postcards…
The world moves with me

Islandska bespuća / 10.01.22

17. avgust 2021. Landmanalugar – Hravtinusker

U autobusu sam, na putu do Landmanalugar (Landmannalaugar) kampa. Gledam kroz prozor predele koji promiču. Drečavo zelena mahovina na crnim vulkanskim stenama. Oblici i boje do sad ne viđeni. “I ovo je samo put do Raja! Kako li je tek u samom Raju!” razmišljala sam. Znala sam da će mi se dopasti ovi pusti predeli. Zemlja vatre i leda. Nešto što je proizvod takvih ekstrema, jednostavno mora biti impresivno. Očekivala sam da će izledati poput krajnjeg juga Patagonije. Možda i jeste donekle, atmosferom, odsustvom čovekovog delovanja. Ti isti sivi, niski oblaci.

Ali opet, istovremeno, bilo je sve potpuno drugačije.

Međugradski prevoz po Islandu je očajan. To je donekle uticalo na moju odluku koje ćemo delove Islanda pešačiti. Nismo ni imali previše izbora. Dobra stvar je bila što je usled harajućeg virusa turista bilo daleko manje nego u normalnim uslovima. No i dalje, bilo ih je previše za moj ukus na najpopularnijoj pešačkoj stazi na Islandu – Lugavejgur (Laugavegur) stazi. Što je donekle i za očekivati jer se ova staza smatra jednom od najlepših staza na svetu. Ovaj epitet svakako zaslužuje jer spaja nekoliko različitih reljefnih celina.

Lugavejgur staza nalazi se na jugu Islanda. Duga je 55km. Spaja Landmanalugar (Landmannalaugar) i Torsmork kamp. Do njih je moguće doći prevozom. Između ova dva kampa nalazi se još 4 kampa do kojih se može stići samo peške. Zapravo, videla sam i kraj njih neka uslužna vozila, ali obični smrtnici do tamo mogu samo na nogama. U okviru tih kompleksa postoje planinarski domovi vrlo ograničenih kapaciteta. Oni su uglavnom bukirani mnogo pre nego što sezona počne. I domovi, i kamp mesta se naplaćuju. Svi oni prodaju čips, slatkiše, sokove, alkohol i slične sitnice, ali restorani ne postoje. Zbog toga, svu hranu treba nositi sa sobom. Neki od ovih domova imaju i tuševe, koje treba posebno platiti.
Lugavejgur staza se nalazi na relativno maloj nadmorskoj visini. Najviša tačka je na oko 1200m nadmorske visine. Staza nije preterano zahtevna što se tiče razdaljine i podloge, uspona ili spustova. Ono što je najveći izazov je nepredvidljivo vreme, tj. stalna promena vremena. Staza je nezaštićena i pusta. Nema drveća, stenja i sl. koji bi služili kao zaštita. Pešak je na njoj maksimalno ranjiv i izložen spoljnim uticajima.
Staza je podeljena u četiri etape. Tako da se svaki pešački dan završi kraj jednog od kampova. Iako, generalno, na Islandu nije zabranjeno divlje kampovanje, na ovoj stazi je dozvoljeno postavljati šator samo u kampovima. Razlog tome je velika posećenost, te da bi se smanjio čovekov uticaj na okolinu.

Autobusu treba oko 4 sata od Rejkjavika do Landmanalugar kampa. Kamp se nalazi u istoimenoj regiji, poznatoj po brojnim prirodnim toplim izvorima. On je upravo i najsevernija tačka Lugavejgur staze, mada se na nju nadovezuje još par staza koje idu još severnije, u kopno.

Kamp se nalazi u dolini, okružen golim brdima. Nemoguće je nazreti predele iza tih brda. Nismo gubili mnogo vremena u kampu. Napunili smo flaše vodom i krenuli u pravcu u kom nas je putokaz usmeravao. 12km do sledećeg kampa. Avgust je. Dan je dug. Koliko god da smo spori, i iako je već 11h imamo više nego dovoljno vremena da stignemo do sledećeg kampa pre mraka.

Kamp je bio prepun ljudi, tek pristiglih autobusa, kamp prikolica. Ne mogu da zamislim kako bi ovo izgledalo u periodima normalne posećenosti. Za mene je već ovako bilo previše. Sam početak staze vodi uzbrdo, preko jednog od brda, i nastavlja dalje, ka sledećoj uvali, te kamp brzo izgubismo iz vida. Već na početku, oblaci su bili niski. Prekrivali su brda u daljini. Ti oblaci ceo predeo čine još dramatičnijim. To malo zelenila, koje dolazi od svuda raširene mahovine, ima posebnu nijansu. Brda su sporadično crna, oker i braon. Pusta. Bez drveća. Znala sam da drvo nije čest ukras islandskih pejzaža, ali me je i dalje fasciniralo potpuno odsustvo istih. Staza je dobro utabana, i izuzetno prijatna za šetnju po tom hladnjikavom vremenu. Gde god je staza prolazila kraj zelenijih, travom obraslih livada mogle su se videti ovce. Ovce na Islandu ne čuvaju ni čobani, ni psi ovčari. One se izvedu na pašu i na njoj ostaju praktično celo leto. Kako nema velikih grabljivica koje bi ih mogle ugroziti, a sam teren je takav da ne mogu daleko ni odlutati, čobani uvek znaju gde ih mogu naći.

Nakon prvih 2-3km pred nama su se ukazali prvi sumporni bazeni. Konačno malo boje; crvene, žute, bele, i svih mogućih među nijansi. Vetar je raznosio toplu paru, često je nanoseći u našem pravcu. Taj deo je veoma popularan i među dnevnim turistima, te je silni narod, u redovima za slikanje, umnogome narušavao mir koji tražim u ovakvim prilikama. No cela ta gungula, na sreću kratko traje, te nakon sledećeg uspona, ponovo nalazimo svoj mir.

Predeli se menjaju sa svakim savladanim usponom, te često zastajemo da se nauživamo te vanredne lepote; jezera, brda i konačno glečeri. Uživali smo u pogledu, dok se oblaci nisu toliko spustili da je vidljivost bila svega par metara ispred nas. Kiša je udarala sa svih strana. Ispred nas se ništa nije videlo. Iako je staza dobro označena, u takvim uslovima naprosto ne vidite ništa pred sobom. Situacija bi bila prilično ozbiljna da nema savremene tehnologije. Na svu sreću sa svim mapama i tehnologijom danas, sve što čovek treba da uradi je da baci pogled s vremena na vreme na ekran telefona. Potpuno je nadrealno, da stojite u oblaku kiše koja vas zasipa sa svih strana, ne vidite ništa oko sebe, u sred ste zemlje u kojoj ste prvi put u svom životu, na potpuno nepoznatom terenu, a i dalje se osećate potpuno bezbedno i sigurno zbog tih tačaka koje ste uneli na mapu pre puta i te strelice koju vidite na ekranu svog mobilnog telefona. Da smo kojim slučajem 30tak godina u prošlosti, verovatno bi najbezbednije bilo da postavimo šator i sačekamo da se vreme promeni.

Znali smo, zbog telefona, da je ispred nas bar još trećina puta. Ceo taj put smo prešli “na slepo”. Vidljivost je bila minimalna. Svaki put bi se iznenadili kad krenemo uzbrdo ili nizbrdo i stignemo do kraja. Na početku je bilo teško oceniti koliko će uspon ili spust trajati. Oko jednog takvog uspona smo se baš namučili. Uspon je bio gotovo vertikalan, staza već pretvorena u klizište, bez mogućnosti da se zaista sigurno oslonimo. Štapovi za penjanje su svakako pomagali, ali i pored toga nemogućnost da vidimo kraj usponu i kako on izgleda na samo par metara odatle nas je užasavala. Uporna, ledena kiša je ceo put činila još napornijim. Šake su mi se mrzle i pored rukavica. Sline i suze su mi se ledile na licu.

U jednom momentu smo naišli na 4-5 planinara koji su stajali u grupi. Pomislih prvo da se nešto desilo, no ispostavilo se da su se samo okupili oko gejzira da se ugreju. Zastali smo kraj njih. Taj vreli vazduh koji je širila ta ključala voda vraćao je u život sve moje promrzle ćelije.

Negde pred sam cilj za taj dan Hravtinusker (Hrafntinnusker) kamp, sreli smo dvojicu planinara koji su nam išli u susret. Onako, usput, uz pozdrav rekoše nam da do kampa nema više od kilometar. Posle 15tak minuta hoda, mogli smo razaznati ljudske glasove, prigušene snažnim vetrom. Glasovi su dolazili iz različitih pravaca, što je značilo da smo već zašli u kamp, ali od guste magle nismo ni obrise mogli razaznati. Prateći izvor najveće buke, posle svega 30tak metara našli smo se pred planinarskim domom.

Kao što već napomenuh, Lugavejgur staza je jedna od najprometnijih na Islandu. Zbog toga je teško naći mesto u planinarskim domovima, ako ga ne rezervišete mesecima unapred. Mi svakako radije spavamo u šatoru, no to veče nam zaista nije bilo do šatorovanja jer nas je kiša zasipala bez prestanka satima. A ta planinska, maglovita kiša, udara sa svih strana praćena jakim vetrovima. Koliko god da vam je oprema vodootporna, u takvim uslovima ona to više nije. Ono što mene najviše užasava u takvim uslovima je činjenica da će mi se šator nakvasiti vodom dok ga postavim i dok u njega budem ulazila tako blatnjava i mokra. Drugi problem je što će sve te mokre stvari ostati mokre celu noć, i što ću tako mokre morati da ih navučem sutra na sebe, a pri tome pojma nemam kakav dan može osvanuti. U ovom delu Islanda to je nepredvidivo.

Plaćanjem mesta za šator, dobijate pravo samo da koristite toalete, nemate pristup nikakvoj zatvorenoj, suvoj, prostoriji.

Kad smo došli do mesta gde se kupuje šatorsko mesto, onako usput, mada bez ikakve nade, upitah imaju li mesta u domu? Na moje iznenađenje dobih pozitivan odgovor. Još više se iznenadih kad sam čula cenu od 9500kn (65 evra). I to po osobi! I samo šatorovanje je skupo, 2000 kn po osobi (14 evra). Island je poznat kao skupa turistička destinacija, ali mi je i dalje bilo šokantno kolika ta skupoća može da bude. No, kiša koja se nije smirivala i magla od koje ta šatorska mesta nisam mogla ni da vidim, su me ubedili brzo da je toplo mesto za spavanje vredno svih para u tom momentu. Čak i po ulasku u planinarski dom, ostadoh pomalo iznenađena samim rasporedom i pravilima koja u njemu vladaju. Pa čak i ponašanjem ljudi. Ne poznajem dovoljno islandske planinarske prilike i razumem da se Nacionalni parkovi u drugim zemljama suočavaju sa drugačijim problemima te da je teško generalizovati, ali opet ni u jednom planinarskom domu se nisam osećala neprijatno kao u ovom. Mislim da je odsustvo humanosti, ono što mi je zasmetalo u islandskim kampovima.

Toplom i suvom mestu, čak i kad se za njega plati 130evra, se u zube ne gleda.

18. avgust 2021. Hravtinusker – Avštavah

Prespavala sam. Ugrejala sam se. I osušila. Još malo sam se načudila tom mestu na kojem smo proveli noć, a onda smo nakon izlaska iz planinarskog doma po prvi put na Lugavejgur stazi ugledali sunce.

Avštavah (Álftavatn) kamp je bilo naše sledeće odredište. Na samo 12 km od Hravtinusker kampa. Prvi deo puta je prelazak preko valovitih predela. Gola brda, boja zemlje, tanak sloj mahovine. Doline ispunjene lednicima. To umnogome čini prelazak ovog predela lakim. Nema potrebe za “silazak” u dolinu, sve što čovek treba je da pregazi sve te glečere. Nebo, bar u početku, čisto i plavo. Milina. Tih prvih, valovitih 4-5km, gotovo da smo preleteli. Tek po koji uspon malo teži i klizaviji, ali svakako kratak. Kada se stigne do kraja tog dela puta, pruža se širok pogled ka dolini i jezeru kraj kojeg se naš sledeći kamp nalazi. Gotovo da je na dohvat ruke. Bar tako izgleda iz te perspektive.

Ali nakon te uživajuće lagane šetnje, zapravo sledi pakleni silazak – 400m konstantnog spusta niz praktično vertikalnu liticu. Možda bi bilo manje naporno, da nisam prethodni dan nagnječila deo noge iznad članka. Desna cipela mi ne naleže baš najbolje, te ili mi je previše labava ili je pretegnem. Po svemu sudeći, juće sam je pretegla. Dok smo hodali po “ravnom” delu taj dan, mogla sam maksimalno da je olabavim, no sada na spustu trebalo ju je ponovo pritegnuti. Osećala sam nesnosne bolove. Svaki korak morala sam dobro da odmerim. Bila sam spora. U želji da zaštitim taj deo noge, preterano sam opterećivala druge delove. Bolni korak. Pa još jedan. I još jedan. Gledam samo u vrhove svojih cipela. Bojim se da će me sporo napredovanje samo ubiti u pojam. Stajem često da namestim cipelu. Čas je olabavim. Čas je zategnem. 400m spusta sa takvim bolovima su večnost. Mučna i bolna večnost. Ali, 400m spusta je ipak samo 400m spusta. I tome dođe kraj. Na kraju nas dočeka široka reka sa jedne strane i ovce na ispaši sa druge. Put uz reku je relativno kratak, dok se ne stigne do mesta gde je treba pregaziti.

Postoji nekoliko mesta na kojima treba pregaziti veću vodu. Uz put je gomila manjih potoka u kojima voda ne doseže do članaka, te ako izaberete pravi kamen, jedva da ćete i đon ovlažiti. Ovo je bila prva zbog koje smo morali da se izuvamo. Bila je brza i divlja. Čelična sajla je spajala dve obale. Bez nje bi nas voda sigurno odnela. Duboka svega do kolena. Voda je bila ledena. No kako smo samo nedelju dana pre toga gacali po Studenici, isprobavajući iste te sandale u kojima sam sada prelazila ovaj isladnski ledeni brzak, zapravo mi i nije smetala hladnoća. Naprotiv, uklanjala je onaj bol iz moje noge. Ta ledena voda je bila poput kakve magične masaže, odnosila je sav umor i bol iz mojih nogu. Sećam se koliko me užasavala ideja da ću prelaziti ledene islandske planinske rečice pred sam put. Sada osetih silno olakšanje zbog toga.

Sam kamp je možda na nekih 2 kilometara odatle. Šetnja je lagana. Livada ravna. Isprepletana vodenim tokovima. Plitkim i lakim za pregaziti. Preko onih dubljih su čak postavili i manje drvene mostiće. Vreme je i dalje bilo lepo. Sivlje i manje toplo nego ranije tog dana, no nije izgledalo da će biti nekih ozbiljnih pljuskova. Kamp se nalazi kraj istoimenog jezera. Tu noć smo prvi put prespavali u šatoru.

U planinarski dom nismo ulazili ovog puta. Avštavah kamp pored tog zatvorenog smeštaja i mesta za šatore, zapravo u svom sklopu ima i mali kafić/restoran. Svi ovi kampovi imaju neki alkohol/sokove i grickalice. U nekima sam čak viđala i instant hranu. No, ovaj je prvi koji je imao kafić. Ništa spektakularno, ali deluje kao pravi luksuz piti pivo uz kikiriki ušuškan na toplom mestu, u sred islandskog ništavila.

19. avgust 2021. Avštavah – Botnar/Emstrur

Fascinirana sam svojom novom vrećom za spavanje. Ovo je prvi put da je koristimo. Tehnički drugi, ali prethodnu noć smo spavali u domu, te mi se ta udobnost koju sam iskusila prvo veče činila nerelevantnom.

No evo i sad nakon noći u šatoru, definitivno mogu da potvrdim, da konačno imam idealnu zimsku vreću. Ruku na srce, onu prethodnu sam koristila 16 godina i bila prilično zadovoljna i njom. Mada sad, iz ovog ugla, pošteno bi bilo reći da mi je prethodna bila dobra jer nisam znala za bolje. I kad pomislim da smo ove nove kupili samo zato što smo hteli lakše vreće. Nisam ni slutila da može toliko toplije i udobnije da mi bude u vreći. Zapravo mi je bilo toliko vruće da mi je vreća celu noć bila otvorena.

Nema ništa bolje od tople noći provedene u šatoru!

Taj dan je pred nama bilo 15 km šetnje do Botnar/Emstrur kampa. Bilo je oblačno. No, nije izgledalo da će padati kiša. Več nakon prvih 2 km valjalo je ponovo pregaziti ledenu rečicu. Ova je bila podosta plića i daleko sporija. Najviše od svega je smarao taj ritual izuvanja, raspakivanja, obuvanja… No, što se mora nije teško!

Teren je uglavnom bio ravan, lagan za pešačenje, izuzetno prijatan. Ta dodatna 2km do kampa Kfangil (Hvanngil) su proletela. Ovaj kamp je mnogo zaštićeniji od Avštavaha i mnogo je bolja opcija za završetak drugog dana u slučaju lošeg vremena. U njemu se nismo zadržavali. Malo posle njega, prelazi se visećim mostom preko divlje, široke reke. Pogled je neverovatan. Ceo taj prvi deo puta je nestvarno magičan. Male rečice sa toplom vodom, oko kojih buja drečavo zelenilo, u sred pustoši. Okolo brda, sporadično išarana snegom i ledom. Mahovina izrasla po okolnom kamenjaru, meka poput oblaka kada na nju stanete. Kao kakva vilinska zemlja.

Ta čarobna vilinska zemlja prestaje kada stignete do sledeće reke koju treba pregaziti. Ova je mnogo dublja od prethodne dve. Široka i brza. Ovoga puta sam morala skinuti i pantalone, voda je bila previsoka. Svaki korak pratilo je moje cičanje. Voda je bila previše ledena. Ta voda kao da je delila svet na dva dela. Onaj čarobni iz kojeg smo došli, sa ovim novim, vanzemaljskim, koji se pružao ispred nas. Siv kamen posvuda. Ispred nas se pružala ogromna dolina ispunjena sivilom, kamenjem različite veličine. Uglavnom manjim, ali i dalje sa po kojom ovećom stenčugom na putu. Kako je takva nagla promena u reljefu moguća? Nekako se i vreme odjednom promeni. Povukoše se oni oblaci. Nebo je ponovo bilo plavo. Zaista se činilo da svemu tome nema kraja. Brda su bila daleko. Pitala sam se na šta li će ličiti taj kamp kada do njega konačno stignemo. S obzirom da je teren ravan, bez prepreka, uspona ili spusta, išli smo izuzetno brzo.

Kad se konačno približismo brdima, reljef je opet krenuo da se menja. Trebalo je uspeti se uz to brdo prekriveno crnim šljunkom. Brdo je bilo crno. Stene su okolo bile crne. Zemlja je bila crna. Zelena mahovina se još više zelenila kao kontrast toj tami. Očekivala sam da će se reljef menjati, da ću videti različite predele i iskusiti različite vremenske uslove, no ovo je i dalje bilo iznenađujuće i očaravajuće. Kada se nakon par kilometara crne doline, ispenje poslednja uzbrdica, sa njenog vrha se pruža pogled na Botnar/Emstrur kamp i ogroman glečer u njegovoj pozadini. Odatle je put do kampa blago strm i kratak. Dosta rano smo završili šetnju i tog dana.

Mesta predviđena za šatore u ovom kampu su predivna. Kao na terasama izravnatim na brdskoj padini. Okolo huče brze rečice i pogled na njih je čaroban. Ovaj kamp ima zapravo zatvoren prostor čak i za kampere. Ništa impresivno, ogromna providna šatra, ali ipak daleko bolje nego u prva dva. Vreme je bilo toplo, nebo plavo, sunčano. Idealni uslovi za završetak dugog dana na stazi.

20. avgust 2021. Botnar/Emstrur – Basar

Zapanjujuće je koliko je vreća za spavanje topla. Zapanjujuće mi je i koliko uživam na ovom putu!

Danas je naš poslednji dan na Lugavejgur stazi. Ostalo nam je još 16km do Torsmorka (Þórsmörk).

Četvrti dan smo na stazi i još uvek ne mogu da se načudim odsustvu rastinja. Tragovi vulkanskog delovanja posvuda, topli vulkanski izvori oko kojih se širi para i ledene reke nastale otapanjem lednika. Mahovina sporadično prekriva te tamne, puste predele. Smenjuju se ti zeleniji, mahovinom prekriveni predeli i kameni, potpuno pusti.

Ovaj dan počinje tim zelenijim delom. Prelazimo nekoliko reka koje se duboko urezane u te visoke površi, čineći prelepe kanjone. One najimpresivnije gledamo sa daljine. Prećićemo tek preko dve takve na ovom delu puta. Voda huči, udara snažno u kamenje, nosi sve pred sobom. Na svu sreću njih gledamo sa visine, sa visećih mostova kojima ih prelazimo. Dan je i dalje sunčan, nebo uglavnom čisto.

Jedan deo puta prati široko korito krivudave reke. Još jedan “mini” kanjon. Sama staza se ne približava koritu, i sa nje ne vidimo reku. Ali sa svakog uzvišenja vidimo na kilometre te staze koja se pruža pred nama. Rastinje u jednom momentu postaje sporadično žbunasto. Uviđam da su mi ti delovi reljefa najmanje lepi. Hodamo brzo. Sad već potpuno naviknuti na teret na leđima i teren pod nogama. Uostalom, uglavnom je ravno. Sustižemo neke od planinara, koje već danima srećemo na stazi. Uglavnom oni sustižu nas. Moje noge zaista imaju tu čarobnu moć da se po ravnom terenu uopšte ne zamaraju.

Sa tim, suludo brzim tempom, dolazimo i do dela sa neuobičajeno visokim rastinjem. Izgleda kao neka džinovska trava, kao neka islandska verzija bambusove šume. To je prvi put, od početka staze, da nam rastinje zaklanja vidik. Kad konačno izađemo kroz divljinu naćićemo se pred impresivnim kanjonom. Široko korito, litice obrasle zelenilom, u pozadini planine prekrivene snegom. A nebo čisto, plavo, tek po koji oblak u daljini. Tu prvi put pravimo malo dužu pauzu. Pauzu za uživanje u pogledu. Rani ručak. Sunčanje. Ovo je zapravo prvi put, u ova četiri dana, da se nađemo ispred reljefa vrednog razglednice, a da su vremenski uslovi savršeni.

Nedaleko odatle, vreme je da ponovo pređemo još jednu široku ledenu reku. Ova nije bila toliko duboka, ali je izuzetno brza. Sumnjam da bi sami lako našli dobro mesto za prelaz. Na svu sreću, na stazi je dovoljno planinara, da će neko uvek biti ispred vas te možete da vidite gde drugi ljudi prelaze. Odatle ima još svega 2-3 kilometra do kampa. Ceo put je obrastao visokom travom, žbunjem, drvećem. Toliko različito od svega što smo do tog momenta videli. Ove je nekako daleko više odgovaralo nekoj kontinentalnoj klimi. I zaista kad smo došli do Torsmork kampa osećala sam se kao u idiličnom švajcarskom selu. Vreme i dalje kao sa razglednica, drvene kućice, borovina. Torsmork kamp je bio prepun ljudi. S obzirom da autobus saobraća do njega, tj. da predstavlja kraj staze, bio je prometan koliko i početni kamp Landmanalugar.

Nismo se zadržavali, odlučili smo da nastavimo do Basar kampa. On je relativno blizu. Trebalo je preći široko rečno korito i odšetati par kilometara uz asfaltni put. Sama reka nije toliko široka u avgustu. Postoje privremene konstrukcije koje postavljaju preko dubljih delova vode. Verovarno je celo korito ispunjeno vodom u proleće/ rano leto kada se sneg otapa. No sada je ogromnim delom prazno. Šetnja po tim oblutcima je prilično naporna. A ni gacanje uz asfalt ne predstavlja preterano zadovoljstvo. Na svu sreću, ipak je taj put relativno kratak.

Basar kamp je ogroman. Kamp mesta su razbacana po mini poljanama raskrčenim u šumi. Na tom, po prvi put pravom, letnjem, popodnevnom suncu, prostrli smo svu opremu i stvari po livadi da se prosuše. Bio je to najtopliji dan od kada smo kranuli na stazu.

21. avgust 2021. Basar – Skogar

Kad idemo na planinarenje obično pravim više potencijalnih planova za pešačiti. Stvar je u tome što nikada ne znam kako ćemo se zaista osećati na stazi, kako će nas vreme zateći, kakvi će zaista biti uslovi. I uglavnom smo primorani da modifikujemo onu idealnu verziju plana, uglavnom skraćujemo vreme na planini. No, islandsko vreme je bilo posebno prijatno u poslednja tri dana, a i kako smo uspeli da se sklonimo na toplo onu prvu noć, to nas je ohrabrilo da nastavimo put.

Miljanovi đonovi na cipelama su krenuli da se odvaljuju. I ja sam ih gledala kako se odvaljuju već dva dana. No on je tvrdio da je to samo ta ukrasna, spoljna maska, da su mu noge i dalje potpuno suve, a cipele savršeno udobne. Ja sam takođe uspela da nađem balans sa mojom problematičnom cipelom još na kraju drugog dana. Sem toga zaista nije bilo drugih razloga da ne nastavimo dalje.

Fimvorduhals (Fimmvörðuháls) staza se nadovezuje na Laugavegur stazu. Ova druga je dosta kraća. Svega 25 km. Kreće iz Basar kampa i završava se u Skogar (Skógar) selu. Postoji jedan mali kamp sa planinarskom kućicom negde na sredini tog puta. Problem je što su mu kapaciteti daleko manji nego u drugim kampovima. Taj drugi deo staze od Fimvorduhals kampa do Skogara vodi uz Skoga reku na kojoj postoji skoro 30 vodopada. I upravo taj deo puta me je neodoljivo privlačio.

Na celoj Laugavegur stazi, ozbiljniji uspon treba savladati samo prvi dan. Taj prvi dan se ispenje oko 500m nadmorske visine. Drugi dan, izgubite tih 500m i vratite se na nekih 500-600m nadmorske visine. Preostala dva dana je uglavnom lako spuštanje, dok se ne stigne u Basar koji je na oko 250m nadmorske visine.

Ovaj prvi deo naše staze, do Fimvorduhals kampa, biće manje-više konstantan uspon na nekih 1000m nadmorske visine. Prvi deo vodi kroz neverovatan kanjon. Vreme je bilo pomalo muljavo i oblačno, ali s obzirom da je davalo zelenilu onu magičnu drečavu nijansu, reljef mi se u tom prvom delu činio veličanstven. Nakon prvog ozbiljnijeg uspona i prelaska preko impozantnog kanjona, ponovo zalazimo na prepoznatljivo vulkansku crnu podlogu. Penjanje uz ova brda su posebno izazovna. Sitno kamenje i pesak se kotrljaju ispod vaših stopala i pri svakom koraku, utonete pola koraka nazad. Na tom prelazu je krenula da pada kiša i da se smanjuje vidljivost. Bilo je prilično naporno hodati po toj kiši, mada je još uvek bila daleko od one koju smo iskusili prvi dan.

Nakon toga sledi dug i klizav put preko lednjaka dok napokon nismo stigli do vrhova Moti i Magni. Kako lokalci vole da istaknu, upravo smo prešli najmlađi sloj zemlje na Islandu. Na pojedinim mestima još uvek stoje table sa upozorenjima da nije bezbedno hodati van obeleženih staza jer delovi tla i dalje imaju visoku temperaturu. Prosto je nadrealno da takve table stoje samo par desetina metara od lednjaka. Odatle se vreme konstantno pogoršavalo. Zaobilaskom ovih vulkana, jasno se vidi Fimvorduhals kamp, naše potencijalno prenoćište za taj dan. No, bilo je još uvek rano. Imali smo više nego dovoljno vremena da završimo stazu taj dan. Sama staza ne prolazi direktno kroz kamp. Do njega je trebalo savladati još jedno brdo. Meni se nije riskiralo da izgubimo sat ili više do kampa, a onda ne uspemo da nađemo mesto za spavanje u domu. Po tom vremenu, koje je iz minuta u minut postajalo gore, nisam mogla da zamislim da ostanemo pola dana i celu noć izloženi vetru i kiši pre nego što nastavimo dalje.

Odlučili smo da taj dan završimo stazu. Da siđemo skroz do Skogar sela. Uostalom, put od sada ide blago nizbrdo, trebalo bi da bar donekle bude lakše. Ali… nije!

Pred nama se prvo ukazao prizor od kojeg se skamenih u mestu. Ogromna nizbrdica, do lednika u podnožju, a onda ogromna uzbrdica uz lednik. Nizbrdica je bila pretvorena u blatnjavo klizište. Nije mi bilo jasno kako ću se spustiti po tom terenu. Ljudi koji su se spuštali pre nas su proklizavali i padali. Miljan je posle par minuta premišljanja odlučio da sedne i prosto se prosanka na zadnjici do podnožja. Meni se nije kaljalo u blatu. Hodala sam levo-desno, oslanjaju će čvrsto na štapove. Za divno čudo uspela sam da se spustim do podnožja bez lomatanja. Prelazak preko horizontalnog, ravnog dela lednjaka se manje-više činio OK. Onaj vertikalni deo mi se činio daleko opasnijim.

Većina lednjaka preko kojih smo gazili bila je prekrivena snegom. Sneg ume nekada da prokliza i nije najzgodnija podloga, no dok god smo izbegavali utabane delove bilo je OK. Na ovom delu, utabane delove je bilo nemoguće izbeći. Na vrh toga, mnogi delovi lednjaka i nisu bili prekriveni snegom. Imali su plavu boju. Zamišljala sam da ti delovi moraju biti uglačani poput stakla. Zaista nisam znala kojim putem da krenem. Na svu sreću stigla su nas dvojica planinara, koji su očigledno znali šta rade. Ili se meni bar tako činilo. Kako sama nisam mogla da donesem odluku, krenula sam za njima, trudeći se da stajem na ista mesta na koja su oni spuštali svoja stopala.

Nakon par metara, čula sam Miljanov prodoran uzvik iza sebe. Okrenuh se. Zaprepašćeno mi je pokazivao u pravcu mesta gde smo pregazili s one ledničke reke, na ovu ledničku planinu. Ogromni procepi su se pružali s obe strane tog mesta na kome smo prešli. Da smo otišli samo metar levo ili desno, upali bi u te procepe, a tim provalijama se kraj nije video. To uopšte nije bilo vidljivo iz pravca iz kojeg smo došli. Videla se crna stena, i videlo se da led ne naleže na tu stenu, ali iz tog ugla je izgledalo kao da je led izdignut, na višem nivou od zemlje, ne da ih zapravo deli tolika provalija. Tog momenta pretrnuh još više. Šta ako se okliznem na putu do vrha, krenem da se klizam po tom ledniku i upadnem u neki od ta dva procepa? Da sam mogla hodati još pozornije, to bih i u činila. No ja sam već dovoljno prestravljena bila i od pomisli da bi mogla skliznuti niz taj led, čak i da nema tih provalija, te sam već hodala s maksimalnom opreznošću.

Kad sam konačno sišla sa lednika, i ponovo stala na tvrdo tlo, osetih ogromno olakšanje. Bar u prvih par minuta. Odatle počinje ogromna visoravan kojom puše najjači vetar koji sam ikada iskusila. Ja sa rancem na leđima sigurno imam oko 80 kg. Taj vetar me je nosio kao da sam papir. Čeono nisam mogla da se pomerim uopšte. Bočno bi me izguravao sa staze. Išla sam prateći Miljana, postavljajući se tako u odnosu na njega da vetar nikada ne duva direktno u mene. Drugačije nisam mogla da hodam. Ovo je takođe bilo prilično nebezbedno jer bi vetar čak i njega zaneo, te su mi vrhovi njegovih štapova prošli tik kraj lica nekoliko puta.

Kiša je padala sve jače, u kombinaciji sa vetrom udarala nas je bočno, gotovo pod pravim uglom. Ruke su mi se ledile. Osećala sam kako se kiša skuplja na naborima vreće koja je štitila ranac i slivala mi se niz donji deo tela. Sva garderoba je bila slepljena uz mene. Nisam bila sigurna da li se lepi uz mene jer sam toliko mokra, ili je od vetra. Boleo me je ceo deo tela izložen vetru. Vetar me je bukvalno mlatio. Od očaja sam samo ponavljala kao pesmicu:

Gde je jebeni Skogar? Kad će jebeni Skogar?

Mislila sam da će možda biti malo lakše kad stignemo do Skoga reke. Da će biti bar nekog zaklona. Piškilo mi se, ali bukvalno nije bilo mesta uz koje bih mogla da stanem. Bili smo izloženi udarima vetru i kiši na toj pustoj visoravni bez ijednog drveta, žbuna ili većeg kamena. Samo nepregledna ravnica na sve strane. Staza uz Skoga reku nije bila ništa bolja. Reka pravi kanjon i mi smo i dalje šetali po toj nezaštićenoj visoravni. Od siline vetra i buke koje pravi, čak su i ti vodopadi na reci Skoga bili nečujni. Staza je bila blatnjava i konstantno sam proklizavala. Bilo mi je žao da šetam van staze, da gazim po toj okolnoj mahovini. Radila sam to retko, u onim momentima kad mi se činilo da više ni korak ne mogu napraviti.

Gde je jebeni Skogar? Kad će jebeni Skogar?

Činilo bi mi se da šetamo satima, a putokaz kraj puta bi pokazao da smo prešli svega kilometar i po. Sat je to potvrđivao. Jedva da smo hodali 20-25 min. Zapravo, bili smo izuzetno brzi sa date uslove. Skoro 4km na čas. Zašto je onda taj sat bio tako dug? Zašto mi se činilo kao da je prošla večnost?

Mučenju nije bilo kraja. Svaki pređeni kilometar moja garderoba je bila sve natopljenija, moji koraci teži, moje telo smrznutije. Skoro 30 vodopada. Propustila sam skoro 30 vodopada. Nisam se okrenula da vidim ni jedan. Ostajali su nam iza leđa. Sve što je trebalo je da okrenem glavu s vremena na vreme. Ali to je značilo da se izložim direktnom udaru vetra. Ne postoji vodopad vredan tog potencijalnog bola. U mojoj glavi nije bilo mesta za vodopade. Kroz nju je prolazila samo jedna misao:

Gde je jebeni Skogar? Kad će jebeni Skogar?

Kada smo konačno stigli do poslednjeg, najvećeg Skoga vodopada, osetih silno olakšanje. Stigli smo do kraja. Selo se pružalo u dolini ispod nas. Treba samo još da siđemo niz te beskonačno duge stepenice.

U podnožju je vetar bio dosta slabiji. Okrenuh se ka vodopadu. Ispustih, jedno dugo: “pffff” i uputih se ka hotelu.

Put do hotela vodi kroz kamp. Kamp romantično ima najbolji pogled na vodopad. Po toj kiši kamp može da ima šta god hoće, ja sam se nadala suvoj i toploj sobi u hotelu. Avgust je vrhunac sezone. Među svim islandskim vodopadima Skogafos je jedan od najčuvenijih. Skogar je selo kraj asfaltiranog puta koji je prohodan i za neterenska vozila. Drugim rečima, svaki turista na Islandu će zastati kraj tog hotela. Pandemija je i nema mnogo turista, ali i dalje sebi nisam dozvoljavala da se nadam praznoj sobi.

Kada mi je zaposlena na “Imate li praznu sobu?” odgovorila potvrdno, konačno sam smogla snage da se ponovo nasmejem. Biću na toplom i suvom tu noć.

Tek sam nakon ulaska u sobu, shvatila da nam zaista jesu sve stvari bile natopljene vodom. Svi slojevi su mi bili mokri. Delovi oko vrata, marama, kape, rukavi, gađe, pantalone. Tek po koji suvi pečat na majici. Na ogromnom ogledalu sam primetila da mi je strana izložena vetru, totalno crvena. Na dodir, butine su mi bile hladne poput leda. Osećaj je bio poput utrnlosti. Tuširanje vrelom vodom uopšte nije popravilo situaciju. Nedeljama nisam mogla da spavam na toj strani, jer bi me bol u butini budio. Nedelje su prošle dok mi se osećaj nije vratio u taj deo tela.

22. avgust 2021.

Naspavala sam se. Odmorila. I ugrejala.

Sa žaljenjem sam konstatovala da su mi garderoba i cipele i dalje mokre i da ću te mokre stvari morati da navučem na sebe pre nego što krenemo na autobus. Doduše, isti ide tek kasnije popodne. Na ovakve staze ja ne nosim rezervne jakne i pantalone. Svaki gram na leđima više, znači veći muku. Samo jedan sloj pamučnih dugih stvari u kojima i spavam. Na svu sreću imali smo bar one sandale u kojima smo prelazili islandske reke.

Svi moji saborci iz Češke će shvatiti na kojim sam psihičkim mukama bila to jutro kada sam krenula na doručak u tim sandalama i poslednjim parom suvih termo čarapa. Bukvalno sam deset minuta vagala da li mi je toliko hladno, da ne mogu da skinem čarape. Ali, zaista mi je bilo hladno. Brzo zaboravih na svoju sramotu kad sam stigla pred stolove sa hranom.

Jela sam za desetoro. Mislim da sam u sebe to jutro sručila više hrane nego što normalno pojedem za doručak u toku cele nedelje. I kada sam konačno prestala da trpam hranu u sebe i dalje sam se osećala polu-gladno.

Napolju je i dalje lila kiša. Jednako kao i prethodnog dana. Nismo izašli iz hotela dok autobus nije stigao. Nije mi se dalo da oblačim te vlažne stvari pre tog poslednjeg momenta. Nisam imala mnogo snage za bilo šta. Poluprisutno sam provela dan blejeći u prazno. Nisam razmišljala mnogo o putu koji sam upravo prešla. Nisam razmišljala mnogo ni o preostalim danima koje sam planirala da provedem na Islandu. Mozak mi je konačno bio oslobođen svih misli.

Više slika možete naći u mojoj galeriji Lugavejgur.

Hačimantai / 21.06.19

Mislila sam da ću posle dva meseca lunjanja po Južnoj Americi biti spremna i čila za nove radne pobede. Ali na poslu me je zateklo takvo rasulo, da sam gotovo pola godine pokušavala da nađem neki red u novonastalom haosu. Na svakih 5-6 nedelja mi je imunitet opadao zbog nespavanja. Pokušavala sam to da prekinem kratkim produženim vikend odmorima, ali oni su me samo još više iscrpljivali. Odlazak na jedno od “idiličnih” indonežanskih ostrva, na kojem su me dočekali buka, haos i građevinski radovi na svakom koraku, je bila kap koja je prelila čašu. Zaklela sam se da više nikad neću obići ni jedno ostrvo, ni jednu plažu u regionu. Obećala sam sebi da će svaki moj naredni odmor biti koncentrisan na usamljene planinske staze. A onda sam bukirala povratnu kartu za Japan krajem juna i krenula da tražim mesto na kojem je najmanja verovatnoća da nas zadesi neko iznenadno nevreme.

Leto nije idealno vreme za posetu Japana. Leta su pretopla. Vlažnost previsoka. Tajfuni i poplave gotovo zagarantovani. Put od pre par godina, kad je tajfun pogodio Hokaido, koji je obično zaštićen, nas je uverio da praktično ne postoji mesto u Japanu na kojem smo u potpunosti izuzeti opasnosti. Ipak, početak leta i odlazak u severnije krajeve je donekle smanjivalo verovatnoću da se fijasko ponovi. U potrazi za dugim planinskim stazama završili smo u oblasti Ivate (岩手県, Iwate).

Put do podnožja planine s kog smo krenuli u osvajanje planinskih vrhova je bio iscrpljujući. Let od Singapura do Tokija, traje 7 sati. U Tokijo smo stigli pred zoru, ne uspevajući da odspavamo ni malo u avionu. Tako umorni smo sa aerodroma uhvatili brzi voz do Morioke. Taj put traje skoro 4 sata, koja smo prestojali u vozu jer su sva mesta bila rasprodata nedeljama unapred. Od umora sam se na momente zanesvešćivala u stojećem položaju. Na stanici smo se na brzinu prepakovali ostavljajući u rančevima samo stvari koje će nam trebati za prestojeća 3 dana na planini. Ostavili smo rančeve u lokerima na stanici i odatle opet jurcali do tržnog centra da kupimo gas za kampovanje. I onda nazad da višak stvari odnesemo do hotela u kojem ćemo odsesti po povratku sa planine. Jedva da smo stigli da svratimo do pekare na stanici pre nego što smo uhvatili lokalni voz za Api Kogen. Nakon sat vremena klackanja u lokalnom vozu, kroz neverovatno lepe pejzaže, izašli smo na našu stanicu. Odatle nas je čekalo još oko tri kilometra pešačenja do hotela gde ćemo provesti noć. Na sajtu hotela je pisalo da imaju uslužni mini bus koji sa stanice vozi do hotela, ali da leti isti mora da se rezerviše unapred. Iz nekog suludog razloga je sam verovala da će nam prijati da ta tri kilometra prepešačimo do hotela. No, nagomilani umor i preko 30 sati bez sna su učinili svoje. Put mi je bio mučenje. Taj asfalt po kojem smo tabanali je samo pogoršavao stvar. Kada smo konačno stigli do hotela, imala sam neki osećaj da sam prešla najteži deo puta. Kakva god da je planina i planinske staze po njoj, nije moglo biti napornije od ovog. Već tih 3 km puta i pogled na okolna brda nam je jasno stavljao do znanja da nas čeka Raj u narednih par dana.

Na recepciji sam gledala “kroz” recepcionarku koja mi je objašnjavala sve usluge i pogodnosti uključene u noćenje. Api Kogen je jedan od onih ogromnih turističkih hotela. Ima gomilu bazena i sauna, nekoliko restorana. Nalazi se pored žičare koja vodi do vrha, odakle kreće čitav sistem žičara i ski staza. Api Kogen je poznata ski destinacija. Sve to nas uopšte nije interesovalo. Jedini razlog zašto smo izabrali taj hotel bila je njegova pozicija. Blizina žičare koja će nas sutradan podići do početka naše planinarske avanture. Od toga nas je delilo nešto više od 15 sati. Istuširali smo se i komirani prespavali ostatak dana i noć.

Kada sam se probudila sutradan, trebalo mi je podosta vremena da shvatim da je jutro, a ne veče. Sedela sam na krevetu osvrćući se oko sebe. Zaspala sam sinoć na pomoćnom krevetu dok je Miljan još uvek bio u kupatilu. On je komiran, još uvek spavao na bračnom krevetu. Sem stvari koje sam skinula sa sebe pre tuširanja i samo bacila kraj kreveta, sve je bilo u savršenom redu i na svom mestu. Čak i posteljina na tom pomoćnom krevetu. Sinoć se nisam pokrila i očigledno se nisam mnogo pomerala jer su krajevi i dalje bili savršeno zategnuti. “Umor leči sve nesanice” – pomislih. Posebno zadovoljstvo mi je pričinjavala činjenica da sam se probudila pre alarma. Mudro sam ga podesila na telefonu, još u vozu za Morioku. Predpostavila sam da se ovako nešto može desiti. Dok sam se umivala, konačno se oglasio alarm i razbudio Miljana. Bilo je vreme da krenemo.

Iznenadih se, kada me žena na biletarnici žičare upita, na savršenom engleskom,: “Dve karte?”. Nisam očekivala da će na blagajni, u sred nedođije, raditi neko ko zapravo priča engleski. “I Japan se menja” – pomislih. Zaboravljajući da se nalazim u poznatom ski odmaralištu, koje zimi verovatno ima i mnogo stranih turista. Nakon mog odgovora, žena nastavi sa klasičnim raspitivanjem; Odakle smo? Koji su nam planovi? Kako smo uopšte iz te daleke Srbije završili planinareći po severu Japana? Pitanja na mestu, ako se izuzme činjenica da smo zapravo iz Singapura i da je Japan jedna od bližih planinarskih destinacija. No, to objašnjenje je samo pokrenulo lavinu dodatnih pitanja; Odakle mi u Singapuru? Čime se bavimo? I jel smo bili na Alpima? Na momenat se ugrizoh za jezik, Alpi vode priču ka Nemačkoj, a onda i Češkoj. A mi nemamo baš toliko vremena. Trebalo je i pešačiti tog dana.

Žičara nas je odvezla do početka staze. Što je zapravo vrh Maemori (1304m). Duvao je neki hladan vetar i oblaci krenuli da zaklanjaju sunce. S obzirom da je u podnožju bilo vedro, iznenadih se ovoj nagloj promeni. Očekivala bih na planini promenu vremena, ali mi je ovo pre ličilo na promenu godišnjih doba. Početak vodi kroz šumu, i jedva da smo šetali pola sata, odjednom stade vetar i opet se razvedri. Odjednom zazujaše dosadne mušice i zacvrkutaše ptice. Učini mi se da se neko igra sa vremenskim prekidačem. Nisam sigurna da sam ikada ranije iskusila išta slično. Bilo mi je pretoplo, i mušice smorne. Iskreno sam se nadala da će se neko opet nasloniti na prekidač. A onda na top nagle promene vremena, naglo se menjala i priroda oko nas. Odjednom se ona prepoznatljiva šuma pretvori i poljanu prekrivenu grmljem, gustim drvenastim rastinjem, kroz koje se nije moglo prolaziti. Na svu sreću staza je bila dobro održavana, sveže prokrčena. No i dalje prekrivena krupnim kamenjem i relativno uska te je kretanje bilo otežano. Jedva da sam imala mesta da nesmetano prolazim.

U jednom momentu zaglavih štapove za hodanje između kamenja i izgubih ravnotežu. Hodala sam sporo i u normalnim uslovima, pri normalnom nagibu, bilo bi dovoljno da ispravim leđa i malo se isprsim da bih održala ravnotežu. Pod tim teretom, među tim rastinjem, krenuh polako da se naginjem ka napred. Kao u kakvom usporenom filmu pokušavam da se uspravim dok me teret uporno tera da napravim kolut. Prepustila bih se trenutku da podloga nije bila prekrivena kamenjem, a šiblje sa strane toliko debelo i jako. Bilo mi je jasno kako će se sve završiti, te u nemoći da to sprečim počeh da se smejem. Miljan se okrenuo u momentu da vidi kako mi se glava sudara sa zemljom. To je bio blag i bezbolan udarac, jer to padanje i nije bilo padanje nego pre nezaustavljivo naginjanje do zemlje. U toj komičnoj, klečećoj, pozi ranac mi je bio pretežak da normalno ustanem, a staza preuska da bilo šta uradim sem da probam da se prevrnem na grmlje sa strane. Svo to vreme sam se smejala suludoj situaciji u kojoj sam se našla. I to cerekanje mi nije pomagalo u vraćanju u prvobitno stanje. Kao što sam se i pribojavala grmlje je bilo previše grubo i oštro te izgrebah celu ruku. I danas, godinu dana kasnije, imam vidljivi ožiljak na ruci.

Staza je dalje vodila kroz sličan pejzaž dok nismo došli do prve “raskrcnice” i planinske kućice Čausu-so (Chausu-sanso). Kućica kao iz kataloga. Mala, ali unutra besprekorno čista. Platforme izdignute za spavanje. Sa peći i naslaganim drvima. Ispred ogromna veranda sa klupama za sedenje.
– Kakav je ovo raj? Misliš da će ovakva biti i kućica u kojoj ćemo spavati?
– Izgleda da smo džabe nosili šator.
Šetali smo uzbuđeno. Nismo očekivali takav luksuz na planini. Ko još pravi takva planinska skloništa? Kako ostaju tako besprekorno čista? Bili smo oduševljeni.
– Eto kako nastaju priče da su Japanci sa druge planete. Da su iznad svih ostalih.
– Totalno zaslužuju te pohvale.
– Odmah čovek da im oprosti sve seksualne perverzije i sve pobijene Kineze.
– I sve pobijene NE Kineze.
– Eto da su nemačka planinarska skloništa takva, verovatno bi i njima oprostili Hitlera.
– Verovatno!

Nismo se mogli nagledati lepote oko nas. Nakon onih preuskih staza i kamenjara, pelazili smo preko manjeg brda. Nije bilo strmo i blage padine su bile prekrivene snegom. Nije bio debeo sloj i na tom delu sneg nije bio ni dubok. A dovoljno sipak da nam noge propadaju kroz njega i ne klize. Nisam očekivala sneg. Nisu to neke visine. Oko 1500m. Nakon brda dočekala nas je ogromna preplavljena livada, sa drvenim stazama. Na japanskim planinama, čovek ne može ni cipele da ukalja blatom.

Te drvene staze su nas odvele do našeg prvog prenoćišta, planinske kućice Rijon-so (Ryoun-so) koja gleda na Hačiman jezero. Trebalo nam je oko 6.5 sati da stignemo do odredišta. Mapa je sugerisala da treba nešto jače oko 5 sati. Nije mi se sviđala ta vremenska razlika, jer smo sledeći dan prema toj mapi, trebali da pešačimo dotovo 9 sati. Nisam se previše zamarala tim mislima, sve što je trebalo da uradimo je da krenemo u šetnju čim svane.

Rijon-so je bila nešto veća od prve kućice. Kao ni u prvoj, ni u njoj nije bilo nikoga sem nas. Bila je izdignuta kao sojenica. Imala je wc sa sve wc papirom. Platforme za spavanje su izdignute oko pola metra od zemlje. Ispod njih su bile cepanice za loženje. Unutar kućice je bilo i ćebadi, četki i metli, kao i upaljača i šibica. Ja sam pokušavala da zapalim vatru u peći koja je bila postavljena na sredinu prostorije. Nije mi išlo. Bilo mi je žao što nisam obraćala više pažnje na loženje kad odem kod mojih na planinu. Do sada sam mogla da naučim kako koje drvo gori. Miljan je za to vreme prečišćavao jezersku vodu i punio flaše. Već se mračilo i napolju je bilo hladno. Koliko li je tek voda ledena? Podilazila me je jeza od pomisli. I ma koliko želela da ugrejem kućicu pre nego što se vrati, nije mi polazilo za rukom da nateram cepanice da gore. Na kraju je on upalio vatru na povratku. Grejali smo se uz peć i uživali u slabašnoj svetlosti koja je iz nje dopirala. Sve to nam je delovalo veoma romantično. Nije nam se kvarila ta romantika svetlošću lampe. U krevet smo otišli rano, nadajući se da se vatra neće prebrzo ugasiti. Tu noć smo spavali na šatorskim podlogama i u vrećama za spavanje. Bilo je na početku dovoljno toplo.

Ujutru se probudih promrzla. Trebali smo da podmetnemo onu ćebad. Doručkovali smo i krenuli na stazu sa prvim suncem. Razmišljali smo da vodu dopunimo opet na jezeru, ali mapa je pokazivala da se u blizini nalazi turistički centar sa parkingom i prodavnicom, jer je na tom mestu trebalo preći preko asfaltnog puta, te smo to ostavili za kasnije. Kad smo stigli do centra bili smo neprijatno iznenađeni da nikakve vode nema i da ćemo morati da sačekamo 10h da se prodavnice i uslužni objekti otključaju. Vagali smo da li da se oboje vraćamo do jezera da punimo flaše ili da jedno ostane tu sa stvarima, a drugo ode nazad po vodu. Problem je bio što vode na stazi nema bar narednih 6-7 sati. U tom vaganju priđe nam sredovečni Japanac da pita gde idemo i što smo tako pogubljeni. Sva konverzacija se odigravala više pantomimom, nego pričom. Njegov engleski je bio jednako očajan koliko i naš japanski. Posle kratkog objašnjavanja i podizanja u vis prazne flaše, završismo u njegovim kolima, u pohodu na izvor čija je lokacija samo njemu bila poznata.

Hačimantai je poznat po mnogobrojnim banjama. Ove planine su vulkanske i na mnogim mestima izbijaju topli izvori bogati sumporom. Tako se delovi planina konstantno puše i mirišu na pokvarena jaja. Japanac nas je odvezao do jedne od lokalnih banja. Ogromna drvena kuća. Bez ikakvih pregrada. Cela unutrašnjost je jedna velika prostorija. U njoj su sedele dve japanske bakice. Učini mi se na momenat da sam uletela u neku priču iz Edo perioda. Bake su bile majušne, pognute. Sa okicama koje se od starosti gotovo nisu videle. Nasmejane i stidljive kao tinejdžerke. Tinejdžerke iz Edo perioda. Ove današnje su sve samo ne stidljive. Japanac nas je pozvao da legnemo na pod. Nije mi bilo jasno zašto bi to trebali raditi, ali ga iz nekog razloga poslušasmo. Radoznalost je čudna stvar. Pod je bio topao. Momentalno osetih, kako mi toplota greje svaki delić tela, kako rasteruje onu hladnoću koja mi se u toku noći zavukla u kosti. Provodao nas je malo po kompleksu. Pokazao jednako veliku drvenu konstrukciju u kojoj je bio bazen sa vodom. Pre je izgledalo zapravo da su konstrukciju podigli oko prirodnog jezerca, da bi mogli da koriste taj bazen za banjanje u bilo kakvim uslovima. Pored te kuće bilo je isto takvo jezerce na otvorenom. Sve je to moglo biti tu već vekovima. Samo su električna kuvala za pirinač i parkirani automobili narušavali sliku srednjevekovnog Japana. Sve ostalo je bilo zarobljeno u vremenu. Napunili smo flaše na jednoj od česmi i krenuli u pravcu iz kojeg smo i došli. Naš vozač se zaustavljao par puta da bismo mogli da uživamo u vidikovcima i slikamo okolinu. Rastali smo se kad smo stigli na parking.

Čekao nas je dug pešački dan. U zavisnosti koliko se brzo budemo kretali trebalo je da odlučimo u kojoj planinskoj kućici ćemo prespavati. Umirivala me je misao da ćemo moći da izaberemo bližu u slučaju da budemo prespori. Prvi deo staze je bio valovit. Opet među grmljem i na uskoj stazi uglavno prekrivenoj kamenjem. Na samom početku sreli smo dvojicu planinara. Prvi ljudi na stazi od kada smo krenuli. Nosili su male rančeve i objasnili da oni idu od banje do banje. Posle onog toplog poda, pomislih da to i nije loša ideja, te da bi trebali probati i taj planinsko-banjski turizam sledeći put. Stalno smo šetali po vrhovima. Pogled je bio nezaklonjen i veličanstven. Duvao je jak vetar i bilo poprilično hladno. Ali kiša nije padala, iako su se sivi oblaci uporno rogušili na nebu. Po padinama je bilo malih snežnih površina, ali je sama staza bila suva. Naizmenično smo se spuštali i penjali, ali te visinske razlike nisu bile veliki. Jedva da je jedan spust, tj. uspon nakon njega bio malo teži. Baš na početku tog uspona sretosmo još jednog planinara. Išao nam je u susret, i objašnjavao kako je to jedina teža prepreka pred nama. Bio je u pravu. Do planinske kućice Ofuka-sanso smo relativno brzo i lako stigli. Tu smo sreli grupu starijih japanki, s kojima smo razmenjivalji priče o japanskim planinama uz čaj i kolače.

Nakon kratkog predaha, odlučili smo da ipak nastavimo dalje. Pored te kućice nalazi se izvor pijaće vode. Obnovili smo zalihe i krenuli ka sledećoj kućici. Put koji je sledio bio je sličan onom koji smo već prešli. Predivne valovite zelene površine. Naokolo predivna brda. Na stazi opet potpuno sami. Šibao je jak vetar. Ali mi je prijao, jer me je rashlađivao. No čim bi stala da dođem do daha, hladnoća bi probijala do kostiju. Nestvarno mi je lep bio ceo taj predeo koji se pružao ispred mene. Uviđala sam da nisko rastinje ne pruža nikakvu zaštitu od vetra. Nadala sam se da nećemo morati da spavamo u šatoru. Uostalom nisam videla ni mesto gde bi ga mogli postaviti. Nakon par sati puta, konačno smo videli planinsku kućicu u dolini. Mapa je pokazivala da je na nekih kilometar od nas. Ali se do nje trebalo spustiti niz strmu padinu prekrivenu snegom, koji je na pojedinim delovima pretvoren u led jer se sneg konstantno otapa i voda se sliva. Spuštali smo se polako, nogu pred nogu. Od silnog napora i grča, gubila sam snagu u butnim mišićima i na momente gubila kontrolu nad nogama. Ili mi se to tako činilo. Kao da nisam imala mišiće uopšte i da bi svaka kost mogla svakog časa odleteti nekuda. Stajeli smo često da odmorimo. Da mi butine ožive. Taj kilometar spusta nam je oduzeo čitav sat te smo stigli do kućice Micuiši-so (Mitsuishi-sanso) pred mrak. Posle večere smo ispod vreća za spavanje postavili tri ćebeta. I isto toliko prebacili preko sebe, kad smo se uvukli u vreće. Umorni i iscrpljeni brzo smo utonuli u san. A tako lepo ušuškani, prespavali smo do jutra.

Ustala sam sveža i odmorna. Naspavana. Proveli smo nekih sat čisteći kućicu. Uredna je, ali prašnjava. Kao da je niko nije dugo posećivao. Dosta je i starija od ostalih. Previše je bilo hladno da peremo podove vodom, ali smo detaljno očistili metlom celo sklonište. Krenuli smo nešto kasnije nego što smo planirali, ali je bar u međuvremenu granulo sunce. Nebo je ponovo plavo. I dosadne mušice ponovo lete oko moje glave. Bilo mi je pretoplo. Zapravo bih rado menjala ovo plavetnilo za jučerašnje sivilo, dok god kiša ne pada sa neba.

Pogled na okolna brda mi se činio još impozantnijim nego prethodnih dana. Uviđam da je taj doživljaj verovatno povezan sa činjenicom da se taj dan vraćamo u civilizaciju. Udisala sam halapljivo. Ima li taj izraz uopšte smisla? Ali definitivno sam pokušavala da zarobim što više tog mira, čistoće i lepote unutar sebe. Prebrzo smo stigli do vrha žičare iznad Amihari banje. Zastali smo na vrhu, sada zelene, mladom travom prekrivene ski staze. Sa njenog vrha se videlo selo u dolini. Seli smo da se odmorimo i piknikujemo. Iskreno, seli smo da bi odložili povratak. Nismo bili gladni, ali podelili smo poslednje kriške tosta i poslednje kašike džema od višnje koji smo poneli iz Morioke. Lepota. Opuštajuća. Umirujuća. Samoća i izolovanost. Tišina i mir.

Nije nam se kretalo dalje. Nije nam se vraćalo u civilizaciju. Ali izbor je samo iluzija u ovom slučaju. Odlažemo neodloživo. Spustili smo se padinom, prateći ski stazu dok konačno nismo stigli do parkinga. Skinuli smo rančeve i premoreni legli na klupe. Bilo je tek 11 ujutru. Mapa nije pružala nikakve korisne informacije, no nekako je bilo logično da je ta zgradurina u koju smo gledali morala biti hotel. Poslednjim atomima snage smo stigli do recepcije i saznali da nam autobus za Morioku kreće za neka 2-3 sata. Taman dovoljno vremena za ručak i momenat da se nakačim na internet. Telefon je krenuo da se puši od mejlova i poruka koje su stizale. Brzo sam uvidela da sam napravila grešku. Skinula sam se sa mreže, a zatim i ugasila telefon. Nisam želela da dođem u priliku da gledam ono što je već uspeo da skine.

Povratak u civilizaciju je uvek prokleto bolan!

Borakaji / 31.05.15

Pre jedno dve nedelje stiže mi pismo od drugarice. Pita me, imam li joj koje mesto za letovanje po Aziji preporučiti. Bili su prošle godine na tajlandskom ostrvu i mnogo im se svidelo, no opet hteli bi možda i do neke druge zemlje skoknuti. Unervozih se, treba nekom nešto preporučiti. Ja i plaže, to baš i ne ide. Pišem ja o njima mnogo u poslednje vreme, evo pišem i sad, ali opet…

Ja u glavi imam jednu horor sliku s plaže i jednu rajsku.
Horor izgleda otprilike onako kako za većinu ljudi izgleda idealni letnji odmor. Na plaži su bar sedam dana. Na plažu se ide kad se ustane. Na njoj se ostaje ceo dan. Na njoj se odigravaju kojekakve rekretivno-društvene aktivnosti. Uveče se večera negde kraj mora. Oko tebe je poprilično ljudi i to te nimalo ne tangira. Muzika iz okolnih kafića/restorana te zabavlja. Kao i sve ostale svetleće i preglasne stvari. Ja se onda setim odlaska na more s mamom i tatom. Setim se deset dana koje nikad nisam smatrala najbolje provedenim delom svog letnjeg raspusta.
Raj je sušta suprotnost tome. Ja sam u resortu koji ima svoju plažu, ili još bolje celo ostrvo. Resort je pust, ili zato što je u pizdi materini, ili zato što za njega niko ne zna ili zato što je precenjeno skup. Na plaži ničeg sem peska nema. I nikog sem mene, Miljana, možda po kojeg gosta jednako nadrkanog na ceo svet poput mene, ili po kojeg lokalaca. U vodu ulazim samo ujutru, direkt iz bungalova. Taman da se umijem, i razdrmam pred doručak. U toku dana lenjo lenškarim u hladu. Čitam knjigu ili radim. Ako radim nedelju dana na ostrvu može biti sasvim potaman, ako sam s knjigom tri su više nego dovoljna. Uveče, odgledam privatni zvezdani šou. Spavam kao bebica, jer se sem huka mora ništa ne čuje.
Horor letovanje sam doživela milion puta, rajsko do sada samo četiri puta. Sva četiri od kada smo se doselili u Singapur.

E sad, ja ovde malo preterujem očigledno. Nije ni jedno moje letovanje bilo horor. Kada si mali, to pamtiš kao vreme najslađih lubenica, uvek slankastog sladoleda i beskonačnog natezanja s mamom kada je vreme da izađeš iz vode, onda kada ti usne poplave ili onda kada ti misliš da je dosta. Ili malo kasnije, kao vreme kada ispijaš hladno pivce, sa svojom prvom, drugom ili tridesetom simpatijom i čekaš da se taj poljubac konačno desi. Tako je i ovo letovanje bilo sve samo ne horor dok smo s Dandžom, poznatijim i kao Nole, i Sandžom ispijali pivca, i besomučno se bacali u vodu na Puka plaži. Ili ubeđivanju kako za Miljanov rođendan moramo skoknuti do Srbije i proslaviti ga sa 180 nepoznatih ljudi. No, Dandža i Sandža vole more, kako ga većina ljudi voli, a mi volimo njih te tako završismo na Borakaiju.

Borakaji je jedno od najposećenijih filipinskih ostrva i samim tim upada u horor kategoriju bez ikakve šanse da se na njemu bilo šta nazove rajskim. Koliko je turistički prenapucano, najbolje govori činjenica da ćete večeru na ostrvu platiti više nego u Manili. Ostrvo je svega sedam kilometara dugačko i možda nekih kilometar široko na svom užem delu. Zapadna obala je duga i pokrivena sitnim belim peskom. Voda je dosta plitka, i u pomenutom delu se nisam okupala ni jednom. Formalno je podeljena na tri sekcije, no vidljivih granica među njima nema. Najveća je ludnica upravo na sredini. Taj deo je krcat restoranima i kafićima, te smo na njoj provodili većinu vremena. Kao i 99% ostalih turista. Puka plaža se nalazi na severu ostrva. Na njoj sam se okupala čak dva puta u toku istog dana. Na njoj nema kafića i restorana, te nema ni mnogo ljudi. Pesak je jednako sitan i beo, ali je voda mnogo dublja pa na njoj zapravo možete i da otplivate. Naš smeštaj je bio na istočnoj obali, u blizini Bulabog plaže. Dosta vetrovita plaža, pretrpana brodićima te se na njoj takođe okupasmo nula puta.
Celo ostrvo ima već milion puta viđen, tipičan azijski šmek. Prebrzo iznikle vile, resorti, privatne zgrade bez ikakvog urbanističkog plana. Često bez odgovarajuće propratne kanalizacione ili vodovodne strukture. Te tako konstantno ulazite iz zone luksuza, u zonu poluraspada i bede, sudarajući se čas sa “bogatim” turistima, čas sa “siromašnim” lokalcima. Sve sprčakano zajedno, bez ikakvog koncepta. Sve pretrpano ljudima i stvarima. Začinjeno bukom, izduvnim gasovima i tropskom vrelinom. Egzotika. Ona prava azijska.

No i pored sve silne ljubavi za naše drugare, trebalo je nekako “ubiti” te “silne” dane. I ubijali smo ih ronjenjem. Zapravo, totalno neplanirano, još jednom ronilačkom obukom. Izgleda, kad god Miljan i ja ne znamo šta bi sa sobom na moru, mi upišemo neki kurs ronjenja. Naime, nakon našeg petog zarona kao neiskusni open water ronioci, mi smo se zaputili na Fidži. Sa open water dozvolom, vodič ne bi smeo da vas vodi na dubine veće od 18 metara. No našem vodiču na Fidžiju to nimalo nije smetalo da nas upoznaje sa podvodnim lepotama Fidžija na 30 metara. I na tome smo mu večno zahvalni. No posle njega, prvo Malezijci, a zatim i Filipinci nisu pokazali nimalo fleksibilnosti sa odlaskom na veće dubine. Te shvatismo, da nam i tako ne gine neka obuka uskoro. A kad se već nađosmo na Filipinima sa previše slobodnog vremena, odlučismo da spojimo lepo i korisno. Obuka za naprednu open water ronilačku dozvolu, koja vam omogućava odlazak na dubine do 40 metara je najgora pljačka i poprilično beskorisna stvar ako ste imali sreće sa dobrim instruktorima i vodičima, sa prethodnom obukom. Sve te PADI obuke su vrlo ozbiljan biznis za pomenutu organizaciju. Obuke koštaju đavo i po, i tu su samo da bi vam uzeli gomilu para. Ništa na njima nećete naučiti. Ronjenje je kao bilo koja druga aktivnost, sve je u vežbi i rutini. Što više ronite, bićete slobodniji i efikasniji u vodi. No s druge strane ja im bez mnogo halabuke punim džepove iz prostog razloga što njihovi centri zapravo omogućavaju da gde god da odete dobijete manje više zagarantovan kvalitet i standardizovane podvodne vodiče. A iskreno, da ja treba da vucaram opremu svuda sa sobom i sama se smaram sa organizacijom prevoza i “lunjanju” pod vodom, na ronjenje nikad ne bih ni krenula. Ja sam u podvodnom svetu najgori turista, poput onih ljudi što odlaze u turističke agencije da zakupljuju aranžmane. Jedna od veština koju smo trebali da savladamo tokom obuke, bilo je i bolje, efikasnije balansiranje u vodi. Moje ubeđivanje sa instruktorom da mi je dovoljno 3, a ne 5 kg tegova nije prošlo preterano uspešno, te ja potroših 45 minuta pod vodom u pokušaju da se odlepim od dna. A ja se još naivna nadala kako ću uspeti da se oslobodim bar jednog tega za buduće zarone, te da ću svoj dvadeseti zaron proslaviti sa svega 2kg na svom pojasu. Od toga nije bilo ništa. Jedva ga ubedih da mi skine i ta dva dodatna kilograma do kraja obuke. Od izabranih pet veština ni jedna mi nije “popravila” ronilački stil. On se sam po sebi popravlja sa svakim zaronom. No, zahvaljujući “osvojenoj” tituli naprednog open water ronioca, odvedoše nas u posetu potopljenom ribarskom brodu.

Dakle odemo mi na tih 28m da obiđemo brod. Kad prvi put čovek vidi potopljen brod, ne može da ostane ravnodušan. Ima nešto totalno zadivljujuće u toj slici. Ima taj jedan posebno “zastrašujući” deo koji ne postoji kod kopnenih ruina. Prvo, nema baš mnogo šarenila na 28m, sve je u 50 nijansi plave. Korali već uveliko obrasli svud naokolo privlače silne ribe. I velike i male. Tek tako oko vas preleti jato riba, ostavljajući vas, na momenat dezorjentisane. Oseća se čovek pomalo kao u pričama sa duhovima, atmosfera u potpunosti odgovara. Problem je samo kad izađete iz vode i tako totalno oduševljeni doživljenim iskustvom krenete da guglate o potopljenoj lađi zamišljajući u svojoj glavi, neku romantično-dramatičnu priču. I onda, na svoje apsolutno razočarenje otkrijete da je ista potopljena pre skoro petnaest godina, upravo da bi postala jedna od podvodnih turističkih atrakcija. Tako da ono što smo naučili na ovom putovanju je da se ljudska glupost ne zadržava samo na kopnu, širi se i pod vodom. I da ja svojim ronilačkim turizmom podržavam i podstičem svu tu lakrdiju. Pretpostavljam da je lepota učenja upravo u tome što s vremena na vreme, otkrivate kolika ste budala. Iskreno, mislim da ću sebi dozvoliti još malo učešća u svoj toj lakrdiji. Bar dok ne odlepršamo negde iz Singapura. Ipak treba nekako ubijati svo to slobodno plažno vreme. A ko zna, možda u skoroj budućnosti naletim na neku podvodnu ruinu s romantičnijom pričom.

Ostatak vremena na ostrvu provedosmo lečeći Miljanovu upalu uveta i pripremajući se za kopneniji deo filipinske avanture.
Nego, mene do kraja nije prestala da muči dilema: Šta je lepše na ovom ostrvcetu izlazak ili zalazak sunca?

Ostrvo iz snova / 11.11.14

Sedim, poluzgrčena jer mi je hladno. U isto vreme se preznojavam dok pijem vruć čaj. Ovi sa vremenske prognoze kažu da je 25 stepeni. Kiša pada. Oblaci su se spustili skroz do zemlje. Od sinoć sam bolesna. Prehlada se ovde čudno manifestuje. Krene da me bolucka grlo. I osećam kako me podilazi jeza. Nema kašljanja. Nema kijanja. Nema gomilanja one dosadne sluzi u grlu i nosu. Ali mi je strašno neprijatno, u tom promrzlom telu koje se preznojava. Jednom mi je Miljan rekao kako mu ponekad nedostaje ta slika zimske idile, u kojoj sedi u polumraku, ogrnut ćebetom dok lista knjigu sedeći u udobnoj sofi. Mene naprotiv podilazi jeza, od pomisli da bi dnevnog svetla mogla imati manje od 12 sati dnevno. Da bi ovi niski oblaci mogli potrajati. Muka mi je što trenutno moram da nosim čarape, jer me drma ova groznica. Zamisli da moram da ih nosim svaki dan. Dok nisam došla u Singapur mislila sam da volim sva godišnja doba. Od kada sam ovde, shvatila sam da volim samo leto. Volim što je drveće uvek zeleno. I što je nebo uglavnom plavo. Volim što mi je vruće. I volim što sam znojava. I čak volim što sam uvek polunaduta, od te vrućine. Sve mi se to čini kao pravo uživanje u odnosu na ova iščekivanja da kiša stane. I to prvi put u godinu dana doživljavam da kiša ovako uporno, danima pada. Razmišljam o onom očaju koji sam doživela u Berlinu čekajući mesecima da se na nebu pojavi bar jedan mali komadić plavog neba. Bar na tren. Koliko je meni lako urušiti svu sreću i baciti me u očaj. Zakloni mi samo sunce na duže od par sati i zapašću u najgoru depresiju. Idem. Bežim odavde. Iz ovog tmurnog momenta. Odoh, nazad na Fidži, da me bar u mislima ponovo ogreje sunce.

————————————————-

Aerodrom u Suvi ima malu čekaonicu sa svega par klupa. Jedva da ima desetak mesta za sedenje. Mi smo bespotrebno poranili na let, te je pred nama bilo skoro dvo-časovno čekanje. Pokušavala sam da ga prekratim igrajući igrice na iPad-u, ali mi ni jedna nije dugo držala pažnju. Jedna je bila previše napeta, druga opet dosadna. Onu, koja mi je bila po meri, završila sam još u Singapuru pre leta. Onda uzeh jednu od knjiga koje sam ponela. Onih pravih, odštampanih na papiru. Anarhizam kao tema, na trideset stepeni, pred let na jedno od najčarobnijih Fidži ostrva, nije bio najbolji izbor. Ni druge dve knjige, koje su izvirivale iz poluotvorenog ranca, nisu bile bolje. Vratih se iPad-u, samo ovog puta stripovima. Njih ne nosim štampane. Trebalo bi mi bar tri poveća kofera da u njih smestim sve što sam, samo u te dve nedelje, pročitala. U takvim prilikama jasno uviđam koliko sati ja bez problema progutam, gledajući hipnotisano u te crne linije i oblačiće sa tekstom. Sedela sam udubljena u avanture Mušišija (Mushishi) dok nije došlo vreme da pređemo u čekaonicu poveznu sa jedinim izlazom na pistu koji imaju.
Kroz izloge se jasno videla pista, i u neposrednoj blizini dva omanja aviona. Nisam više mogla s mirom da iščekam ukrcavanje. Ushićeno sam razmišljala koliko ću magičnih slika ostrva uslikati iz vazduha. Bilo mi je jasno da ćemo leteti na relativno maloj visini i moći da uživamo u pogledu na razbacana ostrva po Pacifiku. Da nije bilo ovog leta od Suve do Kandavu ostrva definitivno bi bukirali jedan od onih turističkih aviončića što za paprenu cenu vozaju okolo. Na svu sreću ovako sklopismo lepo sa korisnim. Bar sam tako mislila dok se u avion nismo ukrcali. Kako sam tačno uspela da previdim nestabilnost i truckanje tokom leta, nije mi baš najjasnije. No od pogleda, za mene, nije bilo ništa. Let sam preležala, zavaljena na dva susedna sedišta, mumlajući: “kad si srećan lupi dlanom ti o dlan…”. Tu pesmicu pevam, kad god me uhvati muka u nekom prevozu, još od kada su nas kao klince roditelji vodili na bilo kakav duži put. Sva sreća, pa put traje kratko, i tek što smo uzleteli, došlo je vreme da sletimo.

Na doku nas dočekaše Sam i Uve, naš domaćin. Malo ostadoh zbunjena gledajući domaćina kako sve žene odreda sem mene pita jesu li Marice. Kako mi je kasnije objasnio, Marica je vrlo često ime na Fidžiju te je on pretpostavljao da moram biti neka njihova udata za stranca. Zapravo, Marica je i žensko i muško ime na Fidžiju, s tim da se muška verzija izgovara sa k (Marika), a ženska zvuči dosta slično mom imenu. Na svojoj morskoj “limuzini” Sam nas je prevezao do uvale u koju se ugnjezdio naš resort. Vožnja je kratko trajala, praćena mojim konstantnim oduševljenim ukanjem gledajući ostrvo. Silne, usputne lepote nisu mogle da me pripreme za lepotu s kojom se u našoj uvali trebalo suočiti. Sve nianse plave su se prelivale iz jedne u drugu, okružujući me sa svih strana. Stopala su mi upadala u fini, sitni pesak. Prohladna voda dopirala do kolena. Plaža ispred mene bila je pusta. Kokosove palme su se nadvijale nad vodom. Stari, otpali plodovi su ležali zatrani u pesku. Iz gustog rastinja izvirivali su drveni bungalovi. Sve je delovalo filmski idilično. Okretala sam se u mestu sumnjajući da je takva idila moguća. Sve one čarobne slike Pacifika, nisu dočaravale ni deseti deo tog momenta. Moja čula su bila preopterećena nadražajima. Trebalo mi je dugo vremena da svarim sva ta osećanja.

Uve nas je odveo do našeg ljubavnog gnezda. U međuvremenu se na vratima pojavila i Dajan, domaćica. Iako su mi se oboje veoma dopali, želela sam samo da što pre odu. Da nas ostave same da uživamo u silnoj lepoti. Da navučem kupaći na brzinu i sjurim se do plaže. Dajan je uhvatila moj pogled koji je preko njenog ramena, lutao do mora. Nasmejala se blago, i izvinjavajući se, prepustila nas magičnim činima Kandavu ostrva.

————————————————-

Naš plan je bio da što više vremena provedemo na ostrvu roneći. Prilično neiskusni, sa nedavno završenom obukom i još uvek jednocifrenim brojem zarona, sve odluke oko mesta i organizacije ostavili smo lokalnom podvodnom vodiču Sauli i našem kapetanu Samu. Jedina želja koju sam ja imala je da me vode negde gde je moguće videti raže. Još od kada sam ih videla u singapurskom akvariju, maštam da jednog dana zaplivam sa jatom ovih morskih divova. Kandavu je u savršenoj poziciji za ronilačke pohode. Uz njegovu desnu obalu pruža se Veliki Astrolab koralni greben poznat upravo po brojnoj populaciji raža. Mi smo i pored toga odlučili da se usidrimo na levoj obali, pre svega jer je mirnija te naši ronilački izleti ne bi zavisili toliko od vremena. Iako mi posedujemo ronilačke dozvole s kojima ne bi trebali da ronimo dublje od 20tak metara, naš podvodni vodič nije mnogo mario te sam ja u jednom momentu bila čak 35m ispod nivoa vode. A vidljivost na Kandavuu, krajem avgusta je sjajna. Svi ti zaroni su za mene bili neverovatno iskustvo. Pored gomile novih podvodnih vrsta, i sami reljefi su bili fascinantni. Te sam se tako po prvi put provlačila kroz useke i pećine i plivala kroz kanjone. I konačno naučila da zaista plivam sa svojim parom, a ne slepo pratim vodiča. Sad kada naučih da i u podvodnim šetnjama mogu Miljana držati za ruku, ronjenje mi je postalo mnogo draža aktivnost.

Zbog raža smo jedan dan pravili izlet na istočnu obalu. Nekada su delovi grebena pripadali određenim lokalnim selima. Kasnije je to promenjeno, tj. grebeni su postali vlasništvo države. Međutim, i pored toga lokalci poštuju te stare običaje, te kad gosti jednog sela žele da krenu u ronjenje po tuđim grebenima, red je da se tom selu ostave pokloni, tj. plati ta poseta. Kao krajnja mušterija, mi sa tim nismo imali direktne veze, sem što su nas ti zaroni više koštali, ali smo naučili da naše selo nije u najboljim odnosima sa selom koje je vlasnik jednog od najpoznatijih mesta za ronjenje King Kongovog grebena. Na ostrvu se pored grebena i jedna planina zove po najčuvenijem majmunu, jer je istoimeni film sniman na Kandavuu.
Uspeli smo da vidimo samo jednu ražu, koja je oko nas plivala neko vreme, i vraćala se više puta. Uvek je bila dovoljno daleko da imam čudan utisak kao da je gledam u akvarijumu. Iako je naš vodič koješta pipkao pod vodom, ja se zaista trudim da ne uznemiravam podvodan svet. Te ceo taj svet posmatram sa pristojne udaljenosti. Čak nam je i jedna ajkulica ušla u vidokrug, ali se nije dugo zadržavala. Ako se tome pridoda da smo konačno videli delfine i kornjače, pohod na Fidži je definitivno bio uspešan.

————————————————-

Svaki dan na Kandavu ostrvu nam je manje-više prolazio indentično. Buđenje oko sedam. Odlazak na doručak pola sata kasnije. Onda dva zarona sa Saulom, sa kratkim predahom između na predivnoj peščanoj plaži. Ručak oko jedan. Nikad dovoljno obiman. Posle toga par sati izležavanja na plaži, snorkilovanja oko obližnjih stena, čitanja knjiga u hladu i popodnevnoj dremci. Pred večeru bi svratili do bara na partiju pikada, druženje sa parom Izraelaca koji su bili jedini gosti pored nas i domaćinima. U pikadu sam ih blago razbijala. Na moje zaprepašćenje. Ja obično nisam dobra u takvim stvarima. Jedino je Uve mogao da mi parira. Na moju sreću, on je često bio opominjan od strane svoje lepše polovine da je vreme da nešto poradi po bungalovima, ugovori nabavke, organizuje prevoz i sl. Bili su vrlo čudan par. Ona poslovno ozbiljna Australijanka koja stvari nije mogla tek tako prepustiti propadanju. On najtipičniji predstavnik Fidži naroda. Bez želje da prihvati bilo kakve vremenske odrednice, ili se prihvati nekog posla samo-inicijativno. Meni je bio izuzetno drag. Podsećao me je na mog tatu. Uvek spreman da ubaci neku vickastu doskočicu. Pomalo oguglao na konstantna previsoka očekivanja svoje životne saputnice. Bez velikih ambicija, ali sa velikim snovima. Uvek željan zabave. I uvek sa osmehom na licu. Poželeh par puta da mu se uvalim u krilo, povučem za nos, od miline zagrlim. No činjenica da mi nije bio tata, i da bi to sve moglo totalno pogrešno da se protumači, suzdržavala sam se. Tek bih mu pokatkad uputila blagi pogled saosećanja i podrške kad žena krene da se žali na njegove neradničke navike. Verovatno su sva ta osećanja bila plod mojih stalnih misli o tati, od kojeg sam samo par dana pred put čula ne tako lepe vesti o njegovom zdravstvenom stanju.

————————————————-

Jedno jutro smo odlučili da prekinemo tu svakodnevnu rutinu odlaskom u šetnju na obližnje brdo. Do vrha postoji dobro utabana staza, jer njom seljani svaki dan hode do plantaža. Oko staze se pod vetrom povijala visoka trava. Tu i tamo prošli bi kraj kojeg usamljenog drveta. Bilo je dosta četinara. Njih baš i nisam očekivala na Fidžiju. Put nas je vodio paralelno s obalom te smo konstantno uživali u pogledu na peskovitu uvalu. Brdo je više brdašce, pa se na vrh stiže relativno brzo. Od njega smo nastavili kroz šumu, koja nas je uvlačila sve više u unutrašnjost ostrva, dok se na kraju pred nama nisu ukazale plantaže. Neko vreme smo lunjali po njima pokušavajući da prepoznamo bar neke od mnogobrojnih vrsta. Slabo šta nam je polazilo za rukom. Još neko vreme smo se muvali naokolo, a onda krenuli nazad, ka obali. Usput smo sreli dvojicu seljana s kojim se ispričasmo o svemu i svačemu. Ta njihova neposrednost i druželjubivost me je osvajala pri svakom susretu. Posebno taj momenat kad vas sretnu, i jednostavno prekinu šta god da rade, ne bi li se usresredili na vas. Kao da je taj susret vrhunac dana, ili bog zna kako važan momenat u njihovim životima. Pri silasku, prođosmo kraj ogromnog drveta za koje je Miljan tvrdio da je mango. Iz nekog razloga mi se to činilo neverovatnim. To džinovsko čudovište nije moglo biti izvor jedne od odmojih omiljenih poslastica. No imali smo sreće te nam se pridruži još jedan lokalac. I opet to prijateljsko ćaskanje, more pitanja i neodoljivi osmeh. Nije mu bilo teško da presudi u Miljanovu korist i usput nas koješta još o mangu pouči. Posle rastanka s njim, spustismo se do obale. Bilo je skoro vreme za onaj nedovoljno obiman ručak.

————————————————-

Nešto kasnije, to popodne došlo je vreme za pripremu tradicionalne Fidži večere. Zapravo nije samo jelo nego način njegove pripreme tipičan za Fidži. Poznat je pod imenom lovo. Zbog specifičnog načina pripreme, potrebno je nekoliko sati za ceo ritual.
Prvo se na vatri ugreje kamenje. Onda se iskopa rupa u zemlji/pesku i u nju se naslaže to vrelo kamenje. Naši domaćini su prilikom pripreme u tu iskopanu rupu stavljali ne samo kamenje nego i drvo koje su koristili za potpalu. Onda su to sve prekrili travom/puzavicama i od gore naslagali uzduž isečene štapove bambusa. Na njega su naređali tipično krtolasto povrće za pacifičke krajeve: taro, kasavu i manje tipičan krompir. Gomilu zeleniša pripremljenog sa kokosom i uvijenog u foliju, bundevu, i razne vrste mesa takođe smotanog u aluminijsku foliju. Sve to su prekrili listovima palme, i listovima bananinog drveta, ma kako da se ono zvalo. Preko svega toga su prebacili neki stari džak i na kraju sve prekrili zemljom.
Negde između dva i tri sata je prošlo u mojoj apsolutnoj dominaciji pikadom pre nego što smo krenuli s Uvetom da povadimo svu tu hranu iz lovo pećnice.
Klopa je bila dobra, ali daleko od bilo čega spektakularnog. Meso pripremljeno na ovaj način je bilo zaista ukusnije, ali povrće je bilo blago razočarenje. Generalno, taro i kasava imaju teksturu sličnu krompiru, ali su mnogo suvlji, pa prosto dave tako pripremljeni. Mnogo su mi ukusniji bili pripremljeni na drugačije načine. A za tako pečen krompir, u ljusci, nedostajao mi je kajmak za potpuno uživanje. Ovako je bio samo još jedna poluukusna krtola na tanjiru.
Doduše posle druge flaše vina, sve je postalo mnogo ukusnije.

————————————————-

Pomalo i previše opušteni posle silne klope i vina, od ostrva se oprostismo sedenjem na plaži i gledanjem u zvezde. Ispod tog tamnog neba ukrašenog zvezdama, činilo se da nikog sem nas nema. Šaputali smo jedno drugome na uvce, neke sulude misli koje su nas u tom trenu obuzimale. Nismo želeli da nadjačavamo huk talasa. Taj momenat se činio savršenim za rastanak s Kandavuom.

Više slika možete naći u mojoj galeriji.

Peščani sat / 24.10.14

Slab sam vam ja putopisac. Nedostaje objektivnosti ovim mojim pričama. Sve su uvijene u šareni papir, poput kakvih bombona. Previše sladunjave u poređenju s realnošću. Odveć lepršave i bezbrižne. No, ja nekako ne umem drugačije. Rekoh vam kako svako moje putovanje počinje snovima. E pa tako i ovi postovi počinju kada mi misli odlepršaju iz ovih realnih prizemnih sfera, u neke višlje, ispunjene oblacima. I kako tako zaglavljena među oblacima da vidim išta objektivno i realno? Nikako.

Sem realnosti, u poslednje vreme mi ponestaje i reči. Novih, drugačijih, do sada neupotrebljivanih. Stil mi stagnira. Ne, ne stagnira, previše sam blaga prema sebi. Degradira. Sve je gori. To sigurno ima veze s tim što se ne sećam kada sam na maternjem jeziku pročitala neko “neozbiljno” štivo, a da nisu statusi mojih prijatelja na Fejsbuku. Prvi put sam to primetila pre dve-tri godine kad mi je šaka dopala knjiga Lutajući Bokelj, Nikole Malovića. Knjiga mi se uopšte nije dopala, glavni lik je otelotvorenje šabana i njegova razmišljanja su izazivala dijareju. Ali jezik! Reči tog čoveka. Ima jedan dug pasus u knjizi gde on opisuje kako je Boka izgledala posle zemljotresa. Taj pasus je zauzeo više od strane i u njemu pisac opisuje manje-više razrušen grad. Ali koliko taj čovek različitih epiteta može da upotrebi da opiše ruinu je apsolutno fantastično. Nakon čitanja te knjige bilo mi je sasvim jasno da je moja moć izražavanja zapravo vrlo ograničena. I od tada se nije nimalo razvila.

Ovo je baš dug uvod za post koji sledi i koji se direktno ne bavi kvalitetom mog pisanja. A nije ni da će se nešto bitnije promeniti u budućnosti. No ipak poželeh da se čitaocima izvinim na svojoj zloj navici da proguram milion i jednu sporednu misao sa nečim što bi se putopisom moglo nazvati. Od svakog putopisa moram napraviti neku polu-sladunjavu, polu-tugaljivu baladu, već zavisi od trenutnog raspoloženja. No eto čitaoče, drugačije ne umem. A nisam sasvim sigurna, ni da drugačije pisati želim. No ovde evo prestajem i u sledećem pasusu sa postom zaista počinjem.

Preskočiću priču o tome kako sam se to jutro probudila i razvlačila s Miljanom po krevetu, time sam bar pet postova do sada počinjala. Preleteću odmah do ulaza u Sigatoka park. Preskočila bih i ulaz da se na njemu nije nalazilo tamnoputo čeljade od dva metra i sto kila, koje je svoje noge ukrštalo kao japanska tinejdžerka, ljubazno se smešeći. Gledao nas je svojim ogromnim živahnim okama, gladeći kratko podšišanu kovrdžavu kosu. Žao mi bi što mu kosa nije duža, jer da bi se taj momenat savršeno komičnim nazvao morao je jednom rukom vrteti kovrdže oko kažiprsta i drugom prekrivati stidljivo usta. Pogled mi se ukrsti s Miljanovim. Bilo je jasno da su i njemu slične misli kroz glavu prolazile. To čeljade je bio jedini zaposleni u parku kojeg smo tog dana sreli, te nas je za početak posadio pored table sa mapom objašnjavajući šta sve u parku možemo naći. A onda nas konačno ispratio pogledom dok mu nismo nestali iz vida.

Put počinje drvenim stepenicama koje vode kroz gusto rastinje. To dosta kratko traje i nakon njega se izlazi na uzvišicu te nam je more već tog momenta bilo na vidiku. Dine su još uvek bile skrivene od naših pogleda. Put ubrzo zavija u mračnu šumu za koju su lokalci nekada verovali da je ulaz u nebeski svet. Nama je delovala kao bilo kakva druga šuma. Kako se iz nje izađe, predstoji kratka šetnja kroz livade sa visokom nepokošenom travom. Staza se uredno održava, te je šetnja više nego prijatna. Onda slede njihova visončanstva: dine. Kao majmunčići poskakasmo da se uzveremo uz prve na koje naletesmo. Bile su podosta strme te sam konstantno klizila nizbrdo. Na kraju sam počupala gomilu puzavica uspinjući se očajnički, ka vrhu. A na vrhu, vetar puše i raznosi sitan pesak svuda. Gura mi ga u uši i nos, upliće u kosu, meće u patike. Zastajem na momenat i okrećem leđa vetru u nadi da ću udahnuti malo vazduha bez peska. Pokušavam bezuspešno da slikam dok mi kosa uleće u kadar. Gledam u selo koje se nalazi u dolini. Sve deluje tako minijaturno i daleko sa vrha dine. Hodamo neko vreme po vrhovima. Valjamo se po peskovitim dolinama. U pauzama, i dalje bezuspešno pokušavam da uslikam peščanu dinu. Ona se ne da, menja oblik iz sekunde u sekund. Urotila se s vetrom protiv nas. Skrivaju naše tragove. Pomeraju vrhove. Produbljuju doline. A onda ih sledećeg momenta pretvaraju u visoravni. Ja ih gledam zavidno. Zavidim im na toj slobodi. Odsustru granica, vremenskih i prostornih. Hoću i ja da budem vetar. Hoću da budem nezausavljiva, neukrotljiva, divlja i beskonačna. Pomislih kako je sreća što bar sebično, sami, uživamo u igri sa njima. Nigde nikog nema sem nas. Ništa se, sem huka vetra ne čuje. Ništa se, sem peska ne pomera. I nas dvoje više smo tu sami, nego što smo zajedno. Jedna od najlepših stvari u dugim vezama je što reči postaju suvišne. Dovoljno je da se pogledate, jer je šteta kvariti tišinu. Tu ste, jedno za drugo, samo kao svedoci da su te slike pred nama zaista stvarne. Stisak ruke, i toplota tog dlana je sasvim dovoljna da se sve emocije prenesu.

Puni utisaka, spustismo se do obale. Sretosmo se s lokalcem koji nam je mahao još dok smo na dinama bili. Dočekao nas je sa širokim osmehom. Čekala sam samo da siđe sa konja da nas izljubi kao najrođenije. Na Fidžiju čovek konstantno ima utisak da su mu svi lokalci najbolji prijatelji jer samo vas najbliži sa tolikim kezom dočekuju i ispraćaju. Razmenismo par reči, o vremenu, o tome gde smo odseli, odakle smo i gde smo se uputili. Posle rastanka sa njim krenuli smo u šetnju plažom. More je bilo poprilično uzburkano. Vetar nas je pratio. Napustio je dine i bacio se na more. Igrao se sa vodom, pravio belu gustu penu na pesku, lomio talase u daljini. Mamio da im se pridružimo. Grebeni koji su izbijali iz vode, podsećali su nas da to i ne bi bila baš sjajna ideja. Te tako ostadosmo van vode, sedeći dugo na pesku zagledani u sve te čarobne nijanse plave pred nama. Pustili smo vreme da teče. Bar na trenutak sve se činilo večnim, kao da taj momenat nikada prestati neće. Kako je malo potrebno da shvatimo suludost tog svakodnevnog gubljenja vremena dok sedimo pred kompjuterima pokušavajući da sve zadatke izvršimo na vreme. Na vreme, oh koliko ironije u jednom tako kratkom izrazu. Kao da je vreme nešto opipljivo, nešto što ima smisao van nas, nešto što kontroliše umesto da bude kontrolisano. Ne zanm koliko je tog bezvremena prošlo pre nego što smo krenuli nazad. U svet sa satima, minutama, sekundama.

Povratak u svet sa vremenom nas je vodio opet kroz šume. Ovog puta malo neobičnije, jer su ukrašene lutkama koje grle drveće. Poželeh da jedno od stabala i sama zagrlim. Da mu pokažem koliko ga volim, tj. koliko volim tu celu njegovu vrstu. Moj najveći prijatelj, po dolasku u Beograd, bilo je jedno drvo na Kalemegdanu. Mesecima sam svakodnevno posle fakulteta odlazila da obiđem to drvo. Da mu prepričam sve svoje strahove, da mu se izjadam koliko mi tamo neko u Rumi nedostaje, da mu se pohvalim kako sam dobro odradila neku vežbu ili kolokvijum, ili jednostano da mu iščavrljam kakve sam sve sulude snove istkala. A ono bi slušalo. Bez reči. Čudno je to, koliko su biljke superiornije od nas. One ne moraju nigde da mrdnu, ne moraju ništa posebno da rade, ne moraju da rečima komuniciraju, a i dalje vekovima opstaju. Pitam se, koliko je to drvo na Kalemegdanu moralo da trpi takvih kao što sam ja u svom dugom životu? I koliko će njih tek do njega stići?
Sa šumom smo konačno pobedili vetar. Držala ga je podalje svojim krupnim stablima i gustim krošnjama. On je uporno pokušavao da prodre sa svih strana. Ali nije dovoljno snage imao.
Zaustavili smo vetar i zaustavili smo vreme. Na tren. Na žalost to je veština kojoj smo vični samo na dalekim putovanjima i egzotičnim destinacijama. Kada se ponovo nađemo pred kompjuterima, bitke bez ikakve borbe gubimo. Borba je uzaludna. Ne možeš se u sistemu koji se meri satima, daniama, godinama, boriti protiv vremena. Sve što možeš je da pobegneš u te vanvremenske predele. Bar na kratko.

Više slika možete naći u mojoj galeriji.