postcards…
The world moves with me

Talin / 05.08.22

– Jel smo mi to došli u Češku? Trajektom iz Helsinkija?

Na tabli je pisalo: Dobrodošli u Talin! Očigledno smo na pravom mestu. Ali… Zašto me ne napušta ovaj osećaj da sam u Češkoj? Ljudi? Možda ove karirane košulje u kombinaciji sa hajkerskim bermudama? Zašto me uopšte to podseća na Češku? Možda vazduh? Jezik? Jezik! Tek tog momenta sam postala svesna da 50% ljudi oko mene priča ruski. Kako uopšte estonski zvuči? Ah! Ovaj finski možda nije finski.

Ne znam šta sam očekivala od Talina (ništa!), ali sve mi je delovalo “pogrešno” u tom momentu. Taj osećaj pogrešnosti mi je stavljao do znanja da sam očigledno očekivala bar nešto. Ali, prilično sam sigurna da o Estoniji nikada pre ovog puta nisam čak ni razmišljala. S obzirom da smo u nedelju uveče, pomalo pripiti odlučili da krenemo za Dansku, preko Helsinkija i svratimo u Talin, a danas je petak, kad sam pre stigla da opteretim ovaj grad svojim očekivanjima? Mora da sam baš teška i zahtevna osoba. Ili, možda baš zato što nisam imala vremena da joj posvetim vreme i pažnju, odlučih da ovoj zemlji dodelim karakteristike površnim asocijacijama; Bivša članica Sovjetskog Saveza – Češka (najbliža nezavisna država u regionu, a ipak pod uticajem Sovjetskog Saveza, u kojoj sam bila). Kada je kasnije moja sestra dodala Slovačku kao asocijaciju dok je gledala slike starog dela grada, sve se uklopilo. Kladim se da mi ni jedan Estonac ne bi zahvalio na ovom nizu asocijacija.

Od pristaništa smo se udaljavali “jašući” preko raskopane ulice, nekog posutog šljunka i provlačeći se kroz ograde. Ako je normalan put, tj. pristojan obilazak oko gradilišta i postojao, bio je izuzetno loše obeležen. Ovaj deo je već bio daleko od Češke, pre je ličio na Balkan. No, ostaće i jedini deo grada sa bilo čim balkanskim u sebi. Stari deo grada je blizu pristaništa i tu se ponovo vraćamo onoj ulickanijoj Evropi.

Smestili smo se u centru starog grada. Sem što me je duhom i dalje zaista podsećao na Češku, stari deo Talina pre liči na Bratislavu ili Novi Sad, neku vojvođansku varoš upakovanu u srednjovekovne zidine. Lepšu, veću, sređeniju varoš. Lep, ali ne preterano impresivan. Ispalo je vrlo zgodno što smo smeštaj bukirali u centru. Zbog dugog leta smo ustajali prerano, oko 4 ujutru i u 5 već kretali u šetnju. U to vreme ulice su bile prazne i tihe, a napolju uveliko svetlo. Talin je mali grad, čak i najudaljeniji delovi su svega 4-5 km udaljeni od centra grada. U tom centru, koji je čak i UNESCO zaštitio, šetali smo starim ulicama, gledali stare fasade i zidine koje ih opasuju. Nismo se preterano bavili srednjovekovnim Talinom, onaj moderniji smešten u Teliskivi, nas je daleko više privlačio.

Koncept kreativnih centara, obično sponzorisanih/finansijski podržavanih od strane države/grada mi je poznat sa Tajvana. Tamo sam se po prvi put susrela sa ovim tipom prostora. Stare, zapuštene i napuštene fabrike, preuređene u kreativne centre. Prostor obično ispune razne kulturne institucije, domaće zanatlije i mali proizvođači. Filozofija im je negujmo domaće, i to ono najkvalitetnije i najkreativnije. Sve radnje, kafići i restorani su “hip i cool”, sve je izuzetno kvalitetno, održivo, organski, “sporo”, nema ni brze hrane, ni masovno proizvedenih stvari. Sve ima naglašen lični pečat. Sve je zato vrlo autentično i kreativno, i izuzetno kvalitetno.

Po Talinu ima nekoliko ovih centara, Teliskivi je najveći među njima. Smestio se u prostor nekadašnjeg proizvođača lokomotiva i vagona. Prostor su novoj primeni očigledno prilagodile vrsne arhitekte. Zbog same strukture starih fabrika, prostor je impozantan. Visoke tavanice, uglavnom stakleni pregradni zidovi, cigla i beton koji se u to savršeno uklapaju. Razvoj ovog centra, uslovio je razvoj celog naselja, koje nekada nije važilo za najsigurniju gradsku lokaciju. Tu se sada nalazi jedna od najlepših pijaca koju sam videla. Pijaca je uspela da me oduševi najviše time što se sve na njoj može platiti karticom. Iako su sveže jagode i trešnje ozbiljno konkurisale na toj listi oduševljenja. Zapravo, celokupno ovogodišnje letnje iskustvo putovanja po zemljama Baltika me je ponajviše šokiralo time da je bilo potpuno “karticonizovano”. Nijedan bankomat nisam koristila, niti bilo kakve papirne novčanice ili kovanice videla. Evropa se definitivno menja.

Teliskivi kompleks je spolja ukrašen grafitima i muralima, a iznutra muzejima i prostorom za ples, koncerte i kojekva druga kulturna dešavanja. Ima tu puno prostora za startapove, Estonija je na kraju krajeva jedna od prvih evropskih zemalja koja je uvela silne olakšice i pogodnosti za IT industriju. No, jasno je da mi na putovanju od par dana privreda Talina nije preterano okupirala misli. S obzirom da je u Evropi čovek uglavnom hendikepiran neznanjem lokalnog jezika kad je konzumiranje “socijalnijih” vidovia kulture u pitanju, bar su mu muzeji i galerije dostupni. Te smo po svoju kulturnu dozu Talina svratili u fotografski muzej Fotografiska.

Fotografija je zarobljeni momenat. Svaka fotografija, bez obzira koliko tehnički loša ili dobra bila, oslikava neki momenat iz prošlosti. Umetnička fotografije, za razliku od one koja to nije, uspeva da izazove određeni set emocija kod gledaoca iako su mu akteri, predeli ili događaji na samoj fotografiji nepoznati. Za razliku od drugih umetnika i drugih vidova umetničkog izražavanja, fotografima i fotografiji je uvek bilo najlakše da me animiraju. Ne sećam se da sam ikada “protrčala” kroz izložbu fotografija, jer mi nije bila dovoljno interesantna, jer mi je bila previše apstraktna. Nisam čak sigurna ni da bih mogla da izaberem omiljeni pravac, tehniku ili temu u fotografiji. Mada, kada razmišljam o fotografiji, crno-bela mi se malo više dopada od one u boji, posebno ako postoji veliki kontrasti na slici. Ono što sam sigurna je da mi na fotografiji humor nije prioritet. Ipak, ono što ne očekujemo zna često pozitivno da nas iznenadi.

Prva je izložba kineske umetnice Piksi Lao (Pixy Liao) Tvoj pogled pripada meni. Piksi preispituje odnos muškarca i žene u savremenom, heteroseksualnom odnosu. To radi, slikajući sebe i svog partnera u “čudnim pozama” na “čudnim mestima”. Šta god da je htela da kaže, do mene baš i nije prodrlo, ali njene fotografije su mi bile urnebesno smešne. Već na samom ulazu, dok sam čitala ozbiljan opis njenog rada, krajičkom oka sam zapazila devojčicu koja se vrzmala okolo. Krenula sam ka prvoj fotografiji velikog formata u koje je devojčica uperila prstom i viknula: “Čika suši!”. Čika suši je bio samo početak niza urnebesnih poza Piksi i njene, u ovom slučaju, slabije polovine.

Druga je kombinovana izložba više fotografa sa fokusom na kućne ljubimce Predstava kućnih ljubimaca. Različiti umetnici kroz svoje fotografije prikazuju svoje i tuđe ljubimce i odnos koji ljudi s njima grade. Prosto je nemoguće šetati među tim fotkama i ne smešiti se od silne miline.

Poslednja postavka bila je i vizuelno i tematski najupečatljivija Between these folded walls, Utopia dve umetnice Kuper (Cooper) i Gorfer. One na svojim fotografijama prikazuju portrete migrantkinja starosti između 17 i 24 godine. Portreti su rađeni kao kolaži. Svaku od fotografija prati životna priča, ali i snovi, devojaka o tom idealnom svetu koji bi želele da nađu.

Od čega god da se sklanja emigrant nikada u svojoj novoj domovini ne nalazi potpuni mir. Taj odlazak ne mora biti surov kao u slučaju ovih devojaka. Niti putovanje toliko dramatično. Ali ta spoznaja da mesto naše destinacije nije raj, nego samo druga verzija stvarnosti, je neizbežna. Tu je i konstantna borba između starog ja koje bi da sačuva sve lepote mesta u kojem je odrastao, čak i ako ono sa sobom povlači upravo one gadosti od kojih se sklanjamo i novog ja koje bi sve da zaboravi upravo kako bi se tih gadosti oslobodio. Koliko god nam to teško padalo, u novoj domovini ćemo uvek biti veći stranci nego u onoj iz koje smo krenuli. Ako ne uspemo da razvijemo korenje u zemlji gde smo rođeni, ostajemo zauvek hendikepirani za osećaj pripadnosti. To donosi slobodu i odgovornost. Dve stvari sa kojom većina ljudi ne zna kako da se suoči. Retki su oni koji nauče da je Ne mesto stanje svesti, a ne fizička lokacija.

Ova postavka dve umetnice prikazuje ličnu istoriju, onu koju niko neće zapamtiti, o kojoj se u školama neće učiti jer upravo zbog toga što je lična ne doprinosi kolektivnom (ispiranju mozga). Talin je pun spomenika ovoj kolektivnoj istoriji. I nigde me to kolektivno sećanje na prošlost nije toliko animiralo koliko u Talinu.

Sve je počelo šetnjom do groblja statua iz sovjetskog vremena. Negde sam iskopala informaciju da se u dvorištu istorijskog muzeja mogu naći statue iz vremena kada je Estonija bila deo Sovjestkog Saveza. Pomislih, bilo bi zgodno prošetati među tim Lenjinima, Staljinima i kojekakvim znanim i neznanim herojima. Čitav kompleks se nalazi na Marijinom brdu (Maarjamäe), te mi se učini da će to, ako njišta drugo, biti prijatna šetnja po parku. Od centra grada do istorijskog muzeja ima oko 5km. Oko 5-6 ujutru, ulice su bile prilično mrtve pa smo do tamo krenuli jednom od većih ulica. Talin je izuzetno zelen grad, te je čak i ta šetnja uz velike ulice, posebno u tim ranim jutarnjim satima, izuzetno prijatna. U jednom momentu, ta velika ulica stiže do mora i dalje ga prati sve dok se ne stigne do brda(šca) na kojem se nalazi muzej. No, umesto da skrenemo desno ka muzeju, nastavili smo pravo ka ogromnoj betonskoj građevini koja je ležala tik uz obalu. Tako odvojena od ostatka kompleksa, bez konteksta ili bilo kakvog natpisa, izgledala je kao malo betonsko ostrvo u sred ničega. Iz tog ugla mogli smo videti obelisk i nešto što je izgledalo kao logičan nastavak te građevine. No, tačno preko puta nje, kada se pređe ulica uzdizala se još jedna, po svojoj veličini, impozantna tvorevina; Spomenik žrtvama komunizma. Taj prvi deo je dug prolaz između visokih crnih, mermernih zidova na kojima je uklesano preko 20.000 imena. Taj deo spomenika se simbolično zove Put. Sa druge strane je Bašta, park sa stablima jabuka i minijaturnim pčelama rasutim po tom crnom zidu. Zagledajući pčele opazila sam široke paukove mreže u koje su bile upetljane. Učinilo mi se prvobitno da su mreže deo spomenika. Razvijala sam u svojoj glavi teorije o tome šta simbolizuju, a onda opazih pauka i shvatih da su prave. Šteta! Estonci su verovatno želeli da pokažu kako je pred njima bio taj tamni dugi put, pola veka dug, u kojem su nastradali mnogi zarad mira i harmonije koja vlada u sadašnjoj idiličnoj Bašti. Ta mreža je bila tu kao dodatni simbol da je sloboda iluzija, i da su i dalje zarobljenici, možda ne Ruski ili možda baš njihovi. Ovaj spomenik je završen 2018. godine. Podigla ga je post-sovjetska vlada. Estoniji je nakon propasti Sovjetskog Saveza trebao novi indentitet. Valjalo je što pre odbaciti komunističku prošlost i vratiti se, bar mentalno, u vreme pre Drugog svetskog rata. U ono vreme, kada je Estonija postojala kao slobodna država. Zadatak nimalo lak. Posebno kada svuda naokolo leže sovjetski spomenici.

Marjame memorijalni kompleks obuhvata nekoliko celina: Sovjetski memorijalni pejzaž, groblje nemačkih vojnika, već pomenuti Spomenik žrtvama komunizma i istorijski muzej.

Sovjetski memorijalni pejzaž sa dominantnim obeliskom, spomenikom sa pticama, kalupom ruku, spomen pločama neznanih junaka. Spajaju ih duge betonske staze, od kojih je jedan deo odrađen kao amfiteatar. Svaka od ovih pojedinačnih tvorevina je vrlo impozantna u svojoj veličini, podseća na megalomanske spomenike koji se mogu naći rasuti svuda po bivšim komunističkim državama. Lično, meni je ovaj tip građevina izuzetno dopadljiv, taj brutalni beton i metal smešten na ogromnim livadama koji u potpunosti dominira pejzažom. Deluje snažno, moćno i pomalo zastrašujuće. Za razliku od ovih spomenika koji su po prostoru stare Jugoslavije, ne retko uništeni, opljačkani, nehajno pretvoreni u deponije ili vandalizovani grafitima, estonski su prosto ostavljeni na milost i nemilost atmosferskim uslovima. Objekti u okviru sovjetskog memorijalnog pejzaža su pre svega spomenici zaborava. Iznad svega oni oslikavaju estonsku potrebu da zaborave 50 godina pod Rusima. Kao sve bivše članice Istočnog bloka koje su nasilno gurnute u isti, Estonija se još uvek bori sa duhovima prošlosti. Neposredna blizina Rusiji im svakako ne pomaže u tome. Dok grad Talin još i sa simpatijama gleda na svoje istorijsko nasleđe, država Estonija uporno odbija da se sa njim suoči. Naime grad je ponudio da održava ovaj kompleks, ali zbog vlasništva nad zemljom i većinom objekata koji su vlasništvo države, problem održavanja se prolongira do besvesti. Očigledno država smatra da je revanšizam legitimna metoda bavljenja istorijom, umesto suočavanja sa istom radije ignoriše i zataškava. Možemo li izrasti u zdravo društvo, ako probleme guramo pod tepih? Istorija našeg podneblja jasno pokazuje da ne možemo.

I kao da sav taj rat oko doživljavanja ruske invazije nije dovoljan, u okviru kompleksa se nalazi i ogromno nacističko groblje. Nastalo 1941. kada su Nemci sa istog mesta “izbacili” ruske vojnike, pokopane samo godinu dana ranije. Šetajući Marijinim brdom, čovek ne može da se ne zbuni pod svom tom nabacanom istorijom. Ko su dobri a ko loši momci na brdu? Možda bolje, koga su tačno Estonci videli kao pretnju, a koga kao oslobodioce? Ko su bili Estonci 1920., 1940., 1960., danas?

Jedno je sigurno, strah od Rusa trenutno dominira. I dok mi na dalekom istoku, trenutni rat na prostoru Ukrajne doživljavamo kao nešto daleko i pomalo nestvarno, on je i te kako stvaran za Estonce. Svuda po Baltiku vijore ukrajnske zastave. Ispred ruske ambasade u Talinu masakrirane, krvave plišane igračke i anti-ratne parole su nas podsećale na tu stvarnost. Ostavština Sovjetskog Saveza definitivno nije nešto što Estonci trenutno vide kao prioritet, sem pokojeg istoričara umetnosti i arhitekte koji se zalažu za očuvanje starih spomenika.

Ironija je da je upravo nešto što bi lokalci da skrajnu i zaborave ostavilo najveći utisak na mene.

Više slika možete naći u mojoj galeriji Talin.

Istanbul / 09.07.22

Naš put za Istanbul, početkom godine, obeležio je povratak starom životu. Životu pre korone. Možda ne identičnom, ali stvari su konačno krenule da se vraćaju u normalu.

Poželeli smo da negde skoknemo na nedelju dana. Jugoistočna i Istočna Azija, koje bi preferirala za tu dužinu odmora, i dalje su bile u zaključanom korona stanju. I dalje su se maske nosile na otvorenom. I dalje je trebalo raditi testove nakon sletanja. I dalje je sve delovalo previše mučno i komplikovano. Bar je povratak u Singapur bio višestruko olakšan. Jedna forma za ispuniti pred put. Jedan test pred polazak, koji se brzo i jednostavno mogao obaviti na istanbulskom aerodromu. I kućni testovi, ako želimo napolje u narednih nedelju dana. I onako smo ih imali bar dvadesetak kod kuće jer ih je singapurska vlada delila u više navrata.

Turci su od svega tražili da ispunimo samo jedan formular pred let. Maske se nisu nosile na otvorenom. Gledano iz singapurske svakodnevice, Turska je delovala kao savršeno mesto za biti u tom momentu. Kupili smo karte, tek tako, na prečac, desetak dana pred put. Spontano. Kao u pre-koronska vremena.

Malo me je brinula činjenica da letim u zimu. Mi uspešno izbegavamo zimu već godinama. Volim da odem na planine, krajnji sever, ili jug planete leti i tada mi iznenadne hladnoće ne smetaju ni najmanje. Zapravo su poželjne. Leto u Patagoniji, na Islandu, i sličnim mestima na momente zna da izgleda kao zima. Ali je zapravo daleko lakše. Dan je dug i ta zima ne traje danima. Ona samo smenjuje proleće, leto i jesen na momente, u istom danu. S obzirom da idem u višednevna pešačenja, koja te zbog same vrste aktivnosti “greju” i sa sve profi opremom, hladnoća mi ne predstavlja problem. Ali u gradu, gradu na moru, zima u pravo zimsko vreme, zima u gradskim šetnjama, ta zima me nije preterano privlačila. Bar nije do skora. Možda je deset godina leta dovoljno vremena da čovek poželi da ponovo vidi zimu? Ili bar, da se iz radoznalosti osmeli da joj se ponovo prepusti? Uostalom, tih dana je u Istanbulu padao sneg. Imala sam prilike da vidim beli Istanbul. Kad sam poslednji put videla sneg u gradu? Naoružali smo se dugim zimskim jaknama, cokulama, kapama, šalovima, rukavicama i krenuli ka hladnom Istanbulu.

Tih 15-20 min na autobuskom stajalištu, na istanbulskom aerodromu obitavala sam u polu-usnulom stanju. Delimično zbog 10 sati dugog leta, delimično zbog neverice da sam ponovo na putu. Stanica je prolazna. Sa nadstrešnicom. Kao tunel. Osećala sam hladan vazduh na obrazima, onom malom delu ispod očiju. Sve ostale delove kože sam pažljivo ušuškala u tople slojeve garderobe. Vazduh je mirisao na hladno. Tako svež i drugačiji od onog tropskog na koji sam navikla.

Sneg smo samo u tragovima videli na poljima, na putu do grada. Tih nedelju dana bili su uglavnom sunčani. Nebo je bilo plavo, bez oblaka. Savršeni zimski dani. Savršeni za duge šetnje. Vreme dosta utiče na doživljaj grada. Kada je svetlo i vedro vreme sve deluje lepše. Raspoloženiji smo. Opušteniji. Ne znam da li je vreme jedan od krivaca za moj doživljaj Istanbula.

Rekoh drugarici, nakon povratka, kako mi se Istanbul mnogo dopao. Kako je lep. Na konstantaciju da je lep, ona je podigla obrve i pogledala me sa čuđenjem. Dodala je da se i njoj Istanbul dopada, ali zvati ga lepim je preterivanje. Onda smo po ko zna koji put prošle kroz istu diskusiju šta je, a šta nije lepo.

Verovatno je problem u meni. Nije ona jedina koja se iznenađuje kako ja koristim reč lep/lepota. I zanimljivo je da na isti način zbunjujem ljude bez obzira odakle su došli, gde su pošli i na kom jeziku pričamo.

Lepo je sve ono što u meni izaziva buru osećanja dok u to gledam, ne obavezno samo pozitivnih, što mi privlači pogled i budi radoznalost. Nemerljivo je i neuporedivo je. Ne postoje kategorije. Mada postoje asocijacije. I nešto što je u jednom periodu bilo ružno, može u sledećem postati lepo. I obrnuto, naravno. Lepota je vrlo fluidan koncept. Pretpostavljam da je u mom slučaju lepota određeni set osećanja.

Istanbul mi je zaista bio lep. Više je stvari doprinelo tome. No, krenimo redom.

Grafiti i murali po njegovim ulicama. Grad sa velikim brojem uličnih “žvrljotina” jednostavno ne može da ne bude lep. Grafita ima manje-više svuda po gradu, dok su najveći murali na azijskoj strani, u naselju Kadikoj (Kadiköy). Istanbul, poput nekih drugih velikih metropola praktikuje Grafiti festivale. Mnogi od ovih murala su iscrtani za vreme festivala održanih u poslednjoj deceniji.

Ulične cica-mace. One su me do te mere fascinirale da su odmah nakon povratka, dobile svoj mini-post-galeriju Portreti istanbulskih cica. Nije me iznenadilo da ih ima puno. Singapur je i sam pun uličnih mačaka. Singapurci ih obožavaju. Turski dokumentarni film Kedi (u prevodu Mačka) se svojevremeno mesecima ovde prikazivao u bioskopu. Istanbulci veruju da ulične mačke pripadaju svima i istovremeno ne pripadaju nikome. Po ulicama grada, puno je kućica za mačke. Na svakom koraku stoje posudice sa hranom i vodom. Ulične mačke su vrlo mazne. Desilo mi se čak dva puta, za to kratko vreme posete, da mačke pređu granicu “pristojnosti”. Jedna mi je uletela u zagrljaj kad sam joj pružila ruku da je pomazim. Drugom prilikom, dok sam sedela na klupi, zverajući naokolo duž ulice, mačka je došetala i sela mi u krilo. Toliku opuštenost i privrženost ljudima nisam ranije videla. Mačke su gotovo uvek na oprezu. Bar one “normalne” mačke. Mačke van Istanbula.

Voda. Najveći deo vremena smo proveli na vodi. Šetajući uz Bosfor, Zlatni rog, Mramorno more. Prelazeći Bosfor trajektima sa evropske na azijsku stranu, i obratno ili prelazeći Zlatni rog Galata mostom. Gde god da smo se našli u kopnenom delu Istanbula, nakon sat bi se spustili ponovo do vode. To nije moglo da mi dojadi. Postoje delovi koji su mi bili manje fascinantni (to kulturno, polički itd. korektna ja izbegavam da kažem ružni), ali je najveći deo tih šetališta bio izuzetno prijatan. Široke staze tik uz vodu. Beskrajni niz pecaroša. Razigrana deca. Zaljubljeni parovi.

Kuće, ulice i ljudi zarobljeni u nekim starim vremenima. Moj prvi (i jedini) vizuelni kontakt sa Istanbulom, do gotovo pred sam put, bile su Gulerove fotografije. Dobar deo fotografija je prikazivao ljude u uskim sokacima, stare drvene kuće. Ulične prodavce i nosače koji guraju ogromna kolica ispred sebe. Kaldrmisane ulice. Zanatlije. Čajdžinice. Neke nostalgične, arhaične momente. Onda sam, totalno neočekivano, u jednoj knjižari u Singapuru naletela na Pamukov Istanbul. Samo nedelju dana pred put. Prelepo izdanje sa fotografijama koje je Pamuk birao. I opet te iste Gulerove fotografije, pored mnoštva drugih. Pomislih tugaljivo da je šteta što taj Istanbul neću videti. U kakvoj sam samo zabludi bila. Ni zamisliti nisam mogla, da taj Istanbul i dalje postoji. Razbacan svuda po gradu. Dovoljno je samo malo zaobići ulickane moderne ulice, zaći iza starih crkvi i džamija. Jedan od najupečatljivijih detalja su stare drvene kuće. Najvećim delom oronule i zapuštene. Pamuk je u svojim memoarima pominjao požare koji su gutali čitave kvartove drvenih kuća dok je on u njemu odrastao. Čudi me da je ijedna preživela posle tolikih, nekada vatrenih, danas preduzetničkih stihija. Ni skupljači starih stvari, prodavci i nosači sa ogromnim drvenim kolicima nisu u potpunosti zamrli. Tu su da podsete na težak rad, da nas vrate u mladost svih tih pogrbljenih staraca na ulici.

Carigrad. Prestonica rimskog, vizantijskog i osmanskog carstva. Na tom malom poluostrvu, uknještenom između Mramornog mora, Bosforskom moreuza i Zlatnog roga, gusto je napakovano preko 2500 godina istorije. Previše za jednonedeljnu posetu. Setih se saveta svog prijatelja pred moj prvi put u Kjoto; Ne pokušavaj da obiđeš sve hramove. Moj savet svakome ko ide u obilazak Stambola bio bi: Ne pokušavaj da obiđeš sve palate i džamije. Iskreno, moje interesovanje za istoriju i nije takvo da bih gledala buržujske tvorevine starih vladara ili molitvena mesta. Uvek me je više interesovalo, šta su ljudi jeli, kako su provodili radno i neradno vreme, kako su se oblačili, šta su crtali/pravili, o čemu su filozofirali, na kakvim su mestima spavali. Mada i to više kroz pisanu reč, nego obilazak istorijskih muzeja i sličnih institucija. Mnoštvo stvari na jednom mestu me uglavnom umara. Posle nekog vremena sve mi postaje isto. Glavni razlog tome je svakako odsustvo pravog interesovanja. No, kad vas svi vodiči, članci i sl. konstantno bombarduju određenim informacijama, u nekim slučajevima ipak popustite. Te tako smo na kraju ipak otišli u obilazak Topkapi palate i Aje Sofije. Sav šareniš građevina u okviru palate je bio vizualno natprosečno prijatan. Sve te boje i šare na podovima, zidovima, komadima nameštaja na kraju ipak deluju impozantno, nezavisno od toga koliko vas istorijske činjenice zanimaju ili ne zanimaju. Od svih građevina u okviru palate najviše mi se dopala biblioteka Ahmeda Trećeg. Često, putujući, naletimo na neke zanimljive primere u arhitekturi i svaki put krećemo u duge i ozbiljne razgovore kako ćemo to i tako napraviti u našoj kući jednog dana. Posle posete ove biblioteke, konačno smo rešili problem prostora za knjige u našoj kući iz snova.

Istanbulci. Nije da smo se nešto preterano družili sa lokalcima. Ali ono što svaku posetu Turskoj uvek čini posebnom je svakako, dobrim delom, tursko gostoprimstvo i uslužnost. Ono svakako nije ni obeležje samo ovog grada. Postoji to nešto, što je toplo i drago, poznato a opet istovremeno drugačije, udobno. Nešto što asocira na kuću, sigurnost, detinjstvo. To nešto, iznad svega, svaku moju posetu Turskoj učini posebnom. Budi želju da joj se iznova vraćam.

Više slika možete naći u mojoj galeriji Istanbul.

Sivjavik / 30.06.22

Rejkjavik je grad sa svega 130.000 duša. On je i najsevernija prestonica na svetu. Hladan je i mračan, čak i u sred avgusta. Ne čudi me da nikada nisam poželela da ga obiđem dok smo živeli u Nemačkoj. Čak i sad iz Singapura na sever putujem samo u toku leta. U redu je da mi bude hladno, ali i dalje nisam OK sa nedostatkom dnevnog svetla. Da bi znali koliko je neka zemlja mračna dovoljno je da bacite pogled na enormno velike prozore i odsustvo zavesa. Nedostatak svetla ih očigledno više brine od nedostatka privatnosti.

Volim te velike prozore u severnjačkim zemljama. I iskreno volim da im zavirujem u životni prostor u prolazu. Severnjaci vole knjige, lampe, svetle boje i proste, svedene linije. Sudeći po njihovim kućama jednostavnost je na visokoj ceni.

Rejkjavik je siv i taman. I fasade su im takve. U zagasitim bojama. U centralnom delu grada su se potrudili da ih zašarene. Ponegde će se neka kuća “izvrištati” svojim jarkim bojama. Mnogi zidovi prekriveni su muralima. Moj omiljeni je jednostavno konstatovao očigledno: Rejkjavik je Sivjavik.

U sred Rejkjavika, u prostorijama nekadašnjeg javnog WC-a smešten je muzej PUNK-a. Majušan je koliko su obično mali javni WC-i. Unutrašnjost je u svom orginalnom stanju, samo što se šolje i lavaboi više ne koriste. Sve je izlepljeno posterima i išarano grafitima. Naokolo vise slušalice sa kojih dolaze umilni zvuci islandskog panka. Da nisam obišla taj muzej nikada ne bih otkrila koliko je Bjork fascinantna umetnica. Bar 70% muzejske postavke je posvećeno njoj. Vlasnik muzeja je očigledno veliki obožavalac.

Sem muzeja i murala centralni deo grada mi je bio prilično nezanimljiv. Većinu vremena smo šetali morskom obalom. Istočni deo obale je posebno interesantan. Vrlo brzo se pešačka staza odvaja od glavnog puta i vodi kraj bizarne građevine napravljene od recikliranog materijala i okićene sklupturama, maskama i kojekakvim starudijama. Poput kakvog muzeja bizarnih objekata. Prilično zabavno i neočakivano, tu na obali, u sred ničega.

Nakon nje, široka zelena livada prekrivena poljskim cvećem, pogled na okolna ostrvca sa jedne strane i Rejkjavik sa druge. Staza vodi do male luke, odakle brodići isplovljavaju do ostrva Videj (Viðey). Samo ostrvo je toliko malo da ne treba ni dva sata za ispešačiti sve njegove staze. Na njemu je “tvorevina” koju je pravila Joko Ono kao spomenik mira. Prilično neimpresivno za moj ukus, mada je Island izuzetno ponosan na čast koju im je umetnica ukazala time što je svoj spomenik baš tu metnula. Na ostrvu nema ni jednog drveta. Samo beskrajna livada. Beskrajna livada ispod sivih, niskih oblaka.

Rejkjavik je previše velik da bi bio selo i previše tih i miran da bi bio grad. Idealan je za beskonačne tihe i umirujuće šetnje.

Više slika možete naći u mojoj galeriji Rejkjavik.

Valparaiso / 30.01.19

Retko pišem postove o gradovima. Ima ih gomila iz gradova u kojima sam bila stanovnik, ali više kao osvrt na neke specifične detalje, nego “prikaz celog grada”. Mada ponekad, kao sada, poželim da skupim, saberem i uguram sva osećanja u jedan post. To se obično desi kada odem u neki grad “nespremna”, a on me obaspe sa toliko divnih momenata da mi žao da to oduševljenje ostane nezapisano.

Valparaiso nam je bio zanimljiv zbog Aljendea. Gledali smo neki dokumentarac o njemu i gotovo svi intervjuisani prijatelji i saborci bili su iz Valparaisa. U tom dokumentarcu, Valparaiso je samo geografski bio zanimljiv, ta naselja po brdima su delovala interesantno. Sama naselja, niti su prikazivana detaljno, niti je sam Valparaiso dobio mnogo mesta u filmu. Kasnije će se ispostaviti da je sveopšta politička klima u Valparaisu levičarska, što je u kontrastu sa trenutnim čileanskim vrhom. Političke struje i dešavanja u Južnoj Americi su suviše kompleksne i specifične te ću se suzdržati od daljeg detaljisanja (donošenja suda), mada je neosporno da nam je Valparaiso upravo zbog toga i bio toliko zanimljiv.

U grad smo stigli autobusom, iz Santjaga. Vožnja je relativno kratka i autoput vodi kroz kraj koji je poznat po proizvodnji vina. S toga je ogroman kontrast, kad prolazeći kraj uređenih vinograda i sređenih zelenih površina uđete u grad. Nekada bogat grad kraj jedne od najznačajnijih svetskih luka. Danas samo ako dobro zagrebete ispod čađavih fasada centralnog dela grada, ako otklonite sve te ljude koji žive na ivici bede i njihova bespomoćna, izmučena lica, moćićete da zamislite lepotu i bogatstvo koji su ga nekada krasili. Taksi nas je vozio, prvo ka zapadu, ka magistrali sa koje smo mogli videti more i luku. Već taj deo, oko tog puta deluje malo sređenije i veselije. Mada more u Valparaisu, tu u gradu i ne deluje kao more. Kao u svim velikim lukama, usidreni brodovi i uslužne građevine uništavaju svu prirodnu lepotu te ogromne vode. S tog puta smo, u jednom momentu, krenuli da se penjemo ponovo uz brdo. Tu odprilike, počinje Valparaiso sa razglednica, onaj muralima prekriveni, bojama ušarenjeni, deo grada. Onaj u kojem srećete turiste sa fotoaparatima. Krcat restoranima, džidžabidžarnicama, ljudima, šarenišem. Naš smeštaj je bio na vrhu tog svog turističkog meteža. Taman dovoljno daleko da nas turisti ne uznemiravaju, i dovoljno blizu da ne lipšemo penjući se uz brdo.

Mislim da smo se ulaskom u tu kuću, zapravo zaljubili u ceo grad. I niti je ta kuća tipični predstavnik grada, niti je taj kraj to, ipak upravo oni su mesta zbog kojih smo odlučili da se u Valparaisu “nastanimo” duže nego što smo prvobitno planirali. Stigli smo u ono suludo vreme dana, kad sunce polako već zalazi, kad svetla u sobama još uvek ne palite i ne primećujete koliko je mračno, ako niste ušli spolja. Na samoj kući nije bilo nikakvih naznaka da je u pitanju privatni smeštaj. Nakon našeg zvona i kratkog predstavljanja, vrata nam je otključao visoki, mršavi mladić. Propustio nas je u dnevnu sobu. Bila je pomalo mračna i tamna. Kad su oči krenule da nam se privikavaju na prigušeno svetlo, mladić je primetio da je odveć mračno i popalio svetla po kući. Kuća je tipski građena, kao većina u tom kraju. Ulazi se u usko predsoblje iz koga stepenice vode direktno na sprat, a u glavni salon prolazi se kroz ogromna vrata sa strane. Tavanice su izuzetno visoke. Taj glavni salon služio je kao recepcija i bio je opremljen u klasičnom, salonskom stilu. Teške zavese i tapete, ogromni komadi nameštaja, džinovski luster i kamin su mi delovali kičasto u onom prvobitnom mraku. No dok smo završavali plaćanje i registraciju, imala sam dovoljno vremena da obratim pažnju na detalje i uvidim sa koliko pažnje i stila je zapravo uređen taj deo. Ostatak kuće će takođe pokazati da je salon upravo namerno, kao kakav muzejski eksponat tu da pokaže kako su nekada ove kuće izgledale. Na njega se nastavljao ogroman trpezarijski prostor sa direktnim izlaskom na baštu. Na tom mestu ćemo svako jutro uživatu u izuzetnom doručku, neverovatnoj kafi i čarobnoj atmosferi. Neko se izuzetno trudio da od tog mesta napravi raj. Na gornjem spratu centralno mesto zauzima prostor za odmor i mini biblioteka. Među knjigama uglavnom knjige o arhitekturi i uređenju prostora. Mladić nam objasni kako je vlasnik arhitekta i kako su svi vlasnici kuća u tom delu grada ograničeni sa unutrašnjim i spoljnim radovima jer je sve pod zaštitom UNESCO-a. Mi smo ostali zatečeni, svakim detaljem. Naša soba je bila prostrana i savršino uređena, besprekorno ulickana. Nisam očekivala takav komoditet, nakon onog susreta sa autobuskom stanicom. Iako je za Južnu Ameriku tipična ta ogromna razlika između bogatih i siromašnih, nigde je nisam iskusila do te mere kao u Valparaisu. Ta kuća, kao da je bila u nekom drugom svetu. Ceo taj turistički deo Valparaisa ostavlja isti utisak, ogroman je kontrast u odnosu na ostatak grada.

Druga ljubav se desila već sutradan, dok smo tumarali turističkim delom, slikali murale i grafite, zavirivali u prodavnice i galerije. Postoje dva tipa galerija u Valparaisu, one u kojima su izložena dela savremenih, već poznatih, čileanskih umetnika i one manje u kojima se prodaju slike manje cenjene, od strane umetničkih autoriteta, i kojekakve turističke džidžabidže. U jednoj takvoj smo upoznali Divljeg Oregana. Do kraja mi Oregano nije objasnio zašto je odlučio da mu umetničko ime bude baš taj začin tj. biljka. Njegova galerija je bila smeštena zapravo u kući u kojoj je živeo. Kuhinja i trpezarija su samo barom bile odvojene od izložbenog prostora. Na spratu je živeo u jednoj sobi, a drugu iznajmljivao turistima. U svom tom mnoštu izloženih stvari, Miljanu nije promaklo par slika vrednih pažnje. Tu smo se dotakli priča o aktivizmu, položaju Mapuče naroda i sveopštem stanju umetnosti u Čileu. Upravo zahvaljujući njegovim preporukama došli smo i do Hozea, koji je potomak španskih fašista. Sam po sebi totalno komičan lik. Živeo je u toj ogromnoj kući koja je služila i kao galerija. S njim smo uglavnom provodili dane. Zavlačeći se na mesta na koja normalno ne bi išli, ispijali pisko u vreme kada to radnom svetu nije pristojno i vodeći beskrajne razgovore o svemu i svačemu. Njih dvojica su najviše doprineli tome da se u Valparaisu osećamo kao kod kuće. To neobavezno svraćanje na kafu kad smo u prolazu u toku dana ili vince noću učinili su svoje. Kod Hozea u galeriji je uvek bilo živo. Ljudi su dolazili i odlazili, galerija je otvorena po celu noć i meni je pre nalikovala kakvoj birtiji u kojoj je vino za džabe a zidovi ukrašeni neverovatnim platnima, negoli umetničkom prostoru.

Upravo kod njega smo upoznali i Ursulu koja je putovala obalom Južne Amerika i pravila dokumentarac o propalim lučkim gradovima. Ursula je pokušavala da nam objasni besmisao čileanske politike i umrtvljenost preumornog, osiromašenog naroda koji je izgubio želju da se za bilo šta bori ili zalaže. Pokušala je da nam objasni i Pinočeovo vreme, i sa gnevom govorila o zloupotrebi kulture Mapuče naroda od strane aktuelne vlasti. Sve to je zvučalo toliko poznato i besmisleno, koliko i istorija i politika podneblja sa kojeg i sami dolazimo. Zajedno smo se grozili na ono što bi se moglo nazvati alternativom, i složili se na neki način da smo počeli da veličamo i slavimo mizeriju u kojoj smo odrasli.

Kod njega smo upoznali i Lonka. Lonko je zapravo Oreganov prijatelj i njegov omiljeni umetnik. Sreli smo se kod Hozea, jer su u njegovoj galeriji smešteni neki od njegovih najboljih radova. Nekoliko metara dugačka platna ispunjena Mapuče istorijom. Lonkova inspiracija su ređe stare priče i mitologija, a češće savremena borba njegovog naroda za osnovna prava. Trenutna čileanska vlast učesnike protesta i aktiviste Mapuče naroda tretira po anti-terorističkom zakonu koji je Pinoče uveo da bi se obračunavao sa protivnicima. Ovo za posledicu ima praktično, potpunu obespravljenost pripadnika ove grupe. Na njegovim platnima su oslikani uglavnom događaji iz novije istorije, a stil mu je takav da kroz crtež i motive pokušava da održi karakteristike Mapučea. Te nam je tako objašnjavao pojedine simbole i paterne koji su često korišćeni kao mustra za vez na garderobi ili ukrasnim predmetima. Jedini način na koji su Mapuče zapisivali istoriju i verovanja, jer njihov jezik ne poznaje pismo. On ih je učio od svoje bake, koja se i sama bavi vezom.

Meni je Valparaiso, upravo najviše ostao u sećanju po toj društvenoj angažovanosti. I dok je mnoštvo murala zaista samo lepo, ogromna većina ima snažnu političku i društvenu pozadinu, baveći se temama kolonijalizma, potlačenosti indijanskih naroda, feminizmom. Svuda po gradu, bili su upečatljivi plakati koji su pozivali na skupove i tribine koje se upravo, opet bave, gorućim socijalnim problemima.

U vreme kada smo mi bili u Valparaisu, Amerikanci su premestili svoju ambasadu u Jerusalim i to je izazvalo spontano okupljanje u gradu, u znaku protesta. Nije mi moglo promaći, da su se između palestinskih zastava i parola o palestinsko-izraelskom konfliktu promaljale, feminističke parole, parole protiv porodičnog nasilja, slike Aljendea, pa čak i komunističke zastave sa Lenjinom.

Valparaiso je verovatno i jedini grad na kojem se pank koncerti organizuju na otvorenom, u sred prometnog dela grada, a ogroman broj ljudi se entuzijastično okuplja u publici. A po broju kafića i barova iz kojih trešti pank muzika verovatno je prvi u svetu.

I čak i da nije bilo svega gore navedenog, Valparaiso bi bio jedan od lepših južno američkih gradova. Sva ta brda i naselja po njima, kuće u jarkim bojama i neverovatan pogled na more, dovoljni su da vam srce štrecne svako malo. Nama je definitivno ostao u sećanju kao mesto koje bi rado nazivali domom. Grad koji je spojio nespojivo. I sad na kraju posta, dok ga čitam u celini, uviđam koliko su mi raštrkane i nespojive misli. Kako pokušavam da se fokusiram na grad, a ne uspevam uopšte, jer njegovi ljudi žele da se utrpaju u svako sećanje i misao. Kad kažem grad, mislim na onaj deo bez ljudi, na ulice, kuće, stare liftove koji spajaju vrhove brda sa morem, beskrajne stepenice, kilometrima duga penjanja i spuštanja. Tek sad uviđam, koliko su mi te stvari zapravo bile sporedne. Ali upravo zato, iako mi ovo odsustvo reda i pravog koncepta u postu “smetucka”, čini mi se da savršeno oslikava nered u mojoj duši koji je ovaj grad napravio.

Više slika možete naći u mojoj galeriji.

Bogota / 06.11.17

Kolumbija je čudna jedna zemlja. Čas mi se jako sviđa, čas bih da pobijem pola stanovništva. Ovo potonje uglavnom kada me Kolumbijci sateraju u ćošak, pa od njihove buke umaći ne mogu. Kao recimo sinoć, kada me je oko 2 ujutru probudila buka iz obližnjeg kafića i ista mi nije dala da nastavim da spavam do 4 ujutru. Ili juče, dok smo se kombijem truckali od Santa Marte do Kartagene, a putnica iza nas odlučila da nas počasti muzikom sa svog mobilnog, iako je muzika već dopirala sa radio aparata vozača. Doduše, moram ga pohvaliti, vrlo diskretne jačine tona. Prvi utisak o Kolumbijcima je bio upravo taj, da se stanovnici ove zemlje uporno natiču ko će biti glasniji. I što idete severnije, buka je intenzivnije. Ovaj incindent od juče, iz kombija, nije čak bio ni prvi te vrste. Zapravo sumnjam da je moguće voziti se u bilo kakvom prevozu po Kolumbiji, a da se bar dvoje ljudi ne natiče jačinom zvuka. Tako smo pre par dana bili svedoci vrlo suludog takmičenja u buci, začinjenog tipičnim karibskim mačo mentalitetom. Ta dvo-časovna vožnja vrlo verno oslikava Kolumbijce i Kolumbiju u malom.

bogota city

Dakle, krenemo mi tako kombijem-džipom od Tajrona Nacionalnog parka ka Santa Marti. U kombiju-džipu dve klupe, jedna naspram druge. Na jednoj sedi Miljan. Do njega netipični Kolumbijac, dakle tih i miran čovek. U nastavku Nemica pozamašnih gabarita koja uživa u svojoj nagloj popularnosti jer Kolumbijci vole veeeeelike žene. I do nje Bruno, tipična karibska mačo-seljačina. Na drugoj klupici sedim ja, preko puta moje lepše i bolje polovine. Do mene Kolumbijka, zgađena ponašanjem mačo-seljačine Bruna. I do nje Nemica II, ozbiljno ružnjikava i previše mršava da privuče pažnju čak i mačo-seljačine Bruna. Trucka se tako naša vesela družina do Santa Marte. Vozač, još jedan netipični, tih i miran lokalac, vozi u tišini. Ta, za prosečnog Kolumbijca, nesnosna tišina, nije mogla potrajati, te Bruno nesebično podeli salsa hitove sa svog mobilnog sa svima prisutnima. Muziku sa mobilnog je pratilo njegovo preglasno pevanje. Jer, Bruno se morao nadjakivati sa nekim, u nedostatku ljudi, sam sebi je postao izazov. Pratila ga je u pesmi Nemica I, koju je on onako šovinistički, pipkao, štipkao i grlio svako malo. A bogami, imalo je šta i štipnuti. Ona se zanosno, samo se šalim, totalno fejk i izveštačeno smešila, jer kao kul je i sva blesava na svom super, nezaboravnom odmoru. Fini netipični Kolumbijac je samo mirno gledao pred sobom, razmenivši par reči, s vremena na vreme, sa Kolumbijkom preko puta. Ova je većinu vremena provela na Fejsu, gledajući samozadovoljno svoje selfije. Nemica II je pak pokušavala bezuspešno da se pridruži Nemici I, ali ma koliko se trudila, Nemica u njoj je odbijala da pređe granice pristojnosti makar sve to bilo samo zarad njihovog super, nezaboravnog odmora. Vreme je odmicalo, Bruno postajao sve glasniji i bahatiji, Kolumbijka do mene sve više iritirana ponašanjem svog sunarodnika. U jednom momentu, valjda joj prekipilo, šta li?, krenula je da pojačava muziku sa svog mobilnog. Prvo suptilno, a zatim sve glasnije, dok nismo imali dva neverovatno glasna izvora zvuka, u 5 metara kvadratnih. U jednom uglu Bruno sa svojim salsa hitovima, u drugom Lady Kolumbijana sa španskim pop hitovima. Borba je bila prilično izjednačena. Ni jedan od takmičara nije popuštao. Do kraja je ostalo neizvesno ko će odneti pobedu. Samo jedno je bilo sigurno od početka, M&M će izaći iz tog vozila kao totalni gubitnici, sa ozbiljnim psihičkim traumama.

Sve ovo vam pišem kao podugačak uvod da shvatite zašto mi sever Kolumbije neće ostati u sećanju kao super, nezaboravni deo odmora i zašto mu neću posvetiti više redova, ne-daj-bože ceo post. Doduše, možda je problem u nama, jer ne umemo da budemo kul i blesavi, dok se fejk smešimo. Mada, mogla bih bar da naučim da puštam glasno muziku. Ako nanesem ozbiljne traume bar jednom Kolumbijcu pankom mogla bih to smatrati jednim od većih životnih dostignuća.

bogota city

No, pre nego što smo krenuli u pohode buci u severnom delu Kolumbije, proveli smo par predivnih dana u Bogoti. Taman da do kraja odmora i odlučim da uhitim nekog lokalca i život provedem u ćeliji sa bivšim pripadnicama narko kartela, zahvaljujući Bogoti verovaću da je vredelo. Za početak, ne znam ni odakle da krenem sa hvalospevima kolumbijskoj prestonici. Možda, od pogleda, onog iz vazduha. U Bogotu vredi sletati po danu, jer za početak, taj pogled na visoravan po kojoj se Bogota širi sa planinskim vrhovima svuda naokolo, izmamiće prvi Oooooooh. Prvi Uuuuuuh usledio je nakon dolaska u hotelsku sobu, u kojoj smo shvatili da je krevet bar 10cm kraći od Miljana. Nije nam taj Uh dugo trajao vremenski, jer smo na recepciji naučili prvo, turističko pravilo Kolumbije; slike nikada ne odgovaraju stvarnosti i za sobe sa slike u normalnu veličinu kreveta uvek valja doplatiti bar desetak evra. Triput ura za putovanja bez limitiranih budžeta. I triput ura za krevete od 2+ metra. Tu se odprilike završavaju sve naše bogotske nedaće. Jer sve posle toga pre naliči kakvoj bajci. Bogota se nalazi na visini od 2600m, te dodatno opasana tim brdima ima pomalo neobičnu klimu. Oblaci su relativno niski, ali zbog nadmorske visine često duva vetar koji iste te oblake rasteruje. Gledanje u nebo je tako za početak, samo za sebe, posebna predstava. Ali slike zato deluju pomalo hladno i tmurno. I sami Kolumbijci u Bogoti, ne liče na svoje severnjačke sunarodnike, vole tamne i zagasite boje, ne čine se preterano razdragani i daleko su tiši. Očekivala sam da će grad ličiti na nešto, do sada viđeno. Ali Bogota je svet za sebe, drugačiji i mnogo čemu poseban. Za početak, stari deo grada ima široke trgove i na svakom po jednu crkvu. Oko njih je splet uskih, vijugavih uličica sa niskim kolonijalnim kućama. Te kuće su iznenađujući šarene, obojene u pastelne boje, koje po tom mrgodnom vremenu dobijaju posebnu nijansu. Često prekrivene muralima, svaka kuća je pravo umetničko delo. Stari grad je prepun vojske i policije, koji su tu valjda da čuvaju red i mir. Moram priznati da se ja nisam osećala nesigurno u Bogoti, nije mi se činilo da ima potrebe za toliko naoružanog, unifomisanog sveta na ulicama. No možda baš otuda taj osećaj sigurnosti, ma kako mi se činilo teško da priznam to i ma koliko mi se to činilo besmislenim i kontradiktornim. Novijim delovima Bogote dominiraju stambeni blokovi sa fasadnom ciglom i uređenim zelenilom, morem hipsterskih kafića i restorana. U tim delovima je i mnogo manje policije i ceo kraj bi mogao biti deo bilo koje izuzetno sigurne i bogate zemlje. Deluje sterilno i uređeno poput kakvog stambenog bloka u Evropi. Nema u Bogoti tog suludog miksa u arhitekturi na koji sam navikla u Buenos Ajresu, na primer. To je donekle objašnjivo time što je Bogota nastala spajanjem manjih naselja, srastanjem više zasebnih gradskih celina, poput Beograda i Zemuna. Ali opet, očekivala bih u glavnom gradu jedne južno-američke zemlje mnogo više haosa, mnogo manje reda i organizovanosti, nego što sam našla u Bogoti. Bogota me je prvo iznenadila upravo tom svojom uređenošću. Svemu tome treba dodati i vrlo laku navigaciju, jer su sve ulice numerisane, pa znate da posle 23. sigurno dolazi 24. Bogota je sva brdovita i valovita. Mi smo se uglavnom držali Carrere 7 kao glavnog orjentira jer ona ujedno spaja i najzanimljivije delove grada, s druge strane ravna je pa nismo mnogo energije trošili na bespotrebna penjanja i spuštanja.

“Skućili” smo se u Čapineru (Chapinero), negde na granici te uglađene i sređene Bogote i onog drugog, daleko siromašnijeg dela grada. Ali smo gotovo svo vreme provodili na jugu u Kandelariji (La Candelaria) i Santa Feu (Santa Fe) obilazeći muzeje i lunjajući po uskim šarenim ulicama, uživajući u grafitima. Muzeji Bogote su bili još jedno, izuzetno prijatno iskustvo. Jedan od najčuvenijih muzeja je Boterov muzej koji sadrži bogatu kolekciju koju je Botero poklonio gradu. Ne samo kolekciju njegovih dela, nego i dela poznatih umetnika koju je imao u svom vlasništvu. Muzej je sam po sebi impozantan, ali sam ambijent u kojem je smešten dodatno uveličava čitav doživljaj. Ceo blok je kompleks od nekoliko muzeja, te tako možete uživati u arhitekturi tih starih kolonijalnih zgrada, hladovini koje prave atrijumi, prolazima između istih. Boterov muzej je na nas ostavio ogroman utisak, ali o Boteru, njegovim delima i zašto je on toliko inspirativan i bitan, napisaću poseban post, kada završimo obilazak Kolumbije. Tik uz njega nalazi se sjajna kolekcija savremenih kolumbijskih umetnika u galeriji Centralne banke Kolumbije. Prolazeći tom galerijom, nisam znala hoću li se smejati ili plakati kraj pojedinih radova. Cinično je da je gomila izloženih radova politički vrlo angažovana, a završila je u posedu banke. Doduše, da li bi umetnost i bila ono što jeste danas da u nju nije upleteno toliko para?

Pored ova dva, poseta Muzeju moderne umetnosti nas je totalno raspametila. No s obzirom na specifičnost postavki i zbrku u glavi koju mi još uvek ovaj muzej izaziva i njemu ću posvetiti poseban post. Najhvaljeniji muzej Bogote, Muzej zlata nas je ostavio poprilično ravnodušnim. Još jedan u nizu, onih čuvara beskorisnih, ili nekada korisnih stvari, koje ne razumemo ali eto, lepo izgledaju. I stvarno, neki komadi izuzetno lepo izgledaju i izuzetno su fotogenični. Ali za više od slikanja, definitivno, ne vrede.

Iako je većina muzeja u Bogoti besplatna, ili je cena vrlo simbolična, moja omiljena savremena umetnost je i dalje na ulicama. Dostupna svima. Svakoga dana. Bogota je grad grafita. Doduše, pre murala nego grafita. Pa čak i ti naručeni grafiti, ne deluju manje impozantno. Najveći deo njih je u Kandelariji, ali ih ima svuda po gradu. Zato ih i ostavih za kraj, kao kakav kolač, da zaslade post o Bogoti.

Više slika možete naći u mojoj galeriji.