postcards…
The world moves with me

Talin / 05.08.22

– Jel smo mi to došli u Češku? Trajektom iz Helsinkija?

Na tabli je pisalo: Dobrodošli u Talin! Očigledno smo na pravom mestu. Ali… Zašto me ne napušta ovaj osećaj da sam u Češkoj? Ljudi? Možda ove karirane košulje u kombinaciji sa hajkerskim bermudama? Zašto me uopšte to podseća na Češku? Možda vazduh? Jezik? Jezik! Tek tog momenta sam postala svesna da 50% ljudi oko mene priča ruski. Kako uopšte estonski zvuči? Ah! Ovaj finski možda nije finski.

Ne znam šta sam očekivala od Talina (ništa!), ali sve mi je delovalo “pogrešno” u tom momentu. Taj osećaj pogrešnosti mi je stavljao do znanja da sam očigledno očekivala bar nešto. Ali, prilično sam sigurna da o Estoniji nikada pre ovog puta nisam čak ni razmišljala. S obzirom da smo u nedelju uveče, pomalo pripiti odlučili da krenemo za Dansku, preko Helsinkija i svratimo u Talin, a danas je petak, kad sam pre stigla da opteretim ovaj grad svojim očekivanjima? Mora da sam baš teška i zahtevna osoba. Ili, možda baš zato što nisam imala vremena da joj posvetim vreme i pažnju, odlučih da ovoj zemlji dodelim karakteristike površnim asocijacijama; Bivša članica Sovjetskog Saveza – Češka (najbliža nezavisna država u regionu, a ipak pod uticajem Sovjetskog Saveza, u kojoj sam bila). Kada je kasnije moja sestra dodala Slovačku kao asocijaciju dok je gledala slike starog dela grada, sve se uklopilo. Kladim se da mi ni jedan Estonac ne bi zahvalio na ovom nizu asocijacija.

Od pristaništa smo se udaljavali “jašući” preko raskopane ulice, nekog posutog šljunka i provlačeći se kroz ograde. Ako je normalan put, tj. pristojan obilazak oko gradilišta i postojao, bio je izuzetno loše obeležen. Ovaj deo je već bio daleko od Češke, pre je ličio na Balkan. No, ostaće i jedini deo grada sa bilo čim balkanskim u sebi. Stari deo grada je blizu pristaništa i tu se ponovo vraćamo onoj ulickanijoj Evropi.

Smestili smo se u centru starog grada. Sem što me je duhom i dalje zaista podsećao na Češku, stari deo Talina pre liči na Bratislavu ili Novi Sad, neku vojvođansku varoš upakovanu u srednjovekovne zidine. Lepšu, veću, sređeniju varoš. Lep, ali ne preterano impresivan. Ispalo je vrlo zgodno što smo smeštaj bukirali u centru. Zbog dugog leta smo ustajali prerano, oko 4 ujutru i u 5 već kretali u šetnju. U to vreme ulice su bile prazne i tihe, a napolju uveliko svetlo. Talin je mali grad, čak i najudaljeniji delovi su svega 4-5 km udaljeni od centra grada. U tom centru, koji je čak i UNESCO zaštitio, šetali smo starim ulicama, gledali stare fasade i zidine koje ih opasuju. Nismo se preterano bavili srednjovekovnim Talinom, onaj moderniji smešten u Teliskivi, nas je daleko više privlačio.

Koncept kreativnih centara, obično sponzorisanih/finansijski podržavanih od strane države/grada mi je poznat sa Tajvana. Tamo sam se po prvi put susrela sa ovim tipom prostora. Stare, zapuštene i napuštene fabrike, preuređene u kreativne centre. Prostor obično ispune razne kulturne institucije, domaće zanatlije i mali proizvođači. Filozofija im je negujmo domaće, i to ono najkvalitetnije i najkreativnije. Sve radnje, kafići i restorani su “hip i cool”, sve je izuzetno kvalitetno, održivo, organski, “sporo”, nema ni brze hrane, ni masovno proizvedenih stvari. Sve ima naglašen lični pečat. Sve je zato vrlo autentično i kreativno, i izuzetno kvalitetno.

Po Talinu ima nekoliko ovih centara, Teliskivi je najveći među njima. Smestio se u prostor nekadašnjeg proizvođača lokomotiva i vagona. Prostor su novoj primeni očigledno prilagodile vrsne arhitekte. Zbog same strukture starih fabrika, prostor je impozantan. Visoke tavanice, uglavnom stakleni pregradni zidovi, cigla i beton koji se u to savršeno uklapaju. Razvoj ovog centra, uslovio je razvoj celog naselja, koje nekada nije važilo za najsigurniju gradsku lokaciju. Tu se sada nalazi jedna od najlepših pijaca koju sam videla. Pijaca je uspela da me oduševi najviše time što se sve na njoj može platiti karticom. Iako su sveže jagode i trešnje ozbiljno konkurisale na toj listi oduševljenja. Zapravo, celokupno ovogodišnje letnje iskustvo putovanja po zemljama Baltika me je ponajviše šokiralo time da je bilo potpuno “karticonizovano”. Nijedan bankomat nisam koristila, niti bilo kakve papirne novčanice ili kovanice videla. Evropa se definitivno menja.

Teliskivi kompleks je spolja ukrašen grafitima i muralima, a iznutra muzejima i prostorom za ples, koncerte i kojekva druga kulturna dešavanja. Ima tu puno prostora za startapove, Estonija je na kraju krajeva jedna od prvih evropskih zemalja koja je uvela silne olakšice i pogodnosti za IT industriju. No, jasno je da mi na putovanju od par dana privreda Talina nije preterano okupirala misli. S obzirom da je u Evropi čovek uglavnom hendikepiran neznanjem lokalnog jezika kad je konzumiranje “socijalnijih” vidovia kulture u pitanju, bar su mu muzeji i galerije dostupni. Te smo po svoju kulturnu dozu Talina svratili u fotografski muzej Fotografiska.

Fotografija je zarobljeni momenat. Svaka fotografija, bez obzira koliko tehnički loša ili dobra bila, oslikava neki momenat iz prošlosti. Umetnička fotografije, za razliku od one koja to nije, uspeva da izazove određeni set emocija kod gledaoca iako su mu akteri, predeli ili događaji na samoj fotografiji nepoznati. Za razliku od drugih umetnika i drugih vidova umetničkog izražavanja, fotografima i fotografiji je uvek bilo najlakše da me animiraju. Ne sećam se da sam ikada “protrčala” kroz izložbu fotografija, jer mi nije bila dovoljno interesantna, jer mi je bila previše apstraktna. Nisam čak sigurna ni da bih mogla da izaberem omiljeni pravac, tehniku ili temu u fotografiji. Mada, kada razmišljam o fotografiji, crno-bela mi se malo više dopada od one u boji, posebno ako postoji veliki kontrasti na slici. Ono što sam sigurna je da mi na fotografiji humor nije prioritet. Ipak, ono što ne očekujemo zna često pozitivno da nas iznenadi.

Prva je izložba kineske umetnice Piksi Lao (Pixy Liao) Tvoj pogled pripada meni. Piksi preispituje odnos muškarca i žene u savremenom, heteroseksualnom odnosu. To radi, slikajući sebe i svog partnera u “čudnim pozama” na “čudnim mestima”. Šta god da je htela da kaže, do mene baš i nije prodrlo, ali njene fotografije su mi bile urnebesno smešne. Već na samom ulazu, dok sam čitala ozbiljan opis njenog rada, krajičkom oka sam zapazila devojčicu koja se vrzmala okolo. Krenula sam ka prvoj fotografiji velikog formata u koje je devojčica uperila prstom i viknula: “Čika suši!”. Čika suši je bio samo početak niza urnebesnih poza Piksi i njene, u ovom slučaju, slabije polovine.

Druga je kombinovana izložba više fotografa sa fokusom na kućne ljubimce Predstava kućnih ljubimaca. Različiti umetnici kroz svoje fotografije prikazuju svoje i tuđe ljubimce i odnos koji ljudi s njima grade. Prosto je nemoguće šetati među tim fotkama i ne smešiti se od silne miline.

Poslednja postavka bila je i vizuelno i tematski najupečatljivija Between these folded walls, Utopia dve umetnice Kuper (Cooper) i Gorfer. One na svojim fotografijama prikazuju portrete migrantkinja starosti između 17 i 24 godine. Portreti su rađeni kao kolaži. Svaku od fotografija prati životna priča, ali i snovi, devojaka o tom idealnom svetu koji bi želele da nađu.

Od čega god da se sklanja emigrant nikada u svojoj novoj domovini ne nalazi potpuni mir. Taj odlazak ne mora biti surov kao u slučaju ovih devojaka. Niti putovanje toliko dramatično. Ali ta spoznaja da mesto naše destinacije nije raj, nego samo druga verzija stvarnosti, je neizbežna. Tu je i konstantna borba između starog ja koje bi da sačuva sve lepote mesta u kojem je odrastao, čak i ako ono sa sobom povlači upravo one gadosti od kojih se sklanjamo i novog ja koje bi sve da zaboravi upravo kako bi se tih gadosti oslobodio. Koliko god nam to teško padalo, u novoj domovini ćemo uvek biti veći stranci nego u onoj iz koje smo krenuli. Ako ne uspemo da razvijemo korenje u zemlji gde smo rođeni, ostajemo zauvek hendikepirani za osećaj pripadnosti. To donosi slobodu i odgovornost. Dve stvari sa kojom većina ljudi ne zna kako da se suoči. Retki su oni koji nauče da je Ne mesto stanje svesti, a ne fizička lokacija.

Ova postavka dve umetnice prikazuje ličnu istoriju, onu koju niko neće zapamtiti, o kojoj se u školama neće učiti jer upravo zbog toga što je lična ne doprinosi kolektivnom (ispiranju mozga). Talin je pun spomenika ovoj kolektivnoj istoriji. I nigde me to kolektivno sećanje na prošlost nije toliko animiralo koliko u Talinu.

Sve je počelo šetnjom do groblja statua iz sovjetskog vremena. Negde sam iskopala informaciju da se u dvorištu istorijskog muzeja mogu naći statue iz vremena kada je Estonija bila deo Sovjestkog Saveza. Pomislih, bilo bi zgodno prošetati među tim Lenjinima, Staljinima i kojekakvim znanim i neznanim herojima. Čitav kompleks se nalazi na Marijinom brdu (Maarjamäe), te mi se učini da će to, ako njišta drugo, biti prijatna šetnja po parku. Od centra grada do istorijskog muzeja ima oko 5km. Oko 5-6 ujutru, ulice su bile prilično mrtve pa smo do tamo krenuli jednom od većih ulica. Talin je izuzetno zelen grad, te je čak i ta šetnja uz velike ulice, posebno u tim ranim jutarnjim satima, izuzetno prijatna. U jednom momentu, ta velika ulica stiže do mora i dalje ga prati sve dok se ne stigne do brda(šca) na kojem se nalazi muzej. No, umesto da skrenemo desno ka muzeju, nastavili smo pravo ka ogromnoj betonskoj građevini koja je ležala tik uz obalu. Tako odvojena od ostatka kompleksa, bez konteksta ili bilo kakvog natpisa, izgledala je kao malo betonsko ostrvo u sred ničega. Iz tog ugla mogli smo videti obelisk i nešto što je izgledalo kao logičan nastavak te građevine. No, tačno preko puta nje, kada se pređe ulica uzdizala se još jedna, po svojoj veličini, impozantna tvorevina; Spomenik žrtvama komunizma. Taj prvi deo je dug prolaz između visokih crnih, mermernih zidova na kojima je uklesano preko 20.000 imena. Taj deo spomenika se simbolično zove Put. Sa druge strane je Bašta, park sa stablima jabuka i minijaturnim pčelama rasutim po tom crnom zidu. Zagledajući pčele opazila sam široke paukove mreže u koje su bile upetljane. Učinilo mi se prvobitno da su mreže deo spomenika. Razvijala sam u svojoj glavi teorije o tome šta simbolizuju, a onda opazih pauka i shvatih da su prave. Šteta! Estonci su verovatno želeli da pokažu kako je pred njima bio taj tamni dugi put, pola veka dug, u kojem su nastradali mnogi zarad mira i harmonije koja vlada u sadašnjoj idiličnoj Bašti. Ta mreža je bila tu kao dodatni simbol da je sloboda iluzija, i da su i dalje zarobljenici, možda ne Ruski ili možda baš njihovi. Ovaj spomenik je završen 2018. godine. Podigla ga je post-sovjetska vlada. Estoniji je nakon propasti Sovjetskog Saveza trebao novi indentitet. Valjalo je što pre odbaciti komunističku prošlost i vratiti se, bar mentalno, u vreme pre Drugog svetskog rata. U ono vreme, kada je Estonija postojala kao slobodna država. Zadatak nimalo lak. Posebno kada svuda naokolo leže sovjetski spomenici.

Marjame memorijalni kompleks obuhvata nekoliko celina: Sovjetski memorijalni pejzaž, groblje nemačkih vojnika, već pomenuti Spomenik žrtvama komunizma i istorijski muzej.

Sovjetski memorijalni pejzaž sa dominantnim obeliskom, spomenikom sa pticama, kalupom ruku, spomen pločama neznanih junaka. Spajaju ih duge betonske staze, od kojih je jedan deo odrađen kao amfiteatar. Svaka od ovih pojedinačnih tvorevina je vrlo impozantna u svojoj veličini, podseća na megalomanske spomenike koji se mogu naći rasuti svuda po bivšim komunističkim državama. Lično, meni je ovaj tip građevina izuzetno dopadljiv, taj brutalni beton i metal smešten na ogromnim livadama koji u potpunosti dominira pejzažom. Deluje snažno, moćno i pomalo zastrašujuće. Za razliku od ovih spomenika koji su po prostoru stare Jugoslavije, ne retko uništeni, opljačkani, nehajno pretvoreni u deponije ili vandalizovani grafitima, estonski su prosto ostavljeni na milost i nemilost atmosferskim uslovima. Objekti u okviru sovjetskog memorijalnog pejzaža su pre svega spomenici zaborava. Iznad svega oni oslikavaju estonsku potrebu da zaborave 50 godina pod Rusima. Kao sve bivše članice Istočnog bloka koje su nasilno gurnute u isti, Estonija se još uvek bori sa duhovima prošlosti. Neposredna blizina Rusiji im svakako ne pomaže u tome. Dok grad Talin još i sa simpatijama gleda na svoje istorijsko nasleđe, država Estonija uporno odbija da se sa njim suoči. Naime grad je ponudio da održava ovaj kompleks, ali zbog vlasništva nad zemljom i većinom objekata koji su vlasništvo države, problem održavanja se prolongira do besvesti. Očigledno država smatra da je revanšizam legitimna metoda bavljenja istorijom, umesto suočavanja sa istom radije ignoriše i zataškava. Možemo li izrasti u zdravo društvo, ako probleme guramo pod tepih? Istorija našeg podneblja jasno pokazuje da ne možemo.

I kao da sav taj rat oko doživljavanja ruske invazije nije dovoljan, u okviru kompleksa se nalazi i ogromno nacističko groblje. Nastalo 1941. kada su Nemci sa istog mesta “izbacili” ruske vojnike, pokopane samo godinu dana ranije. Šetajući Marijinim brdom, čovek ne može da se ne zbuni pod svom tom nabacanom istorijom. Ko su dobri a ko loši momci na brdu? Možda bolje, koga su tačno Estonci videli kao pretnju, a koga kao oslobodioce? Ko su bili Estonci 1920., 1940., 1960., danas?

Jedno je sigurno, strah od Rusa trenutno dominira. I dok mi na dalekom istoku, trenutni rat na prostoru Ukrajne doživljavamo kao nešto daleko i pomalo nestvarno, on je i te kako stvaran za Estonce. Svuda po Baltiku vijore ukrajnske zastave. Ispred ruske ambasade u Talinu masakrirane, krvave plišane igračke i anti-ratne parole su nas podsećale na tu stvarnost. Ostavština Sovjetskog Saveza definitivno nije nešto što Estonci trenutno vide kao prioritet, sem pokojeg istoričara umetnosti i arhitekte koji se zalažu za očuvanje starih spomenika.

Ironija je da je upravo nešto što bi lokalci da skrajnu i zaborave ostavilo najveći utisak na mene.

Više slika možete naći u mojoj galeriji Talin.

Rapa Nui / 14.02.19

Stajala sam već neko vreme ispred Moaia.
Gledala sam ga. I gledao je on mene.
Stajali smo nepomično, jedno naspram drugog. Bez reči.
Bili smo na otvorenoj poljani. Na par desetina metara strma litica je delila zemlju od mora. Bilo je oblačno. Duvao je vetar. Bilo je bučno. Zvuk talasa koji su se razbijali o liticu. Fijuk vetra.

Razmišljala sam zašto sam došla. Uskršnje ostrvo je za mene bilo jedno od onih magičnih priča iz detinjstva. Avanturistično. Daleko. Tajanstveno. Koliko sam puta u detinjim mislima navlačila piratsku odeću i plovila do njega? Koliko puta sam sanjala taj momenat? Kopala sve moguće informacije, dodavala izmaglice ispred i oblake iza da sve deluje još neverovatnije, još mističnije? Jesam li zato došla? Da oživim na momenat dete u meni? Da nostalgično vijam te dečije snove? Možda. Ne znam.

Šta god me je dovelo na ostrvo sad mi se čini nebitno. Rapa Nui je za mene bio vrlo tužan čas istorije ovog našeg sveta, sa primesama geografije, biologije, socijologije i psihologije. Sasvim je prirodno da sad o tome krenem da filozofiram.

Prvo se zemlja izdigla iz mora. Vulkani su izbljuvali lavu. Ona se ohladila. Tako nekoliko puta, pre nego što su konačno presahnuli. Onda na toj plodnoj, mineralima bogatoj vulkanskoj zemlji, nastade život. Rasla je trava, livade su ozelenele, nikle su šume. Dolazile su ptice. I odlazile.

A onda dođe čovek. Donese svoje životinje, poče da seče šumu, da obrađuje zemlju, da se moli bogovima, da ih za milost moli. Ostrvo beše malo. Klima blaga. Ne beše velikih opasnih životinja da mu priprete. Ne beše opakih bolesti. I čovek se razmnoži. Baš kao što se današnji čovek razmnožio. I baš kao što nama Zemlja postaje tesna, i starim Polinežanima Rapa Nui postade tesan. Ali sa tog malog, izolovanog ostrva nemaše kud. Već previše vremena prođe, mladi zaboraviše mudrost prvih doseljenika. Baš kao što i mi danas zaboravljamo ono što beše pre nas, iskrivljujemo istoriju, veličamo prošlost, od mrtvih pravimo junake, heroje, svetce, bogove. Čekamo da nas neko drugi spasi bede u kojoj smo se našli, uplašeni i lenji molimo bogove za pomoć. Takvi behu i stari Polinežani.

I među njima beše onih koji su pokušavali da se izbore za bolji život. Koji su kretali dalje, u potragu za novim svetovima. Onih koji su bili hrabri i neustrašivi. Koji su verovali u svoje dve ruke, svoje dve noge i svoje srce više nego u imaginarna bića. I ti heroji, kao i svi pravi heroji behu zaboravljeni. Obeleženi kao ludi. Žigosani zbog toga što su bili drugačiji. Što su smeli. I što su se usudili.

Na žalost, onih koji su čekali da ih neko spasi beše više. Ali avaj, imaginarna bića su samo imaginarna bića. Bog se, na kraju krajeva, nikada ne pojavljuje. I taj nemoćni, jadni čovek, nemaše drugog izbora nego da izmišlja i nalazi bogove i vođe među sobom. A vođa kao vođa, ne ume da vlada dok ne zarati. Dok ne napravi one druge. One druge koji su toliko drugačiji od nas, iako imaju dve ruke, dve noge i isto srce. Često iste snove, iste patnje, a ne retko se i isto smeju i plaču. Ali su ipak drugi, jer imaju drugačiju dužinu kose, ili haljine, malo špicastiji nos, a i njihov bog je malo drugačiji od našeg. A čim ima njih i nas, moramo dokazati da smo jači, bolji i napredniji. Moramo praviti veće spomenike, zgrade, kuće. Naši moai su morali biti veći od njihovih. Naš neboder mora biti veći od njihovog. Baš kao što je u necivilizovanom svetu bitna veličina falusa, u ovim civilizovanim je bitna veličina svega drugog. Moje iskustvo, moje stvari, moje telo, moji ljudi, imaju vrednost samo ako ih poredim sa drugima, samo ako su veći i bolji od njih. Tako misliše stari Polinežani. Tako misli i čovek danas.

I tako se stanovnici Rapa Nuia izdeliše, zaratiše, među sobom ubijaše. Umirali su u ime boga, predaka, i ostalih budalaština, ne shvatajući da umiru jer ih je previše na tom ostrvu, jer su imali tu nesreću da su daleko od ostalih ostrva, u sred ničega. U sred tog okeana, bez koralnog grebena i bogatog podvodnog sveta koji bi ih mogao nahraniti, kad iscrpiše bogatu zemlju, i istrebiše kolonije ptica. U tom mizernom stanju su ih zatekli i prvi kolonizatori. Iskusni Evropljani uvideše da od tog ostrva mnogo leba nema, te mu i ne pridavaše veliku važnost. Ali su im ipak doneli pacove i bolesti, od kojih su starosedeoci u ogromnom broju umirali. Beše već kasno doduše. Iscrpljena zemlja se nije mogla tek tako oporaviti. Ono malo što ih je preživelo, raseljeni su kojekuda kao robovi. Zemlja im je oduzeta. Bar plemena prestadoše da se međusobom ubijaju. Imali su toliko novih, zajedničkih neprijatelja. Ujediniše se. Sada, ponovo behu jedno, jedni i jednaki. Danas se tako ujedinjeni bore za svoju nezavisnost od Čilea.

Budućnost možete da naslutite. Sasvim je izvesna.

Naravno, ispod ove bizarne, kratke istorije jednog naroda, koja bi se mogla primeniti na bilo koji narod, i bilo koji deo sveta, čak i bilo koje vreme, nalaze se slojevi kulture Rapa Nui naroda. Kultura, koja je često svedena na ogromne kamene sklupture, poznatije kao moai izdignute na ahu postoljima. Moai su orginalno postavljani blizu litica, gledajući ka unutrašnjosti ostrva. Statue su “tetovirane” na isti način na koji su se ljudi tetovirali te se predpostavlja da predstavljaju pretke. U toj stalnoj plemenskoj (čitaj muškoj) borbi da imaju najveći (čitaj penis) veličina moai statua je rasla. Postojalo je samo jedno mesto na ostrvu gde su statue klesane, pored nalazišta ovog kamena (Rano Raraku). Na njemu se još uvek nalaze najveće statue i oko polovine ukupnog broja moaia. Većina njih u Rano Raraku je, verovatno usled erozije, zatrpana te im vire samo glave iznad zemlje.

Manje poznati od moaia, ali ništa manje bitni su petroglifi, urezani na stenama, najvećim delom oko Oronga. Veruje se zapravo, da su u jednom momentu stanovnici digli ruke od moaia i kulta predaka i dominantnog starešinu birali na osnovu plivačkih sposobnosti predstavnika plemena. Stari bogovi i predci više nisu nikome mogli pomoći. Bilo je vreme za nove bogove i nove junake. Trebalo je pobiti te stare. Srušiti moaie da ne ljute novog boga. Bilo je vreme za Čoveka-pticu. Plemena su se naticala u plivanju do Motu Nui ostrva, sa kojeg su donosili jaje, koje su krali od kolonije ptica. Pobednik je proglašavan Čovekom-pticom za tu godinu. Orongo je bio centar tog novog kulta te je oko njega ogroman broj petroglifa urezanih u stenu u obliku čoveka-ptice.

Orongo se nalazi u južnom delu ostrva i do njega se može prošetati iz glavnog (i jedinog) sela Hanga Roa. I do mnogih moaia na zapadnom delu ostrva može se stići peške. Za ostale će vam trebati neko prevozno sredstvo. Rapa Nui je relativno malo ostrvo. Deluje kao jedna ogromna, valovita livada izdignuta iz mora. Postoji samo jedna peščana plaža na severu, na koju se veruje da su i pristali prvi doseljenici. Za potrebe snimanja filma, u vodu je potopljen jedan “lažni” moai, do kojeg se može stići ronjenjem. Ronjenje je fascinanto u svojoj posebnosti. Jedna ogromna podvodna pustara. Beskrajni pesak, bez korala, bez životinja. Mi smo na ostrvu ostali četiri dana, krajem decembra. Vreme je bilo vlažno i toplo, uglavnom oblačno. Takvo je odprilike cele godine.

Uskršnje ostrvo se često navodi kao primer čovekove preterane eksploatacije prirodnih dobara i samouništenja. Međutim, meni je pre delovao kao dobar primer za splet nesrećnih okolnosti. Jer iako svi mi radimo isto, kroz vekove, imamo tu sreću ili nesreću da nismo toliko izolovani. Oni su najebali, zato što su imali tu nesreću da ih vetar odnese predaleko. Kao što će neko biti nesrećniji da ga pregaze kola na putu. Mislim da je Uskršnje ostrvo zaista fantastičan primer za celokupnu istoriju sveta i čovekove ograničenosti. Njegove iluzije da je misleće biće, naprednije od predaka, i nemogućnost da shvati da se vrti u krug i sapliće o isto kamenje o koje su se saplitali svi pre njega. Da iznova izmišlja i pronalazi sve ono što je već izmišljeno i pronađeno. A onda ga pakuje u malo drugačiji papir i prodaje kao novu stvar. Da ne razume ili ne želi da razume, da su njegove akcije posledica složenih hemijskih procesa u njegovom telu, genetike, hormona, najprimitivnijih nagona za preživljavanjem istim onim koje imaju bubašvabe. Iz nekog razloga moai su sa mnom želeli da pričaju samo o tome. Nisu hteli da mi dozvole da ih smeštam u romantične i mistične priče. Hteli su da me nateraju da izbrišem onu lažnu izmaglicu i oblake. Da ih ostavim na miru, da propadaju izloženi vetru i kiši, dok ih ona ne spere u potpunosti sa lica zemlje.

Više slika možete naći u mojoj galeriji.

Valparaiso / 30.01.19

Retko pišem postove o gradovima. Ima ih gomila iz gradova u kojima sam bila stanovnik, ali više kao osvrt na neke specifične detalje, nego “prikaz celog grada”. Mada ponekad, kao sada, poželim da skupim, saberem i uguram sva osećanja u jedan post. To se obično desi kada odem u neki grad “nespremna”, a on me obaspe sa toliko divnih momenata da mi žao da to oduševljenje ostane nezapisano.

Valparaiso nam je bio zanimljiv zbog Aljendea. Gledali smo neki dokumentarac o njemu i gotovo svi intervjuisani prijatelji i saborci bili su iz Valparaisa. U tom dokumentarcu, Valparaiso je samo geografski bio zanimljiv, ta naselja po brdima su delovala interesantno. Sama naselja, niti su prikazivana detaljno, niti je sam Valparaiso dobio mnogo mesta u filmu. Kasnije će se ispostaviti da je sveopšta politička klima u Valparaisu levičarska, što je u kontrastu sa trenutnim čileanskim vrhom. Političke struje i dešavanja u Južnoj Americi su suviše kompleksne i specifične te ću se suzdržati od daljeg detaljisanja (donošenja suda), mada je neosporno da nam je Valparaiso upravo zbog toga i bio toliko zanimljiv.

U grad smo stigli autobusom, iz Santjaga. Vožnja je relativno kratka i autoput vodi kroz kraj koji je poznat po proizvodnji vina. S toga je ogroman kontrast, kad prolazeći kraj uređenih vinograda i sređenih zelenih površina uđete u grad. Nekada bogat grad kraj jedne od najznačajnijih svetskih luka. Danas samo ako dobro zagrebete ispod čađavih fasada centralnog dela grada, ako otklonite sve te ljude koji žive na ivici bede i njihova bespomoćna, izmučena lica, moćićete da zamislite lepotu i bogatstvo koji su ga nekada krasili. Taksi nas je vozio, prvo ka zapadu, ka magistrali sa koje smo mogli videti more i luku. Već taj deo, oko tog puta deluje malo sređenije i veselije. Mada more u Valparaisu, tu u gradu i ne deluje kao more. Kao u svim velikim lukama, usidreni brodovi i uslužne građevine uništavaju svu prirodnu lepotu te ogromne vode. S tog puta smo, u jednom momentu, krenuli da se penjemo ponovo uz brdo. Tu odprilike, počinje Valparaiso sa razglednica, onaj muralima prekriveni, bojama ušarenjeni, deo grada. Onaj u kojem srećete turiste sa fotoaparatima. Krcat restoranima, džidžabidžarnicama, ljudima, šarenišem. Naš smeštaj je bio na vrhu tog svog turističkog meteža. Taman dovoljno daleko da nas turisti ne uznemiravaju, i dovoljno blizu da ne lipšemo penjući se uz brdo.

Mislim da smo se ulaskom u tu kuću, zapravo zaljubili u ceo grad. I niti je ta kuća tipični predstavnik grada, niti je taj kraj to, ipak upravo oni su mesta zbog kojih smo odlučili da se u Valparaisu “nastanimo” duže nego što smo prvobitno planirali. Stigli smo u ono suludo vreme dana, kad sunce polako već zalazi, kad svetla u sobama još uvek ne palite i ne primećujete koliko je mračno, ako niste ušli spolja. Na samoj kući nije bilo nikakvih naznaka da je u pitanju privatni smeštaj. Nakon našeg zvona i kratkog predstavljanja, vrata nam je otključao visoki, mršavi mladić. Propustio nas je u dnevnu sobu. Bila je pomalo mračna i tamna. Kad su oči krenule da nam se privikavaju na prigušeno svetlo, mladić je primetio da je odveć mračno i popalio svetla po kući. Kuća je tipski građena, kao većina u tom kraju. Ulazi se u usko predsoblje iz koga stepenice vode direktno na sprat, a u glavni salon prolazi se kroz ogromna vrata sa strane. Tavanice su izuzetno visoke. Taj glavni salon služio je kao recepcija i bio je opremljen u klasičnom, salonskom stilu. Teške zavese i tapete, ogromni komadi nameštaja, džinovski luster i kamin su mi delovali kičasto u onom prvobitnom mraku. No dok smo završavali plaćanje i registraciju, imala sam dovoljno vremena da obratim pažnju na detalje i uvidim sa koliko pažnje i stila je zapravo uređen taj deo. Ostatak kuće će takođe pokazati da je salon upravo namerno, kao kakav muzejski eksponat tu da pokaže kako su nekada ove kuće izgledale. Na njega se nastavljao ogroman trpezarijski prostor sa direktnim izlaskom na baštu. Na tom mestu ćemo svako jutro uživatu u izuzetnom doručku, neverovatnoj kafi i čarobnoj atmosferi. Neko se izuzetno trudio da od tog mesta napravi raj. Na gornjem spratu centralno mesto zauzima prostor za odmor i mini biblioteka. Među knjigama uglavnom knjige o arhitekturi i uređenju prostora. Mladić nam objasni kako je vlasnik arhitekta i kako su svi vlasnici kuća u tom delu grada ograničeni sa unutrašnjim i spoljnim radovima jer je sve pod zaštitom UNESCO-a. Mi smo ostali zatečeni, svakim detaljem. Naša soba je bila prostrana i savršino uređena, besprekorno ulickana. Nisam očekivala takav komoditet, nakon onog susreta sa autobuskom stanicom. Iako je za Južnu Ameriku tipična ta ogromna razlika između bogatih i siromašnih, nigde je nisam iskusila do te mere kao u Valparaisu. Ta kuća, kao da je bila u nekom drugom svetu. Ceo taj turistički deo Valparaisa ostavlja isti utisak, ogroman je kontrast u odnosu na ostatak grada.

Druga ljubav se desila već sutradan, dok smo tumarali turističkim delom, slikali murale i grafite, zavirivali u prodavnice i galerije. Postoje dva tipa galerija u Valparaisu, one u kojima su izložena dela savremenih, već poznatih, čileanskih umetnika i one manje u kojima se prodaju slike manje cenjene, od strane umetničkih autoriteta, i kojekakve turističke džidžabidže. U jednoj takvoj smo upoznali Divljeg Oregana. Do kraja mi Oregano nije objasnio zašto je odlučio da mu umetničko ime bude baš taj začin tj. biljka. Njegova galerija je bila smeštena zapravo u kući u kojoj je živeo. Kuhinja i trpezarija su samo barom bile odvojene od izložbenog prostora. Na spratu je živeo u jednoj sobi, a drugu iznajmljivao turistima. U svom tom mnoštu izloženih stvari, Miljanu nije promaklo par slika vrednih pažnje. Tu smo se dotakli priča o aktivizmu, položaju Mapuče naroda i sveopštem stanju umetnosti u Čileu. Upravo zahvaljujući njegovim preporukama došli smo i do Hozea, koji je potomak španskih fašista. Sam po sebi totalno komičan lik. Živeo je u toj ogromnoj kući koja je služila i kao galerija. S njim smo uglavnom provodili dane. Zavlačeći se na mesta na koja normalno ne bi išli, ispijali pisko u vreme kada to radnom svetu nije pristojno i vodeći beskrajne razgovore o svemu i svačemu. Njih dvojica su najviše doprineli tome da se u Valparaisu osećamo kao kod kuće. To neobavezno svraćanje na kafu kad smo u prolazu u toku dana ili vince noću učinili su svoje. Kod Hozea u galeriji je uvek bilo živo. Ljudi su dolazili i odlazili, galerija je otvorena po celu noć i meni je pre nalikovala kakvoj birtiji u kojoj je vino za džabe a zidovi ukrašeni neverovatnim platnima, negoli umetničkom prostoru.

Upravo kod njega smo upoznali i Ursulu koja je putovala obalom Južne Amerika i pravila dokumentarac o propalim lučkim gradovima. Ursula je pokušavala da nam objasni besmisao čileanske politike i umrtvljenost preumornog, osiromašenog naroda koji je izgubio želju da se za bilo šta bori ili zalaže. Pokušala je da nam objasni i Pinočeovo vreme, i sa gnevom govorila o zloupotrebi kulture Mapuče naroda od strane aktuelne vlasti. Sve to je zvučalo toliko poznato i besmisleno, koliko i istorija i politika podneblja sa kojeg i sami dolazimo. Zajedno smo se grozili na ono što bi se moglo nazvati alternativom, i složili se na neki način da smo počeli da veličamo i slavimo mizeriju u kojoj smo odrasli.

Kod njega smo upoznali i Lonka. Lonko je zapravo Oreganov prijatelj i njegov omiljeni umetnik. Sreli smo se kod Hozea, jer su u njegovoj galeriji smešteni neki od njegovih najboljih radova. Nekoliko metara dugačka platna ispunjena Mapuče istorijom. Lonkova inspiracija su ređe stare priče i mitologija, a češće savremena borba njegovog naroda za osnovna prava. Trenutna čileanska vlast učesnike protesta i aktiviste Mapuče naroda tretira po anti-terorističkom zakonu koji je Pinoče uveo da bi se obračunavao sa protivnicima. Ovo za posledicu ima praktično, potpunu obespravljenost pripadnika ove grupe. Na njegovim platnima su oslikani uglavnom događaji iz novije istorije, a stil mu je takav da kroz crtež i motive pokušava da održi karakteristike Mapučea. Te nam je tako objašnjavao pojedine simbole i paterne koji su često korišćeni kao mustra za vez na garderobi ili ukrasnim predmetima. Jedini način na koji su Mapuče zapisivali istoriju i verovanja, jer njihov jezik ne poznaje pismo. On ih je učio od svoje bake, koja se i sama bavi vezom.

Meni je Valparaiso, upravo najviše ostao u sećanju po toj društvenoj angažovanosti. I dok je mnoštvo murala zaista samo lepo, ogromna većina ima snažnu političku i društvenu pozadinu, baveći se temama kolonijalizma, potlačenosti indijanskih naroda, feminizmom. Svuda po gradu, bili su upečatljivi plakati koji su pozivali na skupove i tribine koje se upravo, opet bave, gorućim socijalnim problemima.

U vreme kada smo mi bili u Valparaisu, Amerikanci su premestili svoju ambasadu u Jerusalim i to je izazvalo spontano okupljanje u gradu, u znaku protesta. Nije mi moglo promaći, da su se između palestinskih zastava i parola o palestinsko-izraelskom konfliktu promaljale, feminističke parole, parole protiv porodičnog nasilja, slike Aljendea, pa čak i komunističke zastave sa Lenjinom.

Valparaiso je verovatno i jedini grad na kojem se pank koncerti organizuju na otvorenom, u sred prometnog dela grada, a ogroman broj ljudi se entuzijastično okuplja u publici. A po broju kafića i barova iz kojih trešti pank muzika verovatno je prvi u svetu.

I čak i da nije bilo svega gore navedenog, Valparaiso bi bio jedan od lepših južno američkih gradova. Sva ta brda i naselja po njima, kuće u jarkim bojama i neverovatan pogled na more, dovoljni su da vam srce štrecne svako malo. Nama je definitivno ostao u sećanju kao mesto koje bi rado nazivali domom. Grad koji je spojio nespojivo. I sad na kraju posta, dok ga čitam u celini, uviđam koliko su mi raštrkane i nespojive misli. Kako pokušavam da se fokusiram na grad, a ne uspevam uopšte, jer njegovi ljudi žele da se utrpaju u svako sećanje i misao. Kad kažem grad, mislim na onaj deo bez ljudi, na ulice, kuće, stare liftove koji spajaju vrhove brda sa morem, beskrajne stepenice, kilometrima duga penjanja i spuštanja. Tek sad uviđam, koliko su mi te stvari zapravo bile sporedne. Ali upravo zato, iako mi ovo odsustvo reda i pravog koncepta u postu “smetucka”, čini mi se da savršeno oslikava nered u mojoj duši koji je ovaj grad napravio.

Više slika možete naći u mojoj galeriji.

Sveto trojstvo – Prambanan / 08.10.16

Nakon vrlo uzbudljivog dana u obilasku budističkog Borobudura, hrišćanske Kokošije crkve i par manjih hramova u povratku ka Džogdži, narednog dana smo krenuli u pohode najvećem Hindu kompleksu na Javi. Ovaj kompleks je na svega 17km od Džogdže pa smo taj dan bili pošteđeni preranog ustajanja. Vozač nas je čekao jednako nasmejan i ljubazan. Za ta dva dana provedena sa njim već smo shvatili da je najgori navigator na svetu. Ali je bio zaista dobar vozač, a uz to i prijatne naravi, te smo bili vrlo zadovoljni svojim izborom. Izgledao je kao svaki prosečan Indonežanin. Za bar pola glave niži od mene, tamnoput, mršavkast i sitan. Crne, kratko podšišane kose, caklećih krupnih očiju i neumornog osmeha. Indonežani, za razliku od Kineza, Japanaca i Koreanaca, imaju izuzetno krupne oči i puna usta. To ih čini lepuškastim na dečiji način. Previše su niski i sitni da bih ja, ili neko drugi mojih gabarita, na njima išta muževno našao.

Do kompleksa smo stigli oko sedam. Već se podosta ljudi vrzmalo naokolo. Ovog puta mahom smo bili okruženi lokalcima. Ulazi su na ovim kompleksima odvojeni za Indonežane, te smo na našem, turističkom ulazu bili sami. Tu nas je dočekala najneljubaznija devojka na svetu. Svi mi ponekad ustanemo na levu nogu. Neki od nas i više dana zaredom. I to je sasvim normalno u ostatku sveta, ali u zemlji ljubaznih ljudi ona je štrčala poput crne ovce. Ta njena nadrndanost nas je silno zabavljala. Ali, u neku ruku, davala je tom narodu ljudsko obličje ponovo. Zaključili smo, da ta njihova miloća nije posledica genetičke mutacije nego stvar izbora. Kao takva, izabrana, a ne nametnuta, bila nam je još draža.

Ovog puta već sa ulaza smo mogli da vidimo Prambanan hramove. Prambanan je nastao u 9.veku, slično kao Borobudur. S obzirom da se u to vreme često dešavalo da u vladarskoj porodici, žena veruje u Budizam, dok se muž posvećuje Hinduizmu, ili obrnuto, ovo nije neuobičajeno. Prambanan je kompleks hramova posvećen Svetom trojstvu. Iako u vreme nastanka Hinduizma nisu definisali i prepoznavali termodinamičke zakone u obliku u kojem mi o njima učimo na časovima fizike danas, bilo im je više nego jasno da nešto ne može doveka trajati. Da bi nešto postalo, nešto drugo mora da nestane. Te su svoje Božanstvo podelili na tri dela: onog koji kreira – Brahma, onog koji održava – Višnu i onog koji uništava, tj. prevodi u novo stanje – Šiva. Tri najveća hrama su posvećena upravo njima. Naspram svakog od njih nalazi se manji hramovi posvećeni njihovim nosačima, jer svako od ovih božanstava je prikazano na leđima svog ljubimca: Šiva na biku Nandi, Brahma na labudu Hamsi i Višnu na jastrebu Garudi. Hramovi su ukrašeni reljefima jednako dobro očuvanim kao oni sa Borobudura. Meni za nijansu lepši i zanimljiviji, jer su Hindu božanstva obično kitnjastija, sa više detalja.

Dok sam se pripremala za put čitala sam blogove raznih ljudi koji su posetili Borobudur. Zaprepastilo me je kako je gotovo svaki post spomenuo koliko im je naporan posle nekog vremena obilazak postao, jer su ih ljudi na svakom koraku zaustavljali i pitali da se slikaju zajedno. Naše iskustvo na Borobuduru nije bilo tako ekstremno, svega nas je jedna grupa srednjoškolaca zaustavila. Nisam shvatila čemu tolika kuknjava pomenutih blogera. Nije mi padalo na pamet, da smo ranim obilaskom, zapravo izbegli najveću gužvu i samim tim masovno slikanje. Kako smo u Prambanan stigli relativno kasno, i bili okruženi morem ljudi od starta, ubrzo smo otkrili zašto bi neko trošio redove svog putopisa na takvu stvar. Naime, nismo stigli ni da dođemo do prvog hrama, kad nas zaustavi sredovčna Indonežanka. Nije pričala engleski ali nam je jasno stavila do znanja da bi da nas slika sa svojom devojčicom, koju je gurala ka nama dok je podizala aparat u vis. I bar desetak njih iz obližnje grupe je nasmejano dovikivalo: “Foto! Foto!”. Stali smo poslušno.

Smešim se dok čučim i grlim zbunjeno dete koje stoji kraj mene. S druge strane Miljan u istoj pozi. Zadovoljna mama klima glavom.
Škljoc.
Zatim dodaje aparat ženi pored nje i utrčava u kadar sa nama.
Škljoc.
Svi srećni i uzbuđeni. Zatim dolazi još jedna.
Škljoc.
Pa neka nova deca.
Škljoc. Škljoc.
Onda strina, tetka i ujna. Jedna po jedna. Onda, dve po dve. Na kraju sve tri zajedno.
Škljoc. Škljoc. Škljoc. Škljoc. Škljoc.
E sad sestre od tetke sa snajinom jetrvom.
Škljoc.
Odguruju jetrvu.
Škljoc.
Ponovo neko od dece. Ovog puta dolazi samo i penje nam se na glavu.
Škljoc. Škljoc.
Uzbuđenje raste. Kolona za slikanje takođe. Naši osmesi prerastaju u smeh.
Škljoc. Škljoc. Škljoc.
Osećam se kao zvezda!
Škljoc.
Uviđam da se sa pojedinim ženama sad već slikamo po deseti put. Al’ ne marimo ni mi, ni one.
Škljoc. Škljoc.
Gledam Miljana koga cela situacija zabavlja koliko i mene. Pozira srećan i ushićen. Zvocam mu kroz zube, uz osmeh naravno da ne kvarimo sliku: “A meni nećeš da poziraš, jel?”
Škljoc. Škljoc.
Zaboravljamo na vreme. Ovome i tako nema kraja.
Škljoc.
Svi zadovoljni pljeskaju na kraju i dižu palac u znak odobravanja. Slikanje završeno.
A???? Kad pre? Ja hoću još! Pitam hoće li neka od njih sad da se slika sa mnom? Nastaje opšta pometnja. Ko će mi biti bliže? Ko će stati u prvi rad? Ko u drugi? Svi se otimaju za mesto i sve bi da stanu u kadar.
Škljoc.
Škljoc. Škljoc. Škljoc. Škljoc. Škljoc. Škljoc.
Tu se opraštamo. Nakon pola sata, konačno krećemo u obilazak hramova. Hramovi su super, ali ja bih da se slikam.
Škljoc.

Prambanan je velik kompleks. Sem hramova posvećenih Svetom trojstvu, u okviru istog parka nalaze se ostaci drugih hramova. Prilično je prostran taj park. Dok smo šetali po okolnim ruševinama, zbunjivali su nas lokalci. Sedeli su familijarno, u parovima ili manjim grupama, u hladovini drveća. Ispijali svoja hladna pića i jeli đakonije koje su verovatno to jutro pripremali pred izlet u park. Sve bi izgledalo kao idilična slika ljudi na pikniku, kao bilo gde u svetu, da svuda naokolo nisu bili ogromni kavezi sa egzotičnim pticama. Egzotične ptice, posebno različite vrste papagaja, su najčešći kućni ljubimci na Javi. Generalno se ljudi u Jugoistočnoj Aziji mnogo češće od Evropljanja odlučuju za ptice kao kućne ljubimce. Ono što nismo mogli da dokučimo je, da li su ovi ljudi izveli svoje ptice u “šetnju”, ili ih možda prodaju, ili poklanjaju. Džogdža je poznata po svojoj ptičjoj pijaci, na kojoj se pored ptica prodaju i druge vrste egzotičnih životinja. Poznata je ta pijaca i po silnim skandalima vezanim za krijumčarenje životinja, te smo je zaobišli u velikom luku.

Zaobišli smo Lumbung i Bubrah, i njzad stigli do budističkog hrama Sevu (Sewu). Veruje se da je ovaj hram izgrađen pre Borobudura i da je tadašnem vladaru služio kao glavno svetilište. Na kapiji stoje dva debeljuškasta kamena kipa sa svojim toljagama. Sve priliči atmosferi kakvog groblja starog, istrošenog kamenja. Ti kameni blokovi su uredno poslagani u manje gomile. Očigledno čekaju da arheolozi dokuče koji deo treba s kojim uklopiti, i slože poput kakve slagalice neki od urušenih svetilišta. Šetali smo okolo, peli se na građevine koje su arheolozi uspeli da rekonstruišu i svako malo zastajkivali da poziramo radoznalim lokalcima ili slikamo te kamene gromade.

Već uveliko iscrpljeni jakim suncem, uputili smo se nazad ka kolima. Prateći strelice ka izlazu, uočili smo da ćemo morati ponovo kroz market, sličan onom koji smo našli na izlazu iz Borobudura. S tim da je bilo skoro podne, market pun ljudi, bučan i prebukiran. Vrzmali smo se okolo u potrazi za alternativnim izlazom, no nikako ga nismo nalazili, te na kraju odlučismo da se provučemo kroz ulaz. Treba li pominjati da je nadrndala Indonežanka, nezadovoljno protestvovala? No u toj mrzovolji, verovatno je mrzelo i da se pregoni sa nama, te nas propusti na kraju. Kad smo stigli do kola, našeg vozača nije bilo, te posedasmo u hladovinu. Bili smo prilično iscrpljeni i gladni, ali nas je mrzelo da se makljamo naokolo po toj vrućini. Do nas su sedele tri Indonežanke. Jedva da je prošlo par minuta pre nego što nam se jedna od njih obrati. Domaćinski nas je nutkala pohovanim tofuom i ljutim papričicama. Usput nas je obasipala morem pitanja. Sve živo su htele da znaju. I odakle smo. I da li smo gladni. I gde smo krenuli. I gde smo odseli. I da li smo gladni. I ko nam je vozač. I kako nam se sviđa Indonezija. I kako nam se sviđaju Indonežani. I naravno, da li smo gladni. To da li smo gladni je uporno bilo praćeno poturanjem ogromne kutije sa pohovanim đakonijama. Ja sam halapljivo prihvatala hranu, kad god bih bila ponuđena. A nakon par minuta, kad su mi sve tri postale najbolje drugarice jer smo se složile da mi je muž mnogo lep, osećala sam se dovoljno slobodno da im proždirem hranu čak i kad kutiju ne guraju pred mene. Onda smo krenule, kao najbolje drugarice da se slikamo do besvesti. One nasmejane, ja musava i punih usta. Zatim su krenule da se sve odreda slikaju s mojim mužem. To najbolje drugarice ne rade jedna drugoj, ali bila sam prezauzeta krkanjem da bih negodovala. Vreme je s njima letelo. Kutija se praznila. Jedna od drugarica se doseti da bi sad posle ručka mogli biti žedni, te nam brižno tutnu vodu u ruke. Kako nas nahraniše, napojiše i islikaše, stiže i naš vozač. Oprostili smo se kao da smo sto godina drugovale. Takav entuzijazam u mahanju, za kolima koja se gube iz vide, imaju samo mala deca i moje indonežanske drugarice.

Planirala sam da vrlo studiozno šetam među tim hramovima i ruinama, baveći se istorijskim, kulturnim, religioznim, arhitektonskim informacijama. Ali eto nisam. Bilo mi je vruće. I bila sam uglavnom previše iscrpljena. I žedna. I gladna. I samo polu prisutna. Ali silno raspoložena za slikanje. I ćaskanje sa Indonežanima. I za jedenje tofua. I ljutih papričica. Na kraju, iskreno, ne mislim da sam mnogo propustila zapostavljajući Prambanan.

Jedna kokoška i jedna crkva / 24.09.16

Bio jednom jedan čovek. Taj čovek je živeo na Javi. Čovek je verovao u Boga. Beše doduše malo svojeglav, na muslimanskom ostrvu sa Hindu i budističkom istorijom, on je odlučio da veruje u hrišćanskog Boga. Ni Muhamed, ni Buda, ni Krišna, ni Višna, ni bilo koje drugo Hindu božanstvo, ne behu mu po volji. Držao se Isusa k’o pijan plota. I kako to obično biva, kod verujućih ljudi, javi se njemu njegov Bog u snu. U tom snu, ćapliskali su oni o ljudskim tegobama. Stajao je on spram Isusa, kao da mu je ravan, na nekakvom brdu. Ujutru čovek ustade sav veseo i poletan, jer je usnio svoje božanstvo. U svom tom dobrom raspoloženju, krenu on sa ženom, u poseti tazbini. Verovatno je i poklone spremio, ali to je za priču nebitno. Lutajući po obližnjem brdu, on ugleda poljanu istu onakvu, na kojoj je u snu sa svojim Svetim duge besede vodio. Tu, on brže bolje potrča tastovoj kući da se raspita čija je zemlja i hoće li mu je vlasnik prodati. Pogodi se s komšijom bez problema i kupi zemlju. Jer je Bog tako hteo. Valjda.

Prvo je čovek odlučio da na toj poljani sagradi ustanovu u kojoj će pomagati omladini u nevolji. Zašto je i kako odlučio da treba da spoji na jednom mestu decu ometenu u razvoju, narkomane, psihičke bolesnike, i problematičnu decu koja vole da se biju, i tretira ih na isti način, niko sem njega i Boga verovatno nikad neće saznati. To je ipak van domašaja nas običnih ljudi. Ali eto, tako on odluči. I tako i bi. Taj čovek je bio i umetnik u duši, te mu obične, standardne građevine nisu baš bile po volji, te on odluči da njegova treba biti u obliku goluba sa krunom na glavi. Krenuo je on to sve da gradi osamdesetih. Polu završio početkom devedesetih. Radila je ta ustanova nekih desetak godina, a onda je 2000. zatvorena i zaboravljena. Onda su ljudi otkrili, da se sa tog brda, na kome se ta poljana nalazi pruža predivan pogled na Borobudur. A onda je par njih na putu ka tom vidikovcu zalutalo i naletelo na čudnu napuštenu građevinu u obliku živine. Nije dugo prošlo dok je građevina prerasla u turističku atrakciju. No kako nikakvog obaveštenja nije bilo, zaključiše da je u pitanju crkva, i to crkva u obliku kokoške.

Kako tačno stići do kokošije juhe, ‘oću reći crkve, nije lako objasniti. Mi smo našem taksisti rekli da želimo do vidimo Gereja Ayam, nakon obilaska Borobudur hrama i pokazali mu mesto na mapi. On se gubio i gubio, stajao, pitao, vozao, vraćao i na kraju našao. Da je umeo da prati mapu, verovatno bi put kraći bio. To je ujedno bilo i jedino mesto za koje je naš taksista, koji je proveo dva dana vozajući nas, pokazao ikakvo interesovanje. Te je u obilazak krenuo sa nama. Od parkinga treba ispeti brdašce. Malo, ali strmo brdašce. Kad stignete do vrha brda, ukazaće se pred vama ta oronula, kamena, džinovska kokoška. Ako mene pitate, impozantna koliko i Borobudur. Na drugačiji način doduše.

Gledam i ne verujem koliko je suludo. Ta kruna na golubu, koja izgleda kao kresta na kokošijoj glavi, je pretvorena u vidikovac. I to me podsetilo na Kip slobode u Njujorku, samo što taj kip ima krunu, koja liči na krunu. A mi ovde imamo krunu, koja liči na kokošiju ćubicu, koja opet liči na krunu Kipa slobode. Nije nam bilo dovoljno da se “divimo” kokoški s polja te uđosmo u unutrašnjost. Telo je ogromna, prostrana, prostorija, bez ikakvih pregrada, sa prozorima sa strane i krstom na tavanici, bliže guzi. Do krune se penje, kroz glavu, koja je podeljena na nekoliko nivoa. Jedan je oslikan ikonama, koje prikazuju narkomane, alkoholičare i problematičnu decu. Iznad te oslikane prostorije, nalazi se sledeće, koja je na zidovima imala sliku sultana i njegove žene. Taksista nam objasni da je to prostorija za venčanja. Jednako fasciniran i zbunjen činjenicom da bi neko došao tu da se zaklinje na večnu zajednicu. Iznad toga je još jedan nivo, koji manje-više ne služi ničemu sem da bacite pogled kroz kljun. I naposletku, izlazite na terasu oivičenu krunom. Tu zatičete fantastičan pogled na okolna brda, Borobudur u daljini i mlade Indonežane koji žele da naprave selfi sa vama. Uživate u slikanju na vrhu; što u slikanju okoline vašim aparatom, što u poziranju lokalcima. Kad se siti islikasmo, i mi i oni, spustili smo se nazad, u glavni hol.

Iz glavnog hola, smo krenuli ka kokošijoj trtici. A odatle vode stepenice u podrum. U podrumu su katakombe. Male, uske. Izgleda kao lavirint, sa vrlo uskim, slabo osvetljenim hodnicima, koje vode u ćelije. U ćelije, u kojima su oni kojima je trebala pomoć boravili. Sad već uviđate kakav je to horor morao biti. U momentu dok sam obilazila te ćelije, ja nisam bila svesna priče koja se iza njih krije, no i dalje me je obuzimala jeza i strašno sam se loše osećala u tom klaustofobičnom prostoru. Svi odgledani horor filmovi me nisu mogli pripremiti na ovo iskustvo. Iz trtice smo pobegli, glavom bez obzira, na svetlost dana.

Suvišno je reći da je kokoška uspela da zaseni Borobudur. Zamišljala sam doduše da ćemo zateći napuštenu građevinu. Međutim, ona to nije. U trenutku naše posete, radovi su bili u toku. Izgleda, da građevina privlači dovoljno turista da se nekom učinilo da bi od toga mogao napraviti biznis. Ili se Bog, onom čoveku opet javio. Ko će ga znati. Čudni su putevi božji.