postcards…
The world moves with me

Rapa Nui / 14.02.19

Stajala sam već neko vreme ispred Moaia.
Gledala sam ga. I gledao je on mene.
Stajali smo nepomično, jedno naspram drugog. Bez reči.
Bili smo na otvorenoj poljani. Na par desetina metara strma litica je delila zemlju od mora. Bilo je oblačno. Duvao je vetar. Bilo je bučno. Zvuk talasa koji su se razbijali o liticu. Fijuk vetra.

Razmišljala sam zašto sam došla. Uskršnje ostrvo je za mene bilo jedno od onih magičnih priča iz detinjstva. Avanturistično. Daleko. Tajanstveno. Koliko sam puta u detinjim mislima navlačila piratsku odeću i plovila do njega? Koliko puta sam sanjala taj momenat? Kopala sve moguće informacije, dodavala izmaglice ispred i oblake iza da sve deluje još neverovatnije, još mističnije? Jesam li zato došla? Da oživim na momenat dete u meni? Da nostalgično vijam te dečije snove? Možda. Ne znam.

Šta god me je dovelo na ostrvo sad mi se čini nebitno. Rapa Nui je za mene bio vrlo tužan čas istorije ovog našeg sveta, sa primesama geografije, biologije, socijologije i psihologije. Sasvim je prirodno da sad o tome krenem da filozofiram.

Prvo se zemlja izdigla iz mora. Vulkani su izbljuvali lavu. Ona se ohladila. Tako nekoliko puta, pre nego što su konačno presahnuli. Onda na toj plodnoj, mineralima bogatoj vulkanskoj zemlji, nastade život. Rasla je trava, livade su ozelenele, nikle su šume. Dolazile su ptice. I odlazile.

A onda dođe čovek. Donese svoje životinje, poče da seče šumu, da obrađuje zemlju, da se moli bogovima, da ih za milost moli. Ostrvo beše malo. Klima blaga. Ne beše velikih opasnih životinja da mu priprete. Ne beše opakih bolesti. I čovek se razmnoži. Baš kao što se današnji čovek razmnožio. I baš kao što nama Zemlja postaje tesna, i starim Polinežanima Rapa Nui postade tesan. Ali sa tog malog, izolovanog ostrva nemaše kud. Već previše vremena prođe, mladi zaboraviše mudrost prvih doseljenika. Baš kao što i mi danas zaboravljamo ono što beše pre nas, iskrivljujemo istoriju, veličamo prošlost, od mrtvih pravimo junake, heroje, svetce, bogove. Čekamo da nas neko drugi spasi bede u kojoj smo se našli, uplašeni i lenji molimo bogove za pomoć. Takvi behu i stari Polinežani.

I među njima beše onih koji su pokušavali da se izbore za bolji život. Koji su kretali dalje, u potragu za novim svetovima. Onih koji su bili hrabri i neustrašivi. Koji su verovali u svoje dve ruke, svoje dve noge i svoje srce više nego u imaginarna bića. I ti heroji, kao i svi pravi heroji behu zaboravljeni. Obeleženi kao ludi. Žigosani zbog toga što su bili drugačiji. Što su smeli. I što su se usudili.

Na žalost, onih koji su čekali da ih neko spasi beše više. Ali avaj, imaginarna bića su samo imaginarna bića. Bog se, na kraju krajeva, nikada ne pojavljuje. I taj nemoćni, jadni čovek, nemaše drugog izbora nego da izmišlja i nalazi bogove i vođe među sobom. A vođa kao vođa, ne ume da vlada dok ne zarati. Dok ne napravi one druge. One druge koji su toliko drugačiji od nas, iako imaju dve ruke, dve noge i isto srce. Često iste snove, iste patnje, a ne retko se i isto smeju i plaču. Ali su ipak drugi, jer imaju drugačiju dužinu kose, ili haljine, malo špicastiji nos, a i njihov bog je malo drugačiji od našeg. A čim ima njih i nas, moramo dokazati da smo jači, bolji i napredniji. Moramo praviti veće spomenike, zgrade, kuće. Naši moai su morali biti veći od njihovih. Naš neboder mora biti veći od njihovog. Baš kao što je u necivilizovanom svetu bitna veličina falusa, u ovim civilizovanim je bitna veličina svega drugog. Moje iskustvo, moje stvari, moje telo, moji ljudi, imaju vrednost samo ako ih poredim sa drugima, samo ako su veći i bolji od njih. Tako misliše stari Polinežani. Tako misli i čovek danas.

I tako se stanovnici Rapa Nuia izdeliše, zaratiše, među sobom ubijaše. Umirali su u ime boga, predaka, i ostalih budalaština, ne shvatajući da umiru jer ih je previše na tom ostrvu, jer su imali tu nesreću da su daleko od ostalih ostrva, u sred ničega. U sred tog okeana, bez koralnog grebena i bogatog podvodnog sveta koji bi ih mogao nahraniti, kad iscrpiše bogatu zemlju, i istrebiše kolonije ptica. U tom mizernom stanju su ih zatekli i prvi kolonizatori. Iskusni Evropljani uvideše da od tog ostrva mnogo leba nema, te mu i ne pridavaše veliku važnost. Ali su im ipak doneli pacove i bolesti, od kojih su starosedeoci u ogromnom broju umirali. Beše već kasno doduše. Iscrpljena zemlja se nije mogla tek tako oporaviti. Ono malo što ih je preživelo, raseljeni su kojekuda kao robovi. Zemlja im je oduzeta. Bar plemena prestadoše da se međusobom ubijaju. Imali su toliko novih, zajedničkih neprijatelja. Ujediniše se. Sada, ponovo behu jedno, jedni i jednaki. Danas se tako ujedinjeni bore za svoju nezavisnost od Čilea.

Budućnost možete da naslutite. Sasvim je izvesna.

Naravno, ispod ove bizarne, kratke istorije jednog naroda, koja bi se mogla primeniti na bilo koji narod, i bilo koji deo sveta, čak i bilo koje vreme, nalaze se slojevi kulture Rapa Nui naroda. Kultura, koja je često svedena na ogromne kamene sklupture, poznatije kao moai izdignute na ahu postoljima. Moai su orginalno postavljani blizu litica, gledajući ka unutrašnjosti ostrva. Statue su “tetovirane” na isti način na koji su se ljudi tetovirali te se predpostavlja da predstavljaju pretke. U toj stalnoj plemenskoj (čitaj muškoj) borbi da imaju najveći (čitaj penis) veličina moai statua je rasla. Postojalo je samo jedno mesto na ostrvu gde su statue klesane, pored nalazišta ovog kamena (Rano Raraku). Na njemu se još uvek nalaze najveće statue i oko polovine ukupnog broja moaia. Većina njih u Rano Raraku je, verovatno usled erozije, zatrpana te im vire samo glave iznad zemlje.

Manje poznati od moaia, ali ništa manje bitni su petroglifi, urezani na stenama, najvećim delom oko Oronga. Veruje se zapravo, da su u jednom momentu stanovnici digli ruke od moaia i kulta predaka i dominantnog starešinu birali na osnovu plivačkih sposobnosti predstavnika plemena. Stari bogovi i predci više nisu nikome mogli pomoći. Bilo je vreme za nove bogove i nove junake. Trebalo je pobiti te stare. Srušiti moaie da ne ljute novog boga. Bilo je vreme za Čoveka-pticu. Plemena su se naticala u plivanju do Motu Nui ostrva, sa kojeg su donosili jaje, koje su krali od kolonije ptica. Pobednik je proglašavan Čovekom-pticom za tu godinu. Orongo je bio centar tog novog kulta te je oko njega ogroman broj petroglifa urezanih u stenu u obliku čoveka-ptice.

Orongo se nalazi u južnom delu ostrva i do njega se može prošetati iz glavnog (i jedinog) sela Hanga Roa. I do mnogih moaia na zapadnom delu ostrva može se stići peške. Za ostale će vam trebati neko prevozno sredstvo. Rapa Nui je relativno malo ostrvo. Deluje kao jedna ogromna, valovita livada izdignuta iz mora. Postoji samo jedna peščana plaža na severu, na koju se veruje da su i pristali prvi doseljenici. Za potrebe snimanja filma, u vodu je potopljen jedan “lažni” moai, do kojeg se može stići ronjenjem. Ronjenje je fascinanto u svojoj posebnosti. Jedna ogromna podvodna pustara. Beskrajni pesak, bez korala, bez životinja. Mi smo na ostrvu ostali četiri dana, krajem decembra. Vreme je bilo vlažno i toplo, uglavnom oblačno. Takvo je odprilike cele godine.

Uskršnje ostrvo se često navodi kao primer čovekove preterane eksploatacije prirodnih dobara i samouništenja. Međutim, meni je pre delovao kao dobar primer za splet nesrećnih okolnosti. Jer iako svi mi radimo isto, kroz vekove, imamo tu sreću ili nesreću da nismo toliko izolovani. Oni su najebali, zato što su imali tu nesreću da ih vetar odnese predaleko. Kao što će neko biti nesrećniji da ga pregaze kola na putu. Mislim da je Uskršnje ostrvo zaista fantastičan primer za celokupnu istoriju sveta i čovekove ograničenosti. Njegove iluzije da je misleće biće, naprednije od predaka, i nemogućnost da shvati da se vrti u krug i sapliće o isto kamenje o koje su se saplitali svi pre njega. Da iznova izmišlja i pronalazi sve ono što je već izmišljeno i pronađeno. A onda ga pakuje u malo drugačiji papir i prodaje kao novu stvar. Da ne razume ili ne želi da razume, da su njegove akcije posledica složenih hemijskih procesa u njegovom telu, genetike, hormona, najprimitivnijih nagona za preživljavanjem istim onim koje imaju bubašvabe. Iz nekog razloga moai su sa mnom želeli da pričaju samo o tome. Nisu hteli da mi dozvole da ih smeštam u romantične i mistične priče. Hteli su da me nateraju da izbrišem onu lažnu izmaglicu i oblake. Da ih ostavim na miru, da propadaju izloženi vetru i kiši, dok ih ona ne spere u potpunosti sa lica zemlje.

Više slika možete naći u mojoj galeriji.

Valparaiso / 30.01.19

Retko pišem postove o gradovima. Ima ih gomila iz gradova u kojima sam bila stanovnik, ali više kao osvrt na neke specifične detalje, nego “prikaz celog grada”. Mada ponekad, kao sada, poželim da skupim, saberem i uguram sva osećanja u jedan post. To se obično desi kada odem u neki grad “nespremna”, a on me obaspe sa toliko divnih momenata da mi žao da to oduševljenje ostane nezapisano.

Valparaiso nam je bio zanimljiv zbog Aljendea. Gledali smo neki dokumentarac o njemu i gotovo svi intervjuisani prijatelji i saborci bili su iz Valparaisa. U tom dokumentarcu, Valparaiso je samo geografski bio zanimljiv, ta naselja po brdima su delovala interesantno. Sama naselja, niti su prikazivana detaljno, niti je sam Valparaiso dobio mnogo mesta u filmu. Kasnije će se ispostaviti da je sveopšta politička klima u Valparaisu levičarska, što je u kontrastu sa trenutnim čileanskim vrhom. Političke struje i dešavanja u Južnoj Americi su suviše kompleksne i specifične te ću se suzdržati od daljeg detaljisanja (donošenja suda), mada je neosporno da nam je Valparaiso upravo zbog toga i bio toliko zanimljiv.

U grad smo stigli autobusom, iz Santjaga. Vožnja je relativno kratka i autoput vodi kroz kraj koji je poznat po proizvodnji vina. S toga je ogroman kontrast, kad prolazeći kraj uređenih vinograda i sređenih zelenih površina uđete u grad. Nekada bogat grad kraj jedne od najznačajnijih svetskih luka. Danas samo ako dobro zagrebete ispod čađavih fasada centralnog dela grada, ako otklonite sve te ljude koji žive na ivici bede i njihova bespomoćna, izmučena lica, moćićete da zamislite lepotu i bogatstvo koji su ga nekada krasili. Taksi nas je vozio, prvo ka zapadu, ka magistrali sa koje smo mogli videti more i luku. Već taj deo, oko tog puta deluje malo sređenije i veselije. Mada more u Valparaisu, tu u gradu i ne deluje kao more. Kao u svim velikim lukama, usidreni brodovi i uslužne građevine uništavaju svu prirodnu lepotu te ogromne vode. S tog puta smo, u jednom momentu, krenuli da se penjemo ponovo uz brdo. Tu odprilike, počinje Valparaiso sa razglednica, onaj muralima prekriveni, bojama ušarenjeni, deo grada. Onaj u kojem srećete turiste sa fotoaparatima. Krcat restoranima, džidžabidžarnicama, ljudima, šarenišem. Naš smeštaj je bio na vrhu tog svog turističkog meteža. Taman dovoljno daleko da nas turisti ne uznemiravaju, i dovoljno blizu da ne lipšemo penjući se uz brdo.

Mislim da smo se ulaskom u tu kuću, zapravo zaljubili u ceo grad. I niti je ta kuća tipični predstavnik grada, niti je taj kraj to, ipak upravo oni su mesta zbog kojih smo odlučili da se u Valparaisu “nastanimo” duže nego što smo prvobitno planirali. Stigli smo u ono suludo vreme dana, kad sunce polako već zalazi, kad svetla u sobama još uvek ne palite i ne primećujete koliko je mračno, ako niste ušli spolja. Na samoj kući nije bilo nikakvih naznaka da je u pitanju privatni smeštaj. Nakon našeg zvona i kratkog predstavljanja, vrata nam je otključao visoki, mršavi mladić. Propustio nas je u dnevnu sobu. Bila je pomalo mračna i tamna. Kad su oči krenule da nam se privikavaju na prigušeno svetlo, mladić je primetio da je odveć mračno i popalio svetla po kući. Kuća je tipski građena, kao većina u tom kraju. Ulazi se u usko predsoblje iz koga stepenice vode direktno na sprat, a u glavni salon prolazi se kroz ogromna vrata sa strane. Tavanice su izuzetno visoke. Taj glavni salon služio je kao recepcija i bio je opremljen u klasičnom, salonskom stilu. Teške zavese i tapete, ogromni komadi nameštaja, džinovski luster i kamin su mi delovali kičasto u onom prvobitnom mraku. No dok smo završavali plaćanje i registraciju, imala sam dovoljno vremena da obratim pažnju na detalje i uvidim sa koliko pažnje i stila je zapravo uređen taj deo. Ostatak kuće će takođe pokazati da je salon upravo namerno, kao kakav muzejski eksponat tu da pokaže kako su nekada ove kuće izgledale. Na njega se nastavljao ogroman trpezarijski prostor sa direktnim izlaskom na baštu. Na tom mestu ćemo svako jutro uživatu u izuzetnom doručku, neverovatnoj kafi i čarobnoj atmosferi. Neko se izuzetno trudio da od tog mesta napravi raj. Na gornjem spratu centralno mesto zauzima prostor za odmor i mini biblioteka. Među knjigama uglavnom knjige o arhitekturi i uređenju prostora. Mladić nam objasni kako je vlasnik arhitekta i kako su svi vlasnici kuća u tom delu grada ograničeni sa unutrašnjim i spoljnim radovima jer je sve pod zaštitom UNESCO-a. Mi smo ostali zatečeni, svakim detaljem. Naša soba je bila prostrana i savršino uređena, besprekorno ulickana. Nisam očekivala takav komoditet, nakon onog susreta sa autobuskom stanicom. Iako je za Južnu Ameriku tipična ta ogromna razlika između bogatih i siromašnih, nigde je nisam iskusila do te mere kao u Valparaisu. Ta kuća, kao da je bila u nekom drugom svetu. Ceo taj turistički deo Valparaisa ostavlja isti utisak, ogroman je kontrast u odnosu na ostatak grada.

Druga ljubav se desila već sutradan, dok smo tumarali turističkim delom, slikali murale i grafite, zavirivali u prodavnice i galerije. Postoje dva tipa galerija u Valparaisu, one u kojima su izložena dela savremenih, već poznatih, čileanskih umetnika i one manje u kojima se prodaju slike manje cenjene, od strane umetničkih autoriteta, i kojekakve turističke džidžabidže. U jednoj takvoj smo upoznali Divljeg Oregana. Do kraja mi Oregano nije objasnio zašto je odlučio da mu umetničko ime bude baš taj začin tj. biljka. Njegova galerija je bila smeštena zapravo u kući u kojoj je živeo. Kuhinja i trpezarija su samo barom bile odvojene od izložbenog prostora. Na spratu je živeo u jednoj sobi, a drugu iznajmljivao turistima. U svom tom mnoštu izloženih stvari, Miljanu nije promaklo par slika vrednih pažnje. Tu smo se dotakli priča o aktivizmu, položaju Mapuče naroda i sveopštem stanju umetnosti u Čileu. Upravo zahvaljujući njegovim preporukama došli smo i do Hozea, koji je potomak španskih fašista. Sam po sebi totalno komičan lik. Živeo je u toj ogromnoj kući koja je služila i kao galerija. S njim smo uglavnom provodili dane. Zavlačeći se na mesta na koja normalno ne bi išli, ispijali pisko u vreme kada to radnom svetu nije pristojno i vodeći beskrajne razgovore o svemu i svačemu. Njih dvojica su najviše doprineli tome da se u Valparaisu osećamo kao kod kuće. To neobavezno svraćanje na kafu kad smo u prolazu u toku dana ili vince noću učinili su svoje. Kod Hozea u galeriji je uvek bilo živo. Ljudi su dolazili i odlazili, galerija je otvorena po celu noć i meni je pre nalikovala kakvoj birtiji u kojoj je vino za džabe a zidovi ukrašeni neverovatnim platnima, negoli umetničkom prostoru.

Upravo kod njega smo upoznali i Ursulu koja je putovala obalom Južne Amerika i pravila dokumentarac o propalim lučkim gradovima. Ursula je pokušavala da nam objasni besmisao čileanske politike i umrtvljenost preumornog, osiromašenog naroda koji je izgubio želju da se za bilo šta bori ili zalaže. Pokušala je da nam objasni i Pinočeovo vreme, i sa gnevom govorila o zloupotrebi kulture Mapuče naroda od strane aktuelne vlasti. Sve to je zvučalo toliko poznato i besmisleno, koliko i istorija i politika podneblja sa kojeg i sami dolazimo. Zajedno smo se grozili na ono što bi se moglo nazvati alternativom, i složili se na neki način da smo počeli da veličamo i slavimo mizeriju u kojoj smo odrasli.

Kod njega smo upoznali i Lonka. Lonko je zapravo Oreganov prijatelj i njegov omiljeni umetnik. Sreli smo se kod Hozea, jer su u njegovoj galeriji smešteni neki od njegovih najboljih radova. Nekoliko metara dugačka platna ispunjena Mapuče istorijom. Lonkova inspiracija su ređe stare priče i mitologija, a češće savremena borba njegovog naroda za osnovna prava. Trenutna čileanska vlast učesnike protesta i aktiviste Mapuče naroda tretira po anti-terorističkom zakonu koji je Pinoče uveo da bi se obračunavao sa protivnicima. Ovo za posledicu ima praktično, potpunu obespravljenost pripadnika ove grupe. Na njegovim platnima su oslikani uglavnom događaji iz novije istorije, a stil mu je takav da kroz crtež i motive pokušava da održi karakteristike Mapučea. Te nam je tako objašnjavao pojedine simbole i paterne koji su često korišćeni kao mustra za vez na garderobi ili ukrasnim predmetima. Jedini način na koji su Mapuče zapisivali istoriju i verovanja, jer njihov jezik ne poznaje pismo. On ih je učio od svoje bake, koja se i sama bavi vezom.

Meni je Valparaiso, upravo najviše ostao u sećanju po toj društvenoj angažovanosti. I dok je mnoštvo murala zaista samo lepo, ogromna većina ima snažnu političku i društvenu pozadinu, baveći se temama kolonijalizma, potlačenosti indijanskih naroda, feminizmom. Svuda po gradu, bili su upečatljivi plakati koji su pozivali na skupove i tribine koje se upravo, opet bave, gorućim socijalnim problemima.

U vreme kada smo mi bili u Valparaisu, Amerikanci su premestili svoju ambasadu u Jerusalim i to je izazvalo spontano okupljanje u gradu, u znaku protesta. Nije mi moglo promaći, da su se između palestinskih zastava i parola o palestinsko-izraelskom konfliktu promaljale, feminističke parole, parole protiv porodičnog nasilja, slike Aljendea, pa čak i komunističke zastave sa Lenjinom.

Valparaiso je verovatno i jedini grad na kojem se pank koncerti organizuju na otvorenom, u sred prometnog dela grada, a ogroman broj ljudi se entuzijastično okuplja u publici. A po broju kafića i barova iz kojih trešti pank muzika verovatno je prvi u svetu.

I čak i da nije bilo svega gore navedenog, Valparaiso bi bio jedan od lepših južno američkih gradova. Sva ta brda i naselja po njima, kuće u jarkim bojama i neverovatan pogled na more, dovoljni su da vam srce štrecne svako malo. Nama je definitivno ostao u sećanju kao mesto koje bi rado nazivali domom. Grad koji je spojio nespojivo. I sad na kraju posta, dok ga čitam u celini, uviđam koliko su mi raštrkane i nespojive misli. Kako pokušavam da se fokusiram na grad, a ne uspevam uopšte, jer njegovi ljudi žele da se utrpaju u svako sećanje i misao. Kad kažem grad, mislim na onaj deo bez ljudi, na ulice, kuće, stare liftove koji spajaju vrhove brda sa morem, beskrajne stepenice, kilometrima duga penjanja i spuštanja. Tek sad uviđam, koliko su mi te stvari zapravo bile sporedne. Ali upravo zato, iako mi ovo odsustvo reda i pravog koncepta u postu “smetucka”, čini mi se da savršeno oslikava nered u mojoj duši koji je ovaj grad napravio.

Više slika možete naći u mojoj galeriji.

Čileanski pingvini / 20.01.19

Sve što smo zasigurno znali, nakon sletanja u Punta Arenas, bilo je u kom ćemo hostelu spavati tu noć. Krevet sam nam rezervisala veče pred polazak jer me je mučila nesanica usled silnog uzbuđenja, pred put. Svi ostali planovi su uslovljavali jedan drugi i bili daleko neizvesniji.

Uhvatili smo lokalni autobus koji je vozio od aerodroma do grada. Naš plan je bio prilično problematičan, previše ako i kad i možda je bilo u igri. Od vremenskih uslova je zavisilo kada ćemo moći do ostrva Magdalena da vidimo pingvine. Od toga je zavisilo i kada ćemo krenuti za Puerto Natales.
Ispostavilo se da smo na ostrvo mogli istog dana. Bukirali smo karte za brod koji će nas prevesti do ostrva i krenuli u obilazak planinarskih radnji ne bi li našli par sitnica koje su nam nedostajale za višednevnu šetnju u koju je trebalo da krenemo za par dana. Usput prođosmo pored autobuske stanice sa koje kreću autobusi za Puerto Natales. Uspeli smo da kupimo dve poslednje karte za to veče.

Ostrvce Magdalena nalazi se u Magelanovom moreuzu i poznato je kao kolonija mnogih ptica. Međutim, većina turista dolazi da bi videla Magelanove pingvine. Na ostrvu ih ima nekoliko desetina hiljada i tačan broj zavisi u kom periodu posetite ostrvo. Mi smo bili početkom decembra, kada još uvek nema prinova, pa je broj mnogo manji. Na ostrvu ne žive ljudi, ali svakodnevno dolazi bar jedan brod koji dovodi turiste u obilazak. Grupa je poprilično velika, a ostvao majušno. Dozvoljeno je kretanje samo po obeleženoj kružnoj stazi, koja obilazi celo ostrvo. S obzirom da smo na ostrvo stigli nekih nedelju dana nakon Galapagosa, prilično me je frustrirala turistička atmosfera. No i dalje je neosporno impozantna veličina kolonije, tj. broj pingvina na ostrvu. Na ostrvu se prilično kratko boravi, na sreću pingvina i nesreću nas radoznalaca koji ih nepozvani maltretiramo fotoaparatima. Pingvini doduše sarađuju. Uglavnom su sa zadovoljstvom pozirali.

To veče, dok smo putovali ka Puerto Natalesu, nisam se načuditi mogla koliko neplaniranih stvari može da stane u jedan dan kada se sve kockice slože. Takođe, i koliko Švajcarac, koji je sedeo do mene, može puta da prdne i da mi se učtivo svaki put izvini u toku četiri sata vožnje. O smradu da ne pričam. No, ovo je post o pingvinima, ne manirima, zato uživajte u slikama.

Do sledećeg viđenja / 06.01.19

Malo je mesta kojima na rastanku kažem: “Do viđenja”. I to baš tako, odvojajući ovo “do” na početku, naglašeno, gotovo preteći: “Videćemo se mi opet!”. Malo je mesta koja me toliko ispune, da se ne bojim razočarenja pri sledaćem viđenju.

Poslednje ostrvo na kojem smo boravili obilazeći Galapagos, bio je Santa Kruz. Santa Kruz je izgledao kao turistički gradić bilo gde u svetu. Ljudi, stvari… Pa još ljudi, i još stvari… gužva. Mada, ne znam kako uopšte mogu da se žalim na Santa Kruz posle 5 godina života u Jugoistočnoj Aziji. Te da se ispravim, daleko je to od gužve. To gužva nije ni prineti nekom mediteranskom gradu u jeku sezone. To mnoštvo se naziva gužvom samo u poređenju s Izabelom i San Kristobalom. Bilo bi pravednije reći kako nije bilo prazno kao druga dva.

Ostrvo je mnogo urbanije od druga dva ostrva. Na njemu živi daleko veći broj ljudi, i unutrašnjost je mnogo naseljenija. Razlog za to su naravno kruzeri, koji svoje ture počinju i završavaju na ovom ostrvu. I nije taj promet toliko uzrok gužvi, koliko je za to kriva cenovna politika. Sudeći po mnogim komentarima koje sam nalazila na internetu, razlika u ceni tura može biti i do 50% ako se porede bukiranja unapred sa onima pred samo isplovljavanje. Te tako gomila ljudi dolazi do ostrva i tu se danima cenjka sa brodovlasnicima dok cena dovoljno ne padne. Da bi se rešili ovog trenda i kontrolisali bolje promet ljudi u 2017. je donet zakon po kojem, da bi vas pustili na Galapagos morate imati tačno određen plan puta. Još uvek se ne primenjuje, ali nameravaju da ga ustale uskoro. Nekada je bilo daleko teže bukirati stvari unapred, jer nije bilo interneta. Turistički agenti su se ugrađivali poprilično i cena hotela je, ako bukirate na licu mesta, bila daleko manja od one koju dobijete od agenata. Danas se stvari menjaju. Kada je smeštaj u pitanju razlike uopšte nema. Ponuda smeštaja niti je bila bolja na terenu, niti je manje koštala.

Urbanizam donosi i komfor. Te je to izobilje značilo i jeftinije, a bolje i raznovrsnije obroke i udobnije i uglađenije hotele. Mi smo naš hotelčić našli onaj dan, kada smo proveli par sati na ostrvu, čekajući popodnevni brod za Izabelu. Hugo, vlasnik tog majušnog hotela, je na ostrvu rođen i na njemu je odrastao. Od njega se razdvajao na duže samo kada je odlazio na duga putovanja. Bio je možda malo stariji, ili malo mlađi od mene. Preplanuo, lepuškast sa pogledom koji vam krade dušu. Izgledao je onako kako ja zamišljam latino zavodnike. Banderas sa Galapagosa. Šarma mu nije nedostajalo. Pričao je smireno i odmereno, ne skidajući osmeh. Hugo nam je pričao, kako se kao dete bojao mora. Kako svih tih hotela i prodavnica nije bilo. Njegova kuća je tada gledala na more. I kad se taj strašni Pacifik naroguši noću, on nije mogao da spava. Mislio je da će vetrovi koji duvaju sa mora, oduvati kuću, da će sve nestati. Pričao nam je i na koje su plaže išli kao deca. I pričao je o starom bioskopu kojeg više nema, a koji je on nekada svake nedelje posećivao sa ostatkom sela, čekajući najnovije vesti. I kako je došao TV. I nestao bioskop. Pričao je o tome kako je nekada imao kafanu i kako mu je život tada bio nalik onom koji zovu boemski. I o tome kako je u tu kafanu zalutala jedna Španjolka i odlučila da mu pokloni srce u zamenu za stabilniji život. Te je tako kafana zatvorena i otvoren je hotel.

Ja sam pokušavala da smestim te Hugove priče u sadašnji Santa Kruz, ali to baš i nije išlo. Njegove priče su pre odgovarale uspavanoj Izabeli. Mučno mi je bilo i zamišljati da bi za samo dvadesetak godina Izabela mogla prerasti u mesto na kojem sam se nalazila. Toliko toga bi bilo izgubljeno. S druge strane, predpostavljam da prave bojazni da će se to desiti u narednih par decenija nema. Čovek je čudnovato biće koje ima tu potrebu da nešto uništi, pa da ga nezdravo štiti, onda opet gazi i zaboravi, dok ne krene za par generacija da ga slavi ili ga se setno priseća. Izabela je još uvek u stadijumu zaštite.

Nepravedno je zapravo poistovećivati stanje u luci sa ostatkom ostrva. Samo ostrvo naliči Izabeli i San Kristobalu, samo je luka i grad oko nje mnogo drugačiji. Ta urbanizacija oko luke oterala je životinje dublje u divljinu. Treba pružiti korak i dobro proteći noge, pre nego što se stigne do plaže. Plaža i plažica je nekoliko, ali jedina vredna pomena je ona u zalivu kornjača (Tortuga Bay). Put nije kratak, ali je uređen i zato lak za pešačenje. Staza je popločana i vodi kroz tipično rastinje Galapagosa. Isto ono “šiblje” koje smo viđali i na drugim ostrvima i visoki zeleni kaktusi. Svuda naokolo mali gušterčići i zebe. Kada se konačno izbije iz tog šiblja izlazi se na beskrajnu plažu prekrivenu sitnim belim peskom. Ona na Izabeli je delovala dramatičnije jer je nebo bilo prekriveno oblacima i na njoj smo uglavnom bili sami. Ova na Santa Kruzu je bila prava tropska idila. Plavo nebo i mnogo više ljudi naokolo. More je doduše jednako divlje i ledeno. Svuda naokolo velike, lenje, morske iguane. Činilo mi se manje strašljive nego na prethodna dva ostrva. Doduše, bilo ih je mnogo manje nego na Izabeli. Iz nekog razloga i ovdašnji pelikani su bili manje uplašeni nego na prethodnim ostrvima. Dozvoljavali su nam da im se približimo sasvim blizu, paradirajući bez imalo straha.

U unutrašnjosti San Kristobala, na jednom od privatnih poseda, moguće je obići lava tunele. Sami tuneli nisu toliko impresivni. Ne bi ih ni pominjala, da na tom posedu nismo našli ogroman broj kornjača. To su divlje, slobodne kornjače, koje su iz nekog razloga odlučile da se nastane baš oko tih tunela. Ne znam šta im je tačno na tom mestu toliko privlačno, a relevantne informacije nismo uspeli da dobijemo. Ove kornjače su bile impresivno velike. U jednom momentu dve od njih su međusobno sporečkale i krenule da preteći šište jedna na drugu, zauzimajući borbeni stav. Obe su stajale potpuno uspravno, istežući vrat i noge maksimalno iz oklopa. Tako “protegnute” bile su visoke skoro koliko i devojka koja se slučajno našla između njih. Sigurno preko 1.5m. Kornjače smo do tad viđali uvek manje ili više “skrivene” pod oklopom. Čak i kada šetaju, one ne izvlače noge maksimalno iz oklopa. Zato nam je taj prizor bio toliko impresivan. Generalno su kornjače na San Kristobalu, bile mnogo veće od onih koje smo videli na druga dva ostrva. Ova stvorenja su toliko impozantna da su španski moreplovci, ostrva nazvali po njima (galápago je kornjača na španskom). Galapagos je jedno od retkih mesta na zemlji na kojem žive džinovske kornjače. Darvin je klasifikovao 15 različitih vrsta na Galapagosu. Pet, od ovih 15 je već istrebljeno, a većina od deset preživelih je na ivici istrebljenja. Veruje se da je preko 100.000 ubijeno u poslednjih par vekova. I dok su ranije ubijane od strane pirata i mornara, danas su im najveća pretnja domaće životinje i pacovi koje su evropljani doveli sa sobom. Većina ovih divova, svoj život započinje u nekom od centara na ostrvima, gde zaposleni vode brigu da jaja prežive i brinu o kornjačama dok ne stasaju dovoljno da budu puštene u divljinu. Bez obzira na veličinu, ova stvorenja su neverovatno plašljiva. To džinovsko telo, debela koža, usporeni metabolizam i navika da spavaju više od pola dana im omogućavaju da prežive i godinu dana bez vode i hrane. I iako ih je evolucija pripremila i za najteže uslove preživljavanja u prirodi, protiv čoveka su na žalost bespomoćne. Krađa kornjača sa ostrva je i dalje česta pojava. I gotovo je nemoguće sprečiti je.

Svako od ostrva Galapagosa koje smo posetili je ostavilo izuzetan utisak na nas. Ta brojnost divljih životinja i mogućnost da im se sasvim približimo je zaista neverovatno iskustvo. Jedina stvar koju ću promeniti pri sledećoj poseti biće redosled. Počećemo sa najvećim kornjačama na Santa Kruzu, preći na najbrojnije iguane na Izabeli, a za kraj ostaviti morske lavove na San Kristobalu. Do sledećeg puta Kornjače!

Ostrvo nasmejanih iguana / 03.06.18

Budim se ovih dana sa slikom duge, peščane plaže. Prati me ta slika celog dana, dok se ne vratim u krevet i nastavim da je sanjam. Sedim na toj plaži u svojim snovima. Vetar koji dolazi sa mora, mrsi mi kosu. Nanosi na nju peask, so i miris mora. Plaža je duga, peskovita. More nemirno. Talasi visoki. Kada se razbiju i pretvore u penu, hrle ka meni. S vremena na vreme se štrecnem, kada voda dopre do mene. Hladna je. Nebo je oblačno. I mada su oblaci teški i sivi, znam da će proći još dosta vremena pre nego što padne kiša. Taj plavi beskraj ispred mene, odmara moje umorne oči. Kapci mi se sklapaju i ostaje samo huk mora, udari talasa i krik ptica u daljini.
Zatvaram oči, da vidim tu sliku opet. Da čujem taj zvuk. Osetim miris tog mora. Kiša pada već par sati i ovo sivo vreme me uporno vraća na tu plažu… na Izabelu… na Galapagos.

Brod sa San Kristobala za Santa Kruz kreće pre sedam. Vožnja traje oko dva sata i prilično teško mi je palo to bacakanje po talasima. Na Santa Kruzu smo proveli par sati, muvajući se oko pristaništa. Na prvi pogled moglo se naslutiti koliko je ovo ostrvo razvijenije od San Kristobala. Glavna ulica je pretrpana džidžabidžarnica sa suvenirima, restoranima, agencijama koje nude višednevne ture na kruzerima. Mimoilazili smo se sa grupama turista; Oni koji su završavali turu i oni koji su čekali da brodovlasnici spuste cene u poslednjem momentu. Bilo je dosta i onih, koji su poput nas, gluvarili okolo bez ikakvog cilja. Nije mi se preterano svidela atmosfera. Nije bilo lepe plaže, tu na dohvat ruke. Grad je bio previše velik, užurban, zagađen ljudima i stvarima. Životinja nije bilo nigde na vidiku. Laknulo mi je kada smo oko jedan popodne nastavili svoj put ka Izabeli. Taj drugi potez brodom, bio je još gori od prethodnog. Na Izabelu smo stigli veoma iscrpljeni. Put otprilike iste dužine, te smo oko tri popodne konačno kročili na kopno. Iako mi je želudac bio silno uznemiren, a ja na ivici povraćanja, nisu mi promakli morski lavovi u plićaku i morske iguane na putu. Svet je ponovo bio u ravnoteži. I sve je opet bilo na svom mestu.

Do hotela smo prošetali. Put vodi paralelno uz more, sa nanizanim kućama sa obe strane puta. Između kuća pružao se pogled ka plaži. Na kraju tog niza kuća, nalazio se naš hotel. Na kraju sela, do kojeg se stiže nakon dvadesetak minuta šetnje. Ostavili smo stvari i izašli da uživamo u kasnom popodnevnom suncu na plaži. Trbalo je ispratiti sunce na počinak pre večere. Pomalo me je iznenadila pustoš na plaži, bez ljudi, bez kolonija morski lavova, tek sa po kojom morskom iguanom. Samo pesak i more. I to nebo koje je pred nama bestidno menjalo svoje plavo odelo, za večernje, crveno. Urezivala sam tu sliku u misli. Zapisivala zvuke, mirise i boje. Gradila oazu za uteći iz svakodnevnog bezumlja.

Sutradan smo ustali rano, spremni da dan započnemo jutarnjom šetnjom uz more. Poslednja kuća u nizu, na kraju sela je plažni bar kroz koji smo prolazili kako bi stigli do mora. Dok sam čekala Miljana, zabavljala sam se slikajući grupu iguana koja se lenjo sunčala na drvenoj platformu. Ležali su isprepletani, poput zmija. Najkrupniji među njima gledali su me nasmejani. Zapravo, sumnjam da su se iguane zaista smešile, ali ovi gmizavci na Izabeli zaista imaju neobične crte lica, te zaista izgledaju kao da veselo poziraju pred kamerom.

Šetnja uz plažu je bila izuzetno prijatna. Sitni, meki pesak pod nogama i blago, jutarnje sunce. Nebo se reflektovalo na tankom sloju vode koji je ostajao na površini kada se talasi povuku. Plaža je bila pusta. Sreli smo svega par ljudi, po koju iguanu, jedno razigrano morsko lavče i ptice koje su kljunom izvlačile račiće iz peska. Na kraju plaže ugledasmo kućicu nacionalnog parka i zaposlenog na ulazu. Sa strane je stajala mapa sa iscrtanim stazama koje su kretale odatle. Iako je to trebala da bude kratka šetnja uz plažu, pre doručka, radoznalost nam nije dozvoljavala da se vratimo nazad u hotel. Sve je moralo biti sad i odmah, te nakon registracije nastavismo šetnju, zalazeći dublje u park. Nismo ni slutili da smo na početku avanture otkrivanja čudesnih mikro svetova.

Početak je donekle ličio na ono što smo već videli na San Kristobalu. Prepoznatljivi kaktusi i okolno grmlje, crne vulkanske stene i more. No čak i ti prepoznatljivi detalji odlučiše da se rasporede drugačije, kreirajući drugačiji ambijent. Nije bilo morskih lavova, zakoračili smo u carstvo gmizavaca. Iguane su bile ogromne i gotovo neprimetne na crnim stenama. Taman i da je sve ostalo tako, kao na početku staze, mi bismo uživali. Jer iako je sva ta lepota bila već viđena, nije bila dovoljno gledana. Trebalo mi je mnogo više od tih par dana da mi prolazak kraj ogromnog kaktusa ili uspavanih iguana postane normalna stvar. Da ne izaziva totalno oduševljene. No, da se ne lažemo, totalno sam se prepuštala tim naletima ushićenja kad god naletimo na kakvu neobičnost.

Kada smo skrenuli na jednu od sporednih staza, ugledasmo prirodan tunel. Oformile su ga isprepletane grane okolnog rastinja. Granje je bilo dovoljno gusto da zamrači prolaz kroz koji smo krenuli, ne sluteći šta nas čeka na kraju tog tunela. Kada smo konačno izbili na čistinu, zanemeli smo od lepote. Našli smo se na maloj poljani, okruženoj visokim rastinjem, kao kakvim zidinama. Prozračno čisti potočić sekao je jedan deo poljane. Zebe su skakutale okolo i veselo cvrkutale. Na sred poljane stajalo je džinovsko drvo i ispod njega klupa. Bili smo potpuno sami u tom savršenom kutku, kao na nekoj čarobnoj, drugoj planeti. Poželeh da uslikam taj raj, ali se na kraju predomislih. Pomislih sebično da neću da delim tu savršenu sliku ni sa kim. Jer čak i da sam je zamišljala, bez ikakvih ograničenja, da sam upotrebila svu maštovitost koju posedujem, ne bih bila u stanju da zamislim nešto toliko lepo. Htela sam da kao lopov, ukradem ovaj kutak. Zagazih u hladan potočić. Voda mi je strujala među nožnim prstima koje sam zarivala u sitno kamenje. Slušala sam žubor vode, cvrkut ptica i gledala grane koje se viore. Ne sećam se više koliko smo dugo ostali na toj poljani, ni kako smo se nakanili da krenemo dalje.

Cela ta šetnja mi je u sećanju ostala kao predivna kolekcija vanzemaljskih predela, a to kako smo tačno stizali do njih je u čudnoj izmaglici. Ostao mi je doduše u sećanju jedan deo tog širokog puta po kojem smo išli i susret sa slobodnim, divljim kornjačama. Sve kornjače koje smo videli na prethodnom ostrvu bile su u centru za odgoj. Ove su naprotiv, šetale same, dovoljno velike da im ne preti nikakva opasnost. Po veličini oklopa cenim da su bile vršnjakinje moga tate, tu negde već debelo zagazile u sedamdesete. Starije dame su se verovatno pokajale izborom staze kada su naletele na nas i postale žrtve mog fotoaparata. U znak protesta, jedna se zavukla u svoj oklop, te se udaljismo da ih ne uznemiravamo.

Na kraju tog širokog puta, stajao je drveni, izbledeli putokaz. Prošli smo kraj njega, nastavljajući put kozijom stazicom. Staza je zavijala, vodila nas kroz uske prolaze, opasane visokim grmljem, dok na kraju ne stigosmo do izbetoniranog dela i kamenog zida; Zida plača. Tek tada mi sinu gde smo, jer sam o tom zidu čitala pred put. Zid plača su gradili zatvorenici na ostrvu. Izabela je, poput većine drugih izolovanih ostrva, služila jedno vreme kao prirodan kavez za sve društveno nepoželjne. Zatvor na izabeli je otvoren posle drugog svetskog rata, a zatvoren 1959. zbog nehumanih uslova. U njemu je kaznu služilo oko 300 zarobljenika. “Rad oslobađa”, tvrdili su Nacisti. I poput Jevreja u koncentracionim logorima, i ove zatvorenike rad na zidu oslobađao je samo života. Gradili su zid kao disciplinsku meru, a ne kao objekat koji će nečemu zaista služiti. Taj zid danas predstavlja spomenik, svima koji su umrli na tom ostrvu, u tim nehumanim uslovima. Zid je najudaljenija tačka do koje je staza vodila. Odatle bi već zalazili u zaštićene delove parka, te smo polako krenuli nazad. U povratku iskoristih priliku da se popnem na jednu od stena koja je pretvorena u vidikovac i osmotrim Izabelu iz ptičije perspektive. Tek odatle sam videla koliko smo se ustvari udaljili od grada.

Drugi dan smo proveli u mnogo kraćoj šetnji po drvenim stazama koje su spajale lagune. Mislim da nikada u životu nisam videla toliko različitih, pernatih stvorenja. Od patki, preko zeba, čaplji, mnoštva čiju vrstu i ne poznajem, do ružičastih flamingosa. Staza se završava kod još jednog centra za uzgoj kornjača. Neke od kornjača su imale deformisane, spljoštene oklope. Izabela je inače poznata po raznovrsnosti kornjača. Ove spljoštene su nam bile najfascinantnije zbog svog karakterističnog izgleda. Ako sam dobro razumela natpise, oklop im je deformisan od udara koje su preživele nakon erupcije jednog od vulkana. Te su spljoštena gospoda i dame preživeli očevici tog užasa.

Poslednji dan smo orginalno planirali da iskoristimo za uspon na vulkan Siera Negra. Ali odustali smo nakon što nam je rečeno da je uspon moguć samo uz pratnju vodiča, u organizovanim turama. Penjanje u grupi, nametnutim tempom nam se činio prevelikom žrtvom za uspon, te odlučismo da ga zamenimo mirom i tišinom čarobne, beskrajne plaže. Izabela će ostati upamćena kao ostrvo sa najlepšom plažom, najvećim iguanama, i uz to najveselijim, spljoštenim oklopnjačama i savršenom miru.