Na aerodrom u Kitu stigli smo pre sedam tog jutra. Žurili smo da odemo. U gradu smo proveli prethodan dan i ostali prilično ravnodušni. Nije da Kito nema šta da ponudi, nego smo mi u njega došli nezainteresovani i premoreni. Premoreni od ljudi. Željni divljine, prirode, mira. Uostalom trebalo je dočekati svoj red na šalteru na kojem se plaćaju “ulaznice” za Galapagos, a onda i preći specijalnu kontrolu. Sve to je delovalo mnogo ozbiljnije kada sam o tome čitala na netu. Uživo, to je najobičniji skener, a službenici na njemu poluzainteresovani za sadržaj našin torbi. Mogla sam komotno i krokodila preneti u rancu.
Leteli smo preko Gvajakilija. Ne sećam se koliko je let dug, ostao mi je u sećanju samo osećaj razočarenja što ostrva iz vazduha nismo videli. Bilo je oblačno i kišno kada smo sletali. Grad je blizu aerodroma i vozili smo se svega 10tak minuta do hotela. Grad i nije grad u urbanističkom smislu, pre naseobina sa 6000 duša. Kao na većini pacifičkih ostrva, arhitektura je bila neimpresivna. Uz put su se nizale dvospratnice, bez ikakvog šarma. Ni hotel u kom smo odseli nije izgledao preterano impresivno. Vlasnik je zato nadoknadio sve svojom harizmom. Dočekao nas je sa tim tipičnim pacifičkim osmehom i sa svim vremenom ovog sveta koje je bio spreman da troši na nas. Izdeklamovao nam je, kao pesmicu, sve ostrvske znamenitosti i posle nekih pola sata konačno nas odveo u sobu. Izleteli smo čim smo ostavili stvari i sa nestrpljenjem krenuli ka plaži koja je bila samo jednu ulicu niže, kako bi našli neko mesto za ručak.

Prvo iznenađenje čekalo nas je već na kraju naše ulice. Sa strane, kraj puta, ležao je morski lav. Otvorio je oči, konstatovo da smo tu, zatvorio oči i nastavio da kunja, poput kakve ulične džukele. Ni najmanje ga nije interesovala moja preterana reakcija na njegovo bivstvovanje. Ja sam oko njega uzbuđeno poskakivala, ponavljajući uporno: “Vidi Miljane morski lav! Vidi kako nas kulira! Vidi kako je leeeep!”. Shvatala sam da je suludo što mu sve to ponavljam, jer on jednako oduševljen stoji kraj mene, i da je moja potreba da uperim prst u životinju i vučem Miljana za majicu više nego komična, ali prestati nisam mogla. Bila sam toliko uzbuđena da mi je srce ubrzano lupalo a osećaj topline i sreće se širio celim telom. Retki su momenti kada sam toliko uzbuđena da celo moje telo reaguje na viđenu ili doživljenu stvar. Trebalo mi je neko vreme da odvojim oči od te pospane živuljke i primetim drugu, samo par metara dalje. A onda krenem u naletu oduševljenja da stiskam Miljanovu ruku, i vučem ga sa nestrpljenjem, od jedne do druge životinje. Gospodin morski lav broj dva, je jednako nezainteresovano kuntao kao i njegov rođak kojeg smo prvo sreli. Ja sam za njih bila samo još jedan prolaznik na koje su sasvim oguglali, dok su oni za mene bili jedinstveno i posebno iskustvo. Ne znam koliko smo vremena proveli tu, kraj njih u tom transu, pre nego što smo nastavili uz more. I jedva da smo prešli par metara, do prve, male plaže. Peščana plaža sa velikim kamenjem i kolonijom morskih lavova. Plaža je ograđena drvenom ogradom, koja treba da spreči morske lavove da izlaze na put i okolne drvene, pešačke staze. Ono malopređašnje uzbuđenje, preraslo je u potpunu euforiju kad smo sišli do plaže. Na sve strane, ležali su morski lavovi. Svih veličina, od onih malenih od jedva pola metra do ogromnih ženki preko metar i po. Lenjo su se sunčali na plaži, međusobno isprepletani ili nabijeni jedni pored drugih. S vremena na vreme bi se dovikivali, mlatarali perajima da rasteraju muve ili češkali međusobno. Mi smo stajali opijeni tom slikom ispred nas. Sve nam je bilo čudno, i ta blizina divljih životinja i to njihovo totalno odsustvo straha. Taj prizor, ta osećanja, celokupni događaj je bio jedinstveno iskustvo. Nikada nisam iskusila ništa slično. Kao da smo se našli u kakvom raju, u kojem ljudi konačno obitavaju sa životinjama u miru, bez straha.

Morski lavovi su impresivne životinje. I definitivno meni najinteresantnije od svog tog divljeg sveta na Galapagosu. Mi smo već videli kolonije ovih životinja pre par godina u Patagoniji, ali sa bezbedne udaljenosti, sa broda, ne prilazeći im toliko blizu. Jedno od pravila na Galapagosu je da ne dirate životinje i da im ne prilazite bliže od dva metra. Morski lavovi na svu sreću “ne znaju” za ovo pravilo, pa ga često narušavaju, prolazeći mnogo bliže kraj vas. No zanimljivo je da oni ne traže našu pažnju, ne žele nikakvu interakciju sa nama, naprosto nas ignorišu. Ono što je meni toliko fascinantno kod ovih životinja je taj kontrast između ponašanja, pokretljivosti, načina života ove životinje dok je na kopnu i dok je u vodi. Morski lavovi su tromi i lenji dok su na plaži. Uglavnom leže naokolo spavajući. Njihovo telo nije stvoreno za šetnju, ali na moje iznenađenje prelazili su poprilične razdaljine. Tako naređani na plaži, zaista podsećaju na lenje ulične pse, prostrte po ulicama, u toku pretoplih letnjih dana. Nisam bila sigurna da li me morski lavovi pre podsećaju na kučiće ili krave, sa tim krupnim, vlažnim očima. Kada su u vodi, pokretni su i brzi, razigrani i puni energije. Čak im i krzno, natopljeno vodom, dobija crni sjaj, dok na plaži, osušeni, imaju svetlo braon – žućkastu boju. Fascinantno je kako ta životinja ima dva totalno suprotna lica u ove dve sredine.

Ceo potez uz more, u tom gradskom delu nastanjen je porodicama ovih divova. Morski lavovi žive u grupama u kojoj dominira jedan mužjak, koji ima više ženki. Ti glavni mužjaci su ogromne životinje. Vidljivo krupnije od svih ostalih. Oni uglavnom patroliraju po laguni, blokirajući put ajkulama, kako bi najmlađi mogli nesmetano da love. Ponekad se međusobno pokolju. Mada su svađe mnogo češće između mlađih “sinova” i oca, kojem pokušavaju da preotmu dominaciju, tj. ženke. Taj prizor je redak, ali bučan i veoma nasilan. Na kamenjaru, tj. uzdignutom delu obale, jer nije svuda pesak, videli smo po prvi put i morske iguane i ogroman broj kraba. Iguane nisu ništa aktivnije od morskih lavova, uglavnom samo lenjo leže po kamenjaru, upijajući sunčevu toplotu. Ove na San Kristobalu su dosta manje od onih koje ćemo videti, par dana kasnije na Izabeli. No, nama su u tom momentu, delovale više nego impozantno. Bili smo zaista impresionirani životinjskom populacijom. Nisam očekivala da će životinje ležati svuda naokolo. Nisam ih očekivala u tom broju. Nisam ih očekivala slobodne. Ni u najluđim snovima nisam očekivala da vidim preko dvesta morskih lavova u 100m šetnje uz more.

Taj dan smo završili u restoranu baš preko puta one prve, male plaže, gledajući zalazak sunca. Plaža je poznata kao Zlatna plaža (Playa se Oro) To će nam postati ritual u narednih par dana. I jedna od najlepših uspomena koje ćemo poneti sa ovog arhipelaga.

San Kristobal nije malo ostrvo, ali samo njegov mali, južni deo je naseljen i dostupan lokalcima i posetiocima bez vodiča. Postoje delovi i na severu i zapadu ostrva gde je poseta dozvoljena uz nadzor vodiča iz Nacionalnog parka, ali to je trebalo dodatno platiti i pridružiti se nekoj organizovanoj turističkoj turi. Ne postoji čak ni direktna kopnena veza između juga i severa ostrva, nego se ti delovi posećuju brodom. Jedna od dozvoljenih, javnih staza, nekoliko kilometara dugačka, koja spaja par prelepih laguna, počinje na severnom izlazu iz grada. Staza manje-više počinje od plaže Man (Playa Mann). Vreme je bilo sunčano i toplo, ali Pacifik je hladan i voda ne prelazi dvadesetak stepeni. Ma koliko plaža delovala letnje, ja nikakvo kupanje nisam planirala. No, ogroman broj morskih lavova nas je privukao, pa smo se spustili do vode. Sedeli smo na suncu, mackajući se kremom za sunčanje, a oko nas su se šetkali morski lavovi. Plaža je mala, ali turista gotovo da nema. Svi su na kruzerima, u obilasku životinja. I pored ogromnog broja ljudi koji posete Galapagos, na stazama, u toku dana, smo uglavnom bili sami.

Nakon plaže, izabrali smo stazu koja vodi dublje u kopneni deo. Registrovali smo se na početku staze i krenuli drvenim stazama kroz nisko, ogoljeno, drveće. Drveće je izgledalo potpuno sasušeno, bez ijednog listića. Jedino zelenilo na putu bili su ogromni kaktusi. Njihove bliže rođake naćićete u mnogim saksijama, no ovo je prvi put da sam videla tu vrstu sa zadebljalim stablom i mesnatim, bodljikavim delom samo u krošnji. Naša prva stanica bio je vidikovac Tiheretas. Nisam sigurna da li je ime dobio po bubauši (španski: tijeretas), jer njih naokolo nismo videli, ali pogled na more i uvalu po kojoj su plovili kanui je bio vredan pauze. More je imalo tamnu, modru boju. Po njemu su plovila dva žuta kanua praćena razigranim morskim lavom. Staza dalje prati more, i ono nam je stalno bilo na vidiku, ali sama staza nije išla uz plažu. To bi bilo i nemoguće, s obzirom da je obala u početku strma i kada se konačno spusti na nivo mora, prekrivena crnim, vulkanskim, kamenjem. Silazili smo često sa staze i prilazili kamenju kako bi slikali iguane koje su upijale sunčeve zrake. Bile su dosta plašljive te smo se držali na odstojanju. Kamenje je bilo prekriveno rakovima, koje su talasi svlačili u more, svaki put kad udare u kamenje. Morske iguane na San Kristobalu nisu velike koliko na druga dva ostrva i nema ih u toj meri koliko ih ima na drugim ostrvima. Takođe su i daleko stidljivije. Staza uglavnom vodi kroz oniže rastinje i prekrivena je kamenjarom. Na tom kamenju se često odmaraju manji gušterčići, koji podsećaju na naše domaće primerke. Po okolnim krošnjama ima puno zeba, u svim mogućim nijansama. Zanimljivo je koliko su i ptice manje strašljive i često raspoložene za poziranje. Doduše, najlepšu među njima, žutu zebu, je i najteže uhvatiti fotoaparatom.

Staza se završava na plaži Bakeriso (Baquerizo) koja je ime dobila po bivšem predsedniku Morenu. Plaža je duga, peščana. Dok smo stigli do nje prilično smo prokuvali na suncu, te se optimistično sručih u more. Tih 18 stepeni me je ohladilo u momentu. Jedva da sam izdržala par minuta, pre nego što sam izletela napolje. Ne znam od čega mi je muž napravljen, ali je on u toj ledari proveo silno vreme. Sem njega, naokolo su plivale iguane, morske kornjače i “pobesneli” morski lavovi. Nisam baš sigurna da li su bili besni, ili je sve bio deo predigre, ali u momentu kad je jedna od živuljki izletela napolje i krenula da jurca pomahnitalo u mom pravcu nisam bila baš sigurna šta mi je činiti. Umesto da se sklonim sa puta, uperih spremno objektiv u njenom pravcu i načinih par fotki. Na kraju je valjda uvidela da sam budala, pa je ona skrenula te izbegosmo fatalni sudar. A ne bi bilo dobro da me je odalamilo tih sto i nešto kila pri toj brzini. Dok se Miljan rashlađivao u ledenom Pacifiku ja sam šetala uz plažu i slikala usnule morske lavove.

Vraćali smo se istim putem do vidikovca bubauši, a odatle sišli do istoimene uvale. Na njoj ne postoji plaža, ali je deo zabetoniran i moguće je ući u more. Uvala je već bila u hladu, te voda još hladnije. No kako smo ostali bez kapi pijaće vode, to je bio jedini način da se rashladimo i osvežimo. U vodi nas je dočekalo razigrano morsko lavče. Bio je baš druželjubiv te nas je “grickao” i vukao u vodu. Mi smo zaboravili da ponesemo maske sa ronjenje, ali upravo je to mesto poznato kao idealno za gvirnuti pod vodu. Ja i nisam mnogo patila zbog toga jer sam ionako uspela da se zadržim svega minut u toj ledari. Iz nekog razloga, Miljan je mnogo bolje podnosio te niske temperature vode od mene. Poslednju pauzu napravili smo na Punta Karola plaži (Playa Punta Carola). Nismo se dugo zadržavali. Već previše iscrpljeni, gladni i žedni, žurili smo nazad, u civilizaciju.

Drugi dan smo proveli u obilasku druge, ljudima dostupne, staze. Doduše, taj put je dug i asfaltiran, te spaja nekoliko znamenitosti i za njega smo morali da platimo taksistu da nas voza naokolo. Vreme je bilo muljavo, nebo prekriveno oblacima i sipila je dosadna kiša. Naša prva stanica bio je centar za odgoj kornjači. Dve su nas dočekale na ulazu. Bile su velike. Veće nego bilo koje kornjače koje smo uživo videli. Ali nedovoljno velike. Taj centar izgleda kao uređen park, sa stazicama sa kojih ne bi trebali da skrećete. U prvom delu parka, sem te dve poveće kornjače nismo videli mnogo oklopnjača. Krenuli smo da se takmičimo ko će ih više i pre zapaziti. Bile su prilično daleko od staze, tako da smo izgubili nadu da ćemo videti kornjače izbliza. A onda, kada smo stigli do samog mesta za uzgoj, ugledašmo prvu, ogromnu kornjaču. Bila je mirna, usporena i zauzeta ručkom. Nije marila što joj objektiv guram u facu. Čak se radoznalo nameštala za slikanje. Naokolo su se šetale grupe turista. Po veličini grupe i njihovih internih razgovora, shvatili smo da su došli sa nekog od ogromnih kruzera. Jedna starija gospođa se žalila drugoj kako je taj centar dosadan i u njemu nema ništa što već nisu videle u prethodnom. Druga je dodala, da ne razume ni zašto su ih opet, to jutro, vodili da gledaju guštere, kad su ovi bili mnogo manji od pređašnjih. Gospodin sa šeširom je primetio da je već vreme ručku i s nestrpljenjem podsećao vodiča i ostatak grupe da je vreme da nastave dalje. Ja sam razmišljala kako karta za kruzere zapravo nije dovoljno visoka i da bi im trebalo naplaćivati po hiljadu pride kad krenu da daju takve izjave. Pokušavala sam da ih ne slušam. Ali bilo je teško pobeći od gluposti. Kad je grupa otišla, imali smo sav prostor samo za sebe. Taj deo je ograđen kavezima u kojima su kornjače grupisane po starosti. Bilo je vreme hranjenju, pa nam je zaposleni u parku, dok je hranio kornjače, usput i pričao o njima. Objašnjavao je vezu između jačine oklopa i uzrasta, i kako po mekoći istog i šarama na njemu možeš pogoditi koliko je kornjača odprilike stara. Kornjače od šest godina su prilično malene. Na delu staze, od centra do izlaza, džinovske kornjače smo sretali na svakom koraku. Prilično su plašljive i čim vide ljude sklanjaju se sa staze. No i dalje, ostaju na svega metar ili dva od vas, te ih se možete na miru nagledati.

Sledeća stanica nam je bila Čino (Chino) plaža, prekrivena sitnim belim peskom i oivičena vulkanskim kamenjarom. Do nje se stiže uređenim stazama, obraslim sličnim rastinjem kao staza koju smo prešli prethodnog dana. Plaža je prilično uska i na njoj se lenjo izležavala mala morsko-lavovska zajednica, stisnuti jedni uz druge kao sardine u konzervi. Nisu se ni štrecnuli zbog našeg prisustva. Zaobišli smo ih na putu do ogromnog kamenjara na koji smo se peli da bi uživali u pogledu ka pučini. To tamno plavo, hladno more sretalo se sa sivim oblacima na horizontu. Na vidiku ništa sem neba i vode. Sedeli smo dugo, zagledani u taj beskraj. Iako je Galapagos tu oko ekvatora, prizor je naličio u tom momentu hladnim, severnim morima.

Odatle smo se uputili na naše poslednje izletište za taj dan jezero El Hunko (El Junco). Jezero ustvari ispunjava kupolu vulkana, malo je i kružnog oblika. Ime dolazi od specifične vrste visoke trave, koja prekriva celo brdo. Uspon je lagan i veći deo staze je pretvoren u drveno stepenište jer je vremenom staza pretvorena u klizište od silne eksploatacije. Ne znam gde su te horde ljudi koji su toliko razgazile stazu. Mi smo na vrhu bili sami. Hladan vetar je uporno duvao i hukao tolikim intenzitetom da sam Miljana mogla čuti samo kada je neposredno uz mene. Prošetali smo oko kratera, sa kojeg smo mogli sagledati celo ostrvo. Oblaci su jurcali oko nas, čas zaklanjajući vidik, čas se otvarajući prikazujući predele oko nas. Složili smo se da je taj deo puta bio ubedljivo najintenzivniji i da smo imali sreće s tim sumornim vremenom. I ona litica, sa koje smo gledali plavo-sivi beskraj i ovaj krater su delovali posebno magično pod tim sivim oblacima.

Poslednji dan na ostrvu smo rezervisali za ronjenje oko Kiker stene (Kicker Rock). Galapagos je poznata ronilačka destinacija. Postoje desetodnevne ture koje vode na ronjenje oko Darvin i Volf ostrva (Darwin i Wolf). To je već bilo daleko izvan mog interesa, ali me je mogućnost da ronimo oko San Kristobala privukla. Posle onih ulazaka u Pacifik prethodnih dana, bila sam prilično zabrinuta za ronjenje u hladnim vodama. Ja se smrzavam i u tropskim vodama ukoliko sam u vodi duže od pola sata. Ispostaviće se da je slojevito oblačenje pod vodom efikasno koliko i na suvom. I da mi zapravo nikad nije bilo prijatnije pod vodom. Vidljivost nije bila preterano dobra, no količina i veličina podvodnog sveta je bila impozantna. Moram da priznam da nakon ronjenja na Palau, malo šta može da me fascinira. No ogromno jato tuninih rođaka u kojem sam se na momenat izgubila je uspelo da me vrlo pozitivno iznenadi.

San Kristobal mi je ostao u najlepšem sećanju od sva tri ostrva. Dovoljno tih i miran da se čovek ljudski odmori i nauživa. Najveće naseobine morskih lavova su upravo na ovom ostrvu i to ga čini za nijansu još posebnijim. Upravo ove životinje su meni bile najzanimljivije. Lenji dani ispunjeni šetnjama, savršena kombinacija vremenskih uslova i fantastični i preljubazni ljudi. I taj restoran na čijoj smo terasi provodili svako veče uživajući u zalasku sunca, prvoklasnoj večeri i fantastičnim koktelima. Sve to je uticalo da se osećamo posebno prijatno i otežavalo rastanak. Sledeći put kad budem išla na Galapagos, ostaću verovatno samo na San Kristobalu. Napravili smo samo jednu grešku, što ga nismo ostavili za kraj puta.

post a comment