tako da sa Malajcima imam najviše sličnih interesovanja, jer ih najčešće srećem na kulturnim, muzičkim itd. dešavanjima. Za njima slede Kinezi, mada u daleko manjoj meri. Sa Indijcima se najmanje podudaram.
Ovaj Singapurski model dovodi do toga da ćete se jako prijatno osećati kao stranac, jer niko neće forsirati svoju kulturu na vas. Niko neće očekivati da se uklopite u njihove rasne, nacionalne ili verske kalupe. Naprotiv, često će podrazumevati, da bi vas time ugnjavili. Za one, koji imaju strasnu želju da se u(s)klope sa domaćinom, ovo može biti izvor frustracije. Za one druge, koji vrednuju svoju nezavisnost i individualnost, ovo će verovatno doživeti kao ogroman plus. Meni lično, izuzetno prija jer u Singapur nisam došla da postanem Singapurac.
Stoga, politička korektnost koju prosipa zapad i način na koji to čini, ovde nema nikakvog smisla. Kinezi su mali i žuti. Mi smo veliki i beli. Indijci su crnpurasti a Malajci tamnoputi. Kose oči su slatke, i to je ovde sasvim OK.

Sunce, sunce, suuuuuuuunceeeeeee… i vlaga… i sve ostalo što uz to ide

Singapur je skoro na ekvatoru. Zato ovde sunca ima na pretek. Sunce je uvek napolju već pre sedam, i ode do sedam uveče. Cele godine. Nema dugih dana. Nema kratkih dana. Uvek je toplo. Uglavnom je toplo i vlažno. To znači da je naša evropeidna kosa uvek čupava i frćka se kao blesava. Ali zato sve svoje kreme i kremice za telo slobodno ostavite u svojim hladnim i suvim zemljama. Ovde će vam koža uvek biti vlažna i sveža. I smrdljiva. Jer ta vlaga i svežina su posledice znojenja. Ja nisam znala da mogu da smrdim kad se oznojim dok nisam došla u Singapur. Sad znam. I naučila sam to jedne od prvih večeri nakon našeg dolaska. U toku noći sam zavukla ruku pod jastuk, i nekako završila sa nosom naslonjenim na pazuh. Probudio me sopstveni smrad. No, vlaga je definitivno nešto na šta evropeidna rasa nije navikla. I većini brzo presedne. Zapravo, da budem sasvim iskrena, ne poznajem nikoga sem mene same, ko bar ponekad ne pomisli na zimu i sneg, na promenu godišnjih doba, ili duge letnje dane. Tako da je velika verovatnoća, da će vam svako sem moje malenkosti, bar jednom, ako na sa jedom, ono sa slatkom setom spomenuti kontinentalnu klimu.
Ta silna vlaga i toplota su prilično nezgodne ako imate probleme sa disajnim organima. A nisu spašeni ni oni sa proširenim venama. Naime, moje su podivljale od kada smo ovde. Nisam sigurna, kako utiče na druge hronične i nasledne bolesti. Doduše, oni sa polenskim alergijama konačno će moći da dišu sa punim plućima u Singapuru. Sem, kada u Indoneziji zapale šume, a vetar krene da duva od zapada ka istoku.
Kišnu sezonu imamo dvaput godišnje, ali ona koja donosi rashlađenje, od 2 stepena, pada u novembru i decembru. Pljuskovi su u tom periodu česti. Ali obično traju kratko. Prate ih jake grmljavine i ne retko oglasiće se sirene, da treba da se sklonite pod neku nastrešnicu. Singapur je toliko uređen grad, da su čak i ti gromobrani strateški raspoređeni tako, da gde god da se nalazite, neki će vam biti dovoljno blizu da se pod njega, nakon sirena, sakrijete. Posle kiše, sva ta voda, u roku od pola sata ispari. Ako ste napolju imaćete osećaj, da sa tom vodom isparava i sva tečnost iz vas. Poprilično je neprijatno.
Sunce doduše svaki dan sija. Jednom se desilo da je dva dana zaredom nebo bilo sivo i oblačno, i da je kiša baš uporno padala. Ako broj sunčanih sati utiče na vaše raspoloženje, Singapur ozbiljno konkuriše za najbolju zemlju za život. To se menja kad već pomenuti Indonežani krenu da pale šume po Sumatri a vetar duva u našem pravcu. Ove godine je ovaj nesrećni događaj zabeležio svoj rekord, te smo dva meseca živeli u oblaku dima. Singapur je mirisao na spaljeno drvo. Vidljivost je bila smanjena, a odsustvo plavog, čistog neba me je dovodio do ludila.
To sunce i ta vlaga, utiču i na ovdašnje zelenilo. Tropske šume su egzotične. Po lijanama se veru majmuni. Po stazama razvlače gmizavci. Leptirići lete posvuda. Ali, tropska šuma ne miriše kao kontinentalna, niti nudi istu svežinu. Toliko je gusta da kroz nju bez satare ne vredi ići. Po divljijim parkovima zato možete hoditi samo utabanim stazama. Doduše, Singapur ima velike uređene parkove, i sa ponosom ističe kako je najzeleniji grad. Svo to zelenilo je sređeno i urbano. Sa ovom gustinom naseljenosti, drugačije i ne može biti. No ti njegovi parkovi predstavljaju prava mala, tehnička čuda. Te bašte same proizvode svu energiju koja se potroši na njihovo održavanje. U njima su “sakrivene” fabrike za reciklažu. Singapur je toliko daleko odmakao u reciklaži otpada, da od kanalizacije prave pijaću vodu.
Opet, ne treba se zanositi previše. I dalje je jedan od najvećih potrošača energije u svetu i reciklaža za nivou domaćinstava praktično ne postoji. O broju plastičnih kesa koju dobijete u prodavnici, može se roman napisati.
Zbog sve te vlage sve propada brzinom svetlosti. Stanovi koji su svega desetak godina stari, izgledaju gore nego one predratne zgrade po Beogradu. Bubašvaba, mrava, osica, moljaca i komaraca ima na pretek. Komaraca doduše još i najmanje jer ih konstantno prskaju. A svoju muku s bubašvabama sam opisala u već nekoliko postova. Doduše, nakon dve godine sam već otkrila patern i zakonitosti koji vladaju u ovom svetu insekata. Mrave je lako istrebiti najobičnijim klopkama koje se mogu kupiti u supermarketima. Nestaju u roku od par sati. Osije gnezdo ćete naći samo ako živite na nižim spratovime, često i u samom stanu. Mada, češće na prozorima i terasi. Kad osica nije tu, prosto ga sastružete nožem. Za bubašvabe nema pomoći ako se jave oko vlažnih mesta, cevi koje kaplju, neprovetrenih prostorija. Ako ste u novim zgradama, na visokim spratovima, večina ovih gamadi neće biti u stanju da do vas dopuzi ili doleti.

Beton, staklo i ostala građevinska i arhitektonska čudesa

Beton, asfalt i staklo. Ono pomenuto sunce, vlaga i vrućina. Sve to zvuči kao jako loša kombinacija. Moj prvi utisak o Singapuru je bio da je poprilično ružan i nehuman grad. Autoputevi su svuda. Široke saobraćajnice, bez pravog hlada. Zbog dobrog gradskog prevoza i propisane starosti automobila, ne smrdi na izduvne gasove, ali je nivo buke nesnosan za prosečnog Evropljanina. Bilo mi je izuzetno zabavno da šetam po centru grada, među visokim neboderima, da prelazim preko neverovatno lepih pešačkih mostova, gubim se po podzemnim tunelima koji spajaju metro stanice i šoping molove. Na neki način me je istovremeno fasciniralo i činio mi se odvratnim. Najviše, u zavisnosti od toga, koji je dan ili deo dana u pitanju i koliko je napolju stepeni. Ubrzo sam otkrila delove grada sa kolonijalnim kućama, uskim ulicama, pretrpane malim, porodičnim restoranima, fensi kafićima ili prodavnicama. Naselja poput već pomenutih etničkih četvrti: arapske, kineske, indijske, takođe neka nova: Gejlang, Katong, Tandžong Pagar, Tiong Baru, Holand Vilidž. Sva ta naselja su bila kao ostrva sa blagom skrivena među nepreglednim blokovima stambenih zgrada i autoputeva. Te stambene zgrade ili su državne i podsećaju na one sa Novog Beograda, ili su privatne i liče na eksluzivne resorte u kojima uz stan dobijete i bazen, sa par propratnih sportskih terena. Nijedan vodič vas neće odvesti u ove delove grada. I Singapur je jedan od retkih gradova u kojem čovek mora provesti podosta vremena pre nego što otkrije njegove skrivene kutke. Najteže od svega mi je bilo, da se naviknem na činjenicu da ne mogu svuda peške. Da nekim danima vlaga i užareni asfalt mogu toliko da me iscrpe, da se gotovo zanesvestim. Da nosim sa sobom vlašu vodu. Onu veliku, od litar i po, mala ne rešava problem.
Zaključak? Nema ga. Ili će vam biti lep ili će vam biti najružniji grad na svetu. Ili ćete ga mrzeti, ili ćete ga voleti. Sigurno je jedino da ravnodušni ostati nećete.

Ljudi… svuda oko vas… često će vam se i na glavu popeti

Ne znam više koliko nas u milionima ima na ovom ostrvcetu. Čini mi se da svaki mesec dodaju po još jedan milion. Čisto da nam se nađe. Azija je to. Prva stvar koju osetite, posebno u Jugoistočnoj Aziji je odsustvo slobodnog prostora. Sve je skučeno, malo i minijaturno. I ljudi su svuda. Poput, već pominjanih, bubašvaba. Svuda neki zvuci. Mirisi. Boje. Graja. Sve je izuzetno živo, šarenoliko, užurbano. Ako ste u metrou, držite se klasičnih stepenica, inače bi na pokretnim, poput mene, mogli konačno otkriti čari klaustofobije. U šoping se ne ide vikendom, a nedeljom najbolje ne izlazite iz kuće. Nemoj posle da bude da vas nisam upozorila.

Za neke stvari će vam trebati jak stomak

Iskreno, nekoliko stvari me je izuzetno nasikiralo u Singapuru.
Prvo, broj služavki. Procenjuje se da ih je oko 300.000. Njihovi uslovi života i zlostavljanja koja trpe. Lakoća s kojom ljudi prihvataju ideju da je OK da ti neko biće živi sa tobom u kuću, a da ga ti tretiraš drugačije nego ostale ukućane. Da spava na podu ili prostoriji bez prozora. Da ne jede za istim stolom kao ti. Da radi 24h svakog dana sem nedeljom. Da podiže i vaspitava tvoju decu. S oproštenjem, koji si ih k…. onda pravio i rađao?
Drugo, broj prostitutki. Za razliku od služavki, koje srećete svuda, prostitutke u ovom uređenom gradu, srećete samo na mestima za to predviđenim. A ima ih raznih, starih, mladih, domaćih, uveženih, ukradenih, batinama, pretnjama, bednim životom, ko zna kakvim drugim problemima porobljenih. Neke, tradicionalno po ulicama šetaju. Druge su zarobljene u fensi ili raspadnutim bordelima. Razlike nema. Ostaje pitanje, zašto je u ovom veku to društveno prihvatljivo?
Treće, mirisi po hoker centrima, tj. ogromnim molovima u kojima se prodaju raznorazna jela. Nastali tako što se singapurskoj vladi činilo da je priprema i prodaja hrane na ulici nehigijenska rabota. Pa su sagradili ogromne hale, opremili ih stolovima i stolicama i minijaturnim kuhinjama. Na svu sreću, stomak mi je za ovaj deo pod tri za dve godine ojačao, te poput lokalaca mogu da napunim tibu đakonijama za male pare.

Birokratija… to je ono što smo ostavili Evropljanima… ali bič smo zadržali

Jednom mi je Miljan rekao kako je Singapur kao neka dobro organizovana, efikasna firma. Uopšte ne liči na nešto što bi čovek nazvao državom. Sve je zasnovano na protoku novca, održanju konstantnog rasta, prilivu kapirala. Singapurci imaju jednaog boga koji je iznad svih ostalih bogova: novac. U takom svetu, birokratija nema svoje mesto. Ne smarate se na šalterima, ne visite po kancelarijama, ne ispunjavate more papira, samo zarad zadovoljavanja neke procedure. Ono što se ne može završiti za sat, nije ni vredno počinjanja. Bar se tako čini običnom čoveku. Jedna poznanica, lokalka, mi je rekla kako je u Singapuru sve lako, ako nešto sjebeš dobiješ opomenu. Ako sjebeš opet, platiš kaznu i ideš dalje.
U ovoj državi sve se svodi na prost princip nagrađivanja i kažnjavanja. Zabrane i kazne su svuda jasno istaknute za potencijalna zlodela koja možete učiniti. Ako hranite majmuna platićete kaznu. Ako jedete ili pijete u prevozu, i mnogo veću. Ako se parkirate na pogrešnom mestu, pređete ulicu na crveno ili učinite bilo kakav saobraćajni prekršaj očekujte da vas baš opale po novčaniku. Za vandalizam, švrljanje po javnoj imovini, bilo kakvo uništavanje iste, krađu, ili ne daj bože neko veće zlodelo, uz zatvorsku kaznu dobićete i šibom po guzi. Šibaće vas iskusan šibadžija, a posle toga će rane da vam leče u bolnici. O državnom trošku. I to vam ulazi u rok službe.
Deca se ovde šibaju od malih nogu. Ako ih pošaljete u državnu školu, ne bi trebalo da vas iznenadi staromodno kažnjavanje. Batina je iz raja izašla. Bar tako u Singapuru veruju. Šibe možete kupiti i u prodavnici. Doduše, one prikladne za decu. Prodavci kažu da prodaja raste pred ispitne rokove.
Jedna od čuvenijih zabrana je ona vezana za žvake. Mada, ne postoji kazna koja vas sprečava da jedete žvake, samo iste ne možete kupiti ili prodavati u Singapuru. Postoji izuzetak, ali za to vam treba lekarsko odobrenje.
Lično, ja ne nalazim ni jednu singapursku zabranu besmislenom, ili mnogo drugačijom nego u Evropi. Razlika je samo što se ove singapurske redovno primenjuju. I koriste “malo” rigoroznije metode. Ali, sudeći po krajnjem rezultatu, čini se da su delotvorne.

Bolje živjeti sto godina kao milijunaš, nego sedam dana u bijedi!

U ovoj bi se rečenici možda mogla sažeti životna filozofija većine stanovnika. I to pre došljaka, nego lokalaca. Posebno onih koji rade za finansijske institucije. Singapur je skup grad i troškovi su ogromni. No, ni primanja nisu za zanemariti. Ako nemate stalno boravište, nego živite u Singapuru na osnovu radne vize nameće vam se jedan specifičan životni stil.
Prvo, moraćete da živeti u privatnim zgradama, opremljenim svim onim fensi stvarima zbog kojih ćete imati osečaj da živite u hotelu. Ne kažem da je nemoguće iznajmiti sobu ili stan u državnoj zgradi, samo je manje verovatno da ćete to uraditi. Dakle, prvo se osećate čudno zbog tog luksuza. Sam stan može biti u gorem stanju nego većina evropskih, ali sve ostalo samo pospešuje tu iluziju ekskluzivnosti.
Hrana je ultra jeftina u odnosu na standard. Često ćete jesti napolju. Lično, ja nisam neki ljubitelj tog klopanja van kuće, ali opet završim sa bar tri-četiri posete restoranima, ili pomenutim hoker centrima nedeljno. A gde je prejedanje van kuće, tu je i društvo, i koje pivce i osećaj da ste svako malo u nekom provodu. Češće neplaniranom, nego planiranom.
Pošto je Singapur mali, vama je dosadno, letovi su super jeftini, a zemlje u regionu nekoliko puta siromašnije, svako malo ćete sesti u avion da skoknete do neke egzotične plaže ili azijskog urbanog velegrada. Naime, ne postoji deo meseca/godine u kojem vi ne možete skoknuti do sunčane plaže na letu kraćem od dva sata.
Sve ovo doprinosi osećaju lagodnog, džabalebarskog, bezbrižnog, luksuznog života. I iskreno, samo ako isti sebi možete da priuštite, Singapur vam se može učiniti zanimljivim mestom za život.

I na kraju…

Pokušala sam ovim postom, da neutralno predstavim život u Singapuru. U tome apsolutno nisam uspela, jer moj stav vrišti iz gotovo svakog pasusa, a u nekima se nisam ni mogla obuzdati.
Mi smo u toku protekle dve godine imali more gostiju u poseti. Nekima se Singapur dopao, nekima nije. Različiti ljudi su pojedine stvari doživljavali totalno drugačije. Te je tako jedna gošća zaplakala od silnih emocija kada je videla Gardens by the Bay jer joj se to učinilo najgrandioznijim ljudskim delom. Druga je ostala totalno ravnodušna. Jedna gošća je tako oduševljeno biciklala duž istočne obale, druga je smatrala da ništa ružnije nije videla. Jedan gost je čak razvio rutinu, te svaki dan vozio Miljanov bajs uz pomenutu obalu. Jedna je smatrala da je lokalna hrana odvratna, druga se u njoj davila. Jedna je pak bila oduševljena metroom. Neki klinci stonim fudbalom i fliperom, neki pogledom za trideset i kusur sprata. Nekima je moj omiljeni akvarijum bio razočarenje, drugima oduševljenje. Dok su jedni obožavali indijsku ili kinesku četvrt, drugi su ih iskreno mrzeli.
Nije mnogo drugačija situacija ni sa onima koji su u Singapuru živeli ili u njemu još uvek žive. Neki ne mogu da smisle vreme, drugi hranu. Neki se ubiše tražeći posao, drugi su ga našli za dva dana. Nekima smeta lokalna kultura, drugi su istom impresionirani. Neki Singapur vide kao frigidan grad, bez mnogo kulture i života. Neki se nikada bolje nisu provodili.
Hiljadu ljudi, hiljadu ćudi, i isto toliko različitih mišljenja.

Te za kraj evo liste koje to stvari mene lično izuzetno vezuju za ovo mesto:
– Broj sunčanih sati u Singapuru. Tmurno nemačko nebo je ostavilo ozbiljne posledice na moje mentalno stanje.
– Lakoća putovanja po regionu i niske cene letova.
– Azija je mnogo veća i šarenolikija nego što sam je iz Evrope mogla zamisliti. I živeći u Singapur, posredno i neposredno mogu otkrivati ceo taj svet.
– Sve alternativno nije u modi. Pank koncerti su prazni, kad odem na neki osećam se kao ona klinka što je išla na svirke sa pedest ljudi. I to je strava, da se razumemo.
– Sva dešavanja kulturna i umetnička koja su po mom ukusu, su slabo posećena, pa imam utisak da sve to postoji i/ili je organizovano samo za mene.
– Singapurske knjižare i biblioteke su čarobne, i u njima se nalazi ogromna količina materijala na jeziku koji razumem.
– U singapurskim bioskopima mogu da gledam japanske dugometražne crtaće.
– Ogroman broj poslovnih mogućnosti za IT svet.
– Nepostojanje birokratije.
– OK je biti stranac.
– Imam beskrajan osećaj lične slobode i širine, iz gore navedenih razloga.

Još uvek u polusnu / 01.11.13

Ponedeljak, 28. oktobar 2013.

Sedam. Alarm na mobilnom. Ustajanje. Doručak. Miljan odlazi na posao. Ja sedam da radim. Gledam u monitor. Gleda on u mene. Posle nekog vremena uviđam da se džabe gledamo. Od posla tog dana neće biti ništa. Ono što me brine je da ću zapasti u stanje napetosti koje me obuzima pred svaki put. Totalno me parališe. Onemogućava da se usresredim na bilo šta. Uzimam blok sa stola i krećem da crtam. To uvek pomaže kad krenem da gubim kontak sa svetom.
Podne. Jedan. Dva. Tri sata. Napolju besni oluja. Razmišljam hoće li Tanja sleteti na vreme. Treba da pokupimo nešto od nje s aerodroma. Posle toga treba da skoknemo do Utrehta da odnesem nešto Ivi. Pitam se nisam li to sve podsvesno ostavila za poslednji dan? Da ih vidim pred put.
Pola šest. Nebo se spustilo. Kiša lije. Miljan je trebao da bude već u hotelu. Kao i obično kasni. Ja sam se odavno već navikla. Godinama ga više ni ne shvatam ozbiljno kada priča o vremenu. No danas znam da će stići skoro na vreme. To skoro znači za destak minuta. Dovoljno da ga ovaj pljusak uhvati. Dovljno za zajebanciju tipa “eeee, da si na vreme krenuo”. Ali sad mi to baš i nije smešno. Cele nedelje je bio bolestan. Kiša je poslednje što mu treba.
Dvadeset do šest. Kiša staje. Vrata se otvaraju. On ulazi. S preda skroz mokar. Od pozadi suv. Vetar mu je duvao u lice. Na kraju ipak jeste suludo smešno. Smejući se dodajem “eeee, da si na vreme krenuo”…
Sedam. Već znamo da će avion kasniti. Nije bitno, samo da nije otkazan.
Pola devet. Krećemo na aerodrom. Zbog oluje vozovi ne funkcionišu na svim linijama. Do aerodroma moramo metroom, pa autobusom. Ko zna zašto je sve to dobro, pomislih. Prvi put u holandskom metrou. Iznenađenje. To nije ono što očekujete posle njihovih fensi vozova. Metro deluje… pa, recimo… neupadljivo. Ta neka stanica, kojoj se imena ne sećam. Odlazak na autobus. Autobus stiže, ali ne kreće odmah. Vozač je druželjubiv. Verovatno nema toliko putnika kad vozovi rade. Ugurava nas u autobus i namiguje da ne treba da platimo. Vožnja od nekih četrdesetak minuta. Nekuda. Nemam ideju kuda prolazimo. Napolju i dalje pada kiša.
Deset. Konačno na aerodromu. Čekamo da sleti avion iz Beograda. Jedan poziv. Drugi. Treći. Susret kraj mesta za susrete. Na kratko. Poljupci. Želje za srećan put i život u Singapuru. I jedna Galeb čokolada.
Jedanaest. U vozu za Utreht. Miljan zeva. Ja brslam kao navijena. Ko zna o čemu. Srećemo se s Ivom. Odlazimo negde ka centru. Jedva nalazimo otvoren kafić. Mačka. Čaj. Pivo. Koktel. Priča o zubima.


Utorak, 29. oktobar 2013.

Vraćamo se na stanicu. Voz nam je pobegao za par minuta. Sledeći je za sat. Burger king. Prvi put za sve nas.
Dva. Rastanak. Poljupci. Nemoj da plačeš, nemoj da plačeš. Ponavljam u sebi kao pesmicu. Nisam plakala.
Tri. Ponovo u hotelu. Pakovanje. Prljav veš. Čist. Cipele. Jakne. Knjige. Disk jedan. Disk drugi. Kompjuter, jedan, drugi, treći.
Šest. Ležem u krevet.
Sedam. Alarm na mobilnom. Doručak. Odjavljujemo se iz hotela. Taksi. Taksista ima prijatelja u Srbiji i ne zna da vozi.
Devet. Predajemo torbe. Nešto nije u redu sa sistemom. Imaju probleme sa skeniranjem naših pasoša. Treba nešto da urade “peške” u sistemu, a niko ne zna kako.
Jedanaest. Prvi put u biznis klasi. Čini se manje luksuzna nego na slici, ali sedišta su ogromna i razvlače se u krevet. Spavanje. Film. Spavanje. Film…


Sreda, 30. oktobar 2013.

Šest. Sletanje. Taksi. Vožnja do hotela.
“Vidi ljubavi, palme”- komentarišem uzbuđeno kao da nikada palme nisam videla.
“Vau, zamisli sada će nam stalno biti toplo i imaćemo palme” – shvatam da je moje oduševljenje pomalo detinjasto, ali ne mogu da prestanem.
“A juče u Amstredamu, ona oluja” – dodajem, kao da će to dodatno uveličati ceo momenat.
Sedam. Hotel. Gasimo klimu. Nama neće trebati nikakvo hlađenje u skorije vreme. Ležemo u krevet. Samo na kratko.
Dva. Sve one metode da se ovo spavanje izbegne su propale. Ništa od uspešnog savladavanja desinhronizacije usled vremenskih zona. Predstoji nam par dana preteranog umora i pospanosti. Ali eto konačno smo tu. I to je nešto. Život u novoj domovini može da počne.


A od tada…

Od tada je prošlo dva dana. Ja još uvek šetam ovim gradom samo poluprisutna. Nisam sigurna da li je još uvek od promene vremenskih zona, promene klime ili promene čitave kulture.
Nekako mi se čini da je jako bitno da sabiram utiske kad god se negde preselimo. Prestala sam to da radim. Prestala sam da pišem o imigraciji i emigraciji. Skoncentrisala sam se na pisanje utisaka sa putovanja, a to su dve potpuno različite stvari. Verovatno je za to krivo i to duplo seljenje po Nemačkoj. A verovatno i samo raseljeničko životno iskustvo.
Kada se čovek seli (ukoliko seoba nije nasilna) postoje standardne faze u njegovom doživljavanju nove sredine. Obično je prvo oduševljen (ponaša se kao da je na odmoru), onda sve mrzi (proveo je dovoljno vremena sa lokalcima pa su iluzije splasle), pomirio se s tim gde je (manje ili više uspešno). E kad dođe do ove treće faze, mi se obično spakujemo i odemo dalje. Loše nam ide ovo mirenje sa stvarnošću. Biće da smo oboje preveliki sanjari.
Što se više selite intenzitet ovih faza slabi. Tj. koliko god da ste sanjar vremenom ipak morate prihvatiti stvarnost. Dakle, raj na zemlji ne postoji jer su ljudi u proseku svuda isti, a od ljudi pobeći ne možete. Već kod naše selidbe iz Češke za Nemačku ova faza oduševljenja kod mene jedva da je trajala mesec dana. Posle toga je sledila preduga faza zvocanja. Kod Singapura već ta faza uopšte ne postoji, euforije oko selidbe uopšte nije bilo. Kao što će i zvocanja mnogo manje biti jer sam valjda konačno već odrasla. Prestala sam sve te stvari da doživljavam lično. Konačno sam postala pravi istraživač, u stanju da nepristrasno istražujem nove predele.
Od početka smo u Singapur došli da upoznamo bolje ovaj deo sveta, a ne da tražimo bolje mesto za život. Istočna Azija je izuzetno zanimljiva sredina. Moj prvi susret sa njom završio se vrlo neslavno. Prvih par dana u Vijetnamu je proizvelo toliko negativnih osećanja pre par godina, da se blago još uvek čudim samoj sebi. Kambodža i Tajland su mi doduše osvojili srce na prvi susret, a Japan kasnije ostavio bez daha. Nijedna od ovih zemalja me nije ostavila ravnodušnom i svaka od njih je bila takav šok za mene da sam pomislila da će mi trebati bar decenija da shvatim ljude i poredak u ovom delu sveta. I tako, evo nas sada ovde, na početku te decenije.

A Singapur? I kakav je na prvi pogled?
Topao kada smo napolju. Zbog silnih klima uređaja leden kada smo u zatvorenom prostoru. Manje vlažan nego što sam očekivala. U krevet neću ići bez tuširanja jer sam stalno lepljiva od znoja i stopala mi od papuča prljava. Vreme je za sada manje kišno nego što sam očekivala i još uvek nisam doživela pravu grmljavinu i sevanje, ali verujem da će biti dana. I to uskoro. Evo baš dok pišem poče kiša. Pantalone dok sam ovde nositi neću, kao ni čarape. Vreme je ukratko, onakvo na kakvo se ja nikada ne bih žalila. Ali ja sam jedan od onih manijaka koji uživa u šetnji po užarenom betonu na +40, a onda jednako uživa i u letnjim pljuskovima, tako da taj deo i nije iznenađenje.
Singapur je i zapadnjački grad, u vrlo negativnom kontekstu. Ima previše zapadnjačkih brendova po prodavnicama, molovi i prodavnice su poput evropskih. Mada, razlika je dovoljno velika da ne izaziva totalno razočarenje. Problem je što sam ja očekivala od Singapura da po tom pitanju bude bliži Bankoku ili Tokiju, a on to nije. Čak me i same zgrade i arhitektura podsećaju više na Evropu, nego Aziju. Putevi u centru su previše široki i pretrpani automobilima. Ceo taj uži centar gde je skoncentrisan biznis i ta glavna šoping zona su vrlo neinspirativni. Kako nam je i hotel nekako blizu svega toga, malo šta smo sem tih centralnih distrikta za sada i videli. Za vikend nam sledi šetnja po ostalim kvartovima u nadi da ćemo naći neki deo zabavniji za život, u šta oboje čisto sumnjamo.
Iako je grad vrlo moderan sa svim tim neboderima, ne čini mi se tehnički napredan kao Tokijo npr. Nema tih svetlećih ogromnih reklama, džinovskih ekrana sa reklamama u obimu u kojem su prisutne u Japanu. Opet mi je i u tom smislu mnogo bliži Evropi, nego Aziji.
Singapur ipak ima dovoljno Kineza da je ono azijsko što smo od njega očekivali opet prisutno svuda. Od ogromnih holova sa jeftinom hranom, do gomile uličnih tezgi sa jeftinim stvarima. Odličan suši, još bolji kimči, slatko voće i povrće sa ukusom.
Singapur je i vrlo šarenolik što se ljudi i kultura tiče. Te smo tako slušali hodžu kako peva iz lokalne džamije, gledali Kineze koji se mole ispred svog hrama, a onda odlaze da se pomole ispred indijskog i obrnuto. Žene sa maramom na glavi u dugim haljinama, azijatkinje standardno elegantne, belkinje u hipsterskom fazonu. Po prvi put živim u zemlji gde su belci manjina, što samo doprinosi ovom suludom utisku da sam na odmoru. Zbog tog kulturološkog miksa stvari koje viđam mi se čine manje čudnim nego što bi bile u Evropi. Ne znam kako ova različitost funkcioniše u stvarnom životu, previše smo kratko ovde da ocenim. Ali mi se sve čini mnogo skladnije nego u Evropi.
Singapur je izuzetno čist grad. Smeća nigde na ulici nema. Za to su verovatno “krive” čuvene singapurske kazne. I mogu vam reći da mi se to mnogo sviđa. Grad je i izuzetno zelen za azijske standarde, mada sumnjam da ijedna zemlja može preteći Nemačku kada je urbano zelenilo u pitanju.
Još uvek mi puno delova fali u ovoj singapurskoj slagalici. No eto za početak toliko, nastavak sledi uskoro kada se konačno trgnem iz ovog polusna.

Veliki petak / 13.04.12

Danas je veliki petak. Danas se farbaju jaja. Kada god osvane neki dan kada se u Srbiji obavljaju određeni rituali ja ne mogu da prestanem da mislim na moju mamu. U glavi mi je slika njenih ostarelih ruku koji mese kolače. Vidim je sa nekim smešnim improvizovanim turbanom na glavi koji treba da zaštiti hranu od opale kose. Ona ima gustu crnu kosu i nikada ne nosi marame sem kada radi po kuhinji. A onda u nedostatku prave marame obicno kosu skupi nekom krpom ili bilo kakvim drugim dostupnim materijalom. Te nekako mi uvek bude smešna s tom gukom na glavi. Zamišljam je čas kraj šporeta, čas za stolom prekrivenog mušemom. Tata je obično taj koji kupuje mušeme i iz nekog razloga one su uglavnom vrlo šarene, sa nekim voćnim paternom, ili ja iz nekog razloga pamtim samo te voćne. Ja sam uvek nervozna pred put. Jedan od načina samosmirivanja je zamišljanje da sam već na mestu ka kojem putujem. Kada putujem za Srbiju uvek sebe zamišljam za trpezarijskim stolom prekrivenim mušemom. U tim projekcijama mušema je uvek onakva kakva je bila pri poslednjoj poseti. I uvek se nekako silno iznenadim kada uđem u kuću i vidim novu mušemu na stolu.
Ne mogu da izbacim sliku iz glave u kojem ona stoji kraj šporeta i kašikom vadi već obarena jaja iz stare plave šerpe koju koristi samo za kuvanje jaja. Čujem je kako se žali na pomodarne žene koje koriste kojekakve veštačke boje umesto da farbaju jaja u lukovini. Ona tu lukovinu skuplja nedeljama pre uskrsa. Veći deo jaja je već ranije našarala voskom. Dok smo bili manji, obično bi joj sestra i ja crtale cvetne motive olovkom, a onda bi ona prelazila voskom preko naših šara. Grejala bi vrh pera na plamenu sveće, zatim bi ga umočila u vosak koji bi se od toplote na tom mesto rastopio i onda sa njime prešla preko naših linija. Objašnjavala bi nam da ne smemo da koristimo deo voska koji je već pocrneo od čađi, jer nije dovoljno masan te taj deo neće ostati beo posle kuvanja u lukovini. Na jajima su bili uvek samo cvetni motivi, sve ostalo za nju je bilo pomodarstvo. Tek mnogo godina kasnije kada smo odrasle i same počele da farbamo jaja, u našu kuću su ušle neke druge boje i neke druge tehnike. No nekako jednako brzo su i nestale a mi smo se vratili maminoj staroj tehnici, pčelinjem vosku i lukovini.
Pomalo je smešno da je zamišljam u njenoj kuhinji iako znam da je ona trenutno na vrhu neka crnogorske čuke, u kući koje se ja jedva sećam i u kojoj sam poslednji put bila pre nekih tridesetak godina. Silno me zabavlja misao, da će ona i dalje uredno tamo farbati jaja za nju i tatu a verovatno i tortu umesiti. Ovakvi momenti me uvek podsete na razlike među nama. Čini mi se da niko ne može manje hajati za tradiciju i običaje od mene, i niko ne može više o tome brinuti od nje. Nekako, moja mama je najviše svoja oko tih velikih praznika. Uvek mi se činilo da je ta priprema za praznike, jedna od njoj najbitnijih stvari. Možda me baš zato toliko ti praznici i čine nostalgičnom. No ne onako tugaljivo nostalgičnom, više kao nešto što mi mami osmeh na lice i tera da je nazovem i zbijam šale na njen račun.
Mame – koliko god da te izluđuju s vremena na vreme, ne možeš im ama baš ništa sem da ih voliš. :)

Muke po (na) nemačkom / 09.11.11

I danas se blago naježim kada se setim svog “prvog” susreta sa nemačkim jezikom. Prvi nije bio zaista prvi jer sam i pre dolaska u Nemačku, nemački čula u Austriji uživo i pre toga odgledala podosta nemačkih filmova. No, taj susret koji zovem prvi, odigrao se u frankfurtskom tramvaju na putu od centra grada ka Niderad naselju. Zanimljivo već sam uspela da zaboravim broj (11 ili 12, beše). Doduše, glasa koji je odzvanjao sa zvučnika se još uvek jasno sećam. Tramvajem je odzvanjalo nešto kao: “lkgkgiuynbsgagfatdsdkuivds”. Za mene to nisu bile reči, bio je zvuk, dug, nerazuljiv. Kasnije, kada sam konačno počela da razaznajem reči otkrila sam da nas je robotizovana gospođa obaveštavala o sledećim stanicama. Od stanice do stanice njene rečenice su počinjele isto: “Sledeća stanica: Ta i Ta”. Ja u to vreme ne samo da nisam razumela šta ona priča, nego mi se činilo da izgovara jednu predugačku reč. I uopšte mi se nije činilo da poruka svaki put počinje isto. Tada mi je nemački zvučao jednako strano koliko i kineski npr.

U početku sam se trudila da ga naučim. Kasnije, kad sam počela da radim (na engleskom, koji je bio zvanični jezik u firmi) izgubila sam sav entuzijazam (koji teško da sam ikada i imala) da naučim ovaj jezik. Danas ga znam toliko da ga pričam samo kada me nateraju, ili eventualno u kupovini. Ovo drugo dobrovoljno. Kada god je zaista bitno da ga razumemo, obično platimo advokata da pozavršava stvari za nas. Moj prvi veliki problem s jezicima je taj što ja pokušavam da ih prvo dovedem do savršenstva, a onda progovorim. Drugi, ni malo manji, je što pokušavam da jezik rastavim na sitne komade između kojih ću naći neku vezu a onda bi mi sve to lepo pomoglo da rešim svaki jezički problem. Paaaa… da, jezik nije matematika, znam, ali moj mozak i dalje odbija to da prihvati. Jezik je nešto što čovek uči praveći “početničke” greške i kada je daleko od početka odmakao, učeći napamet, a ja u takvim stvarima nikada nisam bila dobra. Recimo, ja mogu savršeno da vam objasnim kada koristite “a” ili “the” u engleskom, ali ću ih u toku priče ili pisanja jednostavno izostaviti, zameniti sa some, any ili slično kada je moguće, ili nabacati bez ikakvog reda.

No ja sam samo deo problema u celoj ovoj priči, jer ja ipak koristim i engleski i ruski sa svim greškama i daleko od savršenstva. Problem je dobrim delom u nemačkom jeziku. Na stranu pravila o slaganju reči u rečenici. Manje više to su pravila bez izuzetaka, i svako pravilo se da naučiti, tj. navežbati. Mada i ovde problem može da se javi kod glagola sa razdvojnim prefiksima. Iz nekog razloga, iako savršeno dobro znam pravila, dešava mi se da čitam nešto napisano u sadašnjosti i tek nakon desetak minuta shvatim da konstantno zanemarujem prefiks na kraju, što potpuno menja značenje reči. Srpski primer tome bi recimo bila rečenica: “Ja postavljam sto”. Koristeći nemačka pravila to bi zvučalo: “Ja stavljam sto po”. E sada moj mozak nekako odbija da prihvati taj “po” na kraju, te ću ja provesti dobar deo svog života razmišljajući o tome šta je pisac hteo da kaže time da stavlja sto. Gde ga stavlja? Na šta ga stavlja?

Moj drugi veliki problem s nemačkim su složenice. Joj, što ih oni vole. Katastrofa. Do dve reči mogu da ih smislim. Ali iz nekog razloga dobar deo njih ima mnogo više od dve reči. S druge strane ima toliko složenica, da ćete se i na najelementarnijim kursevima naveliko s njima sretati. Meni je inspiracija za ovaj post danas bilo pisamce koje nam je poslao distributer za struju. U tom pisamcetu stoji rečenica: “Anschlussnutzungsverhältnis ist in §4 der Niederspannungsanschlussverordnung (NAV) vom 01.11.2006 beschrieben.” Ta rečenica kaže da je nešto – “Anschlussnutzungsverhältnis” opisano u nekoj uredbi koja reguliše nešto vezano za niski napon – “Niederspannungsanschlussverordnung”. I ovde postoji pravilo da se reči spajaju sa slovom s, u stvari preciznije one su u genitivu pa imaju nastavak s. Međutim, ajd ti meni sad smogni snage da tražiš es-ove u tolikoj reči. Ja iskreno, odmah lepo na početku odustanem. Evo recimo, za vežbu možete da rastavite zvanično najdužu nemačku reč: “Rindfleischetikettierungsüberwachungsaufgabenübertragungsgesetz”.
Teško zar ne?

I kako se ja na kraju borim sa ovim? Nikako. Odustala sam. Od proleća krećem da učim španski. A kada me Nemci začuđeno pitaju: “Zar još uvek ne znaš nemački?”, opsovaću im sočno na nemačkom: “Rindfleischetikettierungsüberwachungsaufgabenübertragungsgesetz”.

Vorurteile / 05.08.10

Vorurteile / Predrasude: Moja poslednja lekcija u drugoj knjizi za učenje nemačkog jezika.
Pa krenimo redom u šta to ljudi obično veruju, a šta ih zapravo u Nemačkoj dočeka. Ovde namerno stoje ljudi, a ne ja, jer ja zapravo odavno više ni u šta ne verujem. Moji putevi više i onako ne idu ka tamo gde je bolje, nego ka tamo gde je manje gore, pa čak ni to – oni zapravo samo idu tamo gde je bar malo drugačije. No to što je drugačije i tako ne potiče od ljudi, nego zakona ili bolje reći visina kazna u jednoj zemlji.

Tačnost – U Nemačkoj ljudi stalno kasne, sem ukoliko žele da vam uvale neki proizvod ili uslugu. Ukoliko treba da vam pruže neku uslugu za džabe (elem, ništa nije stvarno za džabe već si ti to nekako debelo platio) onda će naravno kasniti, ili uopšte neće doći. Pri tome će se setiti da se izvine zbog izostanka samo pod uslovom da vi njih nazovete da pitate zašto nisu došli. U Nemačkoj i vozovi, metroi, tramvaji i autobusi stalno kasne. To je zapravo bio jedan od najvećih šokova za mene, posle Češke u kojoj je javni prevoz bio besprekoran. Naravno, nemogućnost ili neželja, da učine prevoz tačnijim neće Nemca sprečiti da isti i dalje naplaćuju po besmisleno visokim cenama. Ako ste mislili da posle kiše prevoz staje samo u Beogradu grdno se varate, u Frankfurtu je stanje potpuno isto.

Nemci poštuju red – A gde to? – Pa tamo gde komšije prijavljuju jedni druge ili gde čika milicioner viri iz prikrajka. Manite se verovanja da su Nemci rođeni fini. Jedan, te isti Nemac koji živi u nekom selu oko Frankfurkta (tamo gde vam komšinica zaviruje u korpu) će na primer baciti pikavac u sred Frankfurta jer zna da mu tu niko neće naplatiti kaznu, ali će zato u svom selu to raditi samo na dozvoljenim mestima. Slično je i sa reciklažom smeća. Iako se na svakom ćošku u centru mogu naći odvojene kante za plastiku, papir i staklo i dalje će ljudi ubacivati smeće u najbližu rupu (ove kante su u stvari jedan kontejner sa više otvora). Ukratko, Nemci poštuju red samo ukoliko se nered naplaćuje. Drugim rečima kada bi nered bio za džabe kao u rodnoj nam Srbiji, svi bi se ponašali kao prosečani Srbi.

Nemci vode brigu o očuvanju životne sredine – Zapravo, i da ali samo na lokalnom nivou. Neće Nemac zagađivati svoju zemlju nuklearnim otpadom, ali će isti vrlo rado izvesti u neku siromašnu zemlju trećeg sveta. Takođe u većini velikih gradova ne možete da se vozate bez odgovarajuće markice koja je dokaz da vaša kola ne emituju previše štetnih izduvnih gasova. Nemačka vlada, svako malo donosi uredbe i zakone, uvodi olakšice za kupovinu novih automobila, a sve one stare polovne zagađivače će eto po velikodušno sniženim cenama prodati vama dragi moji pripadnici siromašnog dela sveta. A ne, ni to vam neće pokloniti, ta Nemac ništa ne poklanja. Dabome, da su nemačke reke čistije nego ikad, i te nemačke fabrike koje su nekada mutile Rajnu i Dunav danas i tako mute neke kineske vode. Em manje prljavstine, em jeftinija radna snaga. Kako god okreneš Nemac je na dobitku. A bogami i mi svi ostali što u Nemačkoj živimo i umesto onog prljavog beogradskog, okolo-splavskog Dunava, sada uživamo u ovom prečišćenom.

Klasne razlike – Nemci se od malih nogu uče ko kome i gde pripada. Pođimo od školskog sistema. Deca ovde idu četiri godine u osnovnu školu, a onda biraju srednju čija dužina zavisi od struke. Posle najdužih srednjih (tj. gimnazija) mogu da upišu fakultet. Tj. fakultet zapravo može da se upiše i posle određenih stručnih škola. Sistem je vrlo sličan srpskom sem u jednoj stvari, a to je ta granica između osnovne i srednje škole. Dakle u Srbiji su sva deca manje-više jednaka do 15. godine, ovde se taj nivo spušta na 10. godinu. Što znači u praktičnom životu, da je uticaj porodice mnogo veći nego uticaj sredine na razvoj i uopšte budućnost deteta. Tj. deca iz siromašnih i neobrazovanih porodica gotovo u startu nemaju nikakvu šansu u poređenju sa decom iz bogatijih i obrazovanijih porodica. Što će reći, da će siromašni uvek biti siromašni, a bogati će samo postajati još bogatiji. No, ne žalim ja njih uopšte. Skoro su u Hamburgu izglasavali predlog o promeni ovog sistema i zamislite izglasali su da sve ostane isto, onako kako je sad. Očigledno, u Nemačkoj siromašni i nisu toliko siromašni, a nisu mnogo ni pametni te bolje nisu ni zaslužili. Te bar, eto prilike nama siromašnima iz trećeg sveta sa malo više pameti da prestanemo da budemo siromašni.

Nemci su hladni i nedruželjubivi – Čista budalaština, bar ovde u Frankfurtu. Svi bi da se druže, piju pivo s vama, šetaju po šumama i gorama i vinskim podrumima duž Rajne, Majne i Mozela. I koliko ti onda Marice imaš nemačkih prijatelja? Paaa, jednog… a i on se odselio. Ali to stvarno nije zbog njih nego moje želje da svoje vikende provodim sama sa svojim mužem. Meni je manje više svejedno jesu li mi komšije druželjubive ili ne, jer ja nisam :)

Nemci nose sandale sa čarapama – Nose dabome, ali manje nego Česi. Ne daj Bože da im se prstići smrznu. Kako to misliš nek obiju cipele? Pa nisu se ljudi setili da je poenta sandala da prstići budu goli. Oh, da im je to bar jedini modni šiz pa da im čovek i oprosti. Nemačka je zemlja u kojoj uđeš u prodavnicu i tamo su stvari poređane po boji. Žute na jednu, crvene na drugu, plave u desnom uglu, zelene pozadi (zelena je tako necool boja u Nemačkoj) itd itd. A šta ako je nešto šareno? Šareno? Ne bi ti dragi moj čitaoče nosio nemačko šareno, il’ su štrafte neke dosadne ili babački cvetni motivi. Cipele su opet priča za sebe. Trebaju vam udobne, kvalitetne, planinarske? Nemačka je Raj. Trebaju vam elegantne, pomalo seksi i izazovne, sa visokom tankom štiklom, lepom linijom, prefinjenim dizajnom? Beži odavde nesrećniče! Želite nešto za svoju baku, sa malo podignutom petom? Možda biste neki muškobanjasti model? Falte na cipeli? Na pravom ste mestu! A šta rade mladi onda? Nose ružne cipele ili starke, trećeg nema. Muškarci ovde još i znaju da se srede, ali žene, oh tih nesrećnica. Jednom davno kada sam ja kretala na fakultet, negde na početku studija navrle kolege da me zovu k’o ludi. Kaže moj tata meni tad: “Eto i ti postade riba (podgrubljivo naravno)”. Na šta ću ja:”Lako je riba na mašincu biti, dovoljno je da nisi ćopava.”. E vidiš draga čitateljko, u Nemačkoj je još lakše. Ako si ikada isfrustrirana svojim izgledom, spakuj lepo kofere i na produženi vikend za Nemačku sad nam i tako više vize ne trebaju.

Nemci su debeli – Žalosno istinito. Nezdravo totalno. Kao one debele Amerikanke na plakatima kojima pokušavaju da vam uteraju strah u kosti od kole i hamburgera. Nisam znala šta je debeo čovek dok nisam došla u Nemačku. U Frankfurtu, u gradu je malo bolja situacija ali ih i ovde ima puno. Ljudi ovde štede na hrani. Jedu kečape i majoneze, krompire sa masnim sosevima i odvratne kobasice. Kupuju po jeftinim prodavnicama, mlečne, suhomesnate i mesnate proizvode problematičnog kvaliteta. Ovde je zaista ogromna razlika u kvalitetu hrane u zavisnosti od toga u kojoj prodavnici kupujete. Naravno, da je nes kafa ili milka svuda ista ali kvalitet “svežeg” voća i povrća, mesa i mleka je zaista ogroman. Očigledno, i cena je takva. To je deo koji kod Nemaca nikada neću shvatiti. Oni će jesti hranu sumnjivog porekla i štedeti maksimalno 200-300 evra mesečno, ali će zato svi odreda vozikati kola tamo vamo (što takođe baš fino utiče na oblik struka) i potrošiti bar toliko na ista. Ustvari, to i nije samo nemački problem, setih se nekih Srba koji će radije kupiti nike patike i najcool mobilni telefon, nego jesti zdravu hranu ili se konačno odseliti od mame i tate.

Nemci su perverzni – O jeeee. Želiš da provedeš ludu sado-mazo noć sa komšijom, dok ti komšinica kenja po mužu jer ga to pali a ti nisi baš u tom ka-ka-pi-pi fazonu? Hajde da svingujemo ove noći, na sve brodu sa jos deset drugih parova. -Pa gde ćeš da nađeš tolike ljude za orgiju? -Pa ne moraš ti da ih nađeš, samo odeš u turističku agenciju i uplatiš turu. -? -????. Ili si možda starija gospođa koja traži mladog tamnoputog pastuva? Welcome to Germany! Zemlja bluda i razbluda, slobode seksualnog izražavanja, golih planinara i uskih kožnih pantalona. U Frankfurtu postoji jedan izuzetno poznat Džez klub. Pokupimo se mi naivno, jednog petka novembarskog tek sveže pristigli u Frankfurt i krenemo da posetimo isti. Sa nama još jedan par i dvojica Libanaca koja su bila u Frankfurtu na kratko poslom. Prilazi jedan od Libanaca šanku da naruči piće. Prilazi mu sredovečna, dobro očuvana dama, hvata ga za ruku i gleda zavodljivo: -Šta to piješ lepi? Hoćeš da probaš moje piće? -Izvinite gospođo ja sam oženjen. -Ah, pa i ja sam udata. Upoznajte moga muža, gospodin iza vas. Neeee, nismo pobegli glavom bez obzira. Shvatili smo da smo najmlađi, najlepši i da je sva pažnja upućena nama. Mada na trenutke je bilo bolesno, priznajem.

Nemci imaju dobre kobasice – Nije nego. Bezukusne viršle prekrivene kečapom i karijem. Još ih zovu nacionalnim specijalitetom. Ah, baš sam glupa a ja mislila da kari ima neke veze s Indijom.

Nemci imaju dobro pivo – Absolutna istina. mmmmmm pivo :) Odo po jedan hefe.

Nemci su rasisti i nacisti – Hmmm. Ne zvanično. No, živi bili pa videli ko će započeti taj treći svetski rat. Nikada nisam želela da dođem u Nemačku, čak ni turistički jer sam uvek imala neobjašnjivi strah da su oni narod sa planom, i vizijom i idejom. Idejom da su iznad ostalih i planom da jednog dana dobiju mesto koje im pripada. Iako, za ove skoro dve godine nikada nisam dozivela nikakvu neprijatnost, nacionalnu ili bilo kakvu sličnu uvredu moj strah nije manji. Ne znam zašto. To je jedan od razloga zašto sebe ne mogu da vidim ovde, teško mi je da se zamislim u ovoj zemlji dogodine, o deset godina da ne pričam.

Nemci ne pričaju engleski – Budalaština. Svi i svuda, po Frankfurtu i oko njega :) Pretpostavljam zapravo u svim većim mestima. Nemaju ništa protiv da te uslužuju na engleskom. U kafićima, restoranima, prodavnicama, tamo neki slučajni ljudi na ulici – svi i svuda. Problem je samo što dragi nam Nemci pričaju engleski samo zato što žele nešto da vam uvale. Jednom, kada su vam uvalili nećeš ih više naterati da prozbore ništa sem nemačkog. Te nemojte biti iznenađeni ako prodavci neke kompanije pričaju savršen engleski, a oni iz korisničkog servisa ne umeju ni da beknu. Takođe i u svim javnim ustanovama, tamo je službenicima zabranjeno da pričaju sa vama na engleskom. Smešna je mržnja Nemaca prema Englezima čiji se jezik raštrkao po svetu, dok se eto njihov nemački govori samo tu po okolini.

Nemci imaju dobar zdravstveni sitem – Uf, zapravo ne znam za sistem u globalu. Ali znam da sam ovde srela najgoreg zubara u svom životu. Takođe, sam put od tvog razboljevanja do odlaska u ordinaciju je mukotrpan ako ne pričaš nemački. Doktori, zapravo svi do jednog pričaju engleski ali sestre uglavnom ne. Te objasniti zašto ti doktor treba i da je nešto hitno može biti više nego mukotrpno. A ja kao za inat, nikad bolesnija. Takođe imaju tu čudnu naviku da preko leta zatvaraju ordinacije popodne, nedovoljan broj lekara, šta li? Sami doktori zavisi, od slučaja do slučaja. Dok sam živela u Srbiji, žene lekari su uvek bili mnogo ljubaznije i pažljivije od muškaraca. Ovde je suprotno, muškarci su mnogo bolji, uvek mi naširoko sve objasne. Kad izađem iz ordinacije u kojoj je sedeo ženski lekar, nikada zapravo ne skontam u čemu je problem bio. I ovde se kao i u Srbiji, svaka poseta lekaru unapred zakazuje i čeka se mesecima. Ako imate privatno osiguranje u principu se manje čeka. Sestre su jednako nadrkane i neljubazne, neuslužne i nevaspitane.

Jednakost polova, religija i sl. – Kada se Namci žale na muslimanske marame dođe mi da ih dobro izdevetam. Licemeri najgori. Nemačka je zemlja sa rekordnom razlikom između muške i ženske plate za istu radnu poziciju, u mušku korist naravno. Sistem je tako napravljen, da je ženi najisplativije da sedi kući sa decom. Ne dajte da vas zavara to što imaju toliko žena na vlasti, to ovu zemlju ne čini ni najmanje boljom za život. Ne pratim političku scenu ovde ali zaista šta čovek pomisli prvo kada sazna da je na vlasti partija koja u sebi ima reč hrišćanska? Kako to hrišćani upravljaju nama nehrišćanima? Ovde su verske škole i dalje vrlo popularne, čak i posle prošlogodišnjeg skandala koji su imali, a verujem da nije ni prvi ni poslednji u istoriji Nemačke. A u isto vreme minareti nisu baš dobrodošli. Hrišćani smeju da se kite krstevima i slikama razapetih krvavih ljudi (to jest jednog čoveka), a muslimanke teraju da idu na plivanje u bikiniju. Gadna i licemerna rabota. Ponekad čoveku baš nedostaje taj komunizam.

Nemci su tehnološki jako napredni – Eto ti samo srpskog sna i ne moraš dalje ni da gledaš. Ah taj mercedes. Ja ne vozim i nemam kola, no dok sam radila za Honeywell na turbocharger-ima jednom je jedan inženjer ispričao priču zašto dotična kompanija nikada nije uspela da uvali svoj proizvod mercedesu. Od tog dana mercedes u mom srcu zauzima posebno mesto :) No, kada pričamo o tehnologijama meni su zapravo mašine na poslednjem mestu. Ono na šta ja pomislim su nemačke zgrade. Same se hlade, greju, smanjuju buku, proizvode energiju. Moraću da posvetim ceo jedan post savršenstvu nemačkih nebodera. Ne samo da grade savremene, štedljive i prijateljske za okolinu zgrade, nego ih grade brzinom svetlosti. Novi neboderi bukvalno niču preko noći. I sve te zgrade ne samo da su funkcionalne i ekonomične, nego i izgledaju moderno fascinantno. Nekada zaista čovek mora i da se divi ovim Nemcima :).

E sad kada bih još sve ovo umela da sročim na nemačkom, gde bi mi kraj bio ;) Ceo post je inače inspirisan mojim domaćim zadatkom tj. pisanjem o ovoj temi na nemačkom. Sastav koji sam spremila za čas je imao pa jedno 30x manje reči, no sa učenjem srpskog sam počela 30 godina ranije nego sa nemačkim tako da odnos sasvim odgovara. Sve ono što nisam uspela da sažvaćem na nemačkom sada je u ovom postu.