Kiša. Kiša opet. Kiša nas uporno prati na putovanjima. Ne smeta uvek. Ne smeta mnogo. Ali remeti planove. Put na Tajvan je bio put bez plana, pa na ovom putu nije smetala mnogo. Ali nas je naterala da ustanemo pre šest i krenemo ranije u skitnju. Ako ništa drugo, kiše na Tajvanu vam obično ostavljaju sunčana jutra na raspolaganju. Tajvanske letnje kiše vole da pljusnu posle podne.
Tražili smo idealno mesto za jednodnevnu šetnju kraj Tajpeija. Mesta je puno, ali stići do njih javnim prevozom nije uvek najlakša opcija. Na kraju smo se odlučili za Caoling stazu (Caoling Historic Trail – 草嶺古道), jer je početak staze blizu železničke stanice u Daliju (Dali – 大里), a završetak blizu železničke stanice Gongljao (Gongliao – 貢寮). Obe su na istoj liniji koja ih spaja sa Tajpeijem. Sad, kad smo znali mesto, krenuh da guglam o detaljnijim iskustvima prethodnih šetača. Prvi post me malo neprijatno iznenadio; deluje previše dosadno, ništa preterano lepo ili zanimljivo. Drugi post, opet ništa posebno. I tako još par njih, dok nisam naletala na jedan u kojem devojka opisuje kako se izgubila. Naime, negde je uspela da skrene sa puta i završi u Taujen dolini (Taoyuan Valley – 桃源谷). Za radoznale: Vratila se na kraju na pravi put i stigla je do kraja.
Gledajući njene slike, svatih da je vreme da promenimo destinaciju. Nećemo ići starim Caoling putem, nego u pohode čarobnoj Taujen dolini. Vratih se guglanju, ovog puta sa imenom doline. I konačno postovi i u njima slike kakve sam priželjkivala. Konekcija jednako dobra. Staza počinje kraj iste železničke stanice u Daliju, ali se ova završava u Disiju (Daxi – 大溪). Sve savršeno, dok ne stigoh do posta u kojem sada druga jedna, neizgubljena devojka opisuje magično mesto uz komentar kako su ga videli tek iz trećeg pokušaja. U prvom ih je kiša vratila nazad jer je stazu, zbog klizišta nemoguće završiti u tim uslovima. Drugi put su krenuli leti, a dolina bez hlada, toliko usijala da su svu vodu previše brzo istrošili. Te na kraju, ona zaključuje da je najbolje krenuti u šetnju u kasnu jesen ili zimu. Khm, khm… Mi smo u sred leta došli, a kiša može svaki čas da se sruči. Idealno vreme za odustajanje. No, na kraju ipak odlučismo da krenemo, čisto da proverimo zbog čega ćemo mi vratiti: prejakog sunca ili pljuska.
Od Tajpeija do Dalija se lokalnim vozom trucka nekih sat i po. Po dolasku na železničku stanicu, putokazi za Caoling stazu su svuda jasno istaknuti. Da bi došli do Taujen doline trebalo je prvo da prepešačimo deo Caoling staze. Do raskršća se stiže ili starim asfaltnim putem koji zavija čas levo, čas desno, ili mnogo strmijim stepenicama, koje vode do vrha. Rastinje je još uvek tropsko na toj visini, pa alternativnih pešačkih puteva kroz tu “šumu” nema. Iako smo u Dali stigli pre devet, sunce je već uveliko peklo. Odlučili smo se za stepenice jer su one bile zaštićene hladovinom. Mada, na toj temperaturi, malo smo od tog hlada ućarili. Kada smo stigli do prvog paviljona (drvene konstrukcije sa klupama i nastrešnicom) sa mene se već cedila sva voda koju sam popila u prethodnih pola godine. Ja se inače slabo znojim ako je napolju suvo vreme, bez obzira na temperaturu. Singapur me je već naučio da kada je toplo, a velika vlažnost vazduha, čak i moja leđa mogu da budu mokra. Početak ove naše pešačke ture me je naučio da i stomak može da mi se oznoji i da se sise najsporije znoje bez obzira na vremenske uslove. Naravno, do kraja avanture i sise će mi biti mokre.
Ne znam koliko nam je trebalo vremena da ispenjemo to stepenište, bilo je vruće i morala sam da se koncentrišem na racionalno trošenje pijaće vode. Nisam imala kad da gledam na sat. Uglavnom, brzo smo se zamarali i pravili pauze u svakom, malo debljem, hladu. U jednoj od tih pauza sreli smo stariji tajvanski par, koji je silazio polako ka Daliju. Žena je delovala vitalno, ali je on očigledno imao problem i sa širinom struka i sa nogama. Uspeli su da nam objasne i dokle su stigli, i odakle su krenuli, i u kom pravcu idu. Bez trunke engleskog ili bilo kog drugog jezika koji mi govorimo. Ja iskreno verujem da su Tajvanci masterovali veštinu komunikacije bez upotrebe jezika. Mislim, pričaju oni na kineskom, dok ruke pružaju u određenom pravcu ili prstma pokazuju na nešto. Ali, način na koji pričaju tim rukama, osmesima, pogledima i intonacijom, vam jasno pruža dovoljno informacija da sa njima razgovarate. I tako se mi siti ispričasmo. Verovali ili ne i podpitanja smo postavljali. Nedugo posle tog susreta stigli smo do raskršća gde se odvaja put za Taujen dolinu.
Čim se savlada prvo brdašce na tom putu, ispred vas se pruža neverovatan pogled na dolinu, valovito zelenilo i staza koja kroz njega vodi. Taujen dolina je čuvena po divljim govedima koja pasu tu beskrajnu livadu i na taj način održavaju to rastinje niskim. Može vam se činiti da neko zapravo kosi te livade. Goveda videli nismo, predpostavljam da su se negde sklonili od tog jarkog sunca, ali je njihove balege bilo svuda naokolo. Idilična je cela ta slika beskrajne zelene doline, jakih vetrova koji duvaju na toj visini, mora koje udara u podnožje tih brda, i teških, modrih oblaka koji nam se približavaju sa druge strane. Oblaci, gusti poput šećerne vune, prolaze tik iznad doline, ostavljajući rasute, beličaste tragove za sobom. Neki predeli su neopisivo lepi. I neki momenti su neopisivo čarobni. Najlepši deo je u tome, što je ta dolina podugačka, treba podosta vremena pešačiti kroz nju. Kada smo stigli do raskrsnice sa sledećom stazom, kojom smo planirali da se spustimo do Disija, shvatili smo da je previše strma i da nam je pametnije da izaberemo drugi put. Mapa nas je obeshrabrila da nastavimo stazama ispred sebe jer su nam rezerve vode bile pri kraju, te smo odlučili da se vratimo istim putem nazad za Dali. Pljusak smo bar izbegli. I silno iscrpljeni prespavasmo ceo put vozom do Tajpeija.
Prvi susret sa novom sredinom je uvek najintenzivniji. Nije da na to možemo ikako uticati. To je način na koji naš mozak napojen strahovima, snovima i znanjima, reaguje na sredinu u kojoj se našao. Svaki naredni susret je tu da normališe prethodni. Strahovi polako iščezavaju, snovi blede, stičemo nova znanja. Naš osećaj se uravnotežuje. Sve je više činjenica kojima možemo manipulisati. Sve je manje razloga da nešto volimo ili mrzimo bez konkretnog “zato”. To “zato” ubija magiju. To je verovatno razlog zašto se retko vraćam na ista mesta. Ko će se suočavati sa tim gubitkom ushićenosti?
Japan je malo specifičan slučaj. Pošteno bi bilo reći da sam najveće ushićenje doživela i pre prvog fizičkog susreta, kao što su i sva razočarenja došla dok zapravo u njemu nisam ni bila. Čudan je on prevarant. Jedan od onih šmekerskih đilkoša. Ja na takve obično ne padam, ali neki od njih se i meni, s vremena na vreme, podvuku pod kožu. Zabavan je. Šarmantan. Zna kako da se ulicka, napirlita i proda kao kakav dragoceni umetnički eksponat. Onaj, koji ćete vremenom, slučajno zakačiti u prolazu i oboriti na zemlju. On će se tada raspasti na sitne komade, a vi otkriti sve one šupljine koje su se krile ispod površine. Ali svejedno, i pored toga ćete mu se predavati. Vremenom ćete prihvatiti da je površan, da su mu priče lažne, ali vas neće sve to mnogo pogađati. Biće to vaš greh, kojem ćete se prepuštati s vremena na vreme, svesni da pred mnogim stvarima zatvarate oči zarad dobre zabave. I ta vaša veza, trajaće dok traje. Prestaće da vas opterećuju sva ta osećanja koja ste imali za njega. Biće vam zabavno i to će biti sasvim dovoljno.
Najveći deo te magičnosti Japana proističe iz starih običaja i rituala koji su uspeli da nadžive ova moderna vremena. Japan je verovatno jedina zemalja gde ćete gledati tetu kako vam priprema čaj sat vremena i misliti kako ona radi magičnu stvar, umesto da je požutite da vam da vrećicu iz kutije i nalije je vrelom vodom. Gledaćete ceo taj ritual, opčinjeni njenom gracioznošću, kao da izvodi kakav spektakularni ples. I to će vas silno zabavljati, dok ne krenu da vas obuzimaju praktične misli, koje uvek na kraju, unište svu romantiku. Jer zaista, ko još ima vremena da sa ovim stilom života kuva čaj sat vremena? Dok god uspete da sačuvate taj nevini pogled na Japan, u kome je on zemlja teatralnih nastupa, magija će biti tu. I dok god vidite svaki od tih nastupa kao umetničku formu, a ne silno gubljenje vremena, Japanu ćete se opčinjeni vraćati. Na žalost, ja sam odvratno praktična žena, prepuna naivnih razočarenja, idalna podloga za cinizam. A uz to, i nisam neki ljubitelj čaja. Jasno je da je Japan za mene, posle tolikih poseta i života u Aziji, izgubio ogroman deo mističnosti.
No, nema razloga za očajanje, jer ta ostrvska zemlja ima mnogo više u ponudi od šarenog papira. Čak i bez tog magijskog dela, i dalje je jedno od najprijatnijih mesta za posetiti. Japanci su vrlo uslužan, disciplinovan i profesionalan narod. Japan je zemlja bogata raznovrsnim reljefom. Iako ja potroših silna slova ovde sprdajući se njihovoj ceremoniji čaja, iz te potrebe da očuvaju te stare običaje, proističe gomila specifičnosti koje od Japana čine ono što on jeste danas. I možda sam ja pomalo umorna od tog potonjeg dela, ali japanska divljina, kao i bila koja druga, teško da bi mi ikada mogla dojaditi. Zato smo mu i krenuli ovog puta u posetu. Sa željom da obiđemo i upoznamo njegov najseverniji i najdivljiji deo – Hokaido.
Ja sam na Hokaido stigla savršeno odmorna. Telo mi je bilo lagano i divno opušteno posle par lenjih dana provedenih u Tokiju mahom spavajući. Miljan je nasuprot meni, svo to vreme proveo radeći, od jutra, do kasno u noć. Tako smo na Hokaido stigli nebalansirani, ja odmorna spremna za avanturu, on iscrpljen i neispavan. Imali smo kasni let za Saporo, a hotel bukirali pored železničke stanice, jer je zorom trebalo nastaviti dalje, ka našem prvom odredištu: Velikim snežnim planinama (Nacionalni park Daisetsuzan, 大雪山国立公園). Od Sapora to veče nismo videli mnogo, rominjala je kiša i bilo nam je pomalo hladnjikavo. Taman idealno za penjanje po planinama koje su nas čekale. Prvo smo se klackali vozom od Sapora do Asahikave (Asahikawa, 旭川), a onda autobusom do Asahidake banje (旭岳温泉). Autobus nas je izbacio ispred kampa u kojem smo planirali da prespavamo prvu noć. Kada smo izašli iz autobusa, kiša je lila kao iz kabla. Gledali smo u nebo, koje nije pokazivalo nikakve znake razvedravanja.
– Šator, a?
– Dok ga postavimo bićemo mokri i mi i on do gole kože.
– Lep ovaj hostel preko puta…
Tako završismo u hostelu. Jedina slobodna soba koju su imali je bila tradicionalna japanska, sa tatamijem na podu i futonom za spavanje. To nam je recepcionarka rekla, gotovo se izvinjavajući. Pomislih da je to donekle srećna okolnost, oduvek me je zanimalo kako te njihove tradicionalne sobe zaista izgledaju. Soba je bila kao bilo kakva seoska soba, u seoskoj kući, bilo gde na svetu. Pod ovim mislim, vrlo svedena, bez suvišnih stvari ili nameštaja. Bez ukrasa, slika. Specifičnost je što je pod prekriven tatamijem. Tatami se pravi od sušenog sena. Nekada se za to koristio pirinač. Kada se pirinač “pokosi” i osuši ne izgleda mnogo drugačije nego seno koje ćete videti po pokošenim srpskim livadama. I vrlo slično miriše. Posebno po kišnom hladnom danu, kada se sva ona vlaga uvuče u te podne presvlake. Jedna klasična japanska seoska soba miriše na pokošeno seno. Bilo je neke posebne nostalgičnosti u tome. S obzirom da je tatami i danas vrlo čest podni materijal u Japanu, izrada tatamija je dosta evoluirala. Živo me zanima da li neki savremeniji modeli manje mirišu. Na sred sobe bio je oniži sto i četiri veća jastuka raspoređenih kao stolice, jer Japanci tradicionalno sede na podu. Ceo jedan zid je bio prekriven plakarima, opet tradicionalno japanski, sa vratima pravljenim od specifičnog presovanog papira. U njima su bili smešteni futoni za spavanje, tanki dušeci ispunjeni pamukom, koji ne zauzimaju mnogo više prostora od jednog starinskog debelog jorgana. Zapravo, mene je njihova struktura i debljina podsećala na jorgane koje je moja mama jednom davno punila ovčijom vunom. Futoni su bili izuzetno prijatni za spavanje, jer ja inače volim da spavam na tvrđim podlogama. Nekome ko preferira meke dušeke može biti noćna mora.
U plakarima smo našli i peškire i jukate koje su trebale da nam služe kao laka odeća za po sobi i u banjskim bazenima. U japanskim banjama je prihvatljivo šetati naokolo u jukatama. To nije ništa drugo nego pamučni ogrtač za kupatilo. Za razliku od onih koje možete naći po Evropi, sa pamukom tkanim kao za peškir, ovi japanski su sličniji najobičnijoj posteljini. Meni je nekako to na nivou pidžame, pa mi je vrlo neprijatna bila misao da navlačim tuđu pidžamu na sebe i u njoj se šetkam naokolo. Kako je u pitanju bio hostel, kupatila u sobi nije bilo. Za kupanje smo morali da se spustimo do banjskih bazena. Pre nego što se uđe u bazen, postoji deo na kojem se okupate, pa tako čisti i okupani legnete u mineralnu toplu vodu da se banjate. Manje-više kao bila kakva druga banja ili tursko kupatilo. Ja ne spadam u one koji su u stanju da uživaju u tome. Pomisao da ležim u bazenu zarad ležanja u bazenu, a da mi pri tome kožu ne peče sunce, mi se nije činila preterano impresivnom. Postoji milion različitih koncepata ovih banjskih kupatila u Japanu. Kako je Japan zemlja u kojoj na svakih par stotina kilometara postoji neki vulkan, puno je mineralnih izvora vode. Samim tim svako malo možete naleteti na neku banju. One su vrlo popularne među svim uzrastima. I često porodično svi odlaze u posetu istim. Bojim se da kada su banje u pitanju, za mene komotno može da se upotrebi ona poslovica “baciti bisere pred svinje”.
Kiša je lila satima. Nije prestala dok nismo krenuli na spavanje. Nije prestala u toku noći. Nije popuštala ni sledeće jutro. Okolni planinski vrhovi su bili skriveni sivim oblacima. Nigde ni naznake da će se vreme prolepšati. Dogovorili smo se da ostanemo još jednu noć u hostelu. Dan pred nama iskoristićemo da ispenjemo Asahidake vrh, i proverimo realno stanje na planini. Nedaleko od hostela nalazi se žičara koja skraćuje dobar deo koji treba ispenjati. Činilo mi se greota da prelećemo tu predivnu šumu ispred nas, ali kiša je toliko intenzivno padala da smo se ipak odlučili za žičaru. Ne znam šta sam očekivala na kraju žičare. Dugu i jednoroge koji trčkaju po suncem okupanim livadama? Kako god, na vrhu žičare nas je dočekala još gušća magla i još vlažnije vreme. Kiša više nije dobovala jako kao u podnožju planine, ali smo osećali kišne kapi na sebi. I pored toga što u reljefu nismo mogli preterano uživati, jer je vidljivost bila svega par desetina metara i dosadne ledene kapljice su nas bombardovale iz svih pravaca, odlučili smo da se držimo plana i ispenjemo Asahidake. Što smo više odmicali, vidljivost je bila manja. Vetar uporniji. Kapljice nesnosnije. Na momente su nas zalivali talasi kiše. Hladnoću nisam osećala, iako sam mogla osetiti da mi je desni deo tela, koji je konstantno bio izložen udaru vetra i nanosima kiše, bio u potpunosti mokar. Pokazalo se da nam pod tim ekstremnim uslovima oprema nije vodootporna, ali nas je definitivno i dalje odlično štitila od vetra. Teren nije preterano težak za penjanje, iako su ove planine vulkanske te je podloga uglavnom pokrivena sitnijim i krupnijim kamenjem. Više od tog puta po kojem smo hodali nismo mogli ni nazreti. Od magle se ništa nije videlo. Činilo mi se, zbog obrisa, da smo dobar deo šetali uz ivicu, ali kako tačno ta okolina izgleda bilo je nemoguće proceniti. Uspon nije previše strm i naporan, nije nas zamaralo samo penjanje, ali ta konstantna kiša nam često nije dozvoljavala da podignemo pogled sa zemlje. Uporno smo nastavljali ka vrhu, gubeći u toj magli bilo kakvu prostornu ili vremensku referencu. Na momente bi osetili sumporna isparenja koja je vetar nanosio, ali te vulkanske izvore nismo mogli videti. Svet oko nas je imao vanzemaljsko obličje. Kada smo na kraju izbili na malu zaravan sa pločom i drvenim stubom bilo je jasno da smo stigli do vrha. Iskustvo je bilo toliko neobično i jedinstveno, da smo i pored svih fizičkih nelagodnosti, bili u transu od oduševljenja. Osećali smo mazohistično uživanje okupani tom silnom vodurinom koja se slivala sa neba, šibani i dalje upornim vetrom. Vratili smo se istim putem kojim smo i došli. Sve mi je izgledalo, u isto vreme, totalno drugačije i totalno isto. Da markacija nije bila tako dobra krenula bih da paničim. Iako smo planirali da se spustimo kroz šumu u povratku, zbog sve upornijeg vetra i kiše, odlučili smo se ipak za žičaru. Kad smo stigli do hostela, litre vode smo iscedili iz stvari koje su bile na nama. Svaki komad je bio natopljen vodom. Kasnije, dok sam se tuširala, topla voda je u dodiru sa mojom promrzlom kožom, ostavljala male plihove po celom telu. Koža mi je bila neprirodno crvena i osećala sam strašan svrab. Napolju je i dalje kiša lila. Bilo nam je jasno da planiranu višednevnu planinarsku šetnju, možemo da zaboravimo, te se tako neslavno oprostismo od najvećeg japanskog nacionalnog parka. Slaba nam je uteha bila što smo, varajući žičarom, stigli bar do njegovog najvišeg vrha.
Sanjam ponekad kontinentalne šume. One listopadne. I one četinarske. Podjednako mi obe nedostaju. Nedostaju mi i visoki, goli, planinski vrhovi. Toga ovde baš i nema mnogo. Doduše, goli vrhovi se još i daju naći, ali do njih se obično stiže kroz prašume. I previše su kupolasti za moj ukus. Ovde su svi vrhovi mahom vulkani, aktivni ili ugašeni. Ima to svojih draži svakako, ali eto, ipak ponekad usnim, te listopadne i četinarske šume. I planinske vrhove, koji se kao venci nižu, jedni na druge.
Kada se ukazala prilika da “skoknem” na produženi vikend u Tokio, samo jednu misao sam imala u glavi; Kako šmugnuti na neki izlet van grada? Moja prvobitna ideja je bila da svaki, od tri dana, provedem u šetnji po nekom okolnom zelenišu. Međutim, Tokio je previše velik za takve akcije. Ispostavilo se već nakon prvog dana da i nije tako lako otići negde, na brzaka. To obično zahteva bar 2 sata vožnje lokalnim vozovima. Zapravo mnogo duže, ako niste familijarni sa japanskim železničkim sistemom i nemate pristup mobilnim aplikacijama koje vam nude najbrže konekcije. No bar iskoristih prvi dan, za obilazak okolo-tokiskih šuma.
Ovo je ujedno bilo i moje prvo solo brdarenje/šumarenje. Miljan je u Tokio išao poslom, te sam sve te dane bila prepuštena samoj sebi. I nije mi bilo svejedno. Ja nisam neko ko je stvoren za solo život. I ne uživam preterano u tome da stvari radim sama. Zapravo, pomisao da ću negde morati da idem sama ili uradim nešto sama, me obično užasava. Sam ishod solo akcija ne mora biti loš, naprotiv često je prijatan, ali se meni kao ideja tj. koncept obično baš i ne dopada preterano. No, moja želja da prošetam familijarnim zelenilom je bia prevelika da bih se preterano bakćala tim solo krizama pred put. Ipak, to jutro kad se uputih ka stanici, polako se udaljavajući od hotela, osetih silnu nelagodnost što Miljan nije kraj mene.
U vodiču, koji sam ja posedovala pisalo je da od Šindžuku stanice u Tokiju, do Mitake stanice treba promeniti bar dva voza i vozati se preko sat i po. Kako je naš hotel daleko od pomenute stanice bio, to je značilo minimum 3 voza i dva sata vožnje. U stvarnosti, sa svim presedanjima i pokojim zajebom kada sednete u lokalni, umesto brzog voza, lako se i treći sat izgubi. Od Tokija ka Mitake planini, vožnja je manje-više bez problema prošla. Više zahvaljujući spletu srećnih okolnosti, nego mojoj usresređenosti da vožnju učinim bržom. U svakom slučaju, posle skoro dva sata puta i tri promenjena voza, konačno uđoh u četvrti, poslednji, koji me je odvezao od Ome do Mitake stanice. Sva dotadašnja vožnja je ili bila pod zemljom, ili kroz urbane delove grada. Kada poželite da pobegnete iz Tokija, tek onda uviđate, koliko se on beskonačno širi na sve strane. Već sam krenula da gubim bilo kakvu nadu da ću se iz grada ikada izvući. No jednom, kada se nađoh na toj poslednjoj deonici, okolna zelena brda su bila sve što sam pogledom mogla obuhvatiti. Moje raspoloženje je naglo skočilo. Možda je ipak vredelo smarati se po svim tim vozovima.
I konačno se nađoh na peronu poslednje stanice. Preko puta malo seoce, i most koji vodi preko Tama reke. Predeo opuštajući. Divan. I pomalo zastrašujući, jer ma koliko se radovala što ću uskoro tabanati po tim brdima ispred sebe, trebalo je to uraditi po prvi put samostalno. Šetala sam nekih pola sata prateći asfaltni put, na putu ka lift/voziću koji od podnožja vodi ka gotovo samom vrhu Mitake. Mislila sam prvo da preskočim tu žičaru i krenem putem peške, uzbrdo. No pomalo ostadoh zatečena činjenicom da je već uveliko prošlo podne, te da ću na tu akciju izgubiti bar još sat i na vrh žičare neću stići pre dva. Te na kraju ipak iskoristih vozić da se popnem do vrha. Odatle nasumično krenuh nekom stazom koja mi se dopala. Najudaljenijom od vašara koji me je na vrhu žičare dočekao. Sva sreća pa mi posle desetak metara sinu da proverim mapu, i shvatim da sam u krivu. Vratih se brzo na pravi put. A pravi put je asfaltirana stazica, koja vodi do sela, tj. do hrama, koje se nalazi na vrhu. Mene sam vrh i nije interesovao. Sve je to još uvek bilo previše urbano. Htela sam da što pre pobegnem od civilizacije. Bukvalno sam pretrčala taj deo i na polovini stepeništa do hrama, skrenula na put koji je vodio ka Odake vrhu. I konačno šuma. Doduše, još neko vreme je prošlo dok se put nije odvojio ka turistički posećenijoj kamenoj bašti, posle kog se nađoh među pravim zelenilom. A od Tokia do tog momenta trebalo mi je preko četiri sata. Toliko o vodičima i opisima u njima. I zelenih jednodnevnih izleta van Tokija.
Na stranu gunđanje, jer se konačno nađoh u šumi kakvu sam očekivala. Staza koja vodi do Odake vrha je vrlo prijatna. Staza je uređena, sa jedva jednim, malo ozbiljnijim usponom. Prvih 2km mi prođoše u konstantnoj razmeni “konićiva” pozdrava i mahanja glavom, jer je bilo podosta ljudi na stazi. Svet koji sam sretala mahom behu stariji Japanci. Bili su mi simpatični, sređeni kao za najozbiljnije planinarenje, pod punom opremom, i silnim oduševljenjem što me vide. Svi su nešto pokušavali da ćaskaju sa mnom na japanskom, iako je jasno bilo da ja pojma nemam šta mi pričaju. Stalno mi, usput nutkajući neke slatkiše i kolačiće. Neodoljivo su me podsećali na češke planinare, i sama šuma na one u kojima sam uživala oko Brna. Uhvati me neki čudni osećaj nostalgije za Moravskim krasom. Od vrha žičare do Odake vrha sve ukupno ima oko 4km. Na drugoj polovini puta, planinari se najednom prorediše. Do tog dela, nisam ni imala mnogo nedoumica u kom pravcu ići. Staza je više nego jasno definisana, i gde god postoji “raskrsnica” bilo je i putokaza jasno označenih i na engleskom jeziku. S tim da Odake, nekad pišu Otake, a nekad Othake. To me nije zbunjivalo, jer sad već meseci života po Aziji i lunjanja po istoj naučiše me kako za lokalce ne postoji uniforman način za pisanje lokalnih imena koristeći alfabet.
Muke su nastale kada stigoh do napuštenih objekata u sred šume. I prvog neprevedenog putokaza. Kuda sada da krenem? Logično je, najstrmijim od označenih puteva jer do Odake vrha još nisam stigla. Već neko vreme ljude nisam srela, te nisam imala ni koga da pitam. Miljane gde si sada? Sad ja treba da budem izgubljena, i ti treba da kažeš odlučno – Tamo! – pokazujući prstom u pravom smeru. Umesto toga, ja sad očajnički čučim blejeći u kartu, uviđam da je prošlo tri sata, da ja pojma nemam kada pada mrak, i bez ikakve želje da donesem odluku kuda da krenem. Pufff – izdahnuh ravnodušno. Ajd idem uzbrdo. Najlogičnije je. Vratiću se istim putem ako ne naletim na kakve znake ili staza ne postane jasnija. Misli su se rojile, produbljujući moju nesigurnost. Poslednjih 500-600m su zaista strmi. Kamenjar. Za pentranje po njemu trebale su mi i ruke. Morala sam da ostanem koncentrisana na svaki korak, pa i ne stigoh da se zadišem. Tek, odjednom, nađoh se na vidikovcu, koji je bio jasno markiran kao Odake vrh. Jasno, samo brojevima. Moj vodič Odake nije ispisao na isti način. Kako god, putokaz koji me je tu zatekao je totalno poljuljao moju samouverenost da ću plan za taj dan ispuniti do kraja. Moj plan je bio da od Odake vrha, odem do Nakogiri vrha, a zatim siđem do Okutama stanice i odatle uhvatim voz za Tokio. No, znak me je upozoravao da će mi za to trebati 4 sata. Moj vodič je tvrdio suprotno, a mapa je jasno pokazivala da je ispred mene kraći put. Pomislih da verovatno postoje dva puta, ali mi bi jasno da ako promašim onaj iz mog vodiča, biću u ozbiljnim govnima ako me mrak uhvati u šumi. Prokleta večita ravnodnevnica u Singapuru, totalno sam se odvikla od dugih i kratkih dana, i pojma nemam kada da očekujem mrak. Te tako odlučih, da priznam poraz i vratim se putem kojim sam i došla. U tom slučaju, na vrhu žičare ću biti najkasnije do pet.
I tako se nađoh na istoj stazi opet. Na povratku sretoh samo dvoje ljudi. I samo jednog koji je išao, zapravo trčao u istom smeru kao ja. Tek tada postadoh svesna da na čitavom putu, niko od ljudi koje sam sretala nije išao u istom smeru kao ja, sem pomenutog trkača. Šuma je bila već uveliko pod senkom. Delovi sa gušćim rastinjem, su bili već dosta tamni, iako još uvek nije bilo pet sati. Pomislih, da sam dobar izbor napravila. Konstantno sam čula divljač oko sebe, uspevajući u jednom momentu, krajem oka da uhvatim nešto što me je podsetilo na jelena. Ostali zvuci su očigledno dolazili od mnogo sitnijih bića, poput zečeva i sl. U principu ja nisam strašljiva kada su divlje životinje u pitanju, ali svuda naokolo su bili neki znaci sa ilustracijom medveda i nekakvim brojevima. Sinu mi u momentu da su svi oni Japanci nosili zvončiće da bi “plašili” živuljke na putu, a ne da se slučajno ne zagube kako mi se prvobitno činilo. Kako god, imala sam plan. Ako naiđe meda, praviću se mrtva kao Duško Dugouško. Misli o bizarnosti pretvaranja da si mrtav pred medvedom su me silno zabavljale, ali šetnja mi je postala prilično naporna u tom poslednjem delu. Trka sa vremenom, ne bi li izašla iz šume pre nego što se smrači, nije podizala atmosferu. Nemogućnost da sa bilo kim podelim lepotu predela koji me je okruživao, je ceo taj predeo činio mnogo manje atraktivnim. Do tog momenta sam verovala da sam uvek bežala od samoće zbog slabosti, nekog straha da ću biti nemoćna da sebe zaštitim, no ova šetnja mi je jasno ukazala da mnoge stvari za mene jednostavno nemaju čar ako nemam s kim da ih podelim. Zato mi je prvi deo puta, ka Odake vrhu, na kojem sam sretala tu gomilu ljudi bio toliko zabavniji i prijatniji. Na njihovim licima, bilo je očigledno da uživaju koliko i ja. Sad, kada zaista ostadoh sama sve mi se činilo manje fascinantno.
Na putu kroz seoce, od hrama do žičare, osetih se kao u lošem horor filmu. Ono živahno seoce bilo je skroz prazno. Nigde nikog na ulicama. Već sam pomislila da žičara verovatno neće ni raditi, i da mi predstoji još nekih sat tabananja do stanice. No, na svu sreću uhvatih poslednju vožnju, a onda i autobus koji je vodio do železničke stanice. Putešestvije vozom od Mitake stanice, do lokalne stanice u Tokiu se oteglo na tri i po sata. Prvo, ulazak u lokalni umesto brzi voz, a onda i jedan pogrešan voz, su gutali moje sate. Na kraju, kada sam sišla na stanici, uspela sam da se izgubim. Znala sam da je hotel tu negde, ali sam se uzaludno vrtela u krug pokušavajući da ga nađem. Tokio izgleda totalno drugačije noću. Prepune ulice i svetleće reklame su svemu davale drugačiji izgled. Ništa nije delovalo poznato. Na kraju se umorih. Uđoh u taksi i rekoh vozaču da sam se izgubila, da znam da je hotel tu negde, u krugu od 500m, ali da nema šanse da ga nađem. Dobri čika se nasmeja i pristade da me odveze tih par stotina metara do konačnog odredišta.
Sve u svemu, suludo iskustvo. Provesti 8 sati u prevozu i gubljenju, da bih provela četiri-pet sati u šetnji je, pa recimo, blesava rabota. U svakom slučaju, posle Mitake i Odake odustadoh od daljih “dnevnih” šetnji van Tokia. Odveć sam ja stara za jednodnevne izlete koji zahtevaju toliko vozikanja. Moje sledće japansko brdarsko/šetačko iskustvo će definitivno biti višednevno.
Kalamanthana na sanskritu znači “ostrvo sa paklenom klimom” i jedno je od monogobrojnih imena koja su korišćena za Borneo.
Moj prvi put na Borneo desio se još 2009. godine. I to u sred Kapadokije (Turska). Miljan je želeo da zameni svoju pročitanu knjigu, za neku drugu, u jednoj od onih knjižara namenjenoj turistima. U Turskoj ih iz nekog razloga ima u neverovatnim količinama. Kao da se pola populacije bavi samo razmenom polovnih knjiga. Mene je taj proces obično zamarao. Kopanje po gomili najprodavanijih hitova i jeftinih ljubića, jednostavno nije bilo zabavno. No u ovoj maloj knjižari, stvari su izgledale drugačije. Knjižara je u isto vreme bila i kafić, i imala je svega stotinak knjiga. Sve do jedne, razni putopisi. Verujem da sam po prvi put obrnula baš svaku knjigu sa police da bih pročitala sažetak na kraju. Neki delovi sveta me naprosto nisu interesovali te je to čitanje sižea pomagalo u sužavanju izbora. Onda bih otvorila knjigu, pročitala par redaka, i donela sud o čitljivosti iste. Tako mi je ruku dopala knjiga Stranac u prašumi od Hansena (Stranger in the Forest: On Foot Across Borneo – Eric Hansen). Privuklo me je par crno-belih fotografija u knjizi. Slike pripadnika lokalnih plemena i činjenica da je on na ostrvu bio 1982. mi se nije uklapalo u sliku sveta. Uostalom, gde je tačno taj Borneo?
I evo, nekih pet i po godina kasnije, Borneo mi je tu na dohvat ruke. Podeljen između Malezije, Indonezije i Bruneja. Da ne postoji taj sporazum između Singapura i Malezije koji nam omogućava da dobijemo jednogodišnju vizu sa više ulazaka, pitanje je da li bi baš tamo i išli ovom prilikom na odmor. I da odmor, ne na iscrpno višemesečno pešačenje kroz prašumu Bornea kao Hansen. Daleko od toga da bi taj put u današnje vreme bio tako avanturistički i romantičan. Plemenske zajednice su gotovo proterane sa svojih orginalnih staništa od strane kompanija koje eksploatišu tj. uništavaju šumu. S druge strane ni oni nisu odoleli uticaju savremenog sveta, te danas njihova sela izgledaju kao skladišta smeća, a pripadnici plemena zavijeni u polovne, dotrajale krpice pre izgledaju kao prosjaci nego mistični ratnici iz prašume. Po ostrvu postoji nekoliko etno sela, koja možete posetiti i videti romantičnu verziju običaja i tradicije starosedeoca ovog ostrva.
U sred maležanskog dela Bornea ugnjezdio se Bruneji, deleći ga na dve oblasti Savarak i Sabah. Borneo je većim delom i dalje pokriven gustom prašumom i ne postoji baš mnogo prokrčenih puteva kroz to divlje rastinje. Doduše, većina puteva, posebno onih uz obalu i onih koji spajaju veće gradove, je sasvim pristojna. Bar na tom severnom delu oko Kota Kinabalua. Ne možete baš lako da skoknete s jednog dela ostrva na drugo. Već iz Singapura je bilo jasno da za nedelju dana nećemo otići mnogo dalje od aerodroma na koji sletimo. Iskreno, mislim da bi nam za obilazak i potpuni doživljaj Sabaha trebalo bar mesec dana. Samo na tom parčetu Bornea moguće je sresti nekoliko egzotičnih majmunskih vrsta, posetiti jedno od najpoznatijih mesta za ronjenje, ispeti planinski vrh od preko 4000m, prošetati na stotine kilometara kroz prašumu, skoknuti do jednog od omiljenih ostrva među lokalnim kornjačama, izležavati se na kilometarskim peščanim plažama. Kraja čudesima samo u Sabah regionu nema.
Po sletanju u Kota Kinabalu, shvatili smo da smo napravili silnu grešku što nismo sve organizovali unapred. Internet je toliko retka i spora stvar, da je bilo kakva pretraga ili rezervacija sobe trajala satima. Da smo imali više od sedam dana to i ne bi bio problem. No sa pomenutim vremenskim limitom to je značilo ogromno gubljenje vremena. Na kraju smo čak odšetali do turističke organizacije da bi se raspitali o svemu onome što obično pitamo Google. U pomenutoj organizaciji smo našli neke zanimljive mape, saznali da postoji podosta označenih, prokrčenih staza u Kinabalu nacionalnom parku za koje nam ne treba vodič. Ideju da se popnemo na 4000m visoku Kinabalu planinu nismo ni imali. Taj uspon je inače zajebancija teška jer ga treba organizovati dosta unapred, a obavezni ste i da platite vodiča i kojekakve usputne dozvole. Mada kažu da je jedan od fizički lakših uspona, te da zbog toga privlači silne turiste. Takođe smo otkrili da na Borneu svi putevi vode u Kota Kinabalu i da manje-više gde god odemo, moramo da se vratimo u KK da bi otišli do sledeće željene destinacije. I ajd što su putevi tako projektovani, nego često prevoz postoji samo u jutarnjim satima što bi opet značilo da gubimo dane samo na prevoz. Sva ta saznanja su nas naterala da svoje vreme podelimo na plažu i pomenuti nacionalni park. I od svih ostrva koja su relativno blizu KK-u, Tiga se činilo najbliže našim očekivanjima i željama. Te je ono izabrano za plažni deo odmora.
Tiga ostrvo
Tiga ostrvo je relativno blizu Kota Kinabalu. Trućkate se jedno dva sata kombijem, pola sata brodom i tu ste. Izležavanje na plaži može da počne. Postoji samo par sitnica koje vas mogu zaustaviti u nameri da posetite ovo ostrvce. Prvi je cena, drugi da na ostrvu postoji samo jedan resort u kojem morate da ostanete ako želite da prenoćite na ostrvu, i treći je da morate da odete do turističke agencije da bukirate sve to unapred jer ne postoji javni prevoz do ostrva. Sa te strane je sve vrlo turistički. Mislim da nam je to bio prvi put u životu da koristimo usluge agencije, da nas je neko pokupio ispred hotela, transportovo do ostrva i obezbedio nam krevet i tri obroka dnevno. Da stvar bude još bizarnija, celu stvar smo bukirali u agenciji koja ima kancelariju u hotelu u kom smo odseli u Kota Kinabalu. Nismo energiju potrošili ni na izlazak iz hotela.
Ostrvo je relativno mlado, nastalo erupcijom vulkana pre manje od 150 godina. Majušno je, i možete ga prepešačiti u danu. Mi smo čak imali i dva zarona u toku posete ali ovaj deo Sabaha ne može baš da se pohvali podvodnim lepotama. Vidljivost je mala, korali polumrtvi i neimpresivni, oprema im je prilično dotrajala, a na vrh svega ni vodič nije jedan od boljih koje smo sreli. Tako da taj deo komotno možete i da preskočite. Sem kilometara peščane plaže, zagarantovana vam je i apsolutna izolovanost. Nekako, svi turisti dolaze na jedno noćenje, siđu sa broda, odu na grupni snorkling, jedu, i krenu do blatnjavog vulkana da se u isti uvale. Tako da ako izbegavate tu jednu stazu do vulkana, prilično ste prepušteni sami sebi. Vulkan je inače, apsolutno neimpresivan. Blato ko blato. Na ostrvu je sniman serijal Survivor pa naokolo svuda postoje prokrčene staze kroz šumu koje možete koristiti za šetnju.
Ja generalno nisam ljubitelj maležanskih plaža. Pesak mi nekako nije po volji. Ali ta silna mala razbacana ostrva nude poptuni mir. Ako sanjate o danima koje ćete provesti lenškareći na plaži, gledati zalazak sunca i konačno se naspavati ovo bi moglo biti idealno mesto. Jedina opasnost na ostrvu su majmuni. Ne prava opasnost, naravno. Ali strašno su dosadni i ako ostavite otvorena vrata bungalova verovatno će uleteti i napraviti rusvaj. Jedno prepodne, posle zarona, sedela sam na verandi ispred bungalova i čitala knjigu odmarajući u hladu. Miljan je iskoristio vreme pred ručak da odspava malo. I onda se pojavio on. Majmun. Dasa je konstatovao da ja sedim praktično ispred vrata, no on je i dalje nameračio da uđe u bungalov i proveri ima li šta unutra vredno njegove pažnje. Toliko me je ignorisao, da sam morala da ustanem, blokiram vrata i krenem da urlam na njega. Tek onda se sklonio. Doduše, na svega par metara, i dalje me promatrajući. I povremeno sikteći nezadovoljno. Pored majmuna, srešćete i velike guštere. Doduše oni će se potruditi da šmugnu pre nego što stignete aparat da izvadite i namestite se za slikanje.
Toliku količinu lenjosti i opuštenosti odavno nisam iskusila. Moram priznati da je prijalo ne raditi ništa tih par dana. Opušteno ležati na pesku sa sve četiri podignute u vis. Povremeno sam samo dupe sa peska, pomerala u more da se rashladim. I onda se trudeći uglavnom da plutam na vodi jer me je tih dana čak i plivanje zamaralo. Evo sad, dok kuckam ove redove, usta mi se razvlače u osmeh od silne miline. Ne znam šta se to tačno promenilo, ali u poslednje vreme mnogo više uživam u tim ništa ne radećim momentima nego ranije. Prija mi da odvojim par dana svakog odmora za lenškarenja. Da li je silna količina peska i slane vode u okruženju uticala na to ili su godine u pitanju, još uvek nisam sigurna.
Više slika, s ovog ostrva, možete naći u mojoj galeriji.
Kinabalu nacionalni park
Bio jednom jedan park. Kakav park? Divan park!
Toliko divan, da jednom kada sam došla nisam htela da odem. I bez ikakvog preterivanja, zaista je divan. I konfuzan, ako pokušavate da bukirate i osmislite put pre dolaska na Borneo. U okviru parka postoje dva planinska vrha za osvojiti Kinabalu (4095m) i Tambuyukon (2579m). Kažu do je uspon na Kinabalu lakši, naravno samo pod uslovom da ne patite od simptoma visinske bolesti kao ja. Posle iskustva sa Tajvanom nije mi se ni pokušavalo. To sećanje je ipak još uvek sveže. Ovaj drugi mi se nije penjao zbog pijavica i klimatskih uslova. Uopšte me ne privlači planinarenje kroz vlažnu šumu. Probali smo jednom u Vijetnamu i super je iskustvo, ali nije nešto za čim preterano patim. I dalje kad razmišljam o planinskim usponima, ja vidim gole vrhove ili osećam miris borovine. Bez bar jednog od njih mi se prosto ne penje. I mora da bude prohladno. Mora da dune taj vetrić da me ladi dok se znojava pentram. Drugačije mi je sve to previše naporno. Do parka smo zato krenuli samo u izvidnicu, da vidimo vredi li šta tamo sem tog pentranja na vrh.
Postoji nekoliko ulaza u park. Nas su najviše privlačili Glavni i Mesilau jer se u blizini njih nalaze staze koje vode na Kinibalu vrh. Razmišljali smo o opciji da krenemo stazom od Mesilau ulaza na stazu, stignemo do Layang-layang kućice i odatle siđemo do Timpohon kapije, koja je u blizini glavnog ulaza. Sve ukupno nekih desetak kilometara. Problem je samo što prolazite kroz te kapije tako da čak i za taj deo treba platiti vodiča i kojekakve takse, a to nam se nije radilo. Na kraju smo odlučili da lunjamo stazama oko Glavnog ulaza u park. Zbog katastrofalno loše povezanosti parka sa Kota Kinabalu, u tri popodne ide poslednji bus za KK, odlučili smo da prespavamo u parku. Cene su visoke ako želite da odsednete baš u parku. Inače, moguće se naći smeštaj i okolo ulaza za mnogo manje para. No meni se činilo baš romantično i savršeno da prespavamo u nekom od smeštaja u sred šume. Za dvokrevetnu sobu bez kupatila trebalo je izdvojiti nekih 70evra. Snebivala sam se nekoliko minuta, ali na kraju ipak kliknuh na magično dugme “plati”. Te sreći našoj kraja nije bilo kada smo došli na recepciju, i teta nam objasni kako su odlučili da nam daju bolju sobu. Bolja soba je inače prava planinska vila na dva sprata. Prostor je otvoren, tako da iz spavaće sobe gledate na dnevnu. Sva je ušuškana u drvo, opremljena lokalnim stilom. A ni na kupatilima nisu štedeli, tako da smo od stanja “soba bez kupatila” naprasno sebe našli u stanju “dvospratna vila sa dva kupatila”. Sada se i ona cena činila mnogo više OK. Toliko mi je bilo lepo u toj kućici da sam razmišljala da se zabarikadiram u njoj i odbijem da izađem sledećih par nedelja. Sva sreća pa smo sve šetačke planove za taj dan već ispunili, inače iz sobe ne bih izašla.
Kako se Glavni ulaz nalazi na 1520m, prilično je “hladnjikavo” u šumi. Hladnjikavo posle uzavrelog Kota Kinabalua. Prvo smo se šetali uz Liwagu stazu koja prati istoimenu reku. Odvela nas je do Timpohon kapije od koje počinje čuveni Kinabalu uspon. Staza je duga 5620m i ide konstantno kroz šumu. Prvih 3-4km su smejurija, nismo se ni zadihali. No poslednjih kilometar i po zbog uspona, nije naivan. Najveći problem na prvom delu staze su cevi kojima crpe vodu iz reke. Staza se na par mesta ukršta sa njima pa nekako umanjuje lepotu predela. Nekih 2km te cevi su uvek negde na vidiku ako ne i direktno na stazi. Ali ono što me je prijatno iznenadilo je miris šume. Sve te puzavice i lijane naokolo ne obećavaju baš preteranu svežinu. No ipak miris je bio tu. Svež. Prijatan. Neobičan. Iako mogu jasno da se prisetim mirisa tipičnih za kontinentalne šume, ovaj ne mogu ponovo da oživim u mislima. Samo se sećam da je bio totalno drugačiji od svih šumskih mirisa koje sam ranije iskusila. Od kapije smo se vratili do recepcije Bukit ular stazom (997m) i Mempening stazom (2516m) koja nas je spustila do Liwago staze. Druge dve staze su bile mnogo šire i prijatnije za šetnju. I dalje, staze vode kroz guste šume sa visokim drvećem koje prave savršen hlad. Vreme je toplo i zbog fizičkog napora kratki rukavi su sasvim dovoljni. No vetrić koji konstantno piri, savršeno prija i dodatno hladi vazduh. Sve staze su bile prazne. Izgleda da do Glavnog ulaza u park dolaze samo oni koji planiraju uspon na vrh. A do Timpohon kapije ih prevoze u kolima, jer po stazama nije bilo nikoga. S druge strane oni koji dolaze na dan očigledno preferiraju Poring hot spring ulaz, zbog bazena sa toplom vodom i kojekakvog usputnog sadržaja koji postoji u tom delu. Verovatno bi i Sayap ulaz bio dobar izbor u našem slučaju, jer naokolo nema “nikakvih” znamenitosti. I za razliku od Glavnog ulaza, gde je uvek more ljudi, bar na ulazu, jer je to jedino mesto na kojem može da se registruje za uspon, Sayap je oslobođen bilo kakve gužve. Doduše do njegovog ulaza je mnogo teže doći javnim prevozom. A po kišnom vremenu nemoguće je probiti se bez džipa, jer dobar deo puta nije asfaltiran.
Više slika, iz parka, možete naći u mojoj galeriji.
Borneo se menja. Iz dana u dan, prašume se smenjuju plantažama i polako nestaju. Maležani su donekle uzdržaniji od seče prašuma od Indonežana, ali situacija ni u Maleziji nije sjajna. Pomalo me cela situacija podseća na ono što se dešava oko Amazona, samo u daleko manjim razmerama jer ostrvo nije toliko veliko. Taj majušni deo Sabaha koji smo videli je bio dovoljan da osetimo koliko je Borneo divlje mesto čim se malo udaljite od gradova i velikih puteva. Takođe nam je pokazao, da će nam trebeti još dosta vremena da proputujemo samo ovaj maležanski deo.
U poslednjih godinu dana sam toliko putovala, da čak i meni prolazi kroz glavu misao “A da malo oladiš?”. Mislim, prođe ta misao, ali se ne zadrži. Kao za inat, baš dok ona prolazi, ja planiram neku skitnju i nemam baš mnogo vremena da joj se posvetim. Ali nekako sva ta putovanja su uglavnom bila plažno-sunčana: plaža, ronjenje, plaža, plaža, ronjenje, onda mini putovanje za Evropu sa mini-mini ostankom na planini, pa opet plaža, i još jedna plaža, ronjenje… Kada je trebalo planirati ovo poslednje putovanje bio je red promeniti nešto u tom začaranom sunčano-plažno-ronilačkom krugu. Uostalom nagomilalo mi se tih linkova ka predivnim tajvanskim planinama, kanjonima, rekama, jezerima i ostalim čudesima. Trebalo je učiniti nešto sa svom tom prirodnom lepotom. A nekako se potrefilo i da je novembar idalno vreme za obilazak Tajvana.
Tajvan je, između ostalog, poznat i kao zemlja sa 100 vrhova. Vrhova ima nebrojeno, sa ovih 100 su obuhvaćeni samo oni preko 3000m. Na to, relativno malo ostrvo uspelo je da se spakuje preko 25 miliona ljudi, naseljavajući mahom levu obalu. Desni deo ovog ostrva je zbog spomenutih vrhova praktično nenaseljen. Doduše, ne samo zbog vrhova. Tajfuni koji dolaze sa Pacifika u toku leta, na svake 3-4 godine izazovu takvo nevreme da u potpunosti promene delove reljefa. S toga, planinarske aktivnosti u toku letnje sezone mogu biti prilično opasne, a ni u ostalim sezonama niste spašeni naglih promena vremena ili trusnih momenata. Postoje čitave procedure oko organizacije višednevnih planinarskih aktivnosti. Prvo vam treba dozvola Nacionalnog parka da uopšte uđete u njega, jer se zarad očuvanja ravnoteže, trude da ograniče prisustvo ljudi u parku. A onda vam treba i dozvola policije, sa detaljno definisanim planom, kako bi znali bar donekle gde da vas traže u slučaju da neki vetar dune, zemlja se zatrese ili koji breg odvali. Taj deo organizacije mi je zadavao ozbiljnu glavobolju jer sam ofrlje informacije o celoj proceduri dobijala iščitavanjem, ispostavilo se, zastarelih postova. Iz njih sam došla do zaključka da na planinarenje verovatno nećemo ni krenuti jer celu proceduru treba početi oko mesec dana unapred, a ja toliko unapred ne planiram ni bitnije stvari u životu. Drugo, naterali su me da verujem da ću silne muke imati s ispunjavanjem formulara jer je sve na kineskom.
Sve to me naravno nije ni malo ubrzalo. Jer, kako to obično u životu biva, uvek se ispreči milion i jedna stvar mnogo važnija od planiranja puta. No, na moje oduševljenje kada sam konačno sela da se pozabavim ovim dozvolama, otkrila sam da stvari i nisu baš toliko komplikovane. Na sajtu parka čije smo vrhove hteli da osvajamo nalazi se vrlo detaljno uputstvo kao i svi potrebni dokumenti, na engleskom. Ispostavilo se da je za dobijanje dozvole ulaska u park dovoljno tri dana, umesto zastrašujućih trideset. Te i da je čitava procedura u poslednjih par godina pojednostavljena. Tako snabdeveni dozvolom za ulazak u park zaputismo se ka Tajvanu.
Prvih tri dana proveli smo u Tajpeiju, te iskoristili priliku da tamo od nadležne policijske stanice zatražimo drugu potrebnu dozvolu. Čovek se načuditi nije mogao da neko iz Evrope dolazi na Tajvan da planinari, te smo odlučili da prestanemo s mučenjem i priznamo da živimo u Singapuru. Na Tajvanu su evropski turisti retkost. Generalno, Tajvan nije preterano popularan među belim svetom. S druge strane mnogim Azijatima je omiljena destinacija. Taksista, koji nas je u Singapuru vozio do aerodroma, nije mogao da stane sa hvalospevima o Tajvanu. I mahom su turisti na Tajvanu iz Singapura, Hong Konga, Kine, Koreje i Japana. Svi se slažu da je Tajvan autentičnija Kina od same Kine. U ovu tvrdnju se ja ne bih kladila, ostavljam ih same da se glože oko kineskog pitanja. To vreme u glavnom gradu iskoristili smo i da pokupujemo sve što će nam biti neophodno za četvorodnevnu planinarsku avanturu.
I konačno dođe ponedaljak i naš polazak ka Še-Pa parku (na engleskom Shei-Pa, ali meni kad Kinezi izgovore baš zvuči kao Še-Pa. Na kineskom 雪霸國家公園). Prvo ide četvoročasovno truckanje i zavijanje autobusom po tajvanskim putevima. Odavno mi od vožnje nije bilo toliko loše. Autobus vozi do Vuling farme. Tu su nas izbacili ispred hotela koji je očigledno vrlo popularan među Kinezima. Stizali su u hordama. Jedan od tipičnih banjskih hotela, sa lekovitim vodama, i nemogućnosti da uplatiš išta sem polupansiona jer i tako ne postoje nikakvi restorani vredni pažnje u okolini. Atmosfera na farmi je zaista banjska sa sve sređenim parkovima i brdima koji se uzdižu u kom god pravcu da pogledate. Sedeli smo ispred njega 2-3 sata čekajući minibus koji je trebao da nas odveze do ulaza u park. Bilo mi je fascinantno koliko su svi uslužni. Jedna od zaposlenih u hotelu se ubi oko objašnjavanja, organizacije i nutkanja da se pobrine za sve što bi nam moglo zatrebati. Pomislih koliko bi se tek brinula o nama da smo u tom hotelu odseli. Neka klinčadija je jurcala okolo, silno se zabavljajući pozirajući Miljanu i svako malo dovikujući hi ili bye, verovatno jedine reči koje znaju na engleskom.
Negde oko 3 popodne našli smo se konačno na ulazu u park. Ostavili kopiju svoje dozvole u predviđeno sanduče i konačno krenuli na put. Nije nam se žurilo. A nismo imali ni nameru da se preterano forsiramo. Krenuli smo fizički prilično nespremni. Posao je divan izgovor za sve, te ću ga iskoristiti i za odsustvo bilo kakvih fizičkih priprema pred put. Staza je uređena. Nije baš da možete da presečete put gde vam je volja. Planina je prilično strma te staza zavija, čas na jednu čas na drugu stranu, polako osvajajući visine. Težinu ranca na leđima nisam osećala, ali i dalje mi je poprilično teško padala konstantna uzbrdica. Često bih stajala pokušavajući da uravnotežim disanje, dahčući kao žedno pseto posle duge šetnje. U rančevima smo imali oko desetak litara vode. Rendžer nas je upozorio da posle prvog planinskog doma pijaće vode neće biti do vrha. Trebalo je nositi zalihe za četiri dana. I trebalo je na tom prvom potezu predviđenom za prelazak, proceniti koliko će nam vode zaista trebati. Posle večnosti uspinjanja naišli smo na ravniji deo. Na tabli je stajala ucrtana mapa. Prolazno vreme nam je bilo odlično. Hodamo predviđenom brzinom. Do prenoćišta nam je ostalo manje od pola puta. Stići ćemo pre mraka. Iako je novembar još uvek dosta topao čak i na severu Tajvana, sunce dosta rano zalazi. Već malo posle 5 biće potpuni mrak. Taj drugi deo puta bio je dosta ravniji, te smo ga i brže prešli. I konačno nekih sat vremena od ulaska na stazu bili smo konačno ispred planinskog doma u kojem je trebalo da provedemo noć.
Planinski dom Čika (Qika ili Cika Hut) nalazi se na 2463m nadmorske visine i poslednji je na ovom putu do vrha Snežne planine na kojem uvek ima pijaće vode. Standardan dom sa miksovanim sobama. Ima ih dve, pored ogromne zajedničke otvorene prostorije za kuvanje. Dakle, ništa od grejanja uz kamin ni zimi ni leti. A u novembarskim noćima bi prijala vatrica i zatvoren prostor za sedenje. Zato smo samo na brzinu ugrejali vodu u svom kuvalu, sasuli je u naše instant vreće sa instant hranom i zavili se u vreće za spavanje u roku od pola sata. Pokušavali smo neko vreme da uparimo vreće, jer se spavanje u dvoje činilo toplije. Ali nam to baš i nije polazilo za rukom. Na kraju mi sinu da nam nisu zimske vreće, nego letnje, u paru. Kako sam to uspela da zaboravim nije mi bilo najjasnije. Biće da je mraz uspeo da mi ubije par moždanih vijuga. U domu je bilo poprilično ljudi i gomila neke srednjoškolske/osnovnoškolske dece, no bili smo pospani i bilo nam je suviše hladno za socijalizaciju.
Jutro je počelo zvrndanjem alarma i šuškanjem sa svih strana. Planinari ranoranioci. No u krevetu dugo i ne možeš ostati kad u njega legneš pre sedam. Ja sam pakovala rančeve dok je Miljan spremao doručak, tj. kuvao vodu za instant doručak. Isti kao večera samo s drugim ukusom. Već smo nosili tu instant hranu u Patagoniju i nemačka verzija nije bila loša. No ova tajvanska varijanta je bila grozna. A to je sve što smo imali do kraja puta. Na stazi smo bili među prvima. Slično kao i prethodnog dana put je zavijao kroz šumu od jedne do druge okuke. Bez kraja. Bez naznake da ćemo iz šume ikada izaći na čistinu. Ja zapravo šumu više volim, ali trebalo je postaviti neki cilj pred sobom kako bi bar psihički prekratili taj put. Jedna okuka. Kratak odmor u mestu da povratim dah. Druga okuka. Uzdah. Izdah. I tako dok disanje ponovo ne postane ujednačeno. Treća okuka. Četvrta. Peta… Kod četrdesete sam prestala da brojim. Negde usput smo naleteli na proširenje sa dva drvena stola i klupama. Tu smo seli da napravimo pauzu. Sustigla nas je prva grupa. Njih možda 7-8. Dva vodiča i srednjoškolska klinčadija. Boravak u šumi i šetnja su učinili svoje. Ona gradska napetost je u potpunosti nestala, a da to nismo ni primetili. Možda su nam mišići i bili pomalo umorni, ali zato je ostatku tela baš sve bilo potaman. Te tako, mnogo orniji nego prethodno veče upustismo se sa grupicom u priču. Deca su možda tek natucala po koju reč engleskog, ali jedan od vodiča bio je prilično dobar. On nam je objasnio da su sva deca koju smo videli sinoć zajedno i da je sa njima gomila vodiča. Podelili su se u tri grupe prema fizičkoj spremnosti. I njemu je za taj dan zapala najbrža grupa. Klinci su zapravo svi oko 14-15 godina stari i idu u posebnu vrstu škole nakon koje će moći da budu šumari, vodiči ili da obavljaju neke slične poslove. Objasnio nam je da su osvajanja vrhova jedna od redovnih nastavnih aktivnosti. Za njih taj uspon nije bio rekreativna nego redovna nastava. Oteo mi se uzvik oduševljenja. I silna zavist što ja u jednu takvu školu nisam mogla da idem. A onda mi sinu, čekaj ako se oni sa 15 godina penju na 3800m, šta će da rade sa 30? Moj pogubljen osmeh uz pitanje je vodiča silno nasmejao, a njegov odgovor izazvao samo još veću zavist kod mene: “Penjaće se na 3800m po stoti put”. “Eh, zamisli taj život” – rekoh Miljanu kad smo odmakli – “da ti je posao da budeš okružen zelenilom i pentraš se po planinama”. Shvatih u momentu da, suprotno onome što obično tvrdim, zapravo postoji taj jedan poseban stil života na kojem ja mogu da zavidim ljudima.
Posle tog kratkog odmora čekalo nas je još podosta penjanja, te nastavismo dalje kroz šumu. Šumu je postepeno zamenjivalo visoko rastinje. Sunce je udaralo direktno u nas i postalo je neizdrživo toplo s obzirom da smo još uvek bili u zimskoj garderobi u kojoj smo spavali. Neplanirano napravismo ješ jednu pauzu da debele pantalone zamenimo trenerkom i poskidamo sve gornje slojeve. Nedaleko od mesta gde smo pravili pauzu, konačno smo izbili na čistinu. Bili smo u podnožju uspona čije ime bukvalno znači “uspon koji ćeš preplakati”. Sva sreća pa smo do njega stigli odmorni, a dovljno zagrejani da odmah krenemo bez stajanja. Činilo mi se psihički nepodnošljivo ono što je radila većina planinara u tom momentu, sedenje u podnožju izazova koji nas čeka. Udahnuh duboko i krenuh odlučno. Nogu pred nogu. Ne gledajući nigde sem ispred sebe trudeći se da dišem što ravnomernije. Ponekad bih zastala na tren da ujednačim dah, i dalje gledajući ispred sebe, proveravajući da li me Miljan prati. Kad smo stigli pred sam vrh, bilo je jasno da staza nastavlja kroz šumu te smo stali tih poslednjih par metara na proširenje da odmorimo na suncu. U šumi će biti suviše hladno za to. Gledajući u onu dolinu iz koje smo krenuli zaista nisam mogla da se načudim da smo put tako lako savladali. Na kraju je ipak sve glavi, pomislih.
Sedeći na tom proširenju, mokra od znoja, razmišljala sam o toj mojoj silnoj ljubavi prema planinama. I planinarenju uopšte. O tome koliko su mi zaista sve ovce na broju kad se nađem na nekoj visini okružena zelenilom. Moj tata je sa jedne crnogorske visoravni sišao, te možda mi je u genima, razmišljala sam ranije. Ali zapravo, sve je u odsustvu velikih pitanja i velikih problema. Sve je u manjku nelogičnosti, nesklada i napetosti koja nas svakodnevno okružuje. Kad se penjem uz planinu ja razmišljam samo o svom narednom koraku. Kako pravilno da zgazim i gde da zgazim. Sve misli se bave ili korakom, ili pravilnim držanjem leđa da bi teret od ranca ostao na kukovima, ili ujednačenim disanjem. To je sve. Pokatkad ugrabim koji momenat, ali on se lako utroši na uživanje u neverovatnim pogledima na prirodne lepote, opažanju nekih novih biljnih i životinjskih vrsta, razmeni nežnosti sa boljom polovinom. A onda opet, na planini vas okružuju ljudi slični vama. Oni imaju baš one priče koje ste vi u tom momentu želeli da čujete, imaju iste iskre u očima kao vi, i osećaju beskrajnu sreću baš takvu, poput vaše, što su na tom mestu. Planina me smiruje. Omamljuje. Na njoj sam uvek u nekom polu-transu opijena srećom. Moj duh i telu su u ravnoteži. Na planini sam najviše svoja. To je jedino mesto na kojem, za mene, reč sloboda ima bilo kakvo značenje. I dok me je tako znojavu hladio povetarac, razmišljala sam o tome kako mi nedostaju krila da u toj slobodi uživam u potpunosti.
Put kroz šumu je bio lagan i prijatan. Šuma stara, gusta, četinarska. Posle nje neprijatno iznenađenje u vidu napornog spusta, pa opet uspona, mnogo blažeg od onog plačućeg, ali mene je baš namučio. A onda opet malo šume i konačno livada do pred osvajanje Istočnog vrha Snežne planine. I tek tako, dođosmo do 3201m nadmorske visine. Pomalo u čudu, primetih da me ne drma visinska bolest. Oduševljeno sam konstatovala da smo stigli u okviru vremena koje smo i planirali, bez bilo kakvih ozbiljnijih napora i prepreka. Na celo ovo pentračko iskustvo smo krenuli mahom da bih ja testirala svoju netolerantnost na velike visine. Kada smo svojevremeno putovali po Čileu ja sam konstantno bila bolesna. Doduše, delovi Čilea su na 4000+m, a ja se do Tajvana nisam usudila da pređem ni 3000m. Ovo putovanje je imalo za cilj i da testira koliko visoko zapravo ja mogu da idem. No logičan završetak puta je bio vrh Snežne Planine jer je on najvišlji u ovom planinskom lancu. Činilo mi se u tom momentu, dok smo odmarali na Istočnom vrhu, da ću predstojeći put predviđen za sutra, preći bez ikakvog problema. Osećala sam se sjajno. Nikakve simptome visinske bolesti nisam imala. Nikakve upale mišića. Čak ni težinu ranca na leđima nisam osećala. Vremenski deo plana smo odradili savršeno. Vodu i hranu planirali odlično. Sve mi je delovalo pomalo i previše idilično u tom momentu.
Od vrha do sledećeg planinskog doma mala je razdaljina. I dom je na nižoj nadmorskoj visini, pa je taj deo puta prešao pomalo i prebrzo. Dobar deo dana je bio pred nama. Dok smo spremali ručak, ostatak naše klupe okupirala je grupa Kineza. Čim su progovorili bilo je jasno da su Singapurćani. Oni su verovatno jedini Kinezi koji među sobom pričaju engleski. Delovali su mi komično spram one tajvanske dece. Nekako lenji i razmaženi. Bila sam okupirana razgovorom sa jednom devojčicom iz grupe tajvanskih školaraca, pa nisam baš imala vremena da se družim sa sugrađanima. Dete je išlo u internacionalnu osnovnu školu pa joj je engleski bio dobar koliko i maternji jezik. A male tajvanske devojčice imaju milion pitanja za sredovečne Srpkinje, te smo nas dve prešle preko milion i jedne teme. Dete je bilo naprosto neodoljivo. Slatka. Radoznala. Puna pitanja. Upijajući svaku moju reč. I pre nego što sam stigla da završim razgovor sa njom, Singapurćani mi umakoše. Na žalost. Imali su teglu nutele. A jelo mi se slatko. Ona instant hrana je već počela da mi se gadi.
Kako je sunce zašlo, tako je temperatura osetno pala. Bilo mi je već neprijatno hladno, te smo se povukli u jednu od dve prostorije za spavanje. Planinski dom, poznatiji kao 369, je po kapacitetu sličan prethodnom. Na visini je od 3100m i na žalost nema izvora vode. Najbliži izvor je u šumi, na nekih kilometar od doma, ali nije stalan. Tu prostoriju smo delili sa vodičima one dečurlije. Neke od njih smo već usput, taj dan, dobro upoznali. Priče su se otegle do kasno u noć.
Za mene se noć pretvorila u moru bez prestanka. Sve je krenulo da me boli i bilo mi je muka. Glava me je ubijala od bolova. Bilo je jasno da su simptomi visinske bolesti krenuli da se pojavljuju. Pila sam vode i grickala suvo voće. Popila brufen, a zatim i jednu od tableta koju su mi preporučili u apoteci i koje sam pred put kupila. Ništa nije pomagalo. Nisam mogla da iščekam jutro da krenemo dalje. Instant hrane smo bili pošteđeni. Naša vesela grupica vodiča i klinčadije nas je naterala da im se pridružimo za doručak. A oni su imali i nosače i kuvare zbog dece, tako da je ponuda bila ravna restoranskoj. Na žalost, moj želudac se dizao i na samu pomisao da nešto stavim u usta. Probala sam par stvari, ali niz grlo jednostavno ništa nije htelo da ide. Znala sam da to ne valja ali nije bilo načina da išta progutam.
Krenuli smo ka vrhu. Napolju je tek svitalo. S obzirom da se vraćamo istim putem sve stvari smo ostavili u domu. Svaki korak mi je bio mučenje. Do daha nisam mogla da dođem. Ali sam ipak napredovala sporo, ka obližnjoj šumi. “Samo izdrži do šume, i onda možeš nazad” – ponavljala sam sebi. Kada sam ušla u šumu, ostadoh na momenat skamenjena. Ako ikako šume na ovom svetu mogu da se rangiraju, ova bi šuma bila među tri najlepše koje sam videla. Drveće je bilo visoko. Verovatno sam u tom momentu šetala kraj najvišeg drvoreda koje sam videla u dosadašnjim putešestvijima. Kamenjar po putu je bio malo nezgodan za gaženje, ali ništa nije moglo da umanji lepotu šume. Veći deo je ravan pa mi je bilo malo lakše da šetam nego u početku. U momentu nam je ogromna divljač pretrčala preko staze. Nismo stigli ni da vidimo koja je životinja u pitanju. Moje oduševljenje je raslo. Poslednji put sam u Češkoj videla jelene. Oni tamo čak nisu ni retkost. Gotovo da smo ih redovno sretali pri svakoj šetnji. Negde usput, naleteli smo opet na istu životinju. Drugi deo puta kroz šumu je već prerastao u ozbiljnu uzvišicu i moje muke su postale izraženije. Sve smo češće i duže pravili pauze. Kad smo iz šume izašli vrh se već i nazirao, ali moji koraci su bivali sve sporiji. U jednom momentu sam shvatila da smo previše spori. Ako nastavimo tim tempom nećemo stići da se vratimo u Čiku isti dan. A ostanak na preko 3000m još jednu noć nije dolazio u obzir. Najviše me je plašilo to totalno odsustvo gladi i nemogućnost da bilo šta pojedem. Nekih par stotina metara pred vrh sam rekla dosta i odlučila da krenem nazad. Miljan je odahnuo. Već neko vreme je pokušavao da me ubedi da bi bilo pametnije da odustanem. “Znači nekih 3400m je moj maksimum” – pomislih pokunjeno. Iako mi cilj nije bio osvajanje vrha ipak jesam očekivala, nakon prethodnog dana, da ću ispeti Snežnu planinu.
Krenuli smo nazad. Nekako sam se nadala da je sve to samo psihički i da će simptomi prestati momentalno kad krenem da se spuštam. Prešla sam se. Jednako mi je teško bilo na povratku u planinski dom od kojeg smo to jutro i krenuli. Dok smo odmarali kraj doma i pokušavali da se nateramo da nešto pojedemo, sustigoše nas i dvojica Engleza koji su nas prešli negde još dok smo išli ka vrhu. Bukvalno su trčali u poređenju sa nama. Kao retki beli turisti, zapravo jedini koje smo sreli, razmenismo par osmeha umesto pozdrava i to je bilo sve. Ubrzo smo pokupili svoje rančeve i krenuli nazad ka Čika domu. Išli smo relativno brzo, bez mnogo pauza. Sve one uzbrdice su se pretvorile u nizbrdice i bar nisam morala da se borim sa vazduhom. Kad smo stigli do plačućeg uspona, umalo ne zaplakah od muke. Kolena su me ubijala. Trebali su da ga nazovu plačeći spust. No vremena za jadikovke i prenemaganja nije bilo. Ja sam mučninu i dalje osećala, verovatno sad već i od gladi, ali mi se instant hrana nikako nije jela. Sav razgovor koji smo Miljan i ja vodili na tom delu puta bio je šta ćemo sve pojesti kad stignemo u Tajpei. Ali kako ni tamo baš nismo bili oduševljeni hranom, skoncentrisali smo se na misli o tome šta ćemo sve pojesti kad stignemo u Singapur. I upravo o tome sam vam pričala. Najveća muka dva planinara, na spustu od kojeg im otkazuju kolena, je šta će sve jesti kad se niz planinu spuste. Za druge brige mesta jednostavno nema. A svačega smo se najeli. Koliko smo mi pita ispekli na tom putu. Pa šne nokle. Pa moj čuveni rižoto sa pečurkama. Pa tikvice, za mene grilovane, za Miljana pohovane sa jogurtom. Mandarine. Ah, koliko sam ja mandarina pojela u tih par sati. A onda i pomfrit iz Meka. I za kraj tegla nutele. Prokleti Singapurćani.
Nekako je u svoj toj priči o hrani Miljan došao na ideju da umesto da prespavamo u Čiki kako smo planirali, nastavimo put skroz do Vuling farme i odsednemo u onom hotelu. Ajoj, sreće naše kad smo s trpeze prešli u čistu sobu. Kad smo legli u vrelu kupku a posle nje na sto za masažu. Odatle se uvukli u čistu, mirišljavu posteljinu udobnog kreveta i zaspali najslađim snom. Za nas granice više nisu postojale. Cilj je zadat. Po prvi put od kad smo kročili na planinu mi smo bili planinari sa ciljem. Sa ciljem da se dokopamo asfaltnog puta, tj. izađemo iz parka pre mraka. Bilo je teško. Ali sve muke su se lakše podnosile uz imaginarne kolače i hotelskom sobom iz naših snova. Kilometre smo prelazili kao od šale. Bolove u kolenima ignorisali. Imali smo cilj. I bili smo na rubu ostvarenja istog.
Kad smo stigli do rendžerske kućice na ulazu u park osećali smo se kao Roki na kraju meča, kad onako iznuren i izubijan stoji nad protivnikom. Pobedili smo. Mrtvi smo umorni. Kolena nas ubijaju. Prste na nogama smo nagnječili. Ali ne mari. Pobedili smo. Pred nama je bilo samo još nekih sedam kilometara do hotela.
Ostavili smo drugu kopiju naše dozvole u isto ono sanduče, da znaju da smo iz parka živi izašli. Odatle smo se laganim koram, po mraku, uputili ka selu. Kažu da ljudi hoće da stanu ako stopirate. Ali koga tačno da ustopirate u vreme kad sa planine ne silaze ni jedna kola, na putu koji vodi od ulaska u park do sela? Nikoga. Hodali smo nogu pred nogu, već poprilično iscrpljeni. Nismo tačno znali koliko je selo udaljeno. Posle sat vremena šetnje ono i dalje nije bilo blizu. No bar smo do raskrsnice u podnožju stigli. Nismo bili najsigurniji kojim putem da nastavimo. Izbor je bio logičan, ali nas je užasavala misao da ipak postoji ta mala šansa da smo totalno u krivu i da ćemo morati da se vraćamo. Na našu sreću naiđoše kola. Napred dva čoveka srednjih godina, pozadi dve žene. Puni su. Od vožnje ništa, ali ćemo bar saznati kuda da idemo. Pokušavamo da se raspitamo u kom pravcu je hotel. Oni ne pričaju engleski, ali reči hotel, bus, Tajpei i Vuling farma čine svoje. Čovek otvara vrata i izlazi da otvori gepek. Mi pokušavamo da objasnimo da je OK, da možemo da nastavimo i peške. Ali oni neće ni da čuju. Ugurava naše rančeve u gepek, a nas smešta pozadi. One žene su u međuvremenu sele jedna drugoj u krilo. Mi se gledamo u neverici i uporno ponavljamo hvala, jednu od dve reči koje znamo na kineskom. U jednom momentu jedna od žena vadi pomorandže. Daje mi jednu za Miljana, drugu za mene. Suze počinju da mi se kotrljaju niz obraze. Kako je tačno ta dobra žena znala koliko se meni jelo voće. Brišem suze u mraku i smešim se, opet uporno ponavljajući hvala. Ali to nju nije zaustavilo. Vadi pkovanje keksa i gura mi u ruku, objašnjavajući nešto na kineskom. Ne razumem je ni reč, ali i dalje klimam glavom i zahvaljujem se. Razmišljam kako će taj keks verovatno biti jedina stvar koju će moj iritirani želudac to veče moći da svari. Plače mi se, ali se suzdržavam i stiskam ruku toj divnoj ženi, jer ne znam kako drugačije da joj se zahvalim. Ima li ona uopšte ideju koliko mi sve to znači? Da li moja mimika može da prenese bar delić zahvalnosti koji osećam prema ovom biću čije lice ne mogu jasno ni da vidim u mraku?
Pred hotel smo prebrzo stigli. Izvukoh ruku iz njene, ponavljajući milioniti put hvala. Oba muškarca su bila napolju kraj gepeka vadeći naše torbe. Stali su da se pozdrave. Dugo smo se klanjali i mahali. Tek kad su se izgubili iz vida ušli smo u hotel. U tom momentu, po prvi put mi prolazi misao da možda nemaju slobodnih soba.
– Dobro veče.
– Dobro veče. Jel imate slobodnih soba?
– Samo četvorokrevetne- – reče recepcionarka, izvinjavajući se.
– Hoćemo da uzmemo? – upita me Miljan.
– Nema tih para koje ja ne bih dala za toplu kupku u ovom momentu. – rekoh sa kezom.
Dok smo nas dvoje mudrovali na srpskom, žena nas pogleda pomalo vragolasto.
– Daću vam sobu po ceni dvokrevetne. – reče nam uz mig.
Nije da me je bilo briga za pare u tom momentu, ali ostadoh zatečena njenom potrebom da dobrotu onih ljudi koji nas ostaviše ispred hotela zalije dodatnom dozom dobrote. U totalnom šoku krenula sam da se zahvaljujem. Zašto su ljudi tako dobri prema nama?
Jedva sam se dovukla do sobe, skinula sve smrdljive stvari sa sebe i legla u kadu punu vrele vode. Toplota me je uspavljivala. Svaki atom moga tela je uživao. Da mi se dva nožna nokta nisu gadno plavila slika bi bila idilična. Iz kade ne bih izlazila da me Miljan nije iz nje izbacio. I njemu je ta kupka trebala, a kada je bila mala za nas dvoje. Kasnije tu noć, kada sam posle večere legla u krevet, uzela sam jednu od onih pomorandži. Oljuštila sam je polako i jela sa uživanjem svaku, pojedinačnu krišku, mumlajući preko zalogaja, s očima punih suza, hvala.
Iako je posteljina bila čista i mirišljava, krevet ekstra udoban, a soba kao iz snova koje smo spuštajući se niz planinu snili, ja sam prilično loše spavala. Nešto mi je izazivalo alergiju i kijala sam bez prestanka. Setih se da proverim jastuk. I kao što sam posumnjala bio je od perja. Čak i ako nisam alergična na svo perje, u ovom hotelu su uspeli da nabave jastuke punjene baš onim koje moj nos ne može da smisli. To me je nateralo da spakujem sve stvari i izletim iz sobe ostavljajući Miljana da se sam nosi sa ostatkom odjavljivanja. Autobus nam je kretao u podne i imali smo celo jutro pred sobom. I dok je Miljan ostao u sobi da uživa u razvlačenju po krevetu, ja sam oterana alergijom sišla do centra sela tražeći klupu na koju bih se mogla ispružiti i osunčati svoj izmučeni nos. Ležeći na jednoj od njih, uspela sam malo i da zadremam. Probudiše me glasovi pored mene. Imala sam koga i da vidim, oni Englezi od juče su odlučili da mi umesto osmeha upute i par reči ovog puta. I tako sedosmo, kao da se već sto godina znamo, da razmenimo iskustva sa planine. I dok sam im svoju muku sa visinskom bolesti prepričavala, jedan od njih mi reče da sam trebala da ispenjem sve u cugu, isti dan, jer tegobe koje visinska bolest izaziva kasne skoro čitav dan. Te tako po silasku s planine saznadoh da bi svu muku izbegla da sam onaj drugi dan izgurala svih 3886m. Moram priznati da me je to saznanje porazilo. Kako je moguće da ja krenem da otkrivam svoje granice tolerancije na visinsku bolest, a da ništa o njoj praktično i ne znam? Nekad sam stvarno površna. Ali čovek se uči dok je živ, te eto meni razloga da uskoro krenem da pomeram ove granice ponovo.
Momci su me uskoro napustili, jer su umirali od želje da pojedu nešto konkretno. Nisam dugo bila sama, pojavio se Miljan, te smo ostatak prepodneva proveli lunjajući po uređenim parkovima po farmi. Proveli smo još četiri mučna sata po tajvanskim krivudavim putevima na putu ka Tajpeiju. I naravno prva stvar nakon izlaska iz autobusa bio je odlazak u Mek i izjedanje pomfrita. Ne znam zašto, ali svako moje planinarenje se završi pomfritom ili picom. Iako u normalnim uslovima na Mekov pomfrit nikada ne bih svratila, otužan mi je i preslan.
I ovde se naša tajvanska planinarska avantura završava. Pre puta sam čitala more članaka i putopisa o tajvanskim planinama pokušavajući da izaberem idealnu za naše prvo putovanje u ovu čarobnu zemlju. Ima ih puno. Ova predivna zemlja ima nesvakidašnju prirodu i lokalno stanovništvo zaista zna kako da uživa u tome. Još uvek postoje mesta na koja je posete malo teže organizovati na daljinu jer je većina informacija na kineskom, ali i to se menja u poslednjih par godina. Tajvanske planine doći ćemo opet.
Sav tekst i slike su mojih ruku delo ako nije drugačije naznačeno. Ukoliko želite da koristite tekst ili slike, možete mi poslati zahtev koristeći komentare.