postcards…
The world moves with me

Sivjavik / 30.06.22

Rejkjavik je grad sa svega 130.000 duša. On je i najsevernija prestonica na svetu. Hladan je i mračan, čak i u sred avgusta. Ne čudi me da nikada nisam poželela da ga obiđem dok smo živeli u Nemačkoj. Čak i sad iz Singapura na sever putujem samo u toku leta. U redu je da mi bude hladno, ali i dalje nisam OK sa nedostatkom dnevnog svetla. Da bi znali koliko je neka zemlja mračna dovoljno je da bacite pogled na enormno velike prozore i odsustvo zavesa. Nedostatak svetla ih očigledno više brine od nedostatka privatnosti.

Volim te velike prozore u severnjačkim zemljama. I iskreno volim da im zavirujem u životni prostor u prolazu. Severnjaci vole knjige, lampe, svetle boje i proste, svedene linije. Sudeći po njihovim kućama jednostavnost je na visokoj ceni.

Rejkjavik je siv i taman. I fasade su im takve. U zagasitim bojama. U centralnom delu grada su se potrudili da ih zašarene. Ponegde će se neka kuća “izvrištati” svojim jarkim bojama. Mnogi zidovi prekriveni su muralima. Moj omiljeni je jednostavno konstatovao očigledno: Rejkjavik je Sivjavik.

U sred Rejkjavika, u prostorijama nekadašnjeg javnog WC-a smešten je muzej PUNK-a. Majušan je koliko su obično mali javni WC-i. Unutrašnjost je u svom orginalnom stanju, samo što se šolje i lavaboi više ne koriste. Sve je izlepljeno posterima i išarano grafitima. Naokolo vise slušalice sa kojih dolaze umilni zvuci islandskog panka. Da nisam obišla taj muzej nikada ne bih otkrila koliko je Bjork fascinantna umetnica. Bar 70% muzejske postavke je posvećeno njoj. Vlasnik muzeja je očigledno veliki obožavalac.

Sem muzeja i murala centralni deo grada mi je bio prilično nezanimljiv. Većinu vremena smo šetali morskom obalom. Istočni deo obale je posebno interesantan. Vrlo brzo se pešačka staza odvaja od glavnog puta i vodi kraj bizarne građevine napravljene od recikliranog materijala i okićene sklupturama, maskama i kojekakvim starudijama. Poput kakvog muzeja bizarnih objekata. Prilično zabavno i neočakivano, tu na obali, u sred ničega.

Nakon nje, široka zelena livada prekrivena poljskim cvećem, pogled na okolna ostrvca sa jedne strane i Rejkjavik sa druge. Staza vodi do male luke, odakle brodići isplovljavaju do ostrva Videj (Viðey). Samo ostrvo je toliko malo da ne treba ni dva sata za ispešačiti sve njegove staze. Na njemu je “tvorevina” koju je pravila Joko Ono kao spomenik mira. Prilično neimpresivno za moj ukus, mada je Island izuzetno ponosan na čast koju im je umetnica ukazala time što je svoj spomenik baš tu metnula. Na ostrvu nema ni jednog drveta. Samo beskrajna livada. Beskrajna livada ispod sivih, niskih oblaka.

Rejkjavik je previše velik da bi bio selo i previše tih i miran da bi bio grad. Idealan je za beskonačne tihe i umirujuće šetnje.

Više slika možete naći u mojoj galeriji Rejkjavik.

Kataloniji u čast / 25.06.22

Katalonija je san. Anarhistička Katalonija je najromantičniji san koji bi iko mogao usniti.

Ali san je samo san, java je već ozbiljna noćna mora.

Java u Kataloniji je manja noćna mora od jave na nekim drugim podnebljima. No i ta njihova java je već svuda viđena, predvidljiva. Možda malo romantičnija i uglađenija. Ulickanija. Sređenija. Ali i dalje je java.

U Kataloniju smo došli neplanirano. U vreme pandemije kovida teško je bilo išta planirati. Posebno, ako čovek planira da se vratiti u Singapur nakon tog puta. To onda postaje ozbiljan izazov. Nekih dve nedelje pred put, mislili smo da ćemo jesenovati u Hrvatskoj. Miljanova firma se cimala da nam izvadi dozvole za povratak u Singapur, kao i dozvolu da karantin preležimo u svom stanu, a ne nekom od propisanih hotela. Čekalo nas je 2 nedelje zatvora i pet testova.

Nedelju dana pred put pravila su se promenila. Određene zemlje su stavljene na Listu. Listu koja je omogućavala izbegavanje karantina. Španija beše među njima. I tako mi završismo u Španiji. Najjeftinije karte su bila za i iz Barselone, te otuda Barselona, tj. Katalonija.

Nisam planirala da idem u Španiju. Ne sad. I ne ovako. Još manje sam bila spremna za Kataloniju. Ona je najdivniji san koji to nije. Ona nije Mirov El segador, Pikasova Gernika, Orvelova ili Hemingvejeva Katalonija, ma koliko ja to želela. Ona je…

… Ona je divno mesto za odmor. Brdovita. Valovita. Morska. Stara. Stara kao srednjovekovni zamak, staro-rimski amfiteatar, praistorijske pećine.

Htela sam da je ispešačim u te dve nedelje. Htela sam da planinarim Pirinejima. Htela sam da vidim njene planine, visoravni, jezera. Vremenska prognoza me je uveravala da za to vreme nije. Da sam okasnila. Onda sam odlučila da ispešačim njenu obalu. Vremenska prognoza me je uveravala da je za to vreme idealno.

Nije!

Nije sve u (ne)vremenu. Trebalo je da odem u planine.


Posle 2-3 dana provedenih radno u Barseloni, odmor je konačno mogao da počne. Uhvatili smo lokalni voz iz Barselone za Portbou. To je trebao biti početak naše desetodnevne šetnje uz katalonsku obalu. Postoji nekoliko označenih pešačkih staza/puteva koji prate katalonsku obalu i spajaju primorska seoca usput. Plan je bio da pratimo, tj. kombinujemo dve od tih staza: GR92 i Cami de Ronda. Dnevno bi prelazili oko 20tak kilometara i noći provodili u seocima usput. S obzirom da je staza polu-urbana, odlučili smo da ne nosimo kampersku opremu, nego spavamo u hotelima.

Nepažnjom smo krenuli prilično kasno iz Barcelone. Prvo nam je planove omeo maraton i blokirane ulice, a onda i nedeljni red vožnje. Kada smo seli u voz, već je prošlo podne. U Portbou bi bili oko dva. Taj dan je trebalo da pređemo oko 10tak kilometara, do sela Ljanca (Llançà). Dan je prilično kratak, no ako krenemo na stazu odmah, imali bi više nego dovoljno vremena.

Ali… Bismo gladni. I žedni. I… Odlučismo da siđemo stanicu ranije. U Koleri (Colera).

Miris. Sećam se tog mirisa. Miris Mediterana. Miris letovanja iz detinjstva. Miris borova i smokvi. Miris užarenog kamenja. Miris mora. Miris koji je pogađao najumornije delove tela. Miris koji je otklanjao taj umor momentalno.

Plaža je blizu železničke stanice, te smo se uputili do iste. Prva slika sa puta, treba da bude slika mora. Slika beskonačnog plavetnila.

Nakon popunjavanja stomaka, krenusmo na početak staze. Staza vodi kratko, kroz borovu šumu, a onda preko krša do druge uvale. Nešto veće. Ispunjene lokalcima koji misle da more krajem oktobra nije previše hladno za kupanje. Onda opet par stotina metara borovine, pa par uvala. Kao slojevi torte, smenjuju se plavi i zeleni pojas.

Drugi deo puta je vodio duž uređenih, popločanih staza. Kroz polu naseljene predele. Vile sa pogledom na more. Široka dvorišta, plavi šaloni, beli zidovi. Sve su izgledale kao da su napuštene. Sezona je očigledno gotova. U njima možda niko neće boraviti do sledećeg proleća.

Kada smo stigli do glavne promenade u Ljanci, morali smo da se suočimo sa ogromnim problemom. Sezona je gotova i hoteli su zatvoreni. Sajtovi poput Bukinga i AirBnB-a su nam nudili samo apartmane koje bi bili primorani da bukiramo barem 2 noći. Bi mi žao što nismo poneli opremu za kampovanje. Na kraj pameti mi nije bilo da može da se desi da ne nađemo smeštaj.

Odluke. Odluke. Odluke donete na prečac, nisu uvek najgore odluke.

Uz pantomimu i A- nivo španskog uspeli smo da bar nađemo taksi prevoz do Kadakesa (Cadaqués) jer na kraju sezone, u pet popodne ni prevoz više ne funkcioniše.


Kadakes je bio ljubav na prvi pogled. Golema ljubav. Ona koja se ne dešava često.

Lavirinti uskih kaldrmisanih ulica, bele stare kuće, opet ti plavi šaloni, ljubičaste i roze puzavice, tepih prezrelih opalih smokvi i miris mora. Vetar je duvao i besni talasi udarali u zidove promenade. Turista jedva da je bilo, centar starog grada u večernjim satima izgleda sablasno. Svetla su slaba, ulice mračne. U tom mraku, pažnju nam je privukao lokal sa velikim slikarskim platnima. Na jednom od njih singapursko gigantsko super drveće iz jednog od najpoznatijih parkova. Među drvećem prizor iz raja, nage muške i ženske figure.. Oko njih patroliraju milocioneri na konjima. U sred tog mnoštva ljudi kuća iz koje viri Niklsonovo lice. Ili je bar meni to lice tako izgledalo.

Do nje još jedno ogromno platno, metro stanica, deo nekog zapadnjačkog grada, prosjakinja na ulici, asocijacije na kovid pandemiju. Boje tmurne.

Hoću onu! – reče mi Miljan upirući prstom u pravcu “singapurske slike”.

Ja hoću onu s pandemijom – dodah, pokazujući ka drugom uglu studija.

Dok smo “raspravljali” koja će s nama za Singapur, pojavio se umetnik. Vraćao se sa večere. Ispostavilo se da je Nemac. Nemac koji već godinama živi u Španiji jer mu je domovina suviše hladna i tmurna. Kao sa većinom Nemaca nađosmo zajednički jezik vrlo brzo. On nam je euforično izlagao sva svoja dostupna dela, a mi uživali u toj privatnoj prezentaciji. Da sam u to vreme bila upoznata sa Konstraktinim Triptihom, verovatno bi mi u glavi odzvanjale njene reči:

Razvijamo svoja interesovanja
Razmatramo fenomene savremenog društva
Diskutujemo o neoliberalizmu
Čudimo se ljudskoj gluposti, pa posle idemo da jedemo

Idemo da jedemo! Zaista od tog razgovora nas ništa nije moglo udaljiti sem Miljanovog napada gladi. Te odatle nastavismo vijugavim ulicama u potrazi za restoranima. I jeli smo lepo. Baš lepo smo jeli!

Dobra hrana i još bolje društvo su neplanirano produžili naš ostanak u selu. Doduše i umetnikova želja da slike malo dotera, pre nego što nam ih upakuje. Na kraju zaista kupismo obe, a tome dodasmo i manji kolaž.


U jednoj od vila, u susednom selu Portlligat, Salvador Dali je proveo dobar deo svog života. Ta kuća je pretvorena u muzej. Miljan nije preterani obožavalac Dalijevog lika i dela, ali ja jesam ovog potonjeg, te smo narednog dana krenuli do vile prateći obalu. Muzej je bio zatvoren u vreme naše posete, ali nadali smo se da će nam šetnja svakao prijati, te da je možda bar spoljašnjost dostupna za gledanje. Vreme je izuzetno prijatno u oktobru. Dani su bili pretežno sunčani, ali ne pretopli kao u toku leta. Staze uz more su popločane, na momente prate asfaltni put ali saobraćaja gotovo da nema. Tek po koja kuća kraj koje smo prolazili nije bila prazna. Koliko li sve ovo izgleda drugačije leti, u toku sezone?

Pred sam kraj puta stigli smo do prelepe uvale. Putokaz nas je upućivao na povratak u kopno, na asfaltni put. maps.me je pokazivao da postoji pešačka staza uz more. Ispred nas je, bar u neposrednoj blizini, bio vidljiv utabani puteljak. Naravno da smo krenuli puteljkom. I naravno da nas je to dovelo do sred ničega u jednom momentu. To u sred ničega je bila visoka ograda, ograđenog imanja. Imali smo opciju ili da se vratimo istim putem ili da krenemo kroz gusto rastinje. Veći problem od rastinja bili su kameni zidovi, jer taj teren je izdeljen na terase. Neki od zidova su bili viši od metar i po. Na svu sreću, očigledno nismo bili jedini koji su došli na ideju da prate onaj nesrećni puteljak. Neko je pre nas već dovlačio veće kamenje koje je olakšavalo preskakanje ovih kamenih bedema.

Naš put ne bi bio potpun, da bar jednom ne izaberem ovakvu stazu. – rekoh, preskačući jedan od bedema.

Nadajmo se da će biti poslednja! – Dok mi je to govorio, bilo je jasno, da ni trunku nade u tako nešto nema.

Nada poslednja umire! – dodadoh, smešeći se. U sebi sam zapravo razmišljala kako su mi ta “gubljenja” omiljeni deo svake šetnje.

Malo šta smo od vile videli, previše je zaklonjena u unutrašnjosti imanja. Kao uteha je poslužila kolekcija Dalijevih grafika izložena u muzeju u Kadakesu.

Pomalo razočarana neobilaskom vile, narednog dana smo krenuli u Figeres (Figueres) u obilazak još jednog njegovog muzeja. Malo šta smo od samog grada videli. Mene su beskonačne krivine na putu do Figerasa u potpunosti izmučile. No svakako je vredelo malo se pomučiti zbog kako Španci tvrde, najvećeg objekta nadrealizma! Sa svim restrikcijama, i smanjenim obimom poseta, muzej je i dalje bio prenatrpan i teško mi je i da zamislim na šta liči poseta istom u normalna, nekovid vremena.


Bilo je teško oprostiti se od Kadakesa. Krajem oktobra, to je jedno od lepših mesta na svetu. Krajem jula… Ne želim ni da zamišljam kako bi to izgledalo u sred letnje sezone.

Nakon Kadakesa, odlučili smo da zađemo malo u kopno i svratimo do Žirone (Girona). Delovala je izuzetno lepo dok smo kroz nju prolazili vozom na putu za Portbou. Grad idealan za razglednice. Šarene zgrade sa obe strane reke i pešački mostovi koji ih spajaju. Žirona je poznata po svojoj jevrejskoj četvrti, starim bedemima i katedrali. Posvetili smo nimalo vremena na njen kulturni život, istoriju ili savremena zbivanja. Šetali smo starim ulicama, čudili se količini prodavnica za bicikle i bicikliste (kasnije se ispostavilo da u Žironi žive mnogi poznati biciklisti za koje imam 0 interesovanja) i količini fanova Igre prestola (koja me interesuje koliko i biciklisti). Duge šetnje su bile dovoljne. Singapur nije grad za pešake, te su te besciljne duge šetnje po evropskim gradovima za mene sada često cilj same po sebi. Ta mogućnost da na nogama stignem od tačke A do tačke B uživajući u nasumičnom zveranju u fasade zgrada, a da ne šetam uz autoput ili ne lipšem od vrućine i vlage, je dovoljno fascinantna da mi malo šta preko toga treba.


Iz Žirone smo skoknuli na izlet do obližnjeg srednjevekovnog sela Besalu. Kad se čovek navikne na lepe gradove, onda postaje proklet pa bi da gleda i lepa sela. Basalu je samo jedno od mnogobrojnih srednjevekovnih sela razbacanih po Kataloniji. Njega smo izabrali samo iz praktičnih razloga, dovoljno je blizu Žirone i do njega je vodio direktan prigradski prevoz.


Kada smo se nagledali srednjevekovnih zidina, vreme je bilo da se vratimo šetnjama uz more. Turistički vodiči tvrde da je šetalište između Ljoret de Mara (Lloret de Mar) i Tose de Mara (Tossa de Mar) najlepši deo katalonske obale. Oba grada su velike turističke destinacije sa ogromnim hotelima uz plažu. U Ljoretu se nismo zadržavali, sa stanice smo se najbližim putem spustili do plaže i tu započeli šetnju. U Tosi smo ostali par dana. Na južnom delu nalazi se tipičan stari mediteranski grad, novi deo Tose je bio prilično neinspirativan.

Sama staza, koja spaja ova dva grada, prati obalu, prolazi kroz manja sela, peščane uvale, po vrhovima litica, kroz guste mediteranske mirisne šume. Sem delova staze u neposrednoj blizini ova dva grada na kojima je bilo podosta turista, staza je uglavnom bila prazna. Nije bilo boljeg načina da sagledamo lepotu Kosta Brave.


Polako su isticali dani našeg odmora. Znali smo da poslednjih par dana želimo da provedemo u Barseloni. Ostalo nam je još dva dana za šetnju ulicama još jednog katalonskog grada. Izabrali smo Taragonu (Tarragona) prvenstveno zbog akvadukta. Slično kao i po svim ostalim mestima pre nje, samim gradom se nismo preterano bavili. Besciljne šetnje njenim ulicama, šetnje uz more i slikanje fasada su jedine aktivnosti u koje smo se upuštali. I naravno, jeli smo lepo. Baš lepo smo jeli!


Veruje se da je taragonski akvadukt, poznatiji i kao Aqüeducte de les Ferreres izgrađen za vreme Oktavijana Avgusta, tj. negde u periodu raspinjanja Hrista. Nešto toliko staro zaslužilo je da bude ovekovečeno mojim pogledom. Akvadukti su mi uvek delovali impresivno kao građevine, te sam poželela da jedan od njih konačno vidim i uživo. Nalazi se na samo 4km od grada. Ima dva reda lukova, u gornjem redu 25, u donjem 11. Mogu vam reći da je zagledanje ove građevine zaista bio poseban doživljaj. I totalno vredan dolaska u Taragonu.


Kao šlag na tortu, za kraj smo ostavili Barselonu.

Grad koji je trebao da me oduševi, ali iskreno ostavio me je prilično… Očekivanja su bila prevelika. I ja sam se nagledala svakakvih čudesa u životu. Barselona jednostavno nije imala u ponudi ništa što me već na nekom drugom mestu nije oduševilo. S druge strane Barselona je neizdrživo pretrpana turistima. U malo koji deo grada sam uspela da zađem i da nađem mira, da prođem parkom u kojem sede samo lokalci sa svojim klincima, ili ulicom kojom se kraj mene neće slivati more ljudi, ulice kojima će kola dovoljno retko prolaziti da ih ne primećujem. Od svog tog mnoštva šetnje njenim ulicama nisu bile preterano prijatne. Ona je jedna od onih gradova, u kojima čovek treba da živi da bi znao gde da se skloni.

Daleko od toga da je iskustvo bilo neprijatno. Vrlo rado bih opet tamo otputovala. Samo, samo…

No, i pored toga neki momenti Barselone su i tekako bili vredni pomena.

Fasade zgrada. Obično ljudi vezuju Gaudija za barselonsku arhitekturu. No meni je Gaudi previše kitnjast. Prošli smo kraj par njegovih zgrada besciljno lutajući po gradu (nemoguće ih je promašiti zbog količine ljudi koji se oko njih okupljaju) i ciljano otišla do Sagrade Familije, gde smo jednoglasno došli do zaključka da do Gvelj parka nećemo ni ići (to je od Sagrade, sudeći po slikama, još kitnjastije). Kad pričam o prelepim fasadama, uopšte mi Gaudi nije na pameti. Zapravo obične stambene zgrade, i one sa paternima koje izgledaju kao da ih je neko oblepio tapetama, i one najobičnije sa francuskim balkonima ofarbane u pastelne boje. Fasciniralo me je koliko su fasade ujednačene i očuvane, geometrijski proste ali izuzetno skladne.

Bulevari. Barselonski bulevari… Nisu impozantniji od avenija Buenos Ajresa, ali je fascinantno koliko bulevara ima u tom gradu. U jednom od muzeja sam pročitala da su rušili cele kvartove da bi bulevari bili toliko široki. Koliko je onda kvartova trebalo porušiti za sve te bulevare po gradu?

Muzeji. Sigurna sam da u Barseloni postoji na desetine muzeja. Mi smo imali dovoljno vremena svega za par njih.

Pikasov muzej. Iako smo oboje veliki obožavaoci lika i dela Pikasa, za razliku od kolege mu Dalija, ipak smo se nećkali oko obilaska njegovog muzeja. Sa tolikom gužvnom na ulicama grada, nije mi se gužvalo i po muzejima. No kako smo već Daliju posvetili toliko vremena, činilo se nepravednim zapostavljati Pikasa. Ispostavilo se da je njegov muzej jedan od najboljih muzeja koje sam videla u Evropi. Sam muzej ne sadrži njegova najveća dela, ali sadrži dela iz svih faza njegovog stvaralaštva. Prijatno sam iznenađena bila kako kroz postavku, posetilac može da isprati Pikasov umetnički razvoj. Sve faze njegovog stvaralaštva. Muzej je izuzetno edukativan.

Praktično prekoputa Pikasovog muzeja nalazi se Muzej moderne evropske umetnosti (MEAM) i u njemu su bili izloženi najbolji radovi po izboru nekog umetničkog centra ili salona. Sad već i zaboravih tačno čega. Sam prostor je impozantan, a onda i ta dela koja su ga ispunjavala bila su od izuzetne lepote. U njemu smo zapravo i najviše uživali.

Po istoriju anarhizma i građanskog rata treba otići u Nacionalni muzej Katalonije i Muzej savremene umetnosti Barselone.

Ma koliko bizarno zvučalo, ja volim da obilazim groblja u velikim metropolama. Da vidim kako mrtvi “žive” u različitim kulturama. Obilazeći mrtve čovek može mnogo da nauči o živima. Monžuik u Barseloni je jedno od takvih mesta. Prva asocijacija kada sam ugledala te “zgrade” na Monžuiku, bio je Novi Beograd. Singapur ili Hong Kong bi verovatno bili pravednija asocijacija, ali čovek, na žalost, ne može da bira šta mu pada na pamet. Soliteri mrtvih, sa pokojim velikanom zakopanim kako Bog Srbin zapoveda. Setih se onih “vila” sa Rekolete. Argentici očigledno mnogo više brinu o “životu” svojih mrtvih. Ili bar o tome šta će o grobu komšija da kaže. Sudeći po ovom barselonskom groblju, jadni lokalci ni posle smrti ne nalaze mir, i dalje se tiskaju i sede jedni drugima na glavi. Za to bar ne mogu da krive turiste.

I tako, dok čovek šeta tim širokim ulicama, divi se kako je sve lepo, uredno i čisto, razmišlja da Katalonija mora biti raj u kojem se svemu zna mesto i red, naleteće na izbacivače i izvršitelje. I okupljenu čašicu ljudi koja očajnički pokušava da zaštiti stanare kojima se smeši budućnost beskućnika. Stvarnost je uvek tu da nam opali šamar kad previše u snove zalutamo.

I da! I u Barseloni smo jeli lepo. Baš lepo smo jeli!

Više slika možete naći u mojim galerijama: Cami de Ronda, Cadaques, Figueres, Girona, Besalu, Tossa de Mar, Tarragona i Barcelona.

Ostrvo iz snova / 11.11.14

Sedim, poluzgrčena jer mi je hladno. U isto vreme se preznojavam dok pijem vruć čaj. Ovi sa vremenske prognoze kažu da je 25 stepeni. Kiša pada. Oblaci su se spustili skroz do zemlje. Od sinoć sam bolesna. Prehlada se ovde čudno manifestuje. Krene da me bolucka grlo. I osećam kako me podilazi jeza. Nema kašljanja. Nema kijanja. Nema gomilanja one dosadne sluzi u grlu i nosu. Ali mi je strašno neprijatno, u tom promrzlom telu koje se preznojava. Jednom mi je Miljan rekao kako mu ponekad nedostaje ta slika zimske idile, u kojoj sedi u polumraku, ogrnut ćebetom dok lista knjigu sedeći u udobnoj sofi. Mene naprotiv podilazi jeza, od pomisli da bi dnevnog svetla mogla imati manje od 12 sati dnevno. Da bi ovi niski oblaci mogli potrajati. Muka mi je što trenutno moram da nosim čarape, jer me drma ova groznica. Zamisli da moram da ih nosim svaki dan. Dok nisam došla u Singapur mislila sam da volim sva godišnja doba. Od kada sam ovde, shvatila sam da volim samo leto. Volim što je drveće uvek zeleno. I što je nebo uglavnom plavo. Volim što mi je vruće. I volim što sam znojava. I čak volim što sam uvek polunaduta, od te vrućine. Sve mi se to čini kao pravo uživanje u odnosu na ova iščekivanja da kiša stane. I to prvi put u godinu dana doživljavam da kiša ovako uporno, danima pada. Razmišljam o onom očaju koji sam doživela u Berlinu čekajući mesecima da se na nebu pojavi bar jedan mali komadić plavog neba. Bar na tren. Koliko je meni lako urušiti svu sreću i baciti me u očaj. Zakloni mi samo sunce na duže od par sati i zapašću u najgoru depresiju. Idem. Bežim odavde. Iz ovog tmurnog momenta. Odoh, nazad na Fidži, da me bar u mislima ponovo ogreje sunce.

————————————————-

Aerodrom u Suvi ima malu čekaonicu sa svega par klupa. Jedva da ima desetak mesta za sedenje. Mi smo bespotrebno poranili na let, te je pred nama bilo skoro dvo-časovno čekanje. Pokušavala sam da ga prekratim igrajući igrice na iPad-u, ali mi ni jedna nije dugo držala pažnju. Jedna je bila previše napeta, druga opet dosadna. Onu, koja mi je bila po meri, završila sam još u Singapuru pre leta. Onda uzeh jednu od knjiga koje sam ponela. Onih pravih, odštampanih na papiru. Anarhizam kao tema, na trideset stepeni, pred let na jedno od najčarobnijih Fidži ostrva, nije bio najbolji izbor. Ni druge dve knjige, koje su izvirivale iz poluotvorenog ranca, nisu bile bolje. Vratih se iPad-u, samo ovog puta stripovima. Njih ne nosim štampane. Trebalo bi mi bar tri poveća kofera da u njih smestim sve što sam, samo u te dve nedelje, pročitala. U takvim prilikama jasno uviđam koliko sati ja bez problema progutam, gledajući hipnotisano u te crne linije i oblačiće sa tekstom. Sedela sam udubljena u avanture Mušišija (Mushishi) dok nije došlo vreme da pređemo u čekaonicu poveznu sa jedinim izlazom na pistu koji imaju.
Kroz izloge se jasno videla pista, i u neposrednoj blizini dva omanja aviona. Nisam više mogla s mirom da iščekam ukrcavanje. Ushićeno sam razmišljala koliko ću magičnih slika ostrva uslikati iz vazduha. Bilo mi je jasno da ćemo leteti na relativno maloj visini i moći da uživamo u pogledu na razbacana ostrva po Pacifiku. Da nije bilo ovog leta od Suve do Kandavu ostrva definitivno bi bukirali jedan od onih turističkih aviončića što za paprenu cenu vozaju okolo. Na svu sreću ovako sklopismo lepo sa korisnim. Bar sam tako mislila dok se u avion nismo ukrcali. Kako sam tačno uspela da previdim nestabilnost i truckanje tokom leta, nije mi baš najjasnije. No od pogleda, za mene, nije bilo ništa. Let sam preležala, zavaljena na dva susedna sedišta, mumlajući: “kad si srećan lupi dlanom ti o dlan…”. Tu pesmicu pevam, kad god me uhvati muka u nekom prevozu, još od kada su nas kao klince roditelji vodili na bilo kakav duži put. Sva sreća, pa put traje kratko, i tek što smo uzleteli, došlo je vreme da sletimo.

Na doku nas dočekaše Sam i Uve, naš domaćin. Malo ostadoh zbunjena gledajući domaćina kako sve žene odreda sem mene pita jesu li Marice. Kako mi je kasnije objasnio, Marica je vrlo često ime na Fidžiju te je on pretpostavljao da moram biti neka njihova udata za stranca. Zapravo, Marica je i žensko i muško ime na Fidžiju, s tim da se muška verzija izgovara sa k (Marika), a ženska zvuči dosta slično mom imenu. Na svojoj morskoj “limuzini” Sam nas je prevezao do uvale u koju se ugnjezdio naš resort. Vožnja je kratko trajala, praćena mojim konstantnim oduševljenim ukanjem gledajući ostrvo. Silne, usputne lepote nisu mogle da me pripreme za lepotu s kojom se u našoj uvali trebalo suočiti. Sve nianse plave su se prelivale iz jedne u drugu, okružujući me sa svih strana. Stopala su mi upadala u fini, sitni pesak. Prohladna voda dopirala do kolena. Plaža ispred mene bila je pusta. Kokosove palme su se nadvijale nad vodom. Stari, otpali plodovi su ležali zatrani u pesku. Iz gustog rastinja izvirivali su drveni bungalovi. Sve je delovalo filmski idilično. Okretala sam se u mestu sumnjajući da je takva idila moguća. Sve one čarobne slike Pacifika, nisu dočaravale ni deseti deo tog momenta. Moja čula su bila preopterećena nadražajima. Trebalo mi je dugo vremena da svarim sva ta osećanja.

Uve nas je odveo do našeg ljubavnog gnezda. U međuvremenu se na vratima pojavila i Dajan, domaćica. Iako su mi se oboje veoma dopali, želela sam samo da što pre odu. Da nas ostave same da uživamo u silnoj lepoti. Da navučem kupaći na brzinu i sjurim se do plaže. Dajan je uhvatila moj pogled koji je preko njenog ramena, lutao do mora. Nasmejala se blago, i izvinjavajući se, prepustila nas magičnim činima Kandavu ostrva.

————————————————-

Naš plan je bio da što više vremena provedemo na ostrvu roneći. Prilično neiskusni, sa nedavno završenom obukom i još uvek jednocifrenim brojem zarona, sve odluke oko mesta i organizacije ostavili smo lokalnom podvodnom vodiču Sauli i našem kapetanu Samu. Jedina želja koju sam ja imala je da me vode negde gde je moguće videti raže. Još od kada sam ih videla u singapurskom akvariju, maštam da jednog dana zaplivam sa jatom ovih morskih divova. Kandavu je u savršenoj poziciji za ronilačke pohode. Uz njegovu desnu obalu pruža se Veliki Astrolab koralni greben poznat upravo po brojnoj populaciji raža. Mi smo i pored toga odlučili da se usidrimo na levoj obali, pre svega jer je mirnija te naši ronilački izleti ne bi zavisili toliko od vremena. Iako mi posedujemo ronilačke dozvole s kojima ne bi trebali da ronimo dublje od 20tak metara, naš podvodni vodič nije mnogo mario te sam ja u jednom momentu bila čak 35m ispod nivoa vode. A vidljivost na Kandavuu, krajem avgusta je sjajna. Svi ti zaroni su za mene bili neverovatno iskustvo. Pored gomile novih podvodnih vrsta, i sami reljefi su bili fascinantni. Te sam se tako po prvi put provlačila kroz useke i pećine i plivala kroz kanjone. I konačno naučila da zaista plivam sa svojim parom, a ne slepo pratim vodiča. Sad kada naučih da i u podvodnim šetnjama mogu Miljana držati za ruku, ronjenje mi je postalo mnogo draža aktivnost.

Zbog raža smo jedan dan pravili izlet na istočnu obalu. Nekada su delovi grebena pripadali određenim lokalnim selima. Kasnije je to promenjeno, tj. grebeni su postali vlasništvo države. Međutim, i pored toga lokalci poštuju te stare običaje, te kad gosti jednog sela žele da krenu u ronjenje po tuđim grebenima, red je da se tom selu ostave pokloni, tj. plati ta poseta. Kao krajnja mušterija, mi sa tim nismo imali direktne veze, sem što su nas ti zaroni više koštali, ali smo naučili da naše selo nije u najboljim odnosima sa selom koje je vlasnik jednog od najpoznatijih mesta za ronjenje King Kongovog grebena. Na ostrvu se pored grebena i jedna planina zove po najčuvenijem majmunu, jer je istoimeni film sniman na Kandavuu.
Uspeli smo da vidimo samo jednu ražu, koja je oko nas plivala neko vreme, i vraćala se više puta. Uvek je bila dovoljno daleko da imam čudan utisak kao da je gledam u akvarijumu. Iako je naš vodič koješta pipkao pod vodom, ja se zaista trudim da ne uznemiravam podvodan svet. Te ceo taj svet posmatram sa pristojne udaljenosti. Čak nam je i jedna ajkulica ušla u vidokrug, ali se nije dugo zadržavala. Ako se tome pridoda da smo konačno videli delfine i kornjače, pohod na Fidži je definitivno bio uspešan.

————————————————-

Svaki dan na Kandavu ostrvu nam je manje-više prolazio indentično. Buđenje oko sedam. Odlazak na doručak pola sata kasnije. Onda dva zarona sa Saulom, sa kratkim predahom između na predivnoj peščanoj plaži. Ručak oko jedan. Nikad dovoljno obiman. Posle toga par sati izležavanja na plaži, snorkilovanja oko obližnjih stena, čitanja knjiga u hladu i popodnevnoj dremci. Pred večeru bi svratili do bara na partiju pikada, druženje sa parom Izraelaca koji su bili jedini gosti pored nas i domaćinima. U pikadu sam ih blago razbijala. Na moje zaprepašćenje. Ja obično nisam dobra u takvim stvarima. Jedino je Uve mogao da mi parira. Na moju sreću, on je često bio opominjan od strane svoje lepše polovine da je vreme da nešto poradi po bungalovima, ugovori nabavke, organizuje prevoz i sl. Bili su vrlo čudan par. Ona poslovno ozbiljna Australijanka koja stvari nije mogla tek tako prepustiti propadanju. On najtipičniji predstavnik Fidži naroda. Bez želje da prihvati bilo kakve vremenske odrednice, ili se prihvati nekog posla samo-inicijativno. Meni je bio izuzetno drag. Podsećao me je na mog tatu. Uvek spreman da ubaci neku vickastu doskočicu. Pomalo oguglao na konstantna previsoka očekivanja svoje životne saputnice. Bez velikih ambicija, ali sa velikim snovima. Uvek željan zabave. I uvek sa osmehom na licu. Poželeh par puta da mu se uvalim u krilo, povučem za nos, od miline zagrlim. No činjenica da mi nije bio tata, i da bi to sve moglo totalno pogrešno da se protumači, suzdržavala sam se. Tek bih mu pokatkad uputila blagi pogled saosećanja i podrške kad žena krene da se žali na njegove neradničke navike. Verovatno su sva ta osećanja bila plod mojih stalnih misli o tati, od kojeg sam samo par dana pred put čula ne tako lepe vesti o njegovom zdravstvenom stanju.

————————————————-

Jedno jutro smo odlučili da prekinemo tu svakodnevnu rutinu odlaskom u šetnju na obližnje brdo. Do vrha postoji dobro utabana staza, jer njom seljani svaki dan hode do plantaža. Oko staze se pod vetrom povijala visoka trava. Tu i tamo prošli bi kraj kojeg usamljenog drveta. Bilo je dosta četinara. Njih baš i nisam očekivala na Fidžiju. Put nas je vodio paralelno s obalom te smo konstantno uživali u pogledu na peskovitu uvalu. Brdo je više brdašce, pa se na vrh stiže relativno brzo. Od njega smo nastavili kroz šumu, koja nas je uvlačila sve više u unutrašnjost ostrva, dok se na kraju pred nama nisu ukazale plantaže. Neko vreme smo lunjali po njima pokušavajući da prepoznamo bar neke od mnogobrojnih vrsta. Slabo šta nam je polazilo za rukom. Još neko vreme smo se muvali naokolo, a onda krenuli nazad, ka obali. Usput smo sreli dvojicu seljana s kojim se ispričasmo o svemu i svačemu. Ta njihova neposrednost i druželjubivost me je osvajala pri svakom susretu. Posebno taj momenat kad vas sretnu, i jednostavno prekinu šta god da rade, ne bi li se usresredili na vas. Kao da je taj susret vrhunac dana, ili bog zna kako važan momenat u njihovim životima. Pri silasku, prođosmo kraj ogromnog drveta za koje je Miljan tvrdio da je mango. Iz nekog razloga mi se to činilo neverovatnim. To džinovsko čudovište nije moglo biti izvor jedne od odmojih omiljenih poslastica. No imali smo sreće te nam se pridruži još jedan lokalac. I opet to prijateljsko ćaskanje, more pitanja i neodoljivi osmeh. Nije mu bilo teško da presudi u Miljanovu korist i usput nas koješta još o mangu pouči. Posle rastanka s njim, spustismo se do obale. Bilo je skoro vreme za onaj nedovoljno obiman ručak.

————————————————-

Nešto kasnije, to popodne došlo je vreme za pripremu tradicionalne Fidži večere. Zapravo nije samo jelo nego način njegove pripreme tipičan za Fidži. Poznat je pod imenom lovo. Zbog specifičnog načina pripreme, potrebno je nekoliko sati za ceo ritual.
Prvo se na vatri ugreje kamenje. Onda se iskopa rupa u zemlji/pesku i u nju se naslaže to vrelo kamenje. Naši domaćini su prilikom pripreme u tu iskopanu rupu stavljali ne samo kamenje nego i drvo koje su koristili za potpalu. Onda su to sve prekrili travom/puzavicama i od gore naslagali uzduž isečene štapove bambusa. Na njega su naređali tipično krtolasto povrće za pacifičke krajeve: taro, kasavu i manje tipičan krompir. Gomilu zeleniša pripremljenog sa kokosom i uvijenog u foliju, bundevu, i razne vrste mesa takođe smotanog u aluminijsku foliju. Sve to su prekrili listovima palme, i listovima bananinog drveta, ma kako da se ono zvalo. Preko svega toga su prebacili neki stari džak i na kraju sve prekrili zemljom.
Negde između dva i tri sata je prošlo u mojoj apsolutnoj dominaciji pikadom pre nego što smo krenuli s Uvetom da povadimo svu tu hranu iz lovo pećnice.
Klopa je bila dobra, ali daleko od bilo čega spektakularnog. Meso pripremljeno na ovaj način je bilo zaista ukusnije, ali povrće je bilo blago razočarenje. Generalno, taro i kasava imaju teksturu sličnu krompiru, ali su mnogo suvlji, pa prosto dave tako pripremljeni. Mnogo su mi ukusniji bili pripremljeni na drugačije načine. A za tako pečen krompir, u ljusci, nedostajao mi je kajmak za potpuno uživanje. Ovako je bio samo još jedna poluukusna krtola na tanjiru.
Doduše posle druge flaše vina, sve je postalo mnogo ukusnije.

————————————————-

Pomalo i previše opušteni posle silne klope i vina, od ostrva se oprostismo sedenjem na plaži i gledanjem u zvezde. Ispod tog tamnog neba ukrašenog zvezdama, činilo se da nikog sem nas nema. Šaputali smo jedno drugome na uvce, neke sulude misli koje su nas u tom trenu obuzimale. Nismo želeli da nadjačavamo huk talasa. Taj momenat se činio savršenim za rastanak s Kandavuom.

Više slika možete naći u mojoj galeriji.

Peščani sat / 24.10.14

Slab sam vam ja putopisac. Nedostaje objektivnosti ovim mojim pričama. Sve su uvijene u šareni papir, poput kakvih bombona. Previše sladunjave u poređenju s realnošću. Odveć lepršave i bezbrižne. No, ja nekako ne umem drugačije. Rekoh vam kako svako moje putovanje počinje snovima. E pa tako i ovi postovi počinju kada mi misli odlepršaju iz ovih realnih prizemnih sfera, u neke višlje, ispunjene oblacima. I kako tako zaglavljena među oblacima da vidim išta objektivno i realno? Nikako.

Sem realnosti, u poslednje vreme mi ponestaje i reči. Novih, drugačijih, do sada neupotrebljivanih. Stil mi stagnira. Ne, ne stagnira, previše sam blaga prema sebi. Degradira. Sve je gori. To sigurno ima veze s tim što se ne sećam kada sam na maternjem jeziku pročitala neko “neozbiljno” štivo, a da nisu statusi mojih prijatelja na Fejsbuku. Prvi put sam to primetila pre dve-tri godine kad mi je šaka dopala knjiga Lutajući Bokelj, Nikole Malovića. Knjiga mi se uopšte nije dopala, glavni lik je otelotvorenje šabana i njegova razmišljanja su izazivala dijareju. Ali jezik! Reči tog čoveka. Ima jedan dug pasus u knjizi gde on opisuje kako je Boka izgledala posle zemljotresa. Taj pasus je zauzeo više od strane i u njemu pisac opisuje manje-više razrušen grad. Ali koliko taj čovek različitih epiteta može da upotrebi da opiše ruinu je apsolutno fantastično. Nakon čitanja te knjige bilo mi je sasvim jasno da je moja moć izražavanja zapravo vrlo ograničena. I od tada se nije nimalo razvila.

Ovo je baš dug uvod za post koji sledi i koji se direktno ne bavi kvalitetom mog pisanja. A nije ni da će se nešto bitnije promeniti u budućnosti. No ipak poželeh da se čitaocima izvinim na svojoj zloj navici da proguram milion i jednu sporednu misao sa nečim što bi se putopisom moglo nazvati. Od svakog putopisa moram napraviti neku polu-sladunjavu, polu-tugaljivu baladu, već zavisi od trenutnog raspoloženja. No eto čitaoče, drugačije ne umem. A nisam sasvim sigurna, ni da drugačije pisati želim. No ovde evo prestajem i u sledećem pasusu sa postom zaista počinjem.

Preskočiću priču o tome kako sam se to jutro probudila i razvlačila s Miljanom po krevetu, time sam bar pet postova do sada počinjala. Preleteću odmah do ulaza u Sigatoka park. Preskočila bih i ulaz da se na njemu nije nalazilo tamnoputo čeljade od dva metra i sto kila, koje je svoje noge ukrštalo kao japanska tinejdžerka, ljubazno se smešeći. Gledao nas je svojim ogromnim živahnim okama, gladeći kratko podšišanu kovrdžavu kosu. Žao mi bi što mu kosa nije duža, jer da bi se taj momenat savršeno komičnim nazvao morao je jednom rukom vrteti kovrdže oko kažiprsta i drugom prekrivati stidljivo usta. Pogled mi se ukrsti s Miljanovim. Bilo je jasno da su i njemu slične misli kroz glavu prolazile. To čeljade je bio jedini zaposleni u parku kojeg smo tog dana sreli, te nas je za početak posadio pored table sa mapom objašnjavajući šta sve u parku možemo naći. A onda nas konačno ispratio pogledom dok mu nismo nestali iz vida.

Put počinje drvenim stepenicama koje vode kroz gusto rastinje. To dosta kratko traje i nakon njega se izlazi na uzvišicu te nam je more već tog momenta bilo na vidiku. Dine su još uvek bile skrivene od naših pogleda. Put ubrzo zavija u mračnu šumu za koju su lokalci nekada verovali da je ulaz u nebeski svet. Nama je delovala kao bilo kakva druga šuma. Kako se iz nje izađe, predstoji kratka šetnja kroz livade sa visokom nepokošenom travom. Staza se uredno održava, te je šetnja više nego prijatna. Onda slede njihova visončanstva: dine. Kao majmunčići poskakasmo da se uzveremo uz prve na koje naletesmo. Bile su podosta strme te sam konstantno klizila nizbrdo. Na kraju sam počupala gomilu puzavica uspinjući se očajnički, ka vrhu. A na vrhu, vetar puše i raznosi sitan pesak svuda. Gura mi ga u uši i nos, upliće u kosu, meće u patike. Zastajem na momenat i okrećem leđa vetru u nadi da ću udahnuti malo vazduha bez peska. Pokušavam bezuspešno da slikam dok mi kosa uleće u kadar. Gledam u selo koje se nalazi u dolini. Sve deluje tako minijaturno i daleko sa vrha dine. Hodamo neko vreme po vrhovima. Valjamo se po peskovitim dolinama. U pauzama, i dalje bezuspešno pokušavam da uslikam peščanu dinu. Ona se ne da, menja oblik iz sekunde u sekund. Urotila se s vetrom protiv nas. Skrivaju naše tragove. Pomeraju vrhove. Produbljuju doline. A onda ih sledećeg momenta pretvaraju u visoravni. Ja ih gledam zavidno. Zavidim im na toj slobodi. Odsustru granica, vremenskih i prostornih. Hoću i ja da budem vetar. Hoću da budem nezausavljiva, neukrotljiva, divlja i beskonačna. Pomislih kako je sreća što bar sebično, sami, uživamo u igri sa njima. Nigde nikog nema sem nas. Ništa se, sem huka vetra ne čuje. Ništa se, sem peska ne pomera. I nas dvoje više smo tu sami, nego što smo zajedno. Jedna od najlepših stvari u dugim vezama je što reči postaju suvišne. Dovoljno je da se pogledate, jer je šteta kvariti tišinu. Tu ste, jedno za drugo, samo kao svedoci da su te slike pred nama zaista stvarne. Stisak ruke, i toplota tog dlana je sasvim dovoljna da se sve emocije prenesu.

Puni utisaka, spustismo se do obale. Sretosmo se s lokalcem koji nam je mahao još dok smo na dinama bili. Dočekao nas je sa širokim osmehom. Čekala sam samo da siđe sa konja da nas izljubi kao najrođenije. Na Fidžiju čovek konstantno ima utisak da su mu svi lokalci najbolji prijatelji jer samo vas najbliži sa tolikim kezom dočekuju i ispraćaju. Razmenismo par reči, o vremenu, o tome gde smo odseli, odakle smo i gde smo se uputili. Posle rastanka sa njim krenuli smo u šetnju plažom. More je bilo poprilično uzburkano. Vetar nas je pratio. Napustio je dine i bacio se na more. Igrao se sa vodom, pravio belu gustu penu na pesku, lomio talase u daljini. Mamio da im se pridružimo. Grebeni koji su izbijali iz vode, podsećali su nas da to i ne bi bila baš sjajna ideja. Te tako ostadosmo van vode, sedeći dugo na pesku zagledani u sve te čarobne nijanse plave pred nama. Pustili smo vreme da teče. Bar na trenutak sve se činilo večnim, kao da taj momenat nikada prestati neće. Kako je malo potrebno da shvatimo suludost tog svakodnevnog gubljenja vremena dok sedimo pred kompjuterima pokušavajući da sve zadatke izvršimo na vreme. Na vreme, oh koliko ironije u jednom tako kratkom izrazu. Kao da je vreme nešto opipljivo, nešto što ima smisao van nas, nešto što kontroliše umesto da bude kontrolisano. Ne zanm koliko je tog bezvremena prošlo pre nego što smo krenuli nazad. U svet sa satima, minutama, sekundama.

Povratak u svet sa vremenom nas je vodio opet kroz šume. Ovog puta malo neobičnije, jer su ukrašene lutkama koje grle drveće. Poželeh da jedno od stabala i sama zagrlim. Da mu pokažem koliko ga volim, tj. koliko volim tu celu njegovu vrstu. Moj najveći prijatelj, po dolasku u Beograd, bilo je jedno drvo na Kalemegdanu. Mesecima sam svakodnevno posle fakulteta odlazila da obiđem to drvo. Da mu prepričam sve svoje strahove, da mu se izjadam koliko mi tamo neko u Rumi nedostaje, da mu se pohvalim kako sam dobro odradila neku vežbu ili kolokvijum, ili jednostano da mu iščavrljam kakve sam sve sulude snove istkala. A ono bi slušalo. Bez reči. Čudno je to, koliko su biljke superiornije od nas. One ne moraju nigde da mrdnu, ne moraju ništa posebno da rade, ne moraju da rečima komuniciraju, a i dalje vekovima opstaju. Pitam se, koliko je to drvo na Kalemegdanu moralo da trpi takvih kao što sam ja u svom dugom životu? I koliko će njih tek do njega stići?
Sa šumom smo konačno pobedili vetar. Držala ga je podalje svojim krupnim stablima i gustim krošnjama. On je uporno pokušavao da prodre sa svih strana. Ali nije dovoljno snage imao.
Zaustavili smo vetar i zaustavili smo vreme. Na tren. Na žalost to je veština kojoj smo vični samo na dalekim putovanjima i egzotičnim destinacijama. Kada se ponovo nađemo pred kompjuterima, bitke bez ikakve borbe gubimo. Borba je uzaludna. Ne možeš se u sistemu koji se meri satima, daniama, godinama, boriti protiv vremena. Sve što možeš je da pobegneš u te vanvremenske predele. Bar na kratko.

Više slika možete naći u mojoj galeriji.

Sasvim običan dan / 06.10.14

Od kada smo u Singapuru, baš loše spavam. Ili mi je prevruće, ili previše hladno, ili mi jednostavno san na oči ne dolazi. U subotu smo legli relativno rano, no razvili smo tu maniju čitanja stripova pred spavanje, pa bez obzira kada legnem zaspim uvek mnogo kasno. Problem je što stripove čitamo na iPad-u, a mene ti ekrani razbuđuju, za razliku od nečeg štampanog što bi me verovatno uspavalo nakon par strana. A onda se nekada desi da naletim na baš dobar strip, pa mi se jednostavno ne prekida. Trenutno sam u fazi iščitavanja svega što je Urosava (Naoki Urasawa) ikada nacrtao. A čovek je kada su mange u pitanju, u najmanju ruku ono što je Kon (Satoshi Kon) u animiranom svetu. Retko se dešava da me u mangi/animi oduševi baš sve: i crtež, i likovi i sama priča, no eto Urosava u tome uspeva iz stripa u strip. Njega verovarno treba da krivim za subotnju nesanicu. A, i za onu od petka.

U nedelju sam se probudila previše rano. Svetlo je dopiralo iz susedne sobe, i po intenzitetu bilo je jasno da je negde oko pola sedam. Pogledah na sat, 20 do 7. U panici poskočih, prodrmah Miljana gotovo urlajući da je zakasnio na posao. I dok su reči izlazile iz mene, shvatih u momentu da je nedelja. I da ga maltretiram. Te samo prsnuh u smeh i okrenuh se na drugu stranu. Utonuh ponovo u san. No ubrzo se probudih ponovo. Oblivena znojem. Vruće. Prevruće za spavanje. Uključih klimu i nastavih da spavam gotovo momentalno. Nije dugo prošlo, probudih se ponovo. Hladno. Ledeno. Isključih klimu i ponovo utonuh u san. Onda mi opet bi vruće, pa opet hladno. Oko pola deset sve mi je to opasno dojadilo te konačno ustadoh iz kreveta. Onda je već bilo kasno za pakleni nedeljni plan, te se odlučismo za rezervni. Rezervni naizgled nije preterano poseban – šetnja istočnom obalom. Nekih 15ak kilometara. Ono što ga čini posebnim je da je deo moje velike ambicije da prepešačim celu singapursku obalu. Gde je to moguće naravno. A trebalo bi da je bar oko 60-70% obale dostupno za nas, obične smrtnike. Mada, ja imam tendenciju da se vraćam iznova na neke omiljene delove, te ko zna koliko će mi vremena zaista trebati. Zapravo od ovih 15km, mi smo veći deo već prešli.

Severni deo singapurske obale gleda na Johorski moreuz, koji je prirodna granica sa Malezijom, dok je južni na Singaprskom moreuzu koji ga deli od Indonezije. Singapurski moreuz je širok te južna obala deluje više “morski” od severne. Kako je Malezija baš blizu, na toj severnoj obali imate utisak kao da se nalazite na nekoj velikoj reci. Južna obala je krcata brodovima. Singapur je jedna od najvećih morskih luka. Zapadni deo obale je u potpunosti prekriven skladištima i pristaništima. Za razliku od njega, istočni je pretvoren u park. Sva ta obala je veštačka tvorevina koju su Singapurćani izgradili nanoseći pesak uvezen od kojekud, otpad i zemlju koju su “skidali” sa brdovitijih delova ostrva. Park nije previše širok, i kao i sve ostalo u Singapuru, sve je to pod konac sređeno.

Veći deo obale je pokriven sitnim peskom i kupanje je dozvoljeno. No voda nekako i ne deluje baš privlačno jer je pučina krcata teretnim brodovima. Možda je problem i to što ja na istočnu obalu uvek nekako idem po tmurnom danu, kada nema direktnog sunca. A po takvom danu, ni nebo, ni more ne izgledaju preterano plavo. Singapursko more, mi nekako dođe kao Ada. U vodi mi se baš i ne kupa, ali ću se bućnuti ako mi je baš vruće. Ima duge uređene staze za šetnju i vožnju bajsa, rolera, ili šta već ko voli. Tu su i uređena mesta za roštiljanje sa sve klupicama, koja mi ne smetaju ali koje ja verovatno nikada neću koristiti. Tu je i more ljudi vikendom, i totalno je prazno radnim danom. Za reazliku od Ade plaža je peskovita pa se po njoj da šetati. Plus, tu je i gomila šatora, jer je omiljeno kampersko mesto među Singapurćanima. I jedino. Ali to je sve što možete da dobijete na prenaseljenom ostrvu. No, da je Singapur kojim slučajem kao bilo koja druga azijska metropola ni takvu plažu ne bismo imali, te se ne žalim uopšte.

Već sam napominjala u više postova, kako Singapurćani vole da ukrašavaju delove grada kombinujući radove različitih autora. Crtež jednog, sa pesmom drugog ili da pišu pesme inspirisani građevinskim čudima. Ti mali umetnički izražaji mu dođu kao skriveno blago i uvek im se silno obradujem. Neki me manje oduševe pa ih i ne spominjem ali neki me apsolutno ostave bez daha. U gotovo poslednjem delu ovog plažnog parka nalazi se znak u obliku strelice koji vas upozorava da ne hodate po cirusima. Iako su kumulusi na singapurskom nebu mnogo češća pojava. Znak je osmislio Dawn Ng inspirisan pesmom “Why A Man Cannot Have Wings” Alfiana Sata (Alfian bin Sa’at).

Why A Man Cannot Have Wings
Alfian bin Sa’at

Because he will crash land on his head, assuming it to be
The strongest part of his body.

Because someone will put up a sign that reads:
Do Not Step on the Cirrus Clouds.

Because it does not even take a man hundreds of feet above
Sea-level to learn contempt.

Because there will be new categories of handicaps: bow-wings,
Ostrich disease, scaly feathers, carousel flight syndrome,
Or at a freak show: The Amazing Wingless Wonder.

Because he will have a new weapon, gravity,
And everything he releases becomes a missile,
Even glass marbles, books, the fatal music box.

Because he is lonely enough without being able to
Frame the house he lives in between his forefinger and thumb.

Because then the sky will shed its metaphors of freedom
And become another path for him to carry his burdens.

Because there will be a popular form of suicide:
Flying into foreign airspace and being gunned down;
All it takes is a nose-tip to press an invisible blue button.

Because each death in mid-air, each comic comet plunge,
Will be another enactment of the fall of Man.

Because in concentration camps people will break wings
And use the feathers for quills to write sonnets
And pillow stuffing for innocent dreams.

Because he will have less to fantasize about, less of miracles
And the word ‘levitation’ will not exist.

Because there will be children who will empty their bladders
Under cloud cover in an attempt to make yellow snow.

And because he might get the wrong notion that he is closer
To heaven, when he has not even come to a mile
Within the presence of angels, despite the resemblance.

Šetnju smo završili pred ulazak u park koji vodi oko aerodroma. Te je tu nastavljamo sledećeg puta. Do tad uživajte u slikama s pređenog dela.