postcards…
The world moves with me

Naokolo Sanrema

Italijanska avantura počela je krajem septembra 2022.

Pre toga, u Italiji sam bila samo jednom. Pre nekih 13 godina. Manje-više. Godine lete, a mene mrzi sad vršljati po starim kalendarima. Ali beše to davno. Sećam se kiše. Sećam se cipela koje su propuštale. Sećam se po još čega neimpresivnog. Cipele i kiša su glavni razlog zašto se ničeg drugog ne sećam. Da mi je bušnih cipela na svakom putovanju nikada ni jedan post ne bih napisala.

Ali ovog puta na putešestviju sam provela podosta vremena te sam spakovala više pari cipela. A i kiša je svega 2 dana padala. Uglavnom je bilo sunčano i toplo. Te se zahvaljujući toj magičnoj kombinaciji, sada mnogo bolje svega sećam.

Kao i pre 13 godina i ovog puta smo navratili u Đenovu. I kao i pre 13 godina i ovog puta o njoj neću pisati. A bilo je lepo vreme. I noge su mi bile suve. I pored toga, Đenovi je pošlo za rukom da me opet ostavi ravnodušnom. Doduše, nalazim simpatičnim to što je na tom prvom putu bila poslednji grad koji smo posetili, a sada prvi u nizu. Kao da smo napravili pauzu od 13 godina. Pauzu da prestane kiša. Pauzu da ja kupim nove cipele.

U Sanremo smo stigli u petak uveče. Vozom iz Đenove. Već na početku Sanremo je ponudio nešto što nikada neću zaboraviti; najduži podzemni prolaz od perona do izlaska iz stanice. To je jedno arhitektonsko čudo monotonosti. Ako je projektant želeo da napravi nešto jednolično, sivo i dosadno, u tome je uspeo. Dakle, ideš, i ideš, i ideš tim hodnikom bez kraja. Uz zid se pružaju pokretne trake. Ali u Italiji smo, pa one, očekivano, ne rade. Na kraju tog beskonačnog hodnika nas čeka Frančeska, jedno od milijih nam ovozemaljskih bića. Uzvrpoljeno skakuće s noge, na nogu. A onda kada nas konačno opazi, uzbuđeno trčkara ka nama.

Ne! Frančeska nije pas! Ali dok sam je gledala iz daljine, podsećala me je na jednog.

Plan je bio da sa njom provedemo produženi vikend. Šta ćemo tačno raditi za to vreme bilo je na njoj da odluči. Mi smo došli da vidimo nju i to nam je bilo dovoljno. Ona je pak želela da mi vidimo mnogo više od nje, te je odlučila da nas u dva dana izvoza po selima oko Sanrema. Gledaćemo Frančesku sa romantičnim seocima u pozadini. Savršen plan!

Bajardo

Subota. Dan sunčan. Topao, ali ne prevruć. Oko 9 krećemo na put. Put do Bajarda je kratak, strm i krivudav ali putnika u automobilu ništa od toga ne pogađa. Parkirali smo se na ulazu u selo i odatle krenuli ka trgu koji je svega stotinak metara dalje. Trg je opasan starim, srednjovekovnim, kamenim kućama i crkvom. U jednoj od tih kuća nalazi se glavna lokalna kafana. Tu sedamo da popijemo kafu i čaj i isprobamo lokalne poslastice. Većina tih slatkiša podseća na naše sitne, suve kolače, tipa vanilice. U toj kafani učim prvu lekciju o talijanskoj kuhinji, zapravo prvu lekciju o tome kako pričati sa Talijanima o njihovoj kuhinji. Dakle, sve je strava, ništa bolje u životu nisi jela i ni na šta te ne podseća jer je njihova hrana toliko unikatna da se sa njom ništa ne može uporediti. U toj kafani saznajemo i da selo ima svega oko 300 stanovnika i da naša domaćica poznaje veći deo njih. Selo je mirno i pusto. Sem zveketa čaša i tanjira, i veselog razgovora nas desetak gostiju kafane, ne čuje se ništa.

Iz kafane krećemo uskim, pustim, kaldrmisanim uličicama uz brdo. Sve uličice su opasane visokim, kamenim kućama. Još je rano, senke su duge, te smo u senci. Ulice se čine mračne. Ulice su pre staze nego ulice i sporadično se pretvaraju u stepenište ili još uže prolaze. Na ulicama nikog nema. Dopada mi se taj mali Raj koji imamo samo za sebe. Na vrhu brda dolazimo do ostataka stare crkve. Na tom mestu je nekada bilo svetilište keltskih druida. U njemu su se molili Abeliu. Kada su u te krajeve stigli hrišćani, na ostacima starog svetilišta, podigli su crkvu.

Februara 1887. jak zemljotres je uzdrmao i razrušio ovaj deo Italije. Kako je taj dan bila Čista sreda crkva je bila puna. Od jačine zemljotresa, crkvena tavanica se raspala i ubila 226 ljudi. Keltski druidi bi to mogli videti kao osvetu svog božanstva. Hrišćani verovatno veruju da su nešto zgrešili, te ih je Bog kaznio. Mi ateisi pak mislimo da su samo trebali unajmiti bolje građevince za izgradnju crkve. Danas su od crkve ostali još samo zidovi. Po njima se tiskaju golubovi. Nekadašnji crkveni hol sada nadleću leteći pacovi. Čuje se samo klepet njihovih krila i dugi huci koje ispuštaju.

Kraj ostataka te stare crkve prostire se livada, a sa nje predivan pogled na Primorske Alpe. Odatle se pružaju mnoge pešačke staze. Krenuli smo unaokolo prateći jednu od njih. Našli smo se u sred planinarskog Raja. Naša šetnja je bila relativno kratka. Staze smo birali nasumično, često pokušavajući da preprečimo put kroz pregusto žbunje. Priroda nas je, za to mučenje, nagrađivala ukrasima u vidu čičaka koje smo pola sata skidali sa sebe. Ako se ikada vratim u ovaj kraj valjalo bi organizovati neku višednevnu šetnju po ovim brdima, sa pauzama u srednjovekovnim selima poput Bajarda.

Čerijana (Ceriana)

Kada se iz Bajarda, dolazi ka Čerijani, prolazi se kraj vidikovca sa koga se selo na brdu vidi u celosti. Srednjovekovne višespratnice izgledaju kao masivna, kompaktna gromada koja prirodno izranja iz okolne šume. Selo je potpuno sraslo sa okolnom prirodom. Unutar sela postoji par trgova, ali ulice su uske, stepenaste, čas nadsvodnjene, čas otvorene. Trgovi su uglavnom mali, ukrašeni mnogobrojnim saksijama cveća i sitnim detaljima na granici kiča. Selo izgleda ujednačeno i skladno, kao da ga je izjedna isti umetnik klesao.

Šetali smo besciljno uskim prolazima, penjali se i spuštali niz stepenice seoskog lavirinta. Ovo selo se čini za nijansu impozantnije od Bajarda, ali razlika je samo u veličini. Nešto je veće, te čovek ima više prolaza i sokaka za preći, više kamena za dotaći u prolazu. U podnožju brda nalaze se crkvica i manastir. Mnogo je lepši sam prilaz kompleksu i njegovo okruženje, nego sami objekti. U njih nismo ni ulazili, vrzmali smo se samo naokolo šumskim putevima.

Stara Busana (Bussana Vecchia)

Stara Busana je jedino selo o kojem sam nešto znala pre puta. Umetničko selo nadomak Sanrema. Očekivala sam kiči galerije, džidža-bidže na sve strane, tu i tamo po neku opuštenu kafanu i gomilu bosonogih hipika naokolo. Ta čuvena umetnička sela po svetu uglavnom izgledaju tako. Malo je naselja, delova grada ili čitavih sela koji zaista prerastu u prave, kvalitetne kulturne centre. Ipak, čak i ovakva hipi naselja poput Stare Busane predstavljaju lepa mestašca za vikend izlete. Šarena su i vesela. Ne deluju pretenciozno, čak naprotiv opuštena su i prijatna.

Stara Busana je, poput mnogih drugih sela u kraju, teško pogođena zemljotresom 1887. Selo je nakon zemljotresa napušteno i pored njega je nastala Nova Busana (Bussana Nuova). Staru su posle nekog vremena krenuli da naseljavaju siromašni migranti sa juga Italiije. Vlasti su ih izbacivale, rušile krovove i uništavale prilaze kako bi sprečili slične pokušaje u budućnosti. To hipike, umetnike (a ima li razlike uopšte među njima?) i slične, nije obeshrabrilo da krenu u pohode osvajanja Stare Busane. Njih vlast još uvek nije uspela da izbaci, iako već decenijama pokušava. Slobodan čovek je tvrd orah. Ne možete mu oduzeti ono što i onako nema (kuću). A ono što ima (slobodu i kreativnos) neslobodan i tako ne zna kako da mu otme. Te tako Stara Busana i dalje stoji tu gde je i odoleva. Zanimljiv dokumentarac Bussana Resilient – Art In Ruins govori malo više o istoriji ovog sela, pa ako vam se negde ukaže prilika da ga pogledate toplo preporučujem:

Subotnju skitnju smo završili Busanom. Za razliku od prva dva sela u kojima nikog sem lokalaca nismo sretali, u Busani ih je bilo poprilično. Iz nje smo se vratili za Sanremo.

Dolčeakva (Dolceacqua)

Nedelju smo počeli u Dolčeakvi. Centralni parking se širi u nedogled. Prati reku. I taman kada stignete do kraja jedne livede, pretvorene u parking i pretrpane automobilima, znak vas upućuje na sledeću. I tako redom, čini se bez kraja. Kada smo konačno izašli iz kola, šetali smo nazad, do sela, podosta.

Šetali smo najpre po starijem delu sela. Vrzmali smo se malo donjim ulicama. Dolčeakva sad već nije ni mogla preterano da nas iznenadi svojim izgledom. Sve je izgledalo poznato. Ličila je na sela koja smo obilazili prethodnog dana. Starim lučnim mostom, koji je čak i Mone oslikao, prešli smo na drugu stranu sela. U njemu je bilo mnogo manje turista. Njegove uličice bile su puste. Jedino je trg, kraj reke, bio živ i prometan. Glavni razlog je verovatno taj pogled na stari deo sela. Na tom trgu smo seli u lokalnu kafanu da se okrepimo uz jutarnje čajeve i kafu. Za tim predahom i nije bilo preterane potrebe, ali nas je privukao, očigledno gnevno-smoreni natpis, da se u rastoranu ne prodaje pica.

Izgleda da nam je svima u ovom selu bilo pomalo previša svega. Nisam sigurna iz kog razloga je ovo selo bilo toliko komercijalizovanije od ostalih. Moguće da ga je upravo Mone proslavio. Ili stari zamak na vrhu brda koje se izdiže iznad starijeg dela sela. Možda je i koji drugi velikan slikao njegove pejzaže ili pisao o njegovim lepotema. Kao što rekoh, prilično sam neinformisana krenula u skitnju ovim selima. A sama poseta me očigledno nije dovoljno inspirisala ni da mu poklanjam preterano mnogo pažnje posle puta.

Roketa Nervina (Rocchetta Nervina)

Iz Dolčeakve smo manje-više pobegli. Bila nam je malo previše pretrpana ljudima, malo previše komercijalizovana, malo previše turistički eksploatisana. Iz nje smo pobegli u Roketu Nervinu.

Samo selo je minijaturno. Verovatno manje i od Bajarda. Sve već viđeno, ali ipak mnogo prijatnije nego Dolčeakva. U starim kamenim kućama ljudi su živeli. Iz njih nisu zjapele suvenirnice, džidža-bidžarnice, bilo kakve radnje. Bilo je to selo poput Bajarda, poput Čerijane. Selo u kojem su ljudi živeli. Po uskim prolazima i strmom stepeništu nisu se tiskale tezge. Niko nije ništa prodavao. Mogli smo do mile volje da se provlačimo po svim uzanim, strmim sokacima. Život se, kao i u dva pomenuta sela, odvajao na trgovima. Na njima je smešteno onih par restorana i jedna prodavnica.

Kroz selo prolazi planinska reka, koja pravi predivan kanjon. Na momente je širi, mada je uglavnom dosta uska. Dno je ispunjeno velikim kamenjem, i svako malo pravi vodopade. Staza koja vodi iz sela, prati reku uzvodno. Priroda je predivna i sama staza je laka za pešačiti. Stazu smo pratili do brane, odakle smo se vratili nazad. Već je bilo kasno popodne i nije nam ostalo baš puno vremena do zalaska.

Razmišljala sam da se definitivno treba vratiti u ovaj kraj Italije i prepešačiti ove planinske staze odsedajući u selima poput Bajarda, Čerijane i Rokete Nervine. Ova vožnja kolima bila je previše intenzivna za mene. Bilo mi je svega previše, i u isto vreme ničeg dovoljno. Sve mi je bilo previše brzo iako zapravo nigde nismo žurili. Mom mozgu očigledno treba podosta vremena da obradi sve nadražaje. Kad nema tog vremena, on na brzinu trpa sve u fioke, po kratkom postupku. Osećam se kao da trpam prebrzo stvari u sebe. Bez vremena i snage da ih zaista degustiram. Kao da se obesno prejedam.

Ovaj kratki “road trip” je bio zanimljivo, novo iskustvo, ali svakako ne nešto što bih često praktikovala. Daleko više uživam na onim putovanjima gde mi u jednom mestu postane “dosadno”, kada ulice i trgove krećem da prepoznajem, kada me u kafiću i prodavnici dočekaju sa osmehom “ah, oni turisti od juče”… Kada stignem da poželim da krenem dalje. Kada osetim da sam spremna za sledeće mesto.

Više slika možete naći u mojim galerijama: Bajardo, Čerijana, Stara Busana, Dolčeakva i Roketa Nervina.

Nacionalni park Ti (Thy)

Ja, Ti, ona, on, oni…

Danci ime svog nacionalnog parka ne izgovaraju Ti. Pre zvuči kao Tuj, gde ovo t, opet nije čisto kao naše t. Do ovog oblika Ti sam došla tumačeći pravila za transkripciju sa skandinavskih jezika, ali može biti da sama pravila nisam dobro razumela.

Jednog kišnog, hladnog, letnjeg dana, koji nas je podsetio zašto smo iz Nemačke pobegli, krenuli smo iz Kopenhagena ka Tiju. Danske železnice su smatrale da je početak juna pravo vreme da poprave, preprave i počiste svoje pruge, te smo ka severu krenuli autobusom. Autobus je bio na sprat, pa meni ne bi teško da doplatim za najbolje sedište. Nije da sam preterano razmišljala o lepotama danskog pejzaža u tom momentu, bila sam isključivo okupirana mišlju kako da smanjim osećaj mučnine u višečasovnoj vožnji. A malo šta je očaravajuće kao prelazak s jednog ostrva na drugi, čini se, beskonačnim mostovima.

Naše krajnje odredište, nakon šest sati duge vožnje, bio je Olborg (Aalborg). Nije nam plan bio da se u njemu preterano dugo zadržavamo. Olborg je trbao da bude samo usputna stanica ka nacionalnom parku. Ali kiša je lila. I lila. I baš nije planirala da stane, ni to popodne, ni narednog dana. Tako neplanirano ostasmo dodatni dan u Olborgu. Iskoristili smo ga za maratonsku šetnju ulicama grada i kupovinu vodootpornije garderobe.

Olborg nas je jednako očarao svojim starim gradskim jezgrom, novim modernim zgradama i mnogobrojnim grafitima i muralima. Generalno nam se novogradnja u Danskoj izuzetno dopala. Nove stambene zgrade svojim dizajnom pre podsećaju na moderne sklupture, nego na mesto za stanovanje. Često sam prolazeći kraj tih modernih zgrada razmišljala o unutrašnjosti tog prostora. Koliko li je špicastih, krivih i zaobljenih soba u tim zdanjima? Jedno je sigurno, sve te zgrade će biti jednako impresivne i za par vekova.

Olborg je bio neočekivani biser. Da nije bilo te dosadne, uporne kiše ne bi ga ni videli. Sledeći put kada pomislim kako gore vreme nisam mogla ubosti na putu, setiću se Olborga i širom otvoriti oči, ko zna koliko ću još bisera na taj način otkriti.


Nacionalni park Ti se nalazi na severozapadu zemlje. Park prati obalu mora i njim dominiraju beskrajne dine, delimično pošumljene i potravljene, te tako naizmenično prelazite s vriština na pesak, preko livada, kroz viševekovne šume breza i četinara. Vetar duva konstantno, pa su njegove plaže čuvene među surferima.

Nacionalni park pokriva površinu od 244 km2. Mi smo odlučili da ga delimično prepešačimo u trodnevnoj šetnji, prateći obalu od severa ka jugu. U nacionalnom parku postoji više sela u kojima je moguće naći smeštaj. Svako selo ima dobro snabdeven supermarket i po nekoliko restorana. Celo iskustvo je pre ruralno nego prirodno. Šetali smo praktično od sela do sela.

Krenuli smo od luke Hanstolm (Hanstholm). Autobus zgodno staje ispred malog tržnog centra u okviru kojeg je supermarket. Luka je na nekih kilometar odatle, ali pešačka staza se ranije odvaja od asfaltnog puta. Vodi uzbrdo, ili bolje uzdino do prvog vidikovca. Dine su prekrivene visokom trskovitom travom. Beskonačna valovita livada sa jedne strane i more sa druge. Monotoni pejzaž, nakon kratke šetnje prekidaju betonski bunkeri koji izviru na sve strane. Ovaj deo danske obale bio je deo Atlantskog bedema duž kojeg su Nemci gradili ove betonske bunkere (Hanstholm I) zarad bolje zaštite od potencijalnih napada iz pravca Velike Britanije. Na suprotnoj strani Hanstolma jedan od bunkera je pretvoren u muzej. Ovi, na koje smo mi naletel, bili su jednostavno prepušteni propadanju. Svaki od njih je dostupan i otvoren, možete se naokolo zavlačiti i provlačiti do mile volje. Strukture su stabilne iako su pojedini bunkeri delimično urušeni.

Više podataka o bunkerima i detaljnu mapu možete naći u pamfletu muzeja: https://bunkermuseumhanstholm.dk/media/1314/batteri-hanstholm-i-engelsk.pdf

Nakon obilaska bunkera spustili smo se na plažu kojom smo pešačili, nekih 12tak kilometara, do Klitmelera (Klitmøller). 12 km vetra, peska i slanog vazduha. 12 km predivne, divlje plaže. 12 km hodajuće uživancije. Uglavnom uživancije. Na momente je pesak bio previše mek pa mi se činilo da prtim sneg. S tim da onom ko je išao iza, za razliku od snega, na pesku ništa lakše nije bilo. Svako je prtio svoju dinu. Muku nismo mogli podeliti.

Kiltmeler je dobio ime po mnogobrojnim mlinovima koji su se nekada davno nizali kraj obližnje reke (klit – dina, mølle – mlin). Danas ga zovu Hladni Havaji jer je poznato surfersko odmaralište. Na izlazu iz sela nalazi se skupina napuštenih bunkera. Svi ovi bunkeri duž obale, daju neku posebnu draž ovom lunjanju Tijem.

Nakon prespavane noći, u jednom od lokalnih surferskih odmarališta, krenuli smo ka jugu. Taj dan smo uglavnom pratili poljske puteve, koji su sporadično prolazili kraj seoskih imanja sa simpatičnim dlakavim govedima, mnogo lepšim nego naše krave i bikovi. Vreme je bilo muljavo, sa sitnom dosadnom kišom. Bar blata nije bilo jer pesak upija svu vodu. Pred nama su se smenjivala imanja i livide. Kilometrima. Ta šetnja jednoličnom ravnicom je narušena kada smo stigli do Tagordove šume (Thagaard’s Plantation).

Tagordova šuma je ime dobila po jednom od pionira u pošumljavanju ovog dela Danske. Danci su rat pesku objavili 1816. godine kada su na 7 različitih lokacija pokušali da zasade uglavnom breze i četinare. Ali avaj, brezi se nije svideo jak zapadni vetar, a četinarima vazduh pun soli, te je 1842. Danska konačno priznala poraz i odustala od pošumljavanja. I pored loših uslova, neka stabla su uspela da prežive i danas čine jednu od najčarobnijih šuma na svetu.

Po izlasku iz šume smo uglavnom samo kisnuli. Bilo je previše mokro. Padala je ona kiša koja neumorno pada. Uz put smo sreli starijeg Danca. Išao je iz suprotnog smera noseći veliki ranac. Nije izgledalo da mu kiša smeta. Stali smo da proćaskamo. Bio je izuzetno simpatičan. Osmeh nije skidao sa lica. U toj kratkoj rameni informacija “o stanju na putevima”, lepotama i znamenostima ispred i iza nas nijednog momenta se kišno vreme nije pomenulo. Šta ti je Danac! Njemu ni kiša nije problem. Nama, naviknutim na suvlje vreme, ipak jeste bila problem. Toliko da smo na kraju svratili u jedan od kafića u usputnom seocetu Voruper (Vorupør), nadajući se da će uskoro prestati. Nakon sat-dva konačno je krenulo da se razvedrava. Nedaleko od sela nalazi se i sklonište gde je moguće kampovati. Generalno, u Danskoj nije problem prostreti šator gde vam se svrsne, dok god ste skrajnuti s puta i tuđih imanja. Nama je sklonište bilo prioritet jer ima nadstrešnicu, a nakon tog kišnog dana nismo hteli da još i noći dajemo mogućnost da nas konstantno prska vodom.

Izgleda simpatično ta minijaturna brvnara, smeštena na livadu i okružena četinarima. U nju bi se jedva 5-6 ljudi gusto spakovalo. Na sreću bili smo sami. Brvnaru smo delili samo sa lokalnim mravima. Povelikim. Ja sam zato rasprostrla unutrašnju mrežu šatora i u nju se zavukla. Miljan je odlučio da hrabro deli svoj prostor sa minijaturnim komšijama. “Spavao sam kao nikad u životu” – reće mi ujutru dok smo doručkovali. Ja sam se celu noć budila iz horor snova u kojem su njega ti mravi grickali. Ne znam od kad sam postala tako dokona do brinem tuđe brige.

Jutro je bilo sunčano i toplo. Prvi deo puta je opet vodio poljskim putem pored velikih imanja. Kuće su bile u daljini. Neverovatno je koliko su ta sela lepa. Koliko su sve kuće proste i jednostavne. I opet, upravo zbog toga, lepe. Iza tog reda stoji neumorna danska birokratija i milion i jedan propis. Dva mlada Danca, kod kojih smo odseli u onom surferskom smeštaju, su nam prepričavali svoje muke jer su hteli da sklone reklamni znak, starog vlasnika kuće, sa puta. Ipak, nije li to mnogo bolje od javašluka koji vlada po Srbiji? Pitanje sam zadržala za sebe, sa Dancima sam razmenjivala horor priče o nemačkoj birokratiji. Neplanirano smo zašli u diskusiju o tome ko je gori sa svojim striktnim pravilima, Danci ili Nemci. Rezultat je bio prilično izjednačen.

Ispred nas ponovo beskrajni predeli potravljenih dina. Predeo je jednoličan. U daljini se nazire Lodbjerg svetionik. Postaje sve veći što smo bliži, ali to traje i traje. Toliko sporo, da vam se čini da se uopšte ne pomerate. Na kraju sam krenula da ga slikam. Kad mi se učini da je prošla večnost, uslikam ga opet. Onda krenem da poredim slike. Ipak mu se približavamo. Ipak se povećava. Dok se penjemo uz poslednju dinu i ulazimo u gustu četinarsku šumu, konačno znam da smo mu sasvim blizu. Iako ga u tom momentu zapravo i nismo mogli videti.

Bilo je tek deset. Krenuli smo do ulaza u svetionik ali nas je omeo miris koji se širio iz susednog kafića. Neko je upravo ispekao pecivo neodoljivog mirisa. Sveže pečena štrudla sa marcipanom, jak crni čaj i domaći sok od lokalnog bobičastog voća. Sedeli smo u predivnoj bašti, na prijatnom prolećnom suncu. I uživali u preuranjenoj užini. Zaboravih momentalno na pogled sa visine.

Kada smo nekih sat kasnije krenuli dalje, ka Ageru (Agger) oblaci su opet prekrivali sunce. Od svetionika do sela ima svega 5km. Sa svim tim šećerom u krvi imali smo energije na pretek da pružimo korak. Taj poslednji komad puta vodi nasipom između Flade jezera i mora. Nekada je ovo jezero činilo zaliv, ali su ga vremenom nanosi peska odvojili od mora. Put je manje impozantan nego što se možda čini po opisu. Staza je opasana gustim rastinjem te nikakvog posebnog vidika sa nasipa nema.

Dolazak u selo Ager obeležio je i kraj ovog našeg kratkog Ti parkovanja.

Više slika možete naći u mojim galerijama: Aalborg i Thy National Park.

Talin

– Jel smo mi to došli u Češku? Trajektom iz Helsinkija?

Na tabli je pisalo: Dobrodošli u Talin! Očigledno smo na pravom mestu. Ali… Zašto me ne napušta ovaj osećaj da sam u Češkoj? Ljudi? Možda ove karirane košulje u kombinaciji sa hajkerskim bermudama? Zašto me uopšte to podseća na Češku? Možda vazduh? Jezik? Jezik! Tek tog momenta sam postala svesna da 50% ljudi oko mene priča ruski. Kako uopšte estonski zvuči? Ah! Ovaj finski možda nije finski.

Ne znam šta sam očekivala od Talina (ništa!), ali sve mi je delovalo “pogrešno” u tom momentu. Taj osećaj pogrešnosti mi je stavljao do znanja da sam očigledno očekivala bar nešto. Ali, prilično sam sigurna da o Estoniji nikada pre ovog puta nisam čak ni razmišljala. S obzirom da smo u nedelju uveče, pomalo pripiti odlučili da krenemo za Dansku, preko Helsinkija i svratimo u Talin, a danas je petak, kad sam pre stigla da opteretim ovaj grad svojim očekivanjima? Mora da sam baš teška i zahtevna osoba. Ili, možda baš zato što nisam imala vremena da joj posvetim vreme i pažnju, odlučih da ovoj zemlji dodelim karakteristike površnim asocijacijama; Bivša članica Sovjetskog Saveza – Češka (najbliža nezavisna država u regionu, a ipak pod uticajem Sovjetskog Saveza, u kojoj sam bila). Kada je kasnije moja sestra dodala Slovačku kao asocijaciju dok je gledala slike starog dela grada, sve se uklopilo. Kladim se da mi ni jedan Estonac ne bi zahvalio na ovom nizu asocijacija.

Od pristaništa smo se udaljavali “jašući” preko raskopane ulice, nekog posutog šljunka i provlačeći se kroz ograde. Ako je normalan put, tj. pristojan obilazak oko gradilišta i postojao, bio je izuzetno loše obeležen. Ovaj deo je već bio daleko od Češke, pre je ličio na Balkan. No, ostaće i jedini deo grada sa bilo čim balkanskim u sebi. Stari deo grada je blizu pristaništa i tu se ponovo vraćamo onoj ulickanijoj Evropi.

Smestili smo se u centru starog grada. Sem što me je duhom i dalje zaista podsećao na Češku, stari deo Talina pre liči na Bratislavu ili Novi Sad, neku vojvođansku varoš upakovanu u srednjovekovne zidine. Lepšu, veću, sređeniju varoš. Lep, ali ne preterano impresivan. Ispalo je vrlo zgodno što smo smeštaj bukirali u centru. Zbog dugog leta smo ustajali prerano, oko 4 ujutru i u 5 već kretali u šetnju. U to vreme ulice su bile prazne i tihe, a napolju uveliko svetlo. Talin je mali grad, čak i najudaljeniji delovi su svega 4-5 km udaljeni od centra grada. U tom centru, koji je čak i UNESCO zaštitio, šetali smo starim ulicama, gledali stare fasade i zidine koje ih opasuju. Nismo se preterano bavili srednjovekovnim Talinom, onaj moderniji smešten u Teliskivi, nas je daleko više privlačio.

Koncept kreativnih centara, obično sponzorisanih/finansijski podržavanih od strane države/grada mi je poznat sa Tajvana. Tamo sam se po prvi put susrela sa ovim tipom prostora. Stare, zapuštene i napuštene fabrike, preuređene u kreativne centre. Prostor obično ispune razne kulturne institucije, domaće zanatlije i mali proizvođači. Filozofija im je negujmo domaće, i to ono najkvalitetnije i najkreativnije. Sve radnje, kafići i restorani su “hip i cool”, sve je izuzetno kvalitetno, održivo, organski, “sporo”, nema ni brze hrane, ni masovno proizvedenih stvari. Sve ima naglašen lični pečat. Sve je zato vrlo autentično i kreativno, i izuzetno kvalitetno.

Po Talinu ima nekoliko ovih centara, Teliskivi je najveći među njima. Smestio se u prostor nekadašnjeg proizvođača lokomotiva i vagona. Prostor su novoj primeni očigledno prilagodile vrsne arhitekte. Zbog same strukture starih fabrika, prostor je impozantan. Visoke tavanice, uglavnom stakleni pregradni zidovi, cigla i beton koji se u to savršeno uklapaju. Razvoj ovog centra, uslovio je razvoj celog naselja, koje nekada nije važilo za najsigurniju gradsku lokaciju. Tu se sada nalazi jedna od najlepših pijaca koju sam videla. Pijaca je uspela da me oduševi najviše time što se sve na njoj može platiti karticom. Iako su sveže jagode i trešnje ozbiljno konkurisale na toj listi oduševljenja. Zapravo, celokupno ovogodišnje letnje iskustvo putovanja po zemljama Baltika me je ponajviše šokiralo time da je bilo potpuno “karticonizovano”. Nijedan bankomat nisam koristila, niti bilo kakve papirne novčanice ili kovanice videla. Evropa se definitivno menja.

Teliskivi kompleks je spolja ukrašen grafitima i muralima, a iznutra muzejima i prostorom za ples, koncerte i kojekva druga kulturna dešavanja. Ima tu puno prostora za startapove, Estonija je na kraju krajeva jedna od prvih evropskih zemalja koja je uvela silne olakšice i pogodnosti za IT industriju. No, jasno je da mi na putovanju od par dana privreda Talina nije preterano okupirala misli. S obzirom da je u Evropi čovek uglavnom hendikepiran neznanjem lokalnog jezika kad je konzumiranje “socijalnijih” vidovia kulture u pitanju, bar su mu muzeji i galerije dostupni. Te smo po svoju kulturnu dozu Talina svratili u fotografski muzej Fotografiska.

Fotografija je zarobljeni momenat. Svaka fotografija, bez obzira koliko tehnički loša ili dobra bila, oslikava neki momenat iz prošlosti. Umetnička fotografije, za razliku od one koja to nije, uspeva da izazove određeni set emocija kod gledaoca iako su mu akteri, predeli ili događaji na samoj fotografiji nepoznati. Za razliku od drugih umetnika i drugih vidova umetničkog izražavanja, fotografima i fotografiji je uvek bilo najlakše da me animiraju. Ne sećam se da sam ikada “protrčala” kroz izložbu fotografija, jer mi nije bila dovoljno interesantna, jer mi je bila previše apstraktna. Nisam čak sigurna ni da bih mogla da izaberem omiljeni pravac, tehniku ili temu u fotografiji. Mada, kada razmišljam o fotografiji, crno-bela mi se malo više dopada od one u boji, posebno ako postoji veliki kontrasti na slici. Ono što sam sigurna je da mi na fotografiji humor nije prioritet. Ipak, ono što ne očekujemo zna često pozitivno da nas iznenadi.

Prva je izložba kineske umetnice Piksi Lao (Pixy Liao) Tvoj pogled pripada meni. Piksi preispituje odnos muškarca i žene u savremenom, heteroseksualnom odnosu. To radi, slikajući sebe i svog partnera u “čudnim pozama” na “čudnim mestima”. Šta god da je htela da kaže, do mene baš i nije prodrlo, ali njene fotografije su mi bile urnebesno smešne. Već na samom ulazu, dok sam čitala ozbiljan opis njenog rada, krajičkom oka sam zapazila devojčicu koja se vrzmala okolo. Krenula sam ka prvoj fotografiji velikog formata u koje je devojčica uperila prstom i viknula: “Čika suši!”. Čika suši je bio samo početak niza urnebesnih poza Piksi i njene, u ovom slučaju, slabije polovine.

Druga je kombinovana izložba više fotografa sa fokusom na kućne ljubimce Predstava kućnih ljubimaca. Različiti umetnici kroz svoje fotografije prikazuju svoje i tuđe ljubimce i odnos koji ljudi s njima grade. Prosto je nemoguće šetati među tim fotkama i ne smešiti se od silne miline.

Poslednja postavka bila je i vizuelno i tematski najupečatljivija Between these folded walls, Utopia dve umetnice Kuper (Cooper) i Gorfer. One na svojim fotografijama prikazuju portrete migrantkinja starosti između 17 i 24 godine. Portreti su rađeni kao kolaži. Svaku od fotografija prati životna priča, ali i snovi, devojaka o tom idealnom svetu koji bi želele da nađu.

Od čega god da se sklanja emigrant nikada u svojoj novoj domovini ne nalazi potpuni mir. Taj odlazak ne mora biti surov kao u slučaju ovih devojaka. Niti putovanje toliko dramatično. Ali ta spoznaja da mesto naše destinacije nije raj, nego samo druga verzija stvarnosti, je neizbežna. Tu je i konstantna borba između starog ja koje bi da sačuva sve lepote mesta u kojem je odrastao, čak i ako ono sa sobom povlači upravo one gadosti od kojih se sklanjamo i novog ja koje bi sve da zaboravi upravo kako bi se tih gadosti oslobodio. Koliko god nam to teško padalo, u novoj domovini ćemo uvek biti veći stranci nego u onoj iz koje smo krenuli. Ako ne uspemo da razvijemo korenje u zemlji gde smo rođeni, ostajemo zauvek hendikepirani za osećaj pripadnosti. To donosi slobodu i odgovornost. Dve stvari sa kojom većina ljudi ne zna kako da se suoči. Retki su oni koji nauče da je Ne mesto stanje svesti, a ne fizička lokacija.

Ova postavka dve umetnice prikazuje ličnu istoriju, onu koju niko neće zapamtiti, o kojoj se u školama neće učiti jer upravo zbog toga što je lična ne doprinosi kolektivnom (ispiranju mozga). Talin je pun spomenika ovoj kolektivnoj istoriji. I nigde me to kolektivno sećanje na prošlost nije toliko animiralo koliko u Talinu.

Sve je počelo šetnjom do groblja statua iz sovjetskog vremena. Negde sam iskopala informaciju da se u dvorištu istorijskog muzeja mogu naći statue iz vremena kada je Estonija bila deo Sovjestkog Saveza. Pomislih, bilo bi zgodno prošetati među tim Lenjinima, Staljinima i kojekakvim znanim i neznanim herojima. Čitav kompleks se nalazi na Marijinom brdu (Maarjamäe), te mi se učini da će to, ako njišta drugo, biti prijatna šetnja po parku. Od centra grada do istorijskog muzeja ima oko 5km. Oko 5-6 ujutru, ulice su bile prilično mrtve pa smo do tamo krenuli jednom od većih ulica. Talin je izuzetno zelen grad, te je čak i ta šetnja uz velike ulice, posebno u tim ranim jutarnjim satima, izuzetno prijatna. U jednom momentu, ta velika ulica stiže do mora i dalje ga prati sve dok se ne stigne do brda(šca) na kojem se nalazi muzej. No, umesto da skrenemo desno ka muzeju, nastavili smo pravo ka ogromnoj betonskoj građevini koja je ležala tik uz obalu. Tako odvojena od ostatka kompleksa, bez konteksta ili bilo kakvog natpisa, izgledala je kao malo betonsko ostrvo u sred ničega. Iz tog ugla mogli smo videti obelisk i nešto što je izgledalo kao logičan nastavak te građevine. No, tačno preko puta nje, kada se pređe ulica uzdizala se još jedna, po svojoj veličini, impozantna tvorevina; Spomenik žrtvama komunizma. Taj prvi deo je dug prolaz između visokih crnih, mermernih zidova na kojima je uklesano preko 20.000 imena. Taj deo spomenika se simbolično zove Put. Sa druge strane je Bašta, park sa stablima jabuka i minijaturnim pčelama rasutim po tom crnom zidu. Zagledajući pčele opazila sam široke paukove mreže u koje su bile upetljane. Učinilo mi se prvobitno da su mreže deo spomenika. Razvijala sam u svojoj glavi teorije o tome šta simbolizuju, a onda opazih pauka i shvatih da su prave. Šteta! Estonci su verovatno želeli da pokažu kako je pred njima bio taj tamni dugi put, pola veka dug, u kojem su nastradali mnogi zarad mira i harmonije koja vlada u sadašnjoj idiličnoj Bašti. Ta mreža je bila tu kao dodatni simbol da je sloboda iluzija, i da su i dalje zarobljenici, možda ne Ruski ili možda baš njihovi. Ovaj spomenik je završen 2018. godine. Podigla ga je post-sovjetska vlada. Estoniji je nakon propasti Sovjetskog Saveza trebao novi indentitet. Valjalo je što pre odbaciti komunističku prošlost i vratiti se, bar mentalno, u vreme pre Drugog svetskog rata. U ono vreme, kada je Estonija postojala kao slobodna država. Zadatak nimalo lak. Posebno kada svuda naokolo leže sovjetski spomenici.

Marjame memorijalni kompleks obuhvata nekoliko celina: Sovjetski memorijalni pejzaž, groblje nemačkih vojnika, već pomenuti Spomenik žrtvama komunizma i istorijski muzej.

Sovjetski memorijalni pejzaž sa dominantnim obeliskom, spomenikom sa pticama, kalupom ruku, spomen pločama neznanih junaka. Spajaju ih duge betonske staze, od kojih je jedan deo odrađen kao amfiteatar. Svaka od ovih pojedinačnih tvorevina je vrlo impozantna u svojoj veličini, podseća na megalomanske spomenike koji se mogu naći rasuti svuda po bivšim komunističkim državama. Lično, meni je ovaj tip građevina izuzetno dopadljiv, taj brutalni beton i metal smešten na ogromnim livadama koji u potpunosti dominira pejzažom. Deluje snažno, moćno i pomalo zastrašujuće. Za razliku od ovih spomenika koji su po prostoru stare Jugoslavije, ne retko uništeni, opljačkani, nehajno pretvoreni u deponije ili vandalizovani grafitima, estonski su prosto ostavljeni na milost i nemilost atmosferskim uslovima. Objekti u okviru sovjetskog memorijalnog pejzaža su pre svega spomenici zaborava. Iznad svega oni oslikavaju estonsku potrebu da zaborave 50 godina pod Rusima. Kao sve bivše članice Istočnog bloka koje su nasilno gurnute u isti, Estonija se još uvek bori sa duhovima prošlosti. Neposredna blizina Rusiji im svakako ne pomaže u tome. Dok grad Talin još i sa simpatijama gleda na svoje istorijsko nasleđe, država Estonija uporno odbija da se sa njim suoči. Naime grad je ponudio da održava ovaj kompleks, ali zbog vlasništva nad zemljom i većinom objekata koji su vlasništvo države, problem održavanja se prolongira do besvesti. Očigledno država smatra da je revanšizam legitimna metoda bavljenja istorijom, umesto suočavanja sa istom radije ignoriše i zataškava. Možemo li izrasti u zdravo društvo, ako probleme guramo pod tepih? Istorija našeg podneblja jasno pokazuje da ne možemo.

I kao da sav taj rat oko doživljavanja ruske invazije nije dovoljan, u okviru kompleksa se nalazi i ogromno nacističko groblje. Nastalo 1941. kada su Nemci sa istog mesta “izbacili” ruske vojnike, pokopane samo godinu dana ranije. Šetajući Marijinim brdom, čovek ne može da se ne zbuni pod svom tom nabacanom istorijom. Ko su dobri a ko loši momci na brdu? Možda bolje, koga su tačno Estonci videli kao pretnju, a koga kao oslobodioce? Ko su bili Estonci 1920., 1940., 1960., danas?

Jedno je sigurno, strah od Rusa trenutno dominira. I dok mi na dalekom istoku, trenutni rat na prostoru Ukrajne doživljavamo kao nešto daleko i pomalo nestvarno, on je i te kako stvaran za Estonce. Svuda po Baltiku vijore ukrajnske zastave. Ispred ruske ambasade u Talinu masakrirane, krvave plišane igračke i anti-ratne parole su nas podsećale na tu stvarnost. Ostavština Sovjetskog Saveza definitivno nije nešto što Estonci trenutno vide kao prioritet, sem pokojeg istoričara umetnosti i arhitekte koji se zalažu za očuvanje starih spomenika.

Ironija je da je upravo nešto što bi lokalci da skrajnu i zaborave ostavilo najveći utisak na mene.

Više slika možete naći u mojoj galeriji Talin.

Istanbul

Naš put za Istanbul, početkom godine, obeležio je povratak starom životu. Životu pre korone. Možda ne identičnom, ali stvari su konačno krenule da se vraćaju u normalu.

Poželeli smo da negde skoknemo na nedelju dana. Jugoistočna i Istočna Azija, koje bi preferirala za tu dužinu odmora, i dalje su bile u zaključanom korona stanju. I dalje su se maske nosile na otvorenom. I dalje je trebalo raditi testove nakon sletanja. I dalje je sve delovalo previše mučno i komplikovano. Bar je povratak u Singapur bio višestruko olakšan. Jedna forma za ispuniti pred put. Jedan test pred polazak, koji se brzo i jednostavno mogao obaviti na istanbulskom aerodromu. I kućni testovi, ako želimo napolje u narednih nedelju dana. I onako smo ih imali bar dvadesetak kod kuće jer ih je singapurska vlada delila u više navrata.

Turci su od svega tražili da ispunimo samo jedan formular pred let. Maske se nisu nosile na otvorenom. Gledano iz singapurske svakodnevice, Turska je delovala kao savršeno mesto za biti u tom momentu. Kupili smo karte, tek tako, na prečac, desetak dana pred put. Spontano. Kao u pre-koronska vremena.

Malo me je brinula činjenica da letim u zimu. Mi uspešno izbegavamo zimu već godinama. Volim da odem na planine, krajnji sever, ili jug planete leti i tada mi iznenadne hladnoće ne smetaju ni najmanje. Zapravo su poželjne. Leto u Patagoniji, na Islandu, i sličnim mestima na momente zna da izgleda kao zima. Ali je zapravo daleko lakše. Dan je dug i ta zima ne traje danima. Ona samo smenjuje proleće, leto i jesen na momente, u istom danu. S obzirom da idem u višednevna pešačenja, koja te zbog same vrste aktivnosti “greju” i sa sve profi opremom, hladnoća mi ne predstavlja problem. Ali u gradu, gradu na moru, zima u pravo zimsko vreme, zima u gradskim šetnjama, ta zima me nije preterano privlačila. Bar nije do skora. Možda je deset godina leta dovoljno vremena da čovek poželi da ponovo vidi zimu? Ili bar, da se iz radoznalosti osmeli da joj se ponovo prepusti? Uostalom, tih dana je u Istanbulu padao sneg. Imala sam prilike da vidim beli Istanbul. Kad sam poslednji put videla sneg u gradu? Naoružali smo se dugim zimskim jaknama, cokulama, kapama, šalovima, rukavicama i krenuli ka hladnom Istanbulu.

Tih 15-20 min na autobuskom stajalištu, na istanbulskom aerodromu obitavala sam u polu-usnulom stanju. Delimično zbog 10 sati dugog leta, delimično zbog neverice da sam ponovo na putu. Stanica je prolazna. Sa nadstrešnicom. Kao tunel. Osećala sam hladan vazduh na obrazima, onom malom delu ispod očiju. Sve ostale delove kože sam pažljivo ušuškala u tople slojeve garderobe. Vazduh je mirisao na hladno. Tako svež i drugačiji od onog tropskog na koji sam navikla.

Sneg smo samo u tragovima videli na poljima, na putu do grada. Tih nedelju dana bili su uglavnom sunčani. Nebo je bilo plavo, bez oblaka. Savršeni zimski dani. Savršeni za duge šetnje. Vreme dosta utiče na doživljaj grada. Kada je svetlo i vedro vreme sve deluje lepše. Raspoloženiji smo. Opušteniji. Ne znam da li je vreme jedan od krivaca za moj doživljaj Istanbula.

Rekoh drugarici, nakon povratka, kako mi se Istanbul mnogo dopao. Kako je lep. Na konstantaciju da je lep, ona je podigla obrve i pogledala me sa čuđenjem. Dodala je da se i njoj Istanbul dopada, ali zvati ga lepim je preterivanje. Onda smo po ko zna koji put prošle kroz istu diskusiju šta je, a šta nije lepo.

Verovatno je problem u meni. Nije ona jedina koja se iznenađuje kako ja koristim reč lep/lepota. I zanimljivo je da na isti način zbunjujem ljude bez obzira odakle su došli, gde su pošli i na kom jeziku pričamo.

Lepo je sve ono što u meni izaziva buru osećanja dok u to gledam, ne obavezno samo pozitivnih, što mi privlači pogled i budi radoznalost. Nemerljivo je i neuporedivo je. Ne postoje kategorije. Mada postoje asocijacije. I nešto što je u jednom periodu bilo ružno, može u sledećem postati lepo. I obrnuto, naravno. Lepota je vrlo fluidan koncept. Pretpostavljam da je u mom slučaju lepota određeni set osećanja.

Istanbul mi je zaista bio lep. Više je stvari doprinelo tome. No, krenimo redom.

Grafiti i murali po njegovim ulicama. Grad sa velikim brojem uličnih “žvrljotina” jednostavno ne može da ne bude lep. Grafita ima manje-više svuda po gradu, dok su najveći murali na azijskoj strani, u naselju Kadikoj (Kadiköy). Istanbul, poput nekih drugih velikih metropola praktikuje Grafiti festivale. Mnogi od ovih murala su iscrtani za vreme festivala održanih u poslednjoj deceniji.

Ulične cica-mace. One su me do te mere fascinirale da su odmah nakon povratka, dobile svoj mini-post-galeriju Portreti istanbulskih cica. Nije me iznenadilo da ih ima puno. Singapur je i sam pun uličnih mačaka. Singapurci ih obožavaju. Turski dokumentarni film Kedi (u prevodu Mačka) se svojevremeno mesecima ovde prikazivao u bioskopu. Istanbulci veruju da ulične mačke pripadaju svima i istovremeno ne pripadaju nikome. Po ulicama grada, puno je kućica za mačke. Na svakom koraku stoje posudice sa hranom i vodom. Ulične mačke su vrlo mazne. Desilo mi se čak dva puta, za to kratko vreme posete, da mačke pređu granicu “pristojnosti”. Jedna mi je uletela u zagrljaj kad sam joj pružila ruku da je pomazim. Drugom prilikom, dok sam sedela na klupi, zverajući naokolo duž ulice, mačka je došetala i sela mi u krilo. Toliku opuštenost i privrženost ljudima nisam ranije videla. Mačke su gotovo uvek na oprezu. Bar one “normalne” mačke. Mačke van Istanbula.

Voda. Najveći deo vremena smo proveli na vodi. Šetajući uz Bosfor, Zlatni rog, Mramorno more. Prelazeći Bosfor trajektima sa evropske na azijsku stranu, i obratno ili prelazeći Zlatni rog Galata mostom. Gde god da smo se našli u kopnenom delu Istanbula, nakon sat bi se spustili ponovo do vode. To nije moglo da mi dojadi. Postoje delovi koji su mi bili manje fascinantni (to kulturno, polički itd. korektna ja izbegavam da kažem ružni), ali je najveći deo tih šetališta bio izuzetno prijatan. Široke staze tik uz vodu. Beskrajni niz pecaroša. Razigrana deca. Zaljubljeni parovi.

Kuće, ulice i ljudi zarobljeni u nekim starim vremenima. Moj prvi (i jedini) vizuelni kontakt sa Istanbulom, do gotovo pred sam put, bile su Gulerove fotografije. Dobar deo fotografija je prikazivao ljude u uskim sokacima, stare drvene kuće. Ulične prodavce i nosače koji guraju ogromna kolica ispred sebe. Kaldrmisane ulice. Zanatlije. Čajdžinice. Neke nostalgične, arhaične momente. Onda sam, totalno neočekivano, u jednoj knjižari u Singapuru naletela na Pamukov Istanbul. Samo nedelju dana pred put. Prelepo izdanje sa fotografijama koje je Pamuk birao. I opet te iste Gulerove fotografije, pored mnoštva drugih. Pomislih tugaljivo da je šteta što taj Istanbul neću videti. U kakvoj sam samo zabludi bila. Ni zamisliti nisam mogla, da taj Istanbul i dalje postoji. Razbacan svuda po gradu. Dovoljno je samo malo zaobići ulickane moderne ulice, zaći iza starih crkvi i džamija. Jedan od najupečatljivijih detalja su stare drvene kuće. Najvećim delom oronule i zapuštene. Pamuk je u svojim memoarima pominjao požare koji su gutali čitave kvartove drvenih kuća dok je on u njemu odrastao. Čudi me da je ijedna preživela posle tolikih, nekada vatrenih, danas preduzetničkih stihija. Ni skupljači starih stvari, prodavci i nosači sa ogromnim drvenim kolicima nisu u potpunosti zamrli. Tu su da podsete na težak rad, da nas vrate u mladost svih tih pogrbljenih staraca na ulici.

Carigrad. Prestonica rimskog, vizantijskog i osmanskog carstva. Na tom malom poluostrvu, uknještenom između Mramornog mora, Bosforskom moreuza i Zlatnog roga, gusto je napakovano preko 2500 godina istorije. Previše za jednonedeljnu posetu. Setih se saveta svog prijatelja pred moj prvi put u Kjoto; Ne pokušavaj da obiđeš sve hramove. Moj savet svakome ko ide u obilazak Stambola bio bi: Ne pokušavaj da obiđeš sve palate i džamije. Iskreno, moje interesovanje za istoriju i nije takvo da bih gledala buržujske tvorevine starih vladara ili molitvena mesta. Uvek me je više interesovalo, šta su ljudi jeli, kako su provodili radno i neradno vreme, kako su se oblačili, šta su crtali/pravili, o čemu su filozofirali, na kakvim su mestima spavali. Mada i to više kroz pisanu reč, nego obilazak istorijskih muzeja i sličnih institucija. Mnoštvo stvari na jednom mestu me uglavnom umara. Posle nekog vremena sve mi postaje isto. Glavni razlog tome je svakako odsustvo pravog interesovanja. No, kad vas svi vodiči, članci i sl. konstantno bombarduju određenim informacijama, u nekim slučajevima ipak popustite. Te tako smo na kraju ipak otišli u obilazak Topkapi palate i Aje Sofije. Sav šareniš građevina u okviru palate je bio vizualno natprosečno prijatan. Sve te boje i šare na podovima, zidovima, komadima nameštaja na kraju ipak deluju impozantno, nezavisno od toga koliko vas istorijske činjenice zanimaju ili ne zanimaju. Od svih građevina u okviru palate najviše mi se dopala biblioteka Ahmeda Trećeg. Često, putujući, naletimo na neke zanimljive primere u arhitekturi i svaki put krećemo u duge i ozbiljne razgovore kako ćemo to i tako napraviti u našoj kući jednog dana. Posle posete ove biblioteke, konačno smo rešili problem prostora za knjige u našoj kući iz snova.

Istanbulci. Nije da smo se nešto preterano družili sa lokalcima. Ali ono što svaku posetu Turskoj uvek čini posebnom je svakako, dobrim delom, tursko gostoprimstvo i uslužnost. Ono svakako nije ni obeležje samo ovog grada. Postoji to nešto, što je toplo i drago, poznato a opet istovremeno drugačije, udobno. Nešto što asocira na kuću, sigurnost, detinjstvo. To nešto, iznad svega, svaku moju posetu Turskoj učini posebnom. Budi želju da joj se iznova vraćam.

Više slika možete naći u mojoj galeriji Istanbul.

Post je napisan: 09.07.22
Nema komentara
Kategorije: Turkey
Tags: , , , , , , ,

Sivjavik

Rejkjavik je grad sa svega 130.000 duša. On je i najsevernija prestonica na svetu. Hladan je i mračan, čak i u sred avgusta. Ne čudi me da nikada nisam poželela da ga obiđem dok smo živeli u Nemačkoj. Čak i sad iz Singapura na sever putujem samo u toku leta. U redu je da mi bude hladno, ali i dalje nisam OK sa nedostatkom dnevnog svetla. Da bi znali koliko je neka zemlja mračna dovoljno je da bacite pogled na enormno velike prozore i odsustvo zavesa. Nedostatak svetla ih očigledno više brine od nedostatka privatnosti.

Volim te velike prozore u severnjačkim zemljama. I iskreno volim da im zavirujem u životni prostor u prolazu. Severnjaci vole knjige, lampe, svetle boje i proste, svedene linije. Sudeći po njihovim kućama jednostavnost je na visokoj ceni.

Rejkjavik je siv i taman. I fasade su im takve. U zagasitim bojama. U centralnom delu grada su se potrudili da ih zašarene. Ponegde će se neka kuća “izvrištati” svojim jarkim bojama. Mnogi zidovi prekriveni su muralima. Moj omiljeni je jednostavno konstatovao očigledno: Rejkjavik je Sivjavik.

U sred Rejkjavika, u prostorijama nekadašnjeg javnog WC-a smešten je muzej PUNK-a. Majušan je koliko su obično mali javni WC-i. Unutrašnjost je u svom orginalnom stanju, samo što se šolje i lavaboi više ne koriste. Sve je izlepljeno posterima i išarano grafitima. Naokolo vise slušalice sa kojih dolaze umilni zvuci islandskog panka. Da nisam obišla taj muzej nikada ne bih otkrila koliko je Bjork fascinantna umetnica. Bar 70% muzejske postavke je posvećeno njoj. Vlasnik muzeja je očigledno veliki obožavalac.

Sem muzeja i murala centralni deo grada mi je bio prilično nezanimljiv. Većinu vremena smo šetali morskom obalom. Istočni deo obale je posebno interesantan. Vrlo brzo se pešačka staza odvaja od glavnog puta i vodi kraj bizarne građevine napravljene od recikliranog materijala i okićene sklupturama, maskama i kojekakvim starudijama. Poput kakvog muzeja bizarnih objekata. Prilično zabavno i neočakivano, tu na obali, u sred ničega.

Nakon nje, široka zelena livada prekrivena poljskim cvećem, pogled na okolna ostrvca sa jedne strane i Rejkjavik sa druge. Staza vodi do male luke, odakle brodići isplovljavaju do ostrva Videj (Viðey). Samo ostrvo je toliko malo da ne treba ni dva sata za ispešačiti sve njegove staze. Na njemu je “tvorevina” koju je pravila Joko Ono kao spomenik mira. Prilično neimpresivno za moj ukus, mada je Island izuzetno ponosan na čast koju im je umetnica ukazala time što je svoj spomenik baš tu metnula. Na ostrvu nema ni jednog drveta. Samo beskrajna livada. Beskrajna livada ispod sivih, niskih oblaka.

Rejkjavik je previše velik da bi bio selo i previše tih i miran da bi bio grad. Idealan je za beskonačne tihe i umirujuće šetnje.

Više slika možete naći u mojoj galeriji Rejkjavik.